Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-264/2024-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sucu Jerku Bogdaniću kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja MD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vukić & partneri d.o.o. , protiv tuženika Svea Ekonomi d.o.o., OIB: 17863542417, D. T. Gavrana 11, Zagreb, zastupano po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Nadramija i partneri d.o.o., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 4. rujna 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetnika Domagoja Lovrića, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, a odluke objavljene dana 3. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Proglašava se nedopuštenom ovrha po prijedlogu ovrhovoditelja, ovdje tuženika, SVEA EKONOMI d.o.o., D.T. Gavrana 11, Zagreb, OIB:17863542417, protiv ovršenika, ovdje tužitelja, MD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koja ovrha se provodi pri Financijskoj agenciji temeljem ovršne isprave - zadužnice solemnizirane dana 7. svibnja 2013., po javnoj bilježnici Marini Sablić- Dorčić iz Rijeke pod brojem OV-2892/13 u dijelu u kojem ovrhovoditelj, ovdje tuženik, traži naplatu obračunate zakonske zatezne kamate na glavnicu u iznosu od 179,17 eura (stosedamdesetdeveteura i sedamnaestcenta).

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenom ovrhe po prijedlogu ovrhovoditelja, ovdje tuženika, SVEA EKONOMI d.o.o., D.T. Gavrana 11, Zagreb, OIB:17863542417, protiv ovršenika, ovdje tužitelja, MD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koja ovrha se provodi pri Financijskoj agenciji temeljem ovršne isprave - zadužnice solemnizirane dana 7. svibnja 2013., po javnoj bilježnici Marini Sablić-Dorčić iz Rijeke pod brojem OV- 2892/13 u dijelu u kojem ovrhovoditelj, ovdje tuženik, traži naplatu glavnice u iznos od 844,76 eura (osamstočetrdesetčetirieura i sedamdesetšestcenta), obračunate zakonske zatezne kamate na glavnicu dospjelu za razdoblje do 2. travnja 2024. u iznosu od 150,07 eura (stopedeseteura i sedamcenta) i troška izravne naplate u iznosu od 53,09 eura zajedno sa zateznom kamatom koja na iznos glavnice teče od 3. travnja 2024. do podmirenja.

III. Nalaže se tužitelju MD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] da tuženiku Svea Ekonomi d.o.o., OIB: 17863542417, D. T. Gavrana 11, Zagreb naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 130,27 eura (stotrideseteura i dvadesetsedamcenta), sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 15. srpnja 2024. podnio tužbu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe po zadužnici solemniziranoj 7. svibnja 2013. po javnom bilježniku Marini Sablić-Dorčić iz Rijeke pod brojem OV-2892/13 i to temeljem rješenja o upućivanju u parnicu ovoga suda poslovni broj OVR-258/2024 od 19. lipnja 2024., sve iz razloga nastupa zastara potraživanja tuženika, kao ovrhovoditelja, i zbog toga jer tuženik, kao ovrhovoditelj, nije ovlašten tražiti ovrhu temeljem ovršne isprave.

1.1. Tužitelj osporava da je potraživanje Raiffaisenbank Austria d.d. po zadužnici OV- 2892/13 ustupljeno tuženiku te osporava da postoji pravno valjani Ugovor o cesiji sklopljen između tuženika i Raiffaisenbank Austria d.d., a koji se odnosi upravo na potraživanje prema tužitelju.

1.2. Tužitelj nadalje ističe da je tražbina po zadužnici OV-2892/13 u zastari i to iz razloga jer je tužiteljeva obveza, prema specifikaciji tuženika, dospjela 6. svibnja 2013. budući da je tuženik od tog datuma zatražio isplatu zatezne kamate.

1.3. Stoga tužitelj predlaže da se ovrha u cijelosti proglasi nedopuštenom te da se tuženika obveže da mu naknadi prouzročeni parnični trošak.

2. Tuženik je dao privremeni odgovor na tužbu kojim je osporio osnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti.

2.1. Tuženik navodi da nije točno da mu nije ustupljeno potraživanje Raiffaisenbank Austria d.d. po zadužnici OV-2892/13, što se može utvrditi i upitom prethodnog vjerovnika.

