Broj: Pp-351/2025-6.

Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Prekršajni odjel

Zrinsko-frankopanska 9

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, Prekršajni odjel, po sutkinji Renati Višošević, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Danijele Šimunić, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika BŽ, državljana RH, zastupan po branitelju Bojanu Bacingeru, odvjetniku iz Čakovca, zbog prekršaja iz čl. 141. st. 1. t. 8. Zakona o vodama (NN 66/19, 84/21), u svezi čl. 86. i čl. 177. Zakona o vodama, pokrenutog povodom prigovora okrivljenika na obavezni prekršajni nalog Državnog inspektorata, Područni ured Varaždin, Službe za nadzor zaštite okoliša i vodopravne inspekcije, pod brojem Klasa: UP/I-325-01/24-01/292; Ur. broj: 443-02-04-13-24-2 od 01. listopada 2024., na temelju čl. 179. st. 1., 2. i 3. i čl. 183. Prekršajnog zakona (NN 104/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22), dana 03. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Okrivljenik: BŽ, sin B, rođen **.**.1966. u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], I, državljanin RH, sa prebivalištem u [adresa]., vlasnik obrta " [obrt]", prekršajno nekažnjavan, protiv njega se ne vodi drugi postupak,

k r i v  j e

I. što je dana 06. rujna 2024. na lokaciji poslovnog objekta, Pilana Friščić, [adresa]., odlagao veće količine otpadnih produkata nastalih iz proizvodnje pilane (kore drveta) te ostale otpadne tvari i to na desnoj obali potoka u Dubravi, k. č. broj [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], koje potom dospijevaju u korito potoka u Dubravi koje je javno vodno dobro u vlasništvu Republike Hrvatske, a pod upravljanjem Hrvatskih voda.

II. Okrivljenik je time počinio prekršaj iz čl. 141. st. 1. t. 8. Zakona o vodama (NN 66/19, 84/21), kažnjiv po čl. 225. st. 1. t. 21. i st. 4. istog Zakona, te mu se temeljem istog propisa, kao i primjenom čl. 37. st. 1. Prekršajnog zakona,

i z r i č e

novčana kazna u iznosu od 250,00 (dvjesto pedeset) eura.

Okrivljenik je dužan platiti novčanu kaznu u roku od 30 dana od dana primitka ove presude.

Temeljem čl. 152. st. 3. Prekršajnog zakona, smatrati će se da je novčana kazna u cijelosti plaćena, ako okrivljenik plati dvije trećine izrečene novčane kazne u roku određenom ovom presudom. Ukoliko okrivljenik ne plati u određenim rokovima novčanu kaznu, ista će se temeljem čl. 34. st. 1. Prekršajnog zakona, naplatiti prisilno.

IV. Temeljem čl. 139. st. 1., a u svezi čl. 138. st. 2. t. 3. Prekršajnog zakona, okrivljenik je dužan platiti troškove prekršajnog postupka u iznosu od 30,00 (trideset) eura, u roku od 30 dana od primitka ove presude, u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

Obrazloženje

1. DRŽAVNI INSPEKTORAT, Područni Ured Varaždin, Služba za nadzor zaštite okoliša i vodopravne inspekcije, pod brojem Klasa: UP/I-325-01/24-01/292; Ur. broj: 443-02-04-13-24-2 od 01. listopada 2024. izdao je obavezni prekršajni nalog protiv okrivljenika BŽ, zbog prekršaja navedenog u izreci presude.

Predsjednik Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske je rješenjem broj: Su-251/2025-2 od 18. veljače 2025., odredio Općinski sud u Čakovcu, Prekršajni odjel, kao drugi stvarno nadležan sud za postupanje u predmetima prekršaja Općinskog suda u Varaždinu, Prekršajnog odjela.

2. Protiv navedenog obaveznog prekršajnog naloga okrivljenik je pravovremeno podnio prigovor, zbog čega je ovaj Prekršajni sud temeljem čl. 238. st. 9. Prekršajnog zakona prekršajni nalog stavio izvan snage, te proveo žurni postupak.

3. Okrivljenik BŽ sudu je po branitelju dostavio pisanu obranu u kojoj navodi da priznaje prekršaj koji mu se stavlja na teret, međutim u nastavku iznosi niz pojašnjenja i olakotnih okolnosti koje predlaže da sud uzme u obzir prilikom određivanja vrste i visine kazne.

Okrivljenik ističe da, čak i kad bi se prihvatilo strože tumačenje zabrane iz članka 141. stavka 1. točke 8. Zakona o vodama, u konkretnom slučaju izostaju činjenični elementi koje ta odredba zahtijeva. Navedena norma zabranjuje:

„…u vodotoke i druge vode, akumulacije, retencije, melioracijske i druge kanale i u inundacijskom području odlagati (…) tvari te obavljati druge radnje kojima se može utjecati na promjenu toka, vodostaja, količine ili kakvoće vode ili otežati održavanje vodnog sustava“.

Samim time je jasno da je normativni fokus na stvarnom odlaganju u zaštićeni prostor ili radnjama koje objektivno uzrokuju promjenu vodnog režima ili otežavaju održavanje. U činjeničnom supstratu ovog predmeta radilo se o privremenom zadržavanju biomase iz pilanske proizvodnje uz rub lokacije, bez trajnog odlaganja u koritu ili u inundacijskom području, a ponajprije bez ikakva učinka na tok, vodostaj, količinu ili kakvoću vode te bez ikakva otežavanja održavanja.

Budući da normativ traži upravo takve (štetne) učinke ili lokacijski ulazak u zaštićeni prostor, a oni nisu dokazani, biće prekršaja nije ispunjeno u odnosu na okrivljenika. Dodatno, svrha i kontekst zabrana potvrđeni su i općom pravilom za inundacijska područja iz članka 122. st. 2. Zakona o vodama navedeno je:

„…u inundacijskom području… zabranjeno je obavljati radnje kojima se može pogoršati vodni režim.“

Navedenom normom opet pretpostavlja postojanje radnje s posljedicom pogoršanja. Kako je u ovom slučaju materijal bio kratkotrajno i izvan korita te bez ikakva pogoršanja vodnog režima, a potom odmah uklonjen, izostaje i taj pretpostavljeni učinak zabrane.

S procesnog aspekta, obavezni prekršajni nalog sukladno članku 234. st. 2. mora u obrazloženju.

„U obrazloženju prekršajnog naloga će se ukratko navesti samo dokazi, i ovim Zakonom drugi uvjeti predviđeni, koji opravdavaju njegovo izdavanje.“

Ako obrazloženje ostane na općenitoj formulaciji bez individualiziranih dokaza o prostornom obuhvatu, kao na primjer, bez pozivanja na akt kojim su granice inundacijskog područja utvrđene i ucrtane u katastarske planove ili bez dokumenta kojim je na konkretnom terenu dokazano da je riječ o javnom vodnom dobru, tada nedostaje propisani minimum dokazne elaboracije za izdavanje naloga.

Naime, inundacijsko područje se utvrđuje radi upravljanja rizicima, a „u inundacijskom području (…) zabranjeno je obavljati radnje kojima se može pogoršati vodni režim“, pri čemu se vanjska granica uređenog i neuređenog inundacijskog područja utvrđuje Ministarstvo i te se granice ucrtavaju u katastar (čl. 123. st. 3. i 4.). Slično, pripadnost određenih čestica vodnom dobru utvrđuje se rješenjem Ministarstva (čl. 11.), a korita prirodnih površinskih voda su javno vodno dobro po samom zakonu (čl. 12. st. 2.), no i tada je u postupku potrebno precizno locirati sporni događaj u odnosu na te pravne granice. U nedostatku takvih individualiziranih podataka, odnosno geodetskog ili katastarskog vezivanja radnje na zaštićeni pojas, teret dokazivanja ostaje neispunjen u mjeri potrebnoj za održivost naloga.

Dodatno, okrivljenik ističe da se u konkretnom slučaju nije radilo o „opasnom otpadu“, nego o biomasi iz drvne industrije, odnosno kori drveta, piljevini i drvnim ostatcima nastalim mehaničkom obradom drva. To potvrđuje i dokumentacija o zbrinjavanju: materijal je razvrstan pod **EWC ključevima 03 03 01 („otpadna kora i drvo“) i 03 01 04 („piljevina, strugotine, otpadno drvo… osim onog iz 03 01 03*“), dakle bez oznake zvjezdice, što znači da nije klasificiran kao opasan. Suprotno tome, drvo impregnirano opasnim sredstvima nosilo bi 03 01 03* (opasno), što ovdje nije slučaj. Nema dokaza o kemijskoj obradi (npr. biocidi, premazi, ulja) niti o svojstvima H (zapaljivo, toksično, ekotoksično) koja bi zahtijevala opasnu klasifikaciju. Riječ je o lignoceluloznom, inertnom materijalu uobičajeno korištenom kao biomasa (energent/sirovina), koji je bio privremeno zadržan, zatim zakonito zbrinut uz prateće listove, bez ikakvih zabilježenih štetnih posljedica na vode ili okoliš. To dodatno potkrepljuje stav da nije postojala povećana opasnost po vodni režim niti je došlo do onečišćenja, pa se predmetni materijal ne može tretirati kao opasan otpad.

Ukratko, prema doslovnom sadržaju i svrsi članka 141. stavka 1. točke 8. Zakona o vodama, kao i sistemskoj vezi s pravilima o inundaciji, odlučno je postojanje lokacijskog elementa (stvarno odlaganje u zaštićeni prostor) ili učinka na vodni režim/održavanje. Budući da u odnosu na okrivljenika nije dokazano ni jedno ni drugo, zaključak o ostvarenju prekršaja ne može se održati.

Naime, najrelevantnija stavka je kako okrivljenik naglašava da je odmah po nadzoru postupio sukladno članku 142. Zakona o vodama, koji izrijekom propisuje da je:

„Počinitelj radnje iz članka 141. ovoga Zakona ili osoba u čiju je korist radnja izvedena dužan je uspostaviti prijašnje stanje po rješenju vodopravnog inspektora, uz prethodno pribavljeno mišljenje Hrvatskih voda.“

U protivnom se uspostava provodi putem Hrvatskih voda uz trošak počinitelja, a ako štetu nije moguće popraviti, određuje se naknada štete (čl. 142. st. 1.–3.). U konkretnom slučaju sanacija je provedena bez odgode, a kontrolnim nadzorom je utvrđeno da je rješenje izvršeno, čime je u cijelosti postignuta svrha i ratio navedene odredbe kojoj je smisao brza uspostava prijašnjeg stanja i zaštita vodnog režima. Time je uklonjena svaka potencijalna posljedica, što potvrđuje kako nije nastupio stvarni štetni učinak na vodni režim niti su bili potrebni bilo kakvi radovi održavanja na vodnim građevinama zbog predmetnog događaja.

Nadalje, da je upravo to zakonodavna svrha, proizlazi i iz sustava Zakona o vodama, kada se navodi da vodno dobro služi održavanju i poboljšanju vodnog režima, osobito za održavanje korita i obala te inundacijskog područja (čl. 10.), a zabrane iz članka 141. usmjerene su na sprječavanje postupanja koja bi pogoršala vodni režim ili otežala održavanje. U situaciji u kojoj je I. okrivljenik promptno, ažurno i u cijelosti uspostavio prijašnje stanje, legislativna svrha je ostvarena bez posljedica i bez potrebe za daljnjom intervencijom, što pravno potvrđuje nepostojanje štetnog učinka kao ključnog elementa na koji se poziva represivna norma.

Čak i kada bi se hipotetski prihvatilo da je formalno postojalo postupanje unutar zabranjenog područja, ukupnost okolnosti pokazuje neznatan stupanj povrede u pogledu materijala (industrijska biomasa, odnosno mješavina drvne kore, drva i piljevine), a koji je bio je privremeno zadržan, brzo uklonjen i prijašnje stanje je uspostavljeno, a šteta i posljedice izostaju. U takvim okolnostima postoji pravna osnova da se utvrdi beznačajan prekršaj.

Institut beznačajnosti upravo je namijenjen situacijama u kojima je materijalna povreda minimalna, posljedice su odstranjene, a specijalna i generalna prevencija postižu se bez kažnjavanja.

Slijedom navedenog, okrivljenik drži da su, čak i pod pretpostavkom formalnog postupanja unutar zabranjenog pojasa, kumulativni uvjeti za primjenu instituta beznačajnog prekršaja iz članka 24.a u potpunosti ispunjeni.

Naime, članak 24.a Prekršajnog zakona propisuje:

„Nema prekršaja, iako su ostvarena njegova bitna obilježja, ako je stupanj ugrožavanja ili povrede javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti neznatan i ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen.“

Time je zakon jasno uveo dvostruki element, neznatan objektivni intenzitet ugrožavanja ili povrede, te odsustvo potrebe kažnjavanja s obzirom na svrhu prekršajnopravnih sankcija. U ovom je predmetu materijal (industrijska biomasa – mješavina kore, drva i piljevine) bio privremeno zadržan, bez stvarne štete ili opasnosti po vodni režim (a o šteti nije priložen ni jedan dokaz), odmah uklonjen, a prijašnje stanje uspostavljeno, zbog čega objektivni intenzitet ugrožavanja ostaje u domeni neznatnog, dok potreba kažnjavanja izostaje.

Ovakav zaključak dodatno je potkrijepljen svrhama prekršajnopravnih sankcija. Prema članku 32. Prekršajnog zakona, svrha kažnjavanja jest izraz društvenog prijekora, utjecaj na počinitelja i ostale da ne čine prekršaje te jačanje svijesti o povredi zaštićenih vrijednosti. Kad je, kao ovdje, posljedica potpuno otklonjena i prijašnje stanje promptno uspostavljeno, a specijalna i generalna prevencija se mogu ostvariti i bez kazne, tada je zakonska pretpostavka iz članka 24.a – „nema potrebe da počinitelj bude kažnjen“ u potpunosti ispunjena.

Usto, i članak 109.b potvrđuje zakonodavnu politiku da se postupci uopće ne pokreću kada je vjerojatno da će u postupku doći do primjene članka 24.a ili kada počinitelj otkloni posljedicu (što je ovdje učinjeno), što je daljnji argument da u sudskoj fazi primjena 24.a čini postupanje najprimjerenijim.

Čimbenici koje sud ionako vrednuje pri odlučivanju o sankciji, a koji osvjetljavaju neznatan intenzitet i nepotrebnost kažnjavanja, izrijekom su navedeni u članku 36. Prekršajnog zakona, odnosno stupanj krivnje, opasnost djela, svrha kažnjavanja, ali i ponašanje nakon počinjenja. U kontekstu ovog slučaja radi se o nehajnoj situaciji bez namjere, uz brzu, potpunu sanaciju i suradnju s tijelima nadzora. Sve navedeno drastično smanjuje opasnost djela i ukida potrebu za kaznom. Čak i promatrano kroz optiku „što da kazna postigne?“, odgovor je ništa više od onoga što je već postignuto dobrovoljnom sanacijom i uspostavom stanja.

U praksi, kriteriji koje sudovi razmatraju pod standardom „neznatan stupanj“ uključuju količinu i narav materijala, trajanje zadržavanja, udaljenost od zaštićenog pojasa, postojanje (ne)posljedica te naknadno postupanje počinitelja. Ovdje se radi o biomasi bez opasnih svojstava; boravak materijala bio je kratkotrajan i izvan samog korita, nije došlo do promjene toka, vodostaja, količine ili kakvoće vode, a kontrolnim nadzorom potvrđeno je da je rješenje izvršeno i posljedice uklonjene. Ovakvo činjenično stanje, u svjetlu članka 24.a, prirodno vodi do zaključka da je stupanj ugrožavanja neznatan, a kažnjavanje nepotrebno.

Čak i kad bi sud, iz posebne opreznosti, smatrao da je institut beznačajnosti na granici primjene, isti činjenični supstrat i smisao sankcija usmjeravaju na opomenu kao mjeru upozorenja. Članci 41.–43. Prekršajnog zakona propisuju i objašnjavaju opomenu u smislu da se ona izriče kada je riječ o očito lakom obliku prekršaja i kada se svrha prekršajnopravnih sankcija može postići bez kažnjavanja, posebno uzimajući u obzir postupanje počinitelja, njegovu krivnju i prouzročenu posljedicu. U odnosu na I. okrivljenika sve su te pretpostavke ispunjene: radi se o lakom, nehajnom propustu, posljedica nema, a postupanje nakon događaja (sanacija) je primjerno.

Napokon, i u slučaju u kojem sud ne bi primijenio ni 24.a ni opomenu, isti razlozi, neznatan intenzitet, otklonjene posljedice, dobrovoljna sanacija i suradnja, predstavljaju naročite olakotne okolnosti za ublažavanje kazne po članku 37. Prekršajnog zakona, uz istodobnu primjenu članka 36. o odmjeravanju i cijenjenju olakotnih okolnosti (osobito ponašanja nakon prekršaja). Takvo rješenje bi, u krajnjem, osiguralo razmjernost i svrhovitost reakcije, ali tek kao rezervna varijanta iza primjene beznačajnosti ili opomene.

Sukladno načelu individualizacije sankcije i svrsi kažnjavanja, predlaže se da sud kao izrazito relevantne olakotne okolnosti uvaži dosadašnje uredno i zakonito poslovanje okrivljenog obrta. Naime, obrt kontinuirano posluje od 1986. godine bez ikakvih prekršajnih sankcija ili utvrđenih nepravilnosti u radu. Poslovanje je stabilno i uredno, što potvrđuje činjenica da obrt zapošljava približno 30 radnika kojima se plaće isplaćuju redovito, bez zastoja ili sporova, te da obrt uredno ispunjava sve porezne, doprinosne i druge javnopravne obveze, pri čemu nema nikakvih dugovanja prema državi, zaposlenicima ili trećima. Riječ je, dakle, o pravnom subjektu koji dugi niz desetljeća demonstrira visok stupanj pravne pouzdanosti, financijske urednosti i društvene odgovornosti. Sve navedeno, zajedno s nepostojanjem ranije kažnjavanosti i s kontinuiranim urednim podmirivanjem obveza, snažno govori u prilog zaključku da je eventualni propust (ako bi se uopće utvrdio) izoliran, nenamjeran i bez opasnosti ponavljanja, zbog čega se predlaže izreći najblažu raspoloživu mjeru (po mogućnosti opomenu) ili kaznu pri samoj zakonskoj mjeri minimuma.

Dodatno, kao olakotnu okolnost valja uzeti u obzir i činjenicu da okrivljeni obrt ima značajne financijske obveze koje redovito podmiruje. Naime, obrt je korisnik poslovnog kredita koji otplaćuje u iznosu od približno 3.000,00 eura mjesečno. Taj teret već sada predstavlja znatno financijsko opterećenje, a dodatno nametanje novčanih sankcija, osobito kada se uzmu u obzir dosadašnje potpuno uredno i zakonito poslovanje, predstavljalo bi nerazmjerno i nepotrebno otežavanje poslovanja, s mogućim negativnim posljedicama na uredno izvršavanje obveza prema vjerovnicima i zaposlenicima. Upravo iz tih razloga svrha kažnjavanja može se postići i bez izricanja stroge novčane kazne, odnosno blažom mjerom, čime bi se istodobno sačuvala i socijalna sigurnost radnika koji ovise o stabilnosti poslovanja obrta.

Sud također treba uzeti u obzir i ponašanje okrivljenog obrta tijekom samog postupka. Odgovorna osoba odmah je priznala propust, u cijelosti surađivala s nadležnim tijelima te uredno dostavila svu traženu dokumentaciju, čime je postupak bio znatno olakšan i ubrzan. Time je obrt pokazao visoki stupanj odgovornosti i ozbiljnosti u odnosu prema tijelima javne vlasti. Nadalje, okrivljeni je izrazio žaljenje zbog predmetne situacije i spremnost poduzeti sve potrebne mjere kako se sličan propust u budućnosti ne bi ponovio. Posebno je važno istaknuti da je eventualno nastali otpad odmah saniran, bez odgode, te da su poduzete mjere kojima se u cijelosti otklonila svaka moguća šteta ili rizik za okoliš. Konačno, valja naglasiti da od konkretnog događaja nije nastupila nikakva šteta niti za treće osobe, niti za državu ili okoliš, kao ni bilo kakva opasnost većeg razmjera. Sve ove okolnosti jasno upućuju da svrha kažnjavanja može biti u cijelosti postignuta i blažim sankcioniranjem.

Okrivljenik, uz priznanje da je do privremenog zadržavanja biomase doista došlo te uz napomenu da je odmah sanirao stanje i u cijelosti uspostavio prijašnje stanje, smatra da u konkretnim okolnostima nije potrebno izricati sankciju. Stoga primarno predlaže da sud, polazeći od članka 24.a Prekršajnog zakona (beznačajan prekršaj, neznatan stupanj povrede i nepostojanje potrebe kažnjavanja), okonča postupak bez izricanja sankcije.

Supsidijarno, ako sud ocijeni da nema mjesta primjeni čl. 24.a, I. okrivljenik predlaže izricanje mjere upozorenja – opomene prema člancima 41. do 43. Prekršajnog zakona, jer se radi o očito lakom obliku s obzirom na promptnu sanaciju, izostanak štete i dosadašnje uredno postupanje i suradnju.

Krajnje supsidijarno, ako bi sud ipak posegnuo za novčanom kaznom, I. okrivljenik traži da se, sukladno članku 36. (odmjeravanje uz uvažavanje olakotnih okolnosti) i članku 37. Prekršajnog zakona (ublažavanje kazne kad se svrha kažnjavanja može postići blažom mjerom), izrekne najblaža, minimalna novčana kazna, imajući u vidu da je materijal bio biomasa bez opasnih svojstava, da je posljedica u potpunosti otklonjena te da je svrha prekršajnopravne reakcije već postignuta samom sanacijom i upozorenjem tijela nadzora.

3. Sud je izvršio uvid u rješenje Državnog inspektorata od 01.10.2024., očitovanje Hrvatskih voda od 23.09.2024., fotodokumentaciju na stranicama 21-25, geodetsku situaciju stvarnog stanja na stranici 26 spisa, zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru od 06.09.2024., potvrdu HZMO od 26.09.2025., preslike računa 6132-01-91 od 30.09.2024., 4287-1-1 od 30.09.2024., 114-2-2 od 23.09.2024., otpremnicu – vagarski list, račun broj 1084/01-1 od 11.09.2024., tijek otpada, zapisnike o inspekcijskom nadzoru od 03.12.2024. i 15.11.2024. i u izvadak iz prekršajne evidencije za okrivljenika, iz koje je vidljivo da okrivljenik do sada nije bi prekršajno kažnjavan.

Na temelju obrane okrivljenika, njegovog priznanja, na temelju provedenog dokaznog postupka, uvidom u dokumentaciju iz spisa predmeta, sud je našao dokazanim da je okrivljenik počinio djelo iz izreke ove presude, a kako je istim ostvario obilježja terećenog prekršaja, proglasio ga je krivim i kaznio po Zakonu.

4. Odredbom čl. 141. st. 1. t. 8. Zakona o vodama (NN 66/19, 84/21) propisano je da je radi očuvanja i održavanja regulacijskih i zaštitnih te drugih vodnih građevina i sprječavanja pogoršanja vodnog režima zabranjeno u vodotoke i druge vode, akumulacije, retencije, melioracijske i druge kanale i u inundacijskom području odlagati zemlju, kamen, otpadne i druge tvari te obavljati druge radnje kojima se može utjecati na promjenu toka, vodostaja, količine ili kakvoće vode ili otežati održavanje vodnog sustava.

5. Okrivljenik je u obrani priznao prekršaj koji mu je optužnim prijedlogom stavljen na teret, da je dana 06.09.2024. na lokaciji pilane odlagao otpadne produkte nastale iz proizvodnje pilane, tj. kore drveta, navodeći da u konkretnom slučaju nije radilo o „opasnom otpadu“, nego o biomasi iz drvne industrije, odnosno kori drveta, piljevini i drvnim ostatcima nastalim mehaničkom obradom drva, te je naveo da je odmah sanirao stanje i u cijelosti uspostavio prijašnje stanje, a što mu je sud uzeo u obzir kao olakotnu okolnost prilikom izricanja kazne.

Slijedom navedenog, a temeljem priznanja okrivljenika, sud je utvrdio da je okrivljenik počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret, pa ga je proglasio krivim i kaznio sukladno Zakonu.

6. Za narečeni prekršaj propisana je novčana kazna u rasponu od 265,45 – 1.327,23 eura (2.000,00 – 10.000,00 kuna).

7. Kod odmjere kazne za prekršaj uzeta je u obzir težina prekršaja, te sve okolnosti iz čl. 36. st. 2. i čl. 37. st. 1. Prekršajnog zakona, kao olakotno je uzeto priznanje prekršaja, prekršajna nekažnjavanost okrivljenika, osobne i imovinske prilike okrivljenika, te činjenica da je okrivljenik odmah sanirao stanje, dok mu sud otegotnih okolnosti nije pronašao, zbog čega mu je umjesto novčane kazne u propisanom iznosu izrekao novčanu kaznu ispod propisane najmanje mjere a u okviru općeg zakonskog minimuma, držeći da će se i blažom kaznom postići svrha kažnjavanja.

8. Izreka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 139. st. 1., a u svezi čl. 138. st. 2. t. 3. Prekršajnog zakona, a troškovi su odmjereni u paušalnom iznosu srazmjerno složenosti postupka u iznosu od 30,00 eura.

U Čakovcu, 03. listopada 2025.

Zapisničarka

Sutkinja

Danijela Šimunić, v. r.

Renata Višošević, v. r.

Temeljem čl. 244. st. 1 Prekršajnog zakona protiv ove presude nije dopuštena žalba.

DOSTAVNA NAREDBA:

1. Okrivljeniku,

2. Branitelju okrivljenika,

3. Tužitelju,

4. Za spis.