REPUBLIKA HRVATSKA
Poslovni broj P-1216/2023-25
OPĆINSKI SUD U ZADRU
Zadar, Ulica plemića Borelli 9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, po sutkinji toga suda Ivani Klišmanić, u pravnoj stvari tužitelja FU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, zastupano po odvjetnicima iz Odvjetničkog društvo Kožul i Petrinović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave dana 4. rujna 2025. godine, te objave dana 3. listopada 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan (glavni) tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 066-19/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zaključen između tužitelja i tuženika dana 23.ožujka 2007. godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 259.602,84 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:
− iznos od 770,26 EUR sa kamatom od 24.05.2007. godine
− iznos od 774,97 EUR sa kamatom od 31.05.2007. godine
− iznos od 769,39 EUR sa kamatom od 02.07.2007. godine
− iznos od 745,61 EUR sa kamatom od 06.08.2007. godine
− iznos od 24,78 EUR sa kamatom od 16.08.2007. godine
− iznos od 772,34 EUR sa kamatom od 06.09.2007. godine
− iznos od 766,15 EUR sa kamatom od 01.10.2007. godine
− iznos od 750,04 EUR sa kamatom od 02.11.2007. godine
− iznos od 13,77 EUR sa kamatom od 02.11.2007. godine
− iznos od 773,92 EUR sa kamatom od 06.12.2007. godine
− iznos od 2,15 EUR sa kamatom od 02.01.2008. godine
− iznos od 0,29 EUR sa kamatom od 03.01.2008. godine
− iznos od 777,74 EUR sa kamatom od 07.01.2008. godine
− iznos od 861,87 EUR sa kamatom od 01.02.2008. godine
− iznos od 867,90 EUR sa kamatom od 29.02.2008. godine
− iznos od 982, 16 EUR sa kamatom od 31.03.2008. godine
− iznos od 518,40 EUR sa kamatom od 30.04.2008. godine
− iznos od 439,19 EUR sa kamatom od 02.05.2008. godine
− iznos od 948,42 EUR sa kamatom od 02.06.2008. godine
− iznos od 960,19 EUR sa kamatom od 30.06.2008. godine
− iznos od 942,89 EUR sa kamatom od 31.07.2008. godine
− iznos od 943,75 EUR sa kamatom od 01.09.2008. godine
− iznos od 956,71 EUR sa kamatom od 01.10.2008. godine
− iznos od 1.031,68 EUR sa kamatom od 31.10.2008. godine
− iznos od 992,53 EUR sa kamatom od 02.12.2008. godine
− iznos od 1.071,96 EUR sa kamatom od 02.01.2009. godine
− iznos od 1.078,99 EUR sa kamatom od 02.02.2009. godine
− iznos od 1.083,68 EUR sa kamatom od 02.03.2009. godine
− iznos od 6,39 EUR sa kamatom od 31.03.2009. godine
− iznos od 1.064,35 EUR sa kamatom od 31.03.2009. godine
− iznos od 1.073,21 EUR sa kamatom od 30.04.2009. godine
− iznos od 1.053,44 EUR sa kamatom od 01.06.2009. godine
− iznos od 1.038,87 EUR sa kamatom od 30.06.2009. godine
− iznos od 1.042,74 EUR sa kamatom od 31.07.2009. godine
− iznos od 1.050,42 EUR sa kamatom od 31.08.2009. godine
− iznos od 1.049,75 EUR sa kamatom od 30.09.2009. godine
− iznos od 1.041,99 EUR sa kamatom od 02.11.2009. godine
− iznos od 1.056,55 EUR sa kamatom od 30.11.2009. godine
− iznos od 1.068,23 EUR sa kamatom od 31.12.2009. godine
− iznos od 1.084,84 EUR sa kamatom od 01.02.2010. godine
− iznos od 1.081,03 EUR sa kamatom od 01.03.2010. godine
− iznos od 1.103,58 EUR sa kamatom od 31.03.2010. godine
− iznos od 1.099,30 EUR sa kamatom od 30.04.2010. godine
− iznos od 1.107,63 EUR sa kamatom od 31.05.2010. godine
− iznos od 1.169,91 EUR sa kamatom od 30.06.2010. godine
− iznos od 9,88 EUR sa kamatom od 01.07.2010. godine
− iznos od 1.164,93 EUR sa kamatom od 02.08.2010. godine
− iznos od 1.210,30 EUR sa kamatom od 31.08.2010. godine
− iznos od 1.194,62 EUR sa kamatom od 30.09.2010. godine
− iznos od 1.169,41 EUR sa kamatom od 02.11.2010. godine
− iznos od 1.222,61 EUR sa kamatom od 30.11.2010. godine
− iznos od 1.259,07 EUR sa kamatom od 31.12.2010. godine
− iznos od 1.212,31 EUR sa kamatom od 31.01.2011. godine
− iznos od 1.230,30 EUR sa kamatom od 28.02.2011. godine
− iznos od 1.209,42 EUR sa kamatom od 31.03.2011. godine
− iznos od 1.213,22 EUR sa kamatom od 30.04.2011. godine
− iznos od 1.301,60 EUR sa kamatom od 31.05.2011. godine
− iznos od 1.310,21 EUR sa kamatom od 30.06.2011. godine
− iznos od 1.384,05 EUR sa kamatom od 01.08.2011. godine
− iznos od 1.346,12 EUR sa kamatom od 31.08.2011. godine
− iznos od 1.304,60 EUR sa kamatom od 30.09.2011. godine
− iznos od 1.238,18 EUR sa kamatom od 31.10.2011. godine
− iznos od 1.235,13 EUR sa kamatom od 30.11.2011. godine
− iznos od 1.253,99 EUR sa kamatom od 31.12.2011. godine
− iznos od 1.270,43 EUR sa kamatom od 31.01.2012. godine
− iznos od 1.272,64 EUR sa kamatom od 29.02.2012. godine
− iznos od 1.261,26 EUR sa kamatom od 31.03.2012. godine
− iznos od 1.268,94 EUR sa kamatom od 30.04.2012. godine
− iznos od 1.274,20 EUR sa kamatom od 31.05.2012. godine
− iznos od 1.265,36 EUR sa kamatom od 30.06.2012. godine
− iznos od 1.267,68 EUR sa kamatom od 31.07.2012. godine
− iznos od 1.261,05 EUR sa kamatom od 31.08.2012. godine
− iznos od 1.246,93 EUR sa kamatom od 01.10.2012. godine
− iznos od 1.262,20 EUR sa kamatom od 31.10.2012. godine
− iznos od 1.269,53 EUR sa kamatom od 30.11.2012. godine
− iznos od 1.264,19 EUR sa kamatom od 31.12.2012. godine
− iznos od 1.235,39 EUR sa kamatom od 31.01.2013. godine
− iznos od 1.259,86 EUR sa kamatom od 28.02.2013. godine
− iznos od 1.261,99 EUR sa kamatom od 02.04.2013. godine
− iznos od 1.252,40 EUR sa kamatom od 30.04.2013. godine
− iznos od 1.222,58 EUR sa kamatom od 31.05.2013. godine
− iznos od 1.221,82 EUR sa kamatom od 01.07.2013. godine
− iznos od 1.229,14 EUR sa kamatom od 31.07.2013. godine
− iznos od 441,94 EUR sa kamatom od 31.08.2013. godine
− iznos od 798,95 EUR sa kamatom od 31.08.2013. godine
− iznos od 1.123,04 EUR sa kamatom od 30.09.2013. godine
− iznos od 134,12 EUR sa kamatom od 30.09.2013. godine
− iznos od 0,01 EUR sa kamatom od 01.10.2013. godine
− iznos od 1.248,77 EUR sa kamatom od 31.10.2013. godine
− iznos od 1.254,71 EUR sa kamatom od 30.11.2013. godine
− iznos od 1.261,45 EUR sa kamatom od 31.12.2013. godine
− iznos od 453,09 EUR sa kamatom od 31.01.2014. godine
− iznos od 567,02 EUR sa kamatom od 31.01.2014. godine
− iznos od 1.027,25 EUR sa kamatom od 28.02.2014. godine
− iznos od 119,38 EUR sa kamatom od 31.03.2014. godine
− iznos od 905,54 EUR sa kamatom od 31.03.2014. godine
− iznos od 1.017,02 EUR sa kamatom od 30.04.2014. godine
− iznos od 1.014,48 EUR sa kamatom od 31.05.2014. godine
− iznos od 354,46 EUR sa kamatom od 30.06.2014. godine
− iznos od 312,99 EUR sa kamatom od 30.06.2014. godine
− iznos od 348,17 EUR sa kamatom od 30.06.2014. godine
− iznos od 1.024,59 EUR sa kamatom od 31.07.2014. godine
− iznos od 1.032,14 EUR sa kamatom od 01.09.2014. godine
− iznos od 1.030,57 EUR sa kamatom od 30.09.2014. godine
− iznos od 1.037,10 EUR sa kamatom od 31.10.2014. godine
− iznos od 1.041,54 EUR sa kamatom od 01.12.2014. godine
− iznos od 637,09 EUR sa kamatom od 31.12.2014. godine
− iznos od 401,83 EUR sa kamatom od 31.12.2014. godine
− iznos od 1.041,34 EUR sa kamatom od 15.01.2015. godine
− iznos od 1.039,65 EUR sa kamatom od 28.02.2015. godine
− iznos od 1.039,65 EUR sa kamatom od 31.03.2015. godine
− iznos od 1.039,65 EUR sa kamatom od 30.04.2015. godine
− iznos od 1.039,65 EUR sa kamatom od 01.06.2015. godine
− iznos od 1.039,65 EUR sa kamatom od 30.06.2015. godine
− iznos od 1.039,65 EUR sa kamatom od 31.07.2015. godine
− iznos od 1.039,64 EUR sa kamatom od 31.08.2015. godine
− iznos od 1.039,65 EUR sa kamatom od 30.09.2015. godine
− iznos od 1.039,65 EUR sa kamatom od 31.10.2015. godine
− iznos od 320,95 EUR sa kamatom od 30.11.2015. godine
− iznos od 718,70 EUR sa kamatom od 30.11.2015. godine
− iznos od 1.039,65 EUR sa kamatom od 31.12.2015. godine
− iznos od 1.039,65 EUR sa kamatom od 01.02.2016. godine
− iznos od 161,75 EUR sa kamatom od 29.02.2016. godine
− iznos od 877,90 EUR sa kamatom od 29.02.2016. godine
− iznos od 1.039,65 EUR sa kamatom od 31.03.2016. godine
− iznos od 809,32 EUR sa kamatom od 30.04.2016. godine
− iznos od 230,33 EUR sa kamatom od 30.04.2016. godine
− iznos od 501,38 EUR sa kamatom od 31.05.2016. godine
− iznos od 503,08 EUR sa kamatom od 30.06.2016. godine
− iznos od 496,19 EUR sa kamatom od 01.08.2016. godine
− iznos od 496,07 EUR sa kamatom od 31.08.2016. godine
− iznos od 6.237,97 EUR sa kamatom od 21.09.2016. godine
− iznos od 131.993,27 EUR sa kamatom od 30.09.2016. godine