2.2. Tuženik osporava da je nastupila zastara potraživanja iz ovršne isprave te navodi da je otkazom ugovora o tekućem računu 2018. došlo do dospijeća tražbine, da je zadužnica solemnizirana te se na potraživanje iz nje primjenjuje desetogodišnji zastarni rok, te da stoga od 2018. do 2024. nije došlo do zastare. Također ističe da tužitelj nije dokazao da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja tuženika, a da je upravo na tužitelju teret dokaza o nastupu zastare potraživanja.

2.3. Slijedom navedenog tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

3. Tužitelj je u tijeku postupka predložio da se izvrši uvid u isprave u spisu, da se izvede dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke, da se priklopi ovosudni spis Ovr-258/2024 radi uvida u isti, da se izvrši uvid i priklopi spisa Financijske agencije vezano uz zahtjev za izravnu naplatu tuženika po zadužnici OV-2892/13, te da se provede financijsko vještačenje na okolnost da je bila u tijeku izravna naplata i da je potraživanje tuženika iz zahtjeva za izravnu naplatu naplaćeno u cijelosti te na okolnost iznosa zatezne kamate koja je dospjela u razdoblju tri godine prije podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu FINA-i.

3.1. Tuženik je u tijeku postupka predložio da se izvrši uvid u isprave u spisu, da se pribavi očitovanje od Raiffaisenbank Austria d.d. je li tražbina prema tužitelju ustupljena tuženiku, da se priklopi ovosudni spis Ovr-258/2024, te da se zatraže podaci FINA-e i HZMO-a o naplati.

4. U svrhu utvrđenja odlučnih činjenica pročitani su Zaključak o upućivanju u parnicu (str. 7-8), zahtjev za izravnu naplatu (str. 9-10), specifikacija potraživanja (str. 11), zadužnica (str. 12-14), specifikacija izvršenja osnove za plaćanje (str. 15, 102), Ugovor o otvaranju tekućeg računa (str. 27-29), izjava o otkazu Ugovora o tekućem računu (str. 30), izvadak iz poslovnih knjiga (str. 31), pristupnica za tekući račun (str. 32-37), HROK izjava (str. 38, 46, 49), upitnik (str. 39-40), potvrda poslodavca (str. 41), izjava (str. 42-43), ispis elektronske pošte (str. 44-45), podaci o klijentu (str. 47), pristupnica za račun (str. 50), preslika zahtjeva za izravnu naplatu sa prilozima (str. 76-86), dopis FINA-e (str. 93), dodatni Ugovor o prijenosu zadužnice (str. 95-101), nalaz i mišljenje financijskog vještaka (str. 130-134), saslušan je tužitelj kao stranka (str. 104-105), usmeno je saslušan financijski vještak (str. 145-146), te je izvršen uvid u ovosudni spis Ovr-258/2024.

4.1. Sud nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika da se zatraže podaci HZMO-a o naplati s obzirom da je taj dokazni prijedlog nedovoljno određen, a iz iskaza tužitelja i iz isprava u spisu proizlazi da je tužitelj u radnom odnosu, a ne u mirovini, pa stoga naplata potraživanja putem HZMO-a, koji provodi isključivo ovrhe na mirovini, nije bila niti moguća.

5. Na temelju kritičke analize svih izvedenih dokaza, primjenom odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje u tekstu ZPP), utvrđeno je da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

6. Uvidom u ovosudni zaključak poslovni broj Ovr-258/2024-8 od 19. lipnja 2024. utvrđeno je da je tužitelj, kao ovršenik, upućen da u rok u od 15 dana od dostave tog zaključka pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz razloga da je predmetna zadužnica u zastari i da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave odnosno zadužnice jer glasi u korist treće osobe (čl. 50. st. 1. t. 7. i 11. Ovršnog zakona).

6.1. Uvidom u dostavnicu utvrđeno je da je prethodno navedeni zaključak dostavljen punomoćniku ovršenika, ovdje tužitelja, 3. srpnja 2024. slijedom čega je tužba u ovom predmetu pravovremeno podnesena.

7. Tužitelj prijedlog za proglašenje ovrhe nedopuštenom prije svega temelji na tvrdnji da tuženik, kao ovrhovoditelj, nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju zadužnice ovjerene pod brojem OV-2892/13 jer ista glasi na drugog vjerovnika, i to Raiffaisenbank Austria d.d., a da tuženik, kao ovrhovoditelj, nije dokazao da je potraživanje po toj zadužnici preneseno na njega, odnosno da postoji valjani Ugovor o cesiji sklopljen između tuženika i Raiffaisenbank Austria d.d. koji se odnosi upravo na konkretno potraživanje.

7.1. Uvidom u zadužnicu potvrđenu po javnom bilježniku Marini Sablić-Dorčić iz Rijeke pod brojem Ov-2892/2013 dana 7. svibnja 2013. (dalje u tekstu Zadužnica), temeljem koje je podnesen zahtjev za izravnu naplatu koji je predmet ovoga postupka, utvrđeno je da je istu kao dužnik izdao tužitelj ŠD u korist vjerovnika Raiffaisenbank Austria d.d. radi naplate tražbine u iznosu od 20.000,00 kn uvećano za redovnu kamatu po stopi od 11% godišnje, promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama vjerovnika, te pripadajuće naknade i druge troškove, te sa zateznom kamatom koja teče od dana dospijeća određenog od strane vjerovnika prilikom podnošenja zadužnice na naplatu.

7.2. Sud je temeljem prijedloga tužitelja i tuženika pribavio presliku cjelokupnog spisa FINA-e vezano uz naplatu zadužnice ovjerene pod brojem OV-2892/13 te je uvidom u Dodatni ugovor 1 Ugovor o prijenosu zadužnice i javnobilježničkih rješenja o ovrsi (str. 95-101) utvrdio:

- da je isti sklopljen 18. listopada 2019. između tuženika, kao cesionara, i Raiffaisenbank Austria d.d., kao cedenta, te da su potpisi zakonskih zastupnika ugovornih strana na tom Ugovoru ovjereni kod javnog bilježnika Lucije Popov pod brojem Ov-8267/2019 dana 29. listopada 2019.;

- da su tim Ugovorom ugovorne strane utvrdile da su 6. rujna 2019. zaključile, a 10. rujna 2019. ovjerile, Ugovor o kupoprodaji i prijenosu tražbina kojim je cedent na cesionara prenio svoja dospjela a nepodmirena potraživanja (čl. I.);

- da navedenim Dodatnim ugovorom 1 cedent prenosi na cesionara, a cesionar prihvaća, sva prava iz svake pojedine zadužnice i rješenja o ovrsi, pri čemu se popis dužnika i ostalih sudionika u bankovnim produktima te njihovih zadužnica i rješenja o ovrsi nalazi u prilogu 1 i prilogu 2 tog Dodatnog ugovora 1 (čl. II.);

- da je cesionar postao nositelj svih prava iz zadužnica i bjanko zadužnica opisanih u prilogu 1 i 2 tog Dodatnog ugovora 1 (čl. II.);

- da je tražbina prema MD po zadužnici broj OV-2892/2013 navedena u prilogu Dodatnog ugovora 1.

7.3. Člankom 80. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. – dalje u tekstu ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga (st. 1.), te da ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka (st. 2.).

7.4. Člankom 82. st. 1. ZOO-a propisano je da za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju.

7.5. U konkretnom slučaju je nedvojbeno da je Raiffaisenbank Austria d.d. na tuženika, kao novog vjerovnika, prenio potraživanje po Zadužnici budući da to jasno proizlazi iz sklopljenog Dodatnog ugovora 1 i privitka istome koji prileže spisu.

7.6. Tužitelj tijekom postupka nije tvrdio, a niti iz isprava u spisu proizlazi da su tužitelj i Raiffaisenbank Austria d.d. ugovorili zabranu prijenosa tražbine bez pristanka dužnika u smislu čl. 80. st. 2. ZOO-a.

7.7. Budući da u smislu čl. 82. st. 1. ZOO-a za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, a iz isprava u spisu proizlazi da je tuženiku ustupljena tražbina po Zadužnici, kao ovršnoj ispravi, neosnovan je prigovor tužitelja, kao ovršenika, da tuženik, kao ovrhovoditelj, nije ovlašten tražiti ovrhu protiv njega temeljem Zadužnice, kao ovršne isprave.

8. Tužitelj nadalje tvrdi da je nastupila zastara potraživanja tuženika koje proizlazi iz Zadužnice, kao ovršne isprave.

9. Uvidom u Ugovor o otvaranju i vođenju tekućeg računa 3234911053 (str. 27-29) (dalje u tekstu Ugovor o računu) utvrđeno je:

- da je isti sklopljen dana 7. veljače 2013., između Raiffaisenbank Austria d.d., kao banke, i tuženika, kao vlasnika računa;

- da se tim Ugovorom banka obvezala otvoriti i voditi račun za izvršavanje platnih transakcija u granicama raspoloživih sredstava na računu (čl. 1.);

- da se vlasnik računa obvezao osigurati priljev novčanih sredstava na račun najmanje u iznosu potrebnom za izvršavanje naloga za plaćanje, a da vlasnik može svoj račun dovesti u dugovni saldo do iznosa odobrenog dopuštenog prekoračenja (čl. 2.);

- da vlasnik računa može podnijeti banci zahtjev za odobrenje kredita u obliku dopuštenog prekoračenja po računu te da, ukoliko banka odobri dopušteno prekoračenje, se vlasnik računa obvezuje plaćati banci redovnu kamatu te korišteni iznos dopuštenog prekoračenja vratiti u roku i na način utvrđen tim Ugovorom (čl. 5.);

- da je raspoloživi iznos dopuštenog prekoračenja banka ovlaštena korigirati polugodišnje, a i češće na zahtjev vlasnika (čl. 6.);

- da vlasnik može raspolagati sredstvima na računu u okviru raspoloživog stanja, koji čini pozitivno stanje na računu i iznos odobrenog dopuštenog prekoračenja (čl. 8.);

- da se dovođenje računa u dugovni saldo veći od iznosa dopuštenog prekoračenja smatra nedopuštenim prekoračenjem koje je vlasnik dužan odmah podmiriti te da banka radi podmirenja nedopuštenog prekoračenja zajedno sa zateznom kamatom može poduzeti sve mjere za naplatu dugovanog iznosa, uključujući uskraćenje daljnjeg korištenja dopuštenog prekoračenja ili otkazati dopuštenog prekoračenja u cijelosti (čl. 9.);

- da banka ima pravo uskratiti daljnje korištenje dopuštenog prekoračenja i/ili otkazati dopušteno prekoračenje u bilo koje doba s trenutnim učinkom, između ostalog u slučaju povrede bilo koje ugovorne obveze od strane vlasnika, te da u slučaju otkaza dopuštenog prekoračenja vlasnik mora platiti cjelokupni iskorišteni iznos dopuštenog prekoračenja danom otkaza kredita (čl. 10.);

- da se dopušteno prekoračenje odobrava na neodređeno vrijeme (čl. 11.).

9.1. Uvidom u pristupnice koje je tužitelj popunio prilikom sklapanja Ugovora o računu (str. 34-36) utvrđeno je da je tužitelj zatražio dopušteno prekoračenje prema modelu 300% prosječnog redovitog priljeva.

9.2. Uvidom u pristupnicu za FlexiFIT tekući račun (str. 49-50) utvrđeno je da je tužitelj 12. svibnja 2015. a ponovno zatražio dopušteno prekoračenje po tekućem računu broj 3234911053 u iznosu od 200% prosječnog redovnog primanja, koje je prema Ugovoru o radu (str. 48) iznosi 3.100,00 kn neto.

9.3. Uvidom u izjavu o otkazu Ugovora o računu (str. 30) utvrđeno je da je Raiffaisenbank Austria d.d. dana 4. travnja 2018. otkazala Ugovor o računu zbog neurednog poslovanja po tekućem računu, odnosno ne ispunjavanja obveza preuzetih ugovorom, te da je dospjelo dugovanje na dan 4. travnja 2018. iznosilo 6.536,87 kn.

9.4. Uvidom u izvadak iz poslovnih knjiga Raiffaisenbank Austria d.d. (str. 31) utvrđeno je da se dugovanje tužitelja po Ugovoru o računu na dan 04. travnja 2018. sastojalo od glavnice u iznosu od 6.364,82 kn (844,76 eura), dosjele redovne kamate u iznosu od 91,62 kn (12,16 eura) i dospjele zatezne kamate u iznosu od 80,43 kn (10,67 eura).

10. Saslušani tužitelj u svom iskazu navodi da je imao tekući račun kod Raiffaisenbank Austria d.d. te da su potpisi na str. 29 spisa (Ugovor o računu) i str. 36 spisa (pristupnica za odobrenje dopuštenog prekoračenja i izdavanje kartice) njegovi. Navodi da je preko tog tekućeg računa u Raiffaisenbank Austria d.d. uredno poslovao do 2017. godine kada je odlučio taj račun zatvoriti te je otišao u banku i zatvorio račun, a da mu tada djelatnici banke nisu rekli da ima nekakvo nepodmireno dugovanje. Navodi da je od banke zatražio da mu daju potvrdu o zatvaranju računa i nepostojanju dugovanja, no da su djelatnici banke rekli da takve potvrde ne izdaju. Navodi da Raiffaisenbank Austria d.d. protiv njega nije pokretala nikakve ovršne postupke niti je vođen bilo kakav ovršni postupak protiv njega do zahtjeva za izravnu naplatu koji je predmet postupka. Navodi da nije dobio izjavu o otkazu Ugovora o tekućem računu koja se nalazi u spisu, a niti obavijest o cesiji. Navodi da je potpisao zadužnicu temeljem koje je pokrenuta ovrha prilikom otvaranja tekućeg računa jer je to banka tražila u sklopu paketa računa. Navodi da nikada nije kod Raiffaisenbank Austria d.d. podizao kredite, a ne sjeća se niti da je tražio minus po računu.

11. Temeljem dokumentacije u spisu i temeljem iskaza saslušanog tužitelja, kojeg je sud prihvatio u dijelu u kojem je sukladan dokumentaciji u spisu, utvrđeno je da je tužitelj 7. veljače 2013. sklopio Ugovor o otvaranju i vođenju tekućeg računa te da je istovremeno zatražio i dopušteno prekoračenje po navedenom računu, koji zahtjev za dopuštenim prekoračenjem je ponovio i 20. svibnja 2015., kada je potpisao pristupnicu na kojoj je zatražio dopušteno prekoračenje od 200% redovnog primanja (3.100,00 kn prema Ugovoru o radu na str. 48), odnosno sveukupno 6.200,00 kn ili 822,88 eura. Nadalje je utvrđeno da je Zadužnicu tužitelj solemnizirao i predao Raiffaisenbank Austria d.d. upravo prilikom otvaranja tekućeg računa, a da je banka to tražila kao dio paketa računa, odnosno radi osiguranja potraživanja po tom računu.

11.1. Tužitelj navodi da se ne sjeća da je zatražio dopušteno prekoračenje po tekućem računu, međutim ti navodi nisu odlučni s obzirom da je tužitelj učinio nespornim potpis na pristupnici kojom je zatraženo i dopušteno prekoračenje njegov.

11.2. Uvidom u izjavu o otkazu Ugovora o tekućem računu i izvod iz poslovnih knjiga utvrđeno je da je dana 4. travnja 2018. Raiffaisenbank Austria d.d. otkazala Ugovor o računu zbog neispunjenja obveza po tom Ugovoru, odnosno zbog nepodmirenog duga s osnova redovne i zatezne kamate.

11.3. Tužitelj u svom iskazu tvrdi da je sam zatvorio tekući račun 2017. a da mu prilikom zatvaranja računa djelatnici banke nisu rekli da ima nekakvo nepodmireno dugovanje, te da izjavu o otkazu Ugovora o računu nikada nije primio. Sud u navedenom dijelu iskaz tužitelja nije prihvatio s obzirom da tužitelj nije dostavio nikakve dokaze u prilog svojih navoda da je račun zatvoren 2017., a u spisu prileži Izjava o otkazu Ugovora o računu od 4. travnja 2018. koja pobija navode tužitelja da je račun zatvoren ranije. Isto tako je nelogično i neživotno da banka, koja je sastavila pisanu Izjavu o otkazu Ugovora o računu i naslovila je na adresu prebivališta tužitelja, istu ne bi i poslala tužitelju.

12. Člankom 1007. ZOO-a propisano je da se Ugovorom o bankarskom tekućem računu banka obvezuje nekoj osobi otvoriti poseban račun i preko njega primati uplate i obavljati isplate u granicama njezinih novčanih sredstava i odobrenog kredita.

12.1. Člankom 1013. ZOO-a propisano je da, u slučaju ako u ugovoru o otvaranju tekućeg računa nije utvrđen rok njegova trajanja, ga svaka strana može otkazati uz otkazni rok od petnaest dana.

13. U konkretnom slučaju iz Ugovora o računu i pristupnica za otvaranje tekućeg računa proizlazi da je tužitelj sukladno čl. 1007. ZOO-a prilikom otvaranja tekućeg računa zatražio kredit u obliku dopuštenog prekoračenja koji je sklopljen na neodređeno vrijeme, a čiji iznos je temeljem pristupnice od 20. svibnja 2015. iznosio 6.200,00 kn, odnosno 822,88 eura, te stoga dugovanje s osnova glavnice po dopuštenom prekoračenju nije bilo dospjelo sve dok Raiffaisenbank Austria d.d. nije otkazala dopušteno prekoračenje.

13.1. S obzirom da je izjavom o otkazu Ugovora o računu od 4. travnja 2018. Raiffaisenbank Austria d.d. istovremeno učinila dospjelim i cjelokupni iznos dopuštenog prekoračenja po računu s trenutnim učinkom, na što je imala pravo u smislu čl. 10. Ugovora o računu, utvrđeno je da je cjelokupni iznos dopuštenog prekoračenja od 6.200,00 kn, odnosno 822,88 eura, dospio na naplatu 4. travnja 2018.

13.2. Tužitelj zahtjevom za izravnu naplatu potražuje i dio glavnice potraživanja koji prelazi 822,88 eura, odnosno s osnova glavnice ukupno potražuje 844,76 eura, koji se u dijelu koji prelazi 822,88 eura odnosi na nedopušteno prekoračenje po računu. Nedopušteno prekoračenje po računu se smatra dospjelim čim nastane, sve u smislu čl. 9. Ugovora o računu. Iako za navedeni iznos nedopuštenog prekoračenja od 21,88 eura, koji je tužitelj bio u obvezi podmiriti odmah, nije vidljivo kada je nastao sam tužitelj u svom iskazu navodi da je po računu uredno poslovao do 2017. godine, što znači da je nedopušteno prekoračenje nastalo tijekom 2017. ili 2018. godine. Navedeno potvrđuje i činjenica da je Raiffaisenbank Austria d.d. Ugovor o računu otkazala u travnju 2018., a ne ranije, što bi zasigurno učinila da je postojalo dospjelo nepodmireno dugovanje iz razdoblja prije 2017. godine.

13.3. Dakle, iako je tuženik u specifikaciji potraživanja naveo da se zatezna kamata odnosi na obračunsko razdoblje od 7. svibnja 2013. do 2. travnja 2024., zbog čega tužitelj tvrdi da je potraživanje tuženika dospjelo 6. svibnja 2013., temeljem dokumentacije u spisu je utvrđeno da je potraživanje tužitelja po dopuštenom prekoračenju u iznosu od 822,88 eura dospjelo 4. travnja 2018. kada je otkazan Ugovor o računu i dopušteno prekoračenje, a da je preostali iznos od 21,88 eura, koji predstavlja nedopušteno prekoračenje, nastao najranije tijekom 2017., budući da je tužitelj do te godine prema vlastitim navodima uredno poslovao po računu.

14. U konkretnom slučaju je nesporno da je Zadužnica izdana radi osiguranja potraživanja Raiffaisenbank Austria d.d. prema tužitelju po Ugovoru o računu. Iz navedenog razloga se rokovi početka zastare zadužnice računaju od dana dospijeća potraživanja iz osnovnog pravnog posla tj. od 4. travnja 2018. za dopušteno prekoračenje, a za nedopušteno prekoračenje najranije od 2017. godine.

15. Zadužnica koja predstavlja ovršnu ispravu temeljem koje je tuženik pokrenuo postupak izravne naplate je sastavljena u obliku javnobilježničkog akta te stoga glavnica potraživanja koja proizlazi iz te zadužnice zastarijeva u roku od 10 godina (čl. 233. st. 1. ZOO-a), međutim zatezne kamate na iznos glavnice iz te Zadužnice, kao povremene tražbine koje proistječu iz javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće, zastarijevaju u roku od 3 godine (čl. 233. st. 1. u vezi sa čl. 226. st. 1. ZOO-a).

15.1. Budući da je utvrđeno da je potraživanje Raiffaisenbank Austria d.d. koje je ustupljeno tuženiku dospjelo najranije tijekom 2017., a zahtjev za izravnu naplatu temeljem Zadužnice je podnesen 4. travnja 2024., jasno je da do dana podnošenja Zadužnice na naplatu nije prošao desetogodišnji zastarni rok iz čl. 233. st. 1. ZOO-a te da stoga potraživanje glavnice iz navedene Zadužnice u iznosu od 844,76 eura nije u zastari.

16. Međutim, budući da potraživanje zatezne kamate u smislu čl. 233. st. 2. ZOO-a zastarijeva u roku od tri godine, zatezne kamate dospjele u razdoblju prije 4. travnja 2021. (tri godine od podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu) su u zastari. S obzirom da je utvrđeno da je glavnica tražbine tuženika u cijelosti dospjela najkasnije 4. travnja 2018, a tuženik zateznu kamatu za razdoblje do 2. travnja 2024. potražuje u apsolutnom iznosu, sud je prihvatio dokazni prijedlog tužitelja za provođenje financijskog vještačenja na okolnost iznosa zatezne kamate obračunate na iznos glavnice koja je dospjela u razdoblju od tri godine prije podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu.

16.1. Sud nije odredio provođenje financijskog vještačenja i na predloženu okolnost iznosa koji je zaplijenjen i prenesen na račun ovrhovoditelja s obzirom da je ta činjenica vidljiva iz dokumentacije u spisu, a osim toga tužitelj tužbom ne traži povrat neosnovano naplaćenog iznosa već samo proglašenje ovrhe nedopuštenom, pa stoga iznos koji je prenesen tužitelju u postupku izravne naplate ne predstavlja odlučnu činjenicu koju bi trebalo utvrđivati u ovom postupku.

17. Financijska vještakinja Natalija Jambrečić je izradila i u sudski spis dostavila pisani nalaz od 4. lipnja 2025. u kojem je utvrdila da zatezna kamata obračunata na iznos glavnice od 4. travnja 2021. (tri godine prije podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu Zadužnice) do 2. travnja 2024. (datum do kojeg je zatezna kamata obračunata u Zahtjevu za izravnu naplatu) iznosi 150,07 eura.

17.1. Nalaz i mišljenje vještakinje dostavljen je na očitovanje punomoćnicima stranaka te se tužitelj na nalaz i mišljenje očitovao podneskom od 11. srpnja 2025. u kojem je naveo da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještakinje dok se tuženik u dodijeljenom roku na nalaz vještakinje nije očitovao.

17.2. Financijska vještakinja je usmeno saslušana na ročištu 4. rujna 2025. kojom prilikom je u cijelosti ostala kod pisanog nalaza i mišljenja.

18. Sud je nalaz i mišljenje financijske vještakinje prihvatio u cijelosti budući da je on jasan i neproturječan, a niti tužitelj niti tuženik nisu imali primjedbi na matematičku točnost izračuna vještakinje.

19. Temeljem nalaza i mišljenja financijske vještakinje utvrđeno je da iznos zatezne kamate obračunate na glavnicu potraživanja po Zadužnici u razdoblju od 4. travnja 2021. (tri godine prije podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu Zadužnice) do 2. travnja 2024. (datum do kojeg je zatezna kamata obračunata u Zahtjevu za izravnu naplatu) iznosi 150,07 eura.

20. S obzirom da tuženik s osnova zatezne kamate obračunate na iznos glavnice po Zadužnici u razdoblju do 2. travnja 2024. potražuje iznos od 329,24 eura, iz čega je vidljivo da potražuje i dio zatezne kamate koja je dospjela prije 4. travnja 2021., odnosno van razdoblja od tri godine prije podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu zadužnice u iznosu od 179,17 eura za koji iznos je u smislu čl. 233. st. 2. ZOO-a nastupila zastara potraživanja, to je izravnu naplatu u dijelu u kojem se odnosi na naplatu zatezne kamate u iznosu od 179,17 eura valjalo proglasiti nedopuštenom.

20.1. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude.

21. Budući da je utvrđeno da glavnica potraživanja iz Zadužnice, kao i zatezna kamata obračunata na iznos glavnice u razdoblju od 4. travnja 2021. do 2. travnja 2024. obuhvaćena zahtjevom za izravnu naplatu zadužnice koja iznosi 150,07 eura, nije u zastari, a utvrđeno je i da je tražbina Raiffaisenbank Austria d.d. valjano ustupljena tuženiku, tužbeni zahtjev valjalo je odbiti u dijelu u kojem tužitelj proglašenje ovrhe nedopuštenom traži u odnosu na glavnicu potraživanja od 844,76 eura, zajedno sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 3. travnja 2024. do podmirenja, u odnosu na zateznu kamatu obračunatu za razdoblje od 4. travnja 2021. do 2. travnja 2024. u iznosu od 150,07 eura, te u odnosu na troškove postupka izravne naplate.

21.1. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP- a.

22.1. Presudom je ovrha proglašena nedopuštenom u odnosu na dio obračunate kamate u iznosu od 179,17 eura, dok je odbijen kao neosnovan zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom u odnosu na glavnicu u iznosu od 844,76 eura i dio obračunate zatezne kamate u iznosu od 150,07 eura, odnosno u odnosu na dio potraživanja u iznosu od ukupno 994,83 eura. Dakle, ovrha je proglašena nedopuštenom u odnosu na 15,26% ukupnog potraživanja iz zahtjeva za izravnu naplatu Zadužnice, što predstavlja uspjeh tužitelja u sporu, dok je odbijen zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom u odnosu na 84,74% ukupnog potraživanja iz zahtjeva za izravnu naplatu Zadužnice, što predstavlja uspjeh tuženika u sporu.

22.2. Kada se od postotka uspjeha tuženika oduzme postotak uspjeha tužitelja dobije se razlika od 69,48 % u kojem omjeru, temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, valja dosuditi nastali parnični trošak tuženiku.

22.3. Prilikom odlučivanja o parničnim troškovima tuženika uzeti su u obzir troškovi koji su bili prijeko potrebni radi vođenja parnice i zastupanja po punomoćniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (NN 138/2023.), a prema vrijednosti spora naznačenom u tužbi od 844,76 eura.

22.4. Tuženiku je priznat je trošak sastava sastava odgovora na tužbu od 26. srpnja 2024. (Tbr. 8.1) u iznosu od 150,00 eura, uvećano za PDV od 25% iznosi 187,50 eura.

22.5. Temeljem čl. 154. st. 2. ZPP-a tuženiku valja dosuditi 69,48 % navedenog troška, što iznosi 130,27 eura.

22.6. Tuženik nije potraživao zateznu kamatu na iznos troškova pa o istima nije odlučivano.

22.7. Tuženiku nije priznat niti trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu budući da je čl. 4. st. 1. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23) propisano da obveza plaćanje sudske pristojbe na odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka, za svaku stranu razmjerno uspjehu u parnici, pa će tako tužena snositi dio tog troška razmjerno svojem neuspjehu u parnici, dok će preostali dio te pristojbe snositi tužitelj. S obzirom da obveza plaćanja sudske pristojbe na odgovor na tužbu tereti stranke razmjerno uspjehu u sporu nema osnove da se drugu stranu obveže da protivnoj strani nadoknadi dio troška sudske pristojbe na odgovor na tužbu koji je ta strana platila.

22.8. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

Koprivnica, 3. listopada 2025.

Sudac

Jerko Bogdanić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. ZPP-a).

Dostaviti:

1. Odvjetnik Domagoj Gregurić, Zagreb

2. Odvjetnik Sandro Lukić, Zagreb