Poslovni broj: 82 Gž-3269/2022-4

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 82 Gž-3269/2022-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Gordane Držaić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberte Pandža, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice F. a., Z., OIB: …, zastupana po punomoćnici S. F., zaposlenici tužiteljice, protiv tuženice L. P. iz J., OIB: …, zastupana po punomoćnici M. M. M., odvjetnici u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5248/2020-111 od 27. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 19. rujna 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužiteljice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5248/2020-111 od 27. svibnja 2022. u točki I. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 5.222,72 kn/693,17 EUR-a[1] zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. listopada 2000. pa do isplate.

 

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5248/2020-111 od 27. svibnja 2022. u točki I. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 57.729,57 kn/7.662,03 EUR-a zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te u točki II. izreke i sudi:

 

Nalaže se tuženici L. P. iz J., OIB: …, isplatiti tužiteljici F. a., Z., OIB: … iznos od 7.662,03 EUR-a/57.729,57 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 6.535,84 EUR-a/49.244,29 kn teče od 14. listopada 2000. do isplate, a na iznos od 1.126,19 EUR-a/8.485,28 kn teče od 31. listopada 2000. do isplate uz kamatnu stopu do 30. lipnja 2002. po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“, broj 76/96), od 1. srpnja 2002. do 2. studenoga 2004. po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“, broj 72/02), od 3. studenoga 2004. do 31. prosinca 2007 po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“, broj 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 22.500,00 kn/2.986,26 EUR-a.

 

Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 265,44 EUR-a/2.000,00 kn u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I.              Odbija se tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari koji glasi:  „Nalaže se tuženici L. P. iz J., OIB: … isplatiti tužiteljici F. a., Z., OIB: … ukupan iznos od 62.952,29 kn, zajedno sa zateznom kamatom koja na iznos od 49.244,29 kn teče od 14. listopada 2000., a na iznos od 13.708,00 kn teče od 31. listopada 2000. do 30. lipnja 2002. po stopi utvrđenoj temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine“, broj 76/96), od 1. srpnja 2002. do 2. studenoga 2004. po stopi utvrđenoj temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“, broj 72/02), od 3. studenoga 2004. do 31. prosinca 2007 po stopi utvrđenoj temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“, broj 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, kao i naknaditi troškove postupka sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe“., kao neosnovan.

 

              II.              Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove ovog parničnog postupka u visini od 22.500,00 kuna, sve u roku od 15 dana.“

 

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“, broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Odgovor na žalbu podnijela je tuženica s prijedlogom da se žalba tužiteljice odbije kao neosnovana.

 

4. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana.

 

5. Predmet spora je regresni zahtjev tužiteljice u smislu odredbe čl. 101. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01,82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05) za isplatu iznosa od 62.952,92 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom s osnove odgovornosti za štetu uzrokovanu tužiteljici kao poslodavcu od strane tuženice, protupravnim postupanjem u svojstvu zaposlenika – višeg referenta prijema, kontrole i unosa naloga na izdvojenom šalteru u Trgovačkom centru „M. E.“ u kolovozu 2000., zadržavanjem za sebe uplaćenih iznosa sudionika platnog prometa u visini od ukupno 62.952,92 kn, a za koje iznose je tužitelj, kao poslodavac tuženice oštećenicima naknadio štetu u cijelosti.

 

6. U postupku i u žalbi sporno je da li je tuženica, kao zaposlenica tužiteljice na radu ili u vezi s radom, namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokovala štetu trećoj osobi, kao i da li je trećim osobama od strane tužiteljice ta šteta naknađena.

 

7. Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev u bitnome pozivom na pravilo o teretu dokazivanja iz čl. 219. ZPP, odnosno da tužiteljica na kojoj je teret dokazivanja nije dokazala osnovanost predmetne tražbine, jer nije predložila formulaciju zadatka dopunskog vještačenja i protivila se provođenju dopunskog vještačenja.

 

8. U smislu odredbe čl. 259. st. 1. ZPP sud rukovodi vještačenjem, označuje vještaku predmet koji će se razgledati, postavlja mu pitanja, i prema potrebi traži objašnjenje u vezi s danim nalazom i mišljenjem. Slijedom navedene zakonske odredbe ne može se prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda u vezi pravila o teretu dokazivanja s propustom tužiteljice u vidu izostanka formulacije zadatka vještaku radi dopunskog vještačenja. Prvostupanjski sud dakle daje nalog vještaku za provođenje vještačenja na sporne okolnosti, odnosno okolnosti na koje je odlučio provesti vještačenje radi utvrđenja spornih činjenica, te se tužiteljici ne može stavljati na teret propust u vidu izostanka formulacije zadatka vještaka radi dopunskog vještačenja.

 

9. Također valja navesti i da je osnovno vještačenje provedeno temeljem davanja vještaku od strane suda nepreciznog zadatka, odnosno bez postavljenog zadatka na što je prvostupanjski sud upozoren u ukidnom rješenju ovog suda poslovni broj Gž-1763/2020-2 od 3. rujna 2020.

 

10. Iz nalaza i mišljenja vještaka M. B. od 18. lipnja 2018. proizlazi da je vještačenje provedeno na okolnost visine razlike onoga što je tuženici naloženo platiti kaznenom presudom i onoga što tužiteljica potražuje tužbom, a koji rezultat vještačenja po ocjeni ovog suda nije odlučan za donošenje odluke u ovom sporu, jer je za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva potrebno utvrditi imajući u vidu predmet spora, odnosno regresnu tražbinu poslodavca prema svojem zaposleniku, da li je tuženica u svojem radu namjerno ili krajnjom nepažnjom trećim osobama uzrokovala štetu koja je trećim osobama naknađena od strane tužiteljice i u kojem iznosu.

 

11. Zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud nije utvrđivao gore navedene odlučne činjenice, pa je prvostupanjska presuda zbog nedostatka razloga o odlučnim činjenicama opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na što osnovano ukazuje žalba tužiteljice, a posljedično je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

12. Odlučne činjenice na temelju isprava i dokaza izvedenih u ovom spisu po ocjeni ovog drugostupanjskog suda moguće je utvrditi na temelju ovlasti iz čl. 373.a st. 1. ZPP.

 

13. Ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti nisu počinjene.

 

14. Tuženica je u predmetu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj KO-1209/02 od 22. siječnja 2009. kao okrivljenica proglašena krivom što je u vremenskom razdoblju od 14. do 19. kolovoza 2000. u Zagrebu, Gospodarska ulica 5, u cilju da se nepripadno okoristi, radeći kao viši referent prijema, kontrole i upisa naloga na izdvojenom šalteru Poslovnice 1 zavoda – Podružnica Z., koji se nalazi u prostoru „P. b.“ d.d. u Trgovačkom centru „M. E.“, uzela i nepripadno zadržala sveukupni iznos od 42.812,80 kn, a koji novčani iznos je zaprimila kao gotovinske uplate raznih pravnih osoba, koje uplate je bila dužna položiti u blagajnu predmetne poslovnice zavoda, pa je tako nepripadno prisvojila uplatu poduzeća „F.“ d.o.o. iz Z. od 14. kolovoza 2000., u iznosu od 33.534,80 kn, uplatu poduzeća „E.“ d.d., Z. od 18. kolovoza 2000. u iznosu od 1.600,00 kn, uplatu „I. C.“ d.o.o. iz Z. od 19. kolovoza 2000., u iznosu od 7.678,00 kn, pribavivši si time nepripadnu materijalnu dobit od 42.812,80 kn, a da bi prikrila gore opisane radnje, predmetne uplate nije upisala u dnevnik blagajne, te ih obuhvatila u obračunu blagajne za 16. i 19. kolovoza 2000., dok je primitke priznanica o izvršenim uplatama, koji su trebali ostati pohranjeni u poslovnici zavoda, prikrila, dakle protupravno je prisvojila novac koji joj je povjeren u službi ili uopće na radu, a pronevjerena je velika svota novca i počiniteljica je postupala s ciljem prisvajanja takve vrijednosti, te kao odgovora osoba u poslovnu knjigu nije unijela kakav važan podatak, čime je počinila kazneno djelo protiv službene dužnosti – pronevjerom – opisano i kažnjivo po čl. 345. st. 1. i 3. Kaznenog zakona (dalje u tekstu: KZ), a kažnjivo po čl. 345. st. 3. KZ, te kazneno djelo protiv vjerodostojnosti isprava – krivotvorenjem službene isprave – opisano i kažnjivo po čl. 312. st. 1. KZ, sve uz primjenu čl. 60. KZ, te je osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, uz temeljem odredbe čl. 82. KZ izrečenu mjeru oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom u iznosu od 42.812,80 kn.

 

15. U smislu odredbe čl. 12. st. 3. ZPP sud je u parničnom postupku vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se okrivljenik oglašava krivim u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja, pa ovaj sud nalazi utvrđenim da je tuženica s namjerom počinila štetu u vezi s radom kod tužiteljice trećim osobama navedenim u opisu kaznenog djela u iznosu od 42.812,80 kn, a koju štetu je tužiteljica naknadila oštećenicima prema internima nalozima za prijenos priležećim spisu i to „F.“ d.o.o. dana 13. listopada 2000. u iznosu od 33.534,80 kn, „E.“ d.o.o. dana 30. listopada 2000. u iznosu od 1.600,00 kn i „I. C.“ d.o.o. u iznosu od 7.678,00 kn 30. listopada 2000.

 

16. U predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5021/00 vođen je postupak povodom tužbe tužiteljice L. P. protiv tuženice F. a., Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici, koji postupak je pravomoćno okončan donošenjem drugostupanjske presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-2054/11-2 od 24. siječnja 2012. na način da je preinačena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice i u kojem postupku je utvrđeno da je tuženica protupravno prisvojila novac na način da je u više navrata i to 14., 18. ili 19. kolovoza 2000. primila uplatu novca na šalteru blagajne i isti novac zadržala za sebe, postupajući protivno uputi za obavljanje gotovinskog prometa, obzirom da je priznanice ovjerila žigom broj 14 i predala uplatnicu u odnosu na „K. T.“ d.o.o u iznosu od 3.221,03 kn i 4.488,46 kn, odnosno ukupno 7.709,49 kn te „S.“ d.o.o. u iznosu od 8.000,00 kn te uz navedeno i iznos od 33.534,80 kn u odnosu na „F.“ d.o.o., a ovaj posljednji iznos je kako je već navedeno utvrđen i pravomoćnom presudom u kaznenom postupku koji je vođen kod Općinskog kaznenog suda u Zagrebu. Protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-2056/11-2 od 24. siječnja 2012. podnesena je revizija koja je odbijena kao neosnovana presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-1095/12-2 od 30. listopada 2012. prema javno objavljenoj presudi Vrhovnog suda na web stranici Vrhovnog suda, Sudska praksa – portal sudske prakse. Dakle, protupravno prisvajanje navedenih iznosa bio je razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu.

 

17. Prema dokazima o izvršenim uplatama od strane tužiteljice, internim nalozima za prijenos koji prileže spisu tužiteljica je dokazala i isplatu „K. T.“ d.o.o. u iznosima 3.221,03 kn i 4.488,46 kn 13. listopada 2000. i „S.“ d.o.o. u iznosu od 8.000,00 kn 13. listopada 2000.

 

18. Spisu prileži i interni nalog za prijenos iznosa od 4.430,00 kn pravnom subjektu „S.“ d.o.o. iz kojeg proizlazi da je tužiteljica navedenom pravnom subjektu 30. listopada 2000. uplatila navedeni iznos, no iz provedenih dokaza u ovom predmetu, odnosno priležećih isprava nije moguće utvrditi da li je tuženica prisvojila i navedeni iznos, a navedeno nije bilo niti predmet utvrđenja u gore navedenim kaznenom i parničnom predmetu, pa je prvostupanjski sud pravilno primjenom pravila o teretu dokazivanja odbio taj dio tužbenog zahtjeva, pa je u tom dijelu žalbu tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

19. U odnosu na sporno pitanje tužiteljičinog prava na predmetnu tražbinu obzirom da je tuženici, okrivljenici u kaznenom postupku oduzeta imovinska korist u iznosu 42.812,80 kn, a koji iznos je sadržan u iznosu koji je tužiteljici dosuđen ovom presudom u preinačenom dijelu i što je Republika Hrvatska pokrenula ovršni postupak radi oduzimanja imovinske koristi ovaj sud smatra da je tuženica dužna tužiteljici naknaditi štetu u zatraženom iznosu i to bez obzira što je u kaznenom postupku odlučeno da će se tuženoj oduzeti imovinska korist u iznosu od 42.812,80 kn i što je Republika Hrvatska pokrenula ovršni postupak i doneseno je rješenje o ovrsi za oduzimanje imovinske koristi u istom iznosu.

 

20. Tužiteljica nije postavila imovinskopravni zahtjev kao oštećenica u kaznenom postupku, a što je utvrđeno uvidom u pravomoćnu presudu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj KO-1209/02 od 22. siječnja 2009. slijedom čega ima pravo u posebnoj parnici potraživati naknadu štete koju je tuženica počinila kao zaposlenik tužiteljice zadržavši za sebe sporni iznos novca.

 

21. U takvoj situaciji kada se preklapaju imovinskopravni zahtjev i oduzimanje imovinske koristi, a koji su dva različita instituta kaznenog prava, to pitanje razrješuje Zakon o postupku oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom („Narodne novine“, broj 145/10). U navedenom Zakonu u čl. 23. i 24. određena su prava oštećenika u slučaju kada je postavljen imovinskopravni zahtjev i ujedno oduzeta imovinska korist.

 

22. Odredbama čl. 23. i 24. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi nigdje nije isključeno pravo oštećenika koji nije sudjelovao u kaznenom postupku u kojem je okrivljeniku oduzeta imovinska korist da samostalno u parnici postavlja i ostvaruje imovinskopravni zahtjev, odnosno zahtjev za naknadu štete. Navedenim odredbama su samo propisana prava oštećenika u ovršnom postupku koji je pokrenut od strane Republike Hrvatske ili čak proveden, a radi ostvarivanja potraživanja na ime imovinskopravnog zahtjeva. Tako je u čl. 23. st. 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi predviđeno da se Republika Hrvatska može u ovršnom postupku namiriti samo u onoj mjeri u kojoj to neće onemogućiti potpuno namirenje oštećenika, a u čl. 24. st. 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi predviđeno je i namirenje oštećenika iz oduzete imovinske koristi u slučaju da je provedena ovrha.

 

23. Dakle, Zakon o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom propisuje postupanja u svrhu nemogućnosti dvostruke naplate istog iznosa od okrivljenika i ujedno štetnika i odgovorne osobe, i to jednom temeljem pravomoćne odluke u kaznenom postupku u svrhu oduzimanja imovinske koristi, a drugi puta temeljem pravomoćne presude koju je ishodio oštećenik protiv okrivljenika i odgovorne osobe radi ostvarenja svog imovinskopravnog zahtjeva ili naknade štete.

 

24. Stoga se po stavu ovog suda ne radi o presuđenoj stvari niti je isključena mogućnost vođenja parničnog postupka radi ostvarenja imovinskopravnog zahtjeva, a nakon što je u kaznenom postupku donesena pravomoćna presuda o oduzimanju imovinske koristi.

 

25. Iz obavijesti o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje zbog nedostatka novčanih sredstava od 4. lipnja 2012. u postupku ovrhovoditeljice Republike Hrvatske protiv ovršenice L. P., radi naplate oduzete imovinske koristi u iznosu od 42.812,80 kn utvrđeno je da je na ime glavnice naplaćen iznos od 792,72 kn te iznos od 1.000,00 kn na ime troškova postupka, a koja ovrha se vodi kod Općinskog suda u Novom Zagrebu pod poslovnim brojem Ovr-84/11.

 

26. Imajući u vidu navedeno, valjalo je tužiteljičinu tražbinu umanjiti za iznos od 792,72 kn, a kako se ista tražbina tužiteljice u odnosu na tuženicu ne bi dvostruko naplatila i u tom odbijajućem dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

27. U preostalom dijelu u odnosu na glavnu tražbinu valjalo je prvostupanjsku presudu preinačiti i odlučiti kao u točki II. izreke ove presude te tužiteljici dosuditi iznos od 7.662,03 EUR-a/57.729,57 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 186. i 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91,, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99).

 

28. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbu čl. 154. st. 5. ZPP u vezi s čl. 155. ZPP, jer je tužiteljica uspjela u sporu s 92% svojeg zahtjeva.

 

29. Tužiteljici je dosuđen trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,44 EUR-a/2.000,00 kn, a u visini troškova vještačenja odmjerenih vještaku rješenjem prvostupanjskog suda od 8. veljače 2018.

 

30. Slijedom svega izloženog odlučeno je kao u izreci ove presude temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP.

 

U Zagrebu 19. rujna 2023.

 

 

Predsjednica vijeća

                                                                                                           Jadranka Travaš, v.r.