Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-8975/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Roberta Završkog, predsjednika vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. AA, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17, 126/19, 84/21, 114/22 i 36/24), odlučujući o žalbi okr. AA, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu, broj: Pp-10773/2025 od 23. kolovoza 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. listopada 2025.,

p r e s u d i o j e :

I Odbija se kao neosnovana žalba okr. AA i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22, dalje: PZ), okr. AA se obvezuje naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka 70,00 (sedamdeset) eura u roku 15 (petnaest) dana računajući od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okr. AA proglašen je krivim zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci pobijane presude za koji prekršaj je okrivljeniku, na temelju istog propisa, izrečena novčana kazna 1.100,00 eura u koju kaznu je okrivljeniku uračunato vrijeme lišenja slobode kao 39,82 eura pa je okrivljeniku ostalo za platiti 1.060,18 eura uz pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne u roku 3 mjeseca od dana primitka pravomoćne presude, dok je oslobođen obveze naknade troška prekršajnog postupka.

2. Protiv te presude okr. AA je pravodobno po braniteljici Tatjani Šakić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Šakić i partneri d.o.o. u Zagrebu, u Zagrebu, podnio žalbu iz svih žalbenih osnova, predlažući usvojiti žalbu, ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. U odnosu na žalbene navode kojima se ističe bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a, ukazuje se da ti žalbeni navodi ni na koji način nisu obrazloženi niti konkretizirani, odnosno, nije navedeno koje bi konkretno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka prvostupanjski sud počinio, već predstavljaju samo parafraziranje dijela teksta te odredbe tako da se ova žalbena tvrdnja nije niti mogla ispitati pa ju ovaj sud drži paušalno iznesenom, a time i bespredmetnom.

6. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik u žalbi u bitnome navodi da sud nije uzeo u obzir da je verbalni konflikt prouzročila okrivljenikova supruga iskoristivši vrijeme izbivanja okrivljenika s djecom iz zajedničkog stana, na način da je izbacila njegove osobne stvari iz ormara u vreće priopćivši mu da više neće spavati u zajedničkoj spavaćoj sobi zajedničkog stana u kojem su u najmu, a što je sve suprotno dogovoru o načinu korištenja stana, s čime je ona prema njemu počinila ekonomsko nasilje u obitelji koje je prethodilo očekivanoj ljutnji okrivljenika, s time da je pogrešno utvrđeno da bi se radilo o verbalnoj uvredi koja bi uznemirila ili povrijedila dostojanstvo navodne žrtve, već ukazuje na beznačajno djelo u smislu čl. 24.a PZ-a. Ističe da je u tijeku brakorazvodna parnica i odlučivanje s kojim roditeljem će djeca nastaviti živjeti pa je cilj prethodnog ponašanja supruge kako napakostiti okrivljeniku i izazvati njegovu reakciju sve kako bi ga kompromitirala u postupku skrbništva, zbog čega je prvostupanjski sud trebao u tom svjetlu razmatrati i ocjenjivati njen iskaz. Osim toga, njena izjava da ju je okrivljenik uvrijedio na mađarskom jeziku, ne može biti uvjerljiva jer ona niti ne govori taj jezik, a neuvjerljivo se ponašala i tijekom suočenja, tako da nema vjerodostojnog dokaza da bi okrivljenik počinio djelo za koje se tereti.

6.1. Međutim, suprotno žalbenim navodima ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud temeljitom analizom i ocjenom izvedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

6.2. Naime, opravdano je prvostupanjski sud na temelju iskaza ispitane svjedokinje AAO, okrivljenikove supruge u kojem je detaljno opisala događaj i decidirano navela da joj je okrivljenik uputio riječi pred zajedničkim mlt. djetetom koje je počelo glasno plakati, koje su je uznemirile i povrijedile joj dostojanstvo („to je moja kuća“ i na mađarskom jeziku „smrdljiva kurva“), što je jasno potvrdila i tijekom njihovog suočenja pred sudom, imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenik počinio prekršaj psihičkog nasilja u obitelji pred djetetom. Iskaz navedene svjedokinje je prvostupanjski sud pravilno prihvatio kao neposredno uvjerljiv i vjerodostojan te u njemu nije našao kontradiktornosti niti nelogičnosti u vezi bitnih činjenica događaja kojeg je iscrpno opisala. Nadalje, da je sud pravilno i jednakovrijedno cijenio činjenice koje terete okrivljenika kao i one koje mu idu u korist (čl. 88. st. 1. PZ-a) ukazuje i činjenica da je prvostupanjski sud onaj dio inkriminacije koji nije nedvojbeno utvrđen, ispustio iz činjeničnog opisa optužbe (primjenu fizičke sile kojom kod žrtve nije nastala tjelesna ozljeda).