po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 24. svibnja 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1.kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05 % polugodišnje za razdoblje od 1. siječnja 2016. godine pa do 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“
II. Prihvaća se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
"1. Utvrđuje se da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj: 066-19/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji su stranke zaključile dana 23.ožujka 2007.godine slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune, a koje promjene su nastupile nakon 23.ožujka 2007.godine pa na dalje.
2. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju na ime nepripadno plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 13.160,38 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:
− iznos od 193,85 EUR sa kamatom od 29.02.2012. godine
− iznos od 296,48 EUR sa kamatom od 31.03.2012. godine
− iznos od 303,11 EUR sa kamatom od 30.04.2012. godine
− iznos od 307,64 EUR sa kamatom od 31.05.2012. godine
− iznos od 300,01 EUR sa kamatom od 30.06.2012. godine
− iznos od 302,02 EUR sa kamatom od 31.07.2012. godine
− iznos od 296,30 EUR sa kamatom od 31.08.2012. godine
− iznos od 284,10 EUR sa kamatom od 30.09.2012. godine
− iznos od 297,29 EUR sa kamatom od 31.10.2012. godine
− iznos od 303,61 EUR sa kamatom od 30.11.2012. godine
− iznos od 299,00 EUR sa kamatom od 31.12.2012. godine
− iznos od 274,14 EUR sa kamatom od 31.01.2013. godine
− iznos od 295,26 EUR sa kamatom od 28.02.2013. godine
− iznos od 297,11 EUR sa kamatom od 31.03.2013. godine
− iznos od 288,83 EUR sa kamatom od 30.04.2013. godine
− iznos od 263,08 EUR sa kamatom od 31.05.2013. godine
− iznos od 262,42 EUR sa kamatom od 30.06.2013. godine
− iznos od 268,75 EUR sa kamatom od 31.07.2013. godine
− iznos od 278,89 EUR sa kamatom od 31.08.2013. godine
− iznos od 292,93 EUR sa kamatom od 30.09.2013. godine
− iznos od 285,69 EUR sa kamatom od 31.10.2013. godine
− iznos od 290,82 EUR sa kamatom od 30.11.2013. godine
− iznos od 296,64 EUR sa kamatom od 31.12.2013. godine
− iznos od 300,25 EUR sa kamatom od 31.01.2014. godine
− iznos od 307,89 EUR sa kamatom od 28.02.2014. godine
− iznos od 305,39 EUR sa kamatom od 31.03.2014. godine
− iznos od 296,93 EUR sa kamatom od 30.04.2014. godine
− iznos od 294,22 EUR sa kamatom od 31.05.2014. godine
− iznos od 295,44 EUR sa kamatom od 30.06.2014. godine
− iznos od 305,05 EUR sa kamatom od 31.07.2014. godine
− iznos od 313, 13 EUR sa kamatom od 31.08.2014. godine
− iznos od 311,45 EUR sa kamatom od 30.09.2014. godine
− iznos od 318,45 EUR sa kamatom od 31.10.2014. godine
− iznos od 323,19 EUR sa kamatom od 30.11.2014. godine
− iznos od 320,40 EUR sa kamatom od 31.12.2014. godine
− iznos od 321,18 EUR sa kamatom od 31.01.2015. godine
− iznos od 321,18 EUR sa kamatom od 28.02.2015. godine
− iznos od 321,18 EUR sa kamatom od 31.03.2015. godine
− iznos od 321,18 EUR sa kamatom od 30.04.2015. godine
− iznos od 321,18 EUR sa kamatom od 31.05.2015. godine
− iznos od 321,18 EUR sa kamatom od 30.06.2015. godine
− iznos od 321,18 EUR sa kamatom od 31.07.2015. godine
− iznos od 321,18 EUR sa kamatom od 31.08.2015. godine
− iznos od 321,18 EUR sa kamatom od 30.09.2015. godine
po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 31. ožujka 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od I.kolovoza 2015. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."
III. U preostalom dijelu preko dosuđenog, tj. za iznos od 6.068,88 EUR, eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja se odbija kao neosnovan.
IV. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.102,50 eura, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu za iznos koji predstavlja razliku zatraženog i dosuđenog troška, zahtjev tužitelja za naknadom troška odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 26. svibnja 2023., u bitnome navodi da su stranke dana 23. ožujka 2007.godine zaključili Ugovor o kreditu broj: 066-19/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 268.500,00 CHF. Spomenutim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 4,20 %(čl., 3 i čl.6 ugovora). Tuženik je, s obzirom na odredbe cit.Ugovora jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope na što je tužitelj usmeno prigovorio dok je kasnije promijene vršio bez da o tomu obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način tako da tužitelj nije ni imao mogućnosti za prigovor. Tužitelj je, istina, kroz mjesečne rate osjetio da je došlo do promjene tako da mu je od početno ugovorene rate rata znatno porasla međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužitelja ostali su bez ikakvog rezultata. Sa niti jednom promjenom tužitelj se, dakle, nije usuglasila. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite što je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu.Naime, iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu ne ide tuženiku u prilog budući su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja ( popularno nazvano Lobora na CHF).Od početka 2009.godine Libor neprestano pada tako daje tada kamatna stopa na CHF bila 0,53 % pa je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate.Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu tuženik je tužitelju trebao spustiti kamatu. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tomu nisu zakoniti ni zbog slijedećih razloga: -Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati.Nju je tužitelj, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega.Sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl.96 Zakona o zaštiti potrošača. -sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa.Ne navođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj.Njemu prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope.bez tih podataka tužitelj kao potrošač nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope.Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorene odredbe što je protivno čl.97 st.1 alineja 10 i 11 Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje su protivne čl.96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača su prema čl.102 toga zakona ništetne. Dakle, tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužitelja.Kako to tuženik nije činio to je njegovo postupanje suprotno čl.296 ZOO. Odredba tuženika je pored prednjega, suprotna i čl.82 st.1 alineja 11 Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora pa se takva odredba sukladno čl.87 st.1 Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika je protivna čl.110 st.1 i 2 alineja 8 te čl.111.st.1 i 2 alineja 1 Zakona o zaštiti potrošača. U svakom slučaju, nepoštena praksa je prema čl.108 Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Osim što je, dakle, nepoštena i samim time ništetna odredba u citiranom ugovoru o promijeni kamatne stope što je, u konačnici, utvrđeno od strane Trgovačkog suda u Zagrebu po kolektivnoj tužbi to je, također, utvrđeno i da bi odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna.Sve ovo, ponavlja se, utvrđeno je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu pod posl.br. P-1401/12. Takvo postupanje tužene strane, dakle ugovaranje ništetnih odredbi, suprotno je odredbama Direktive 93/13/EEZ naročito odredbi čl.3 st.1 i čl.5 citirane Direktive. Zbog naprijed navedenog, a kako predmetni ugovor ne može opstati bez ništetnih odredbi, cijeli je ugovor ništetan što je, uostalom, utvrdio i Europski sud za ljudska prava u odluci doneseno u predmetu C- 118/17, C-260/18 u identičnoj pravnoj stvari. Tužitelj, nažalost, tim više što mu tuženik nije dostavljao cjelokupnu dokumentaciju, ne raspolaže sa potpunom dokumentacijom vezanom za cit.Ugovor o kreditu. Stoga,tužitelj predlaže Naslovnom sudu da sukladno odredbi čl.186 b Zakona o parničnom postupku donese slijedeće
2. Tuženik u odgovoru na tužbu (l.s. 17-33) u bitnom navodi kako se pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu vodi parnični postupak između istih stranaka o istoj pravnoj stvari koji se vodi pod poslovnim brojem P-1183/2019. Predmetni postupak ovdje tužitelj je pokrenuo protiv ovdje tuženika sa osnovnim zahtjevom da se utvrdi ništetnost Ugovora o kreditu broj: 066-19/2017 sa sporazumom o osiguranju tražbine od dana 26. ožujka 2007. godine (dalje u tekstu Ugovor o kreditu) te podrednim zahtjevom za utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članka 3. i članka 6. Ugovora o kreditu kao i nezakonitosti donesenih odluka tuženika o promjenama kamatnih stopa i radi utvrđenja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli. U predmetnom postupku dana 23. veljače 2023. godine Općinski građanski sud u Zagrebu donio je rješenje kojim se tužba u navedenoj pravnoj stvari smatra povučenom te je ovdje tuženiku u djelu dosuđen trošak parničnog postupka. Predmetno rješenje doneseno je iz razloga jer je ovdje tužitelj propustio ročište za glavnu raspravu pa je sud postupio sukladno odredbi članka 295. st 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 dalje u tekstu ZPP). Uzimajući u obzir da nije još donesena odluka o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje te u slučaju da istome bude udovoljeno ostvariti će se uvjeti odredbe članka 288. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje u tekstu ZPP) kojima je propisano kako će sud donijeti rješenje kojim se odbacuje tužba ako utvrdi da o tužbenom zahtjevu već teče parnica. Slijedom navedenog, a obzirom je očito da o predmetnoj pravnoj stvari pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu teče parnica to tuženik predlaže Naslovnom sudu odbaciti tužbu u ovom predmetu. Podredno i opreza radi, ukoliko sud bude smatrao da nema uvjeta za odbacivanjem tužbe u ovom predmetu, tuženik ovim podneskom dostavlja i očitovanje na navode tužbe i tužbenog zahtjeva Tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe iz razloga kako je objašnjeno u nastavku. Tuženik osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Tuženik tvrdi da tužitelj nema pravni interes tražiti ostvarenje prava koja je već ostvario jer je Sporazumom o konverziji, koji je sklopljen na temelju odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje: ZIDZPK), konverzija Ugovora o kreditu izvršena je na način da je: - početno odobrena glavnica Ugovora o kreditu u CHF preračunata u kredit u EUR na datum isplate kredita prema tečaju primjenjivom na datum isplate Ugovora o kreditu u CHF (promjena valute kredita); - primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je tuženik primjenjivao na kredite u EUR iste vrste i trajanja i to od datuma sklapanja Ugovora o kreditu u CHF do sklapanja sporazuma o konverziji i ubuduće, na način da su umjesto kamatnih stopa koje su bile primjenjive u otplati Ugovora o kreditu u CHF primijenjene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR (promjena kamatne stope); - zamijenjen početni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF kreditnim planom kredita u CHF; - kunski iznosi naplaćeni po Ugovoru o kreditu u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije, kako je propisano čl. 19. c st. 1. t. 4. ZIDZPK) pretvoreni u EUR na datum uplate te su ti iznosi iskorišteni za namirenje iznosa obroka kredita u EUR po novom otplatnom planu; - utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR; - postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Sporazum o konverziji, koji je sklopljen na temelju odredbi ZIDZPK, sukladno obvezujućoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g., cit.: “…ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Štoviše, sporazum o konverziji, cit.: „…bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ ZIDZPK predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i riješeno pitanje restitucije potrošača. ZIDZPK je u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, a čija ništetnost jest predmetom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tunc učinkom. Stoga sve i da je odredba o klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane Ugovora o kreditu su je zamijenile dopuštenim odredbama i uredile sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, cilj utvrđivanja pojedinih odredaba ugovora o kreditu nepoštenima, i posljedično ništetnima, jest restitucija potrošača, ovdje tužitelja, a upravo je isto učinjeno ZIDZPK, prihvatom Izračuna konverzije od strane tužitelja i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, s kojim se je tužitelj usuglasio. Sklopljenim Aneksom uz Ugovor o kreditu tuženik je pristao da ukupan iznos kojega je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu su uključeni i iznosi koje tužitelj potražuje ovom tužbom (dakle i oni iznosi koji su posljedica povećanja kamatne stope i rasta tečaja CHF), bude iskorišten za namirenje anuiteta po Aneksu uz Ugovor o kreditu čija je valutna klauzula (EUR) dopuštena. Naime, upravo je iznos kojega tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik iskoristio prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZIDZPK, koje je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR. Zato, kada bi tužitelj uspio sa svojim tužbenim zahtjevom na platu, upravo bi za taj iznos nastao manjak kod konvertiranog kredita jer je za taj isti iznos tuženik umanjio obveze tužitelja po konvertiranom kreditu, a pritom tuženik ne bi na raspolaganju imao sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužitelja. Nadalje navodi da se tužitelj neosnovano poziva na izravnu primjenu presude Trgovačkog suda u predmetu poslovni broj P-1401/12 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno je promotriti kritički te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku. Tužitelj u tužbi navodi da bi odredba Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, bila ništetna te s navedenog osnova traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe. Da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003)6 u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima7. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe i prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, odnosno podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može se smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Tako i mr. sc. ČU, Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, PRAVO I POREZI, br. 9/18. prva sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održana 5. ožujka 2004.g. Zaključno ističe se da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava. Slijedom navedenoga, predlaže se Naslovnom sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti radi razloga iz članka 288. ZPP-a, a podredno uslijed nedostatka pravnog interesa, a u slučaju da Naslovni sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude do isplate.
3. Tužitelj je u podnesku od 4. rujna 2025. konačno uredio tužbu i tužbeni zahtjev postavio sukladno provedenom financijskom vještačenju (l.s.97-104).
4. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava i dokumentacije priloženih spisu i to: ugovor o kreditu br. 066-19/2007 sklopljen između stranaka dana 23. ožujka 2007. (l.s. 7-13), proveo knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije Majdi Korljan (l.s. 68-82), na ročištu održanom pred ovim sudom 4. rujna 2025. izveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (l.s. 94-96).
5. Glavni tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, dok je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.
6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je glavni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o kreditu broj 066-19/2007 sklopljenog između stranaka dana 23. ožujka 2007. godine, te zahtjev za isplatom iznosa od 259.602,84 eura sa tamo navedenim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos do isplate. Predmet spora po eventualno kumuliranom zahtjevu tužitelja je njegov zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba predmetnog ugovora o kreditu i to ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli te zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa toga kredita u iznosu od ukupno 19.229,26 eura, sa tamo navedenim zakonskim zateznim kamatama, sve na ime stečenog bez osnove.
7. Prije svega, a u odnosu na navode tuženika da je pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu u tijeku parnica između istih stranaka o istom tužbenom zahtjevu, valja navesti da iz navoda samog tuženika u odgovoru na tužbu slijedi da je navedeni parnični postupak okončan donošenjem rješenja o povlačenju tužbe te je prigovor da o istom zahtjevu već teče parnica (litispendencija) neosnovan.
8. U konkretnom slučaju na temelju izvedenih dokaza utvrđene su sljedeće činjenice, koje među strankama i nisu sporne:
- da je tužitelj s tuženikom dana 23. ožujka 2007. godine sklopio namjenski stambeni kredit broj 066-19/2007 kojim ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 268.500,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita,
- da je kredit odobren na rok od 30 godina, a otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima (360 anuiteta) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF, u iznosu od 1.313,02 CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.
- da se dakle, radi o namjenskom kreditu, te tužitelj ima status potrošača jer je kao fizička osoba sklopio pravni posao radi kupnje stana, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, ili njegovoj obrtničkoj ili poduzetničkoj djelatnosti,
- da je prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, tuženik tužitelju na temelju predmetnog ugovora o kreditu uplatio iznos od 268.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, 1.220.869,52 kune.
- da prema nalazu i mišljenju vještaka, iznos potraživanja tužitelja prema tuženiku na osnovi razlike preplaćenih anuiteta, uslijed promjene tečaja za CHF (uzevši u obzir samo pozitivne tečajne razlike) iznosi ukupno 19.229,26 eura (l.s. 74-76, izračun prikazan u Tablici br.2).
- da su stranke 26. travnja 2016. sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu br.066- 19/2007 (konverzija) te da je tužitelju u konverziji priznata preplata u iznosu od 6.068,88 eura.
9. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.
10. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.
11. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
12. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa, odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
13. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.
14. U ovom konkretnom slučaju sud zaključuje da su odredbe ugovora u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštene, kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što ih čini ništetnima. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, kojemu ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru, nalazeći njegov iskaz uvjerljivim, istinitim i životnim, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
15. Kako vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, to isto, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZPP), slijedom čega su odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne.
16. U pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju, kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu, nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora. U konkretnom slučaju, iako tuženik tvrdi da je tužiteljici dao takve obavijesti, takvu tvrdnju ovaj sud nalazi neosnovanom, budući da suprotno proizlazi iz iskaza same tužiteljice, kojoj sud, kako je to već navedeno, u cijelosti vjeruje.
16.1. Stoga je ovaj sud, analizom prijepornog ugovora, zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Također, sud nalazi utvrđenim da tuženik nije na transparentan način informirao potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzulu i EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati, ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.
17. Nadalje, odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO, nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Ovo stoga što predmetni ugovor o namjenskom kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO. Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/11 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.
18. Ovdje valja reći da je bit, u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku, u tome da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i U- III-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.
19. U konkretnom slučaju nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu te one o promjenjivoj kamatnoj stopi, bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaja na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku
– trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.
20. Međutim, ništetnost samih tih odredaba ne dovodi i do ništetnosti cijeloga ugovora, jer ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni, jer on sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.
21. Iz navedenih razloga valjalo je odbiti kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se cijeli ugovor utvrdi ništetnim (toč. I. izreke presude).
22. S druge pak strane, tužitelj je u konkretnom slučaju dokazao osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje (djelomične) ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, pa je dokazana činjenična osnova tužbe da je s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koje se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19). Iste propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.
23. Što se tiče prigovora tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, istaći je da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.
24. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018, tužiteljica ima pravo na svoje potraživanje zbog ništetnih ugovornih odredbi, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019, jer iako je konverzija valjana, to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 F protiv Erste bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranaka, što ovdje nije slučaj, jer konverzijom nisu izvršena vraćanja (svih) preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.
25. Inače sama konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
26. Također je istaći da se radi o aktu kojim se bankama temeljem zakona nalaže izmjena odredaba iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju pretplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže Zakon.
27. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate na dan 30. rujna 2015., sama za sebe ne upućuje na zaključak da bi time prestala sva potraživanja tužiteljice i da bi bila uspostavljena ravnoteža između stranaka (tako i Županijski sud u Zadru broj Gž-834/2021).
28. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja, sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Majdi Korljan, a na temelju kojeg je tužitelj uredio tužbene zahtjeve. Stoga, a kako tuženik nije predložio saslušanje vještaka niti kontrolno vještačenje, a ocjenjujući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka objektivnim, sud je isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke.
29. U konkretnom slučaju vještak je izračunao da je uslijed povećanja tečaja u odnosu na početni tečaj za cijelo vrijeme otplate kredita, tužiteljica tuženoj više platila iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 19.229,26 EUR, ako se prikažu samo pozitivne razlike).
30. Kada se uračuna preplata iz konverzije u nesporno utvrđenom iznosu od 6.068,88 EUR, koji iznos je utrošen za podmirenje dijela anuiteta, prema ugovoru o konverziji, što tužitelj ni tuženik tijekom postupka nisu doveli u pitanje, isto rezultira iznosom od ukupno 13.160,38 EUR, koji je tužitelj više platio tuženiku zbog promjene u tečaju CHF, a koji iznos nije obuhvaćen obračunom konverzije.
31. Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatu iznosa od 19.229,26 EUR (slijedom osnovanog zahtjeva na utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli) valjalo odbiti kao neosnovan za iznos od 6.068,88 eura (iznos preplate priznat tužitelju u konverziji) te mu dosuditi iznos od 13.160,38 eura na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.
32. U odnosu na navode tuženika da je tužitelj, pa onda i sud, bio dužna uračunati tzv. negativne razlike, ističe se da je niži tečaj CHF rezultat jednostrane odluke tuženika, u odnosu na koji tužitelj nije bio stjecatelj bez osnova te kao potrošač u poziciju potpunog obeštećenja ne bi bio dovedena na drugi način, osim potpunom isplatom stvarno uplaćenih i preplaćenih iznosa, sa zateznom kamatom od stvarno izvršenog plaćanja. Zbog navedenog i ovaj prigovor tuženika sud nalazi neosnovanim.
33. Tužitelju je dosuđen tijek zateznih kamata od isplate svakog pojedinog anuiteta koji je sadržavao dio preplaćenog iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe. „Obveza svake strane na plaćanje zatezne kamate na iznos koji je primila po osnovu ništetnog pravnog posla i koji je dužna vratiti, cijeni se prema odredbama o opsegu vraćanja kod stjecanja bez osnove …“ (VSRH, Rev-116/86 od 16. lipnja 1988.). Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je nepošten od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.
34. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužitelju platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.
35. U odnosu na prigovor zastare, istaći je da isti prigovor ovaj sud nalazi neosnovanim. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05,41/08 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je predmet ovog postupka utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, to je tužba od 26. svibnja 2023. podnesena u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO.
36. Slijedom svega navedenog, eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je prihvaćen na temelju odredbi čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO i naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznose koji predstavljaju razliku u iznosu anuiteta zbog promjene tečaja CHF/KN na dan plaćanja u odnosu na tečaj CHF/KN na dan isplate kredita.
37. Slijedom svega navedenog, eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja valjalo je djelomično prihvatiti na način kako je to određeno u točki II. izreke ove presude i to za iznos do kojeg je ovaj sud došao na temelju izračuna vještaka financijske struke, umanjen za iznos preplate koji je tužitelju priznat u konverzji.
38. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa) te odredbi čl. 154. st. 2. ZPP, i sukladno traženju tužitelja, pa mu je valjalo priznati trošak za sastav tužbe u iznosu od 250 bodova (Tbr. 7. toč. 1.), za sastav obrazloženih podnesaka od 28. svibnja 2024. i 4. rujna 2025. po 250 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), te zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili su se dokazi na dane 3. lipnja 2024. i 4. rujna 2025. po 250 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), što ukupno iznosi 1250 bodova, odnosno 2.500,00 eura. Kada se na taj iznos obračuna PDV po stopi od 25 %, dođe se do ukupnog iznosa od 3.125,00 eura, koliko iznosi trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku iz reda odvjetnika. Tuženik mu je dužan naknaditi i 500,00 eura na ime vještačenja, što čini sveukupan trošak postupka u iznosu od 3.625,00 eura.
39. Kako su stranke djelomično uspjele u sporu (tužitelj s osnovom u cijelosti te sa 68% od zatraženog iznosa, to je tužitelj konačno uspio u sporu sa 84%, a tuženik sa 26%), to tužitelju, sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP, pripada pravo na dio ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, što je u konkretnom slučaju 58%, slijedom čega tužitelju pripada pravo na ukupan trošak postupka u iznosu od 2.102,50 eura, koji mu je dužan naknaditi tuženik u roku od 15 dana, zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, dok je u preostalom dijelu, preko dosuđenog, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka valjalo odbiti kao neosnovan. Ovo se odnosi i na trošak zatražen za sastav podneska od 13. svibnja 2025. koji trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka.
U Zadru, 3. listopada 2025.
Sutkinja
Ivana Klišmanić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.
DNA:
- Tužitelju po punomoćniku
- Tuženiku po punomoćniku