6.3. Žalbeni navodi (i navodi obrane) kojima se tereti žrtvu nasilja za prethodno počinjenje ekonomskog nasilja nad okrivljenikom, nisu osnovani budući da po ocjeni ovog suda ponašanje žrtve (danima) prije kritičnog događaja, ni na koji način ne utječe na umanjenje prekršajne odgovornosti okrivljenika niti ga može osloboditi iste. Ponašanje okrivljenika koja se sastojalo u upućivanju vulgarnog izraza supruzi pred djetetom, po ocjeni ovog suda zadovoljava minimum težine i intenziteta koje predstavlja napad na psihički integritet osobe s obzirom da prelazi granice normalnog i uobičajeno prihvatljivog ponašanja jednog člana obitelji prema drugome pa je ostvareno biće prekršaja nasilja u obitelji odnosno psihičko nasilje koje je kod žrtve izazvalo uznemirenost i povredu dostojanstva, u nazočnosti djeteta.

6.4. U odnosu na navod žalbe da u postupku niti jednim vjerodostojnim dokazom (osim iskaza svjedokinje), nije utvrđena krivnja okrivljenika, treba istaknuti prije svega da se po prirodi stvari nasilje u obitelji događa u pravilu u zatvorenim prostorima obiteljskog doma, bez prisutnosti očevidaca, potencijalnih svjedoka kao i materijalnih dokaza, osobito kod psihičkog oblika nasilja. Osim toga, odlučne činjenice se u postupku utvrđuju na temelju slobodne ocjene dokaza (čl. 88. st. 2. PZ-a), a ne formalnog koncepta, tako da brižna i sveobuhvatna ocjena personalnog dokaza na temelju kojeg je utvrđena krivnja okrivljenika, predstavlja dostatni i valjani temelj za osuđujuću odluku.

6.5. Stoga okrivljenik bezuspješno u žalbi pokušava obezvrijediti iskaz ispitane svjedokinje dovođenjem u sumnju istinitosti njenog iskaza i ponašanja tijekom suočenja. Po ocjeni ovog suda, okrivljenik u žalbi preocjenjuje izvedene dokaze, na način da ih tumači drugačije od ocijene prvostupanjskog suda, a koju ovaj sud drži pravilnom pa su neosnovani i navodi žalbe da je sud trebao primjenom pravila „in dubio pro reo“ osloboditi okrivljenika optužbe. Ostali navodi žalbe u kojima okrivljenik ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze u smislu čl. 193. st. 5. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku te niti za ovaj sud nema dvojbe da je počinio prekršaj za koji se tereti.

7. Nadalje, u odnosu na navod žalbe da bi se predmetni događaj trebao promatrati kao beznačajno djelo (iako okrivljenik poriče sam učin prekršaja), potrebno je istaknuti da niti subjektivne niti objektivne okolnosti u konkretnom slučaju, odnosno potreba da počinitelj bude kažnjen te stupanj ugrožavanja ili povrede javnog poretka i društvenih vrijednosti, ne ispunjavanju uvjete beznačajnosti u smislu čl. 24.a PZ-a. Naime, već same zapriječene vrste i mjere kazne za nasilničko ponašanje u obitelji, odnosno, uz visoke novčane kazne i propisana kazna zatvora do 90 dana, ukazuju na značaj zaštićenog dobra - zaštitu članova obitelji od nasilja drugog člana pa je isključena ocjena da se psihičko nasilje u obitelji ne smatra djelom u ovom slučaju. Osim toga, po ocjeni ovog suda ne postoji niti jedna subjektivna okolnost na strani počinitelja u smislu čl. 36. st. 2. PZ-a koja bi isključila potrebu kažnjavanja istog, budući da je u konkretnom slučaju nužno ukazati okrivljeniku na potrebu kažnjavanja počinitelja nasilja u obitelji, pa i verbalnog koje je izazvalo uznemirenost kod žrtve (psihičko nasilje).

8. Budući da je opisanim ponašanjem okrivljenik ostvario sva zakonska obilježja prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, te i po ocjeni ovog suda opisano ponašanje sadrži sve odlučne činjenice kojima je utvrđen identitet gore navedenog prekršaja, nije osnovan niti žalbeni navod iz kojeg proizlazi pobijanje prvostupanjske presude zbog povrede odredbe materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. t. 1. PZ-a, odnosno, iz razloga da djelo ne bi bilo prekršaj.

9. Razmotrivši odluku o novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenice i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja jer je izrečena prije svega blaža vrsta kazne – novčana kazna i to u iznosu bližem donjoj granici novčane kazne propisane za prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (od 920,00 eura do visine općeg maksimuma 6.630 eura), budući da je za taj prekršaj propisana kao teža kazna, kazna zatvora od najmanje 45 do najviše 90 dana. Iz navedenog je evidentno da je prvostupanjski sud dovoljno uzeo u obzir i sve olakotne okolnosti na strani okrivljenika, a suprotno žalbenim navodima. Imajući u vidu da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja zbog općeprihvaćene „nulte stope“ tolerancije na nasilje te da nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti kao nužna pretpostavka za izricanje novčane kazne ispod zakonom propisanog posebnog minimuma, u konkretnom slučaju nema osnove za izricanjem najniže propisane novčane kazne za taj prekršaj. Pravilno je prvostupanjski sud uračunao u izrečenu novčanu kaznu vrijeme koje je okrivljenik proveo u lišenju slobode kao i na pogodnost plaćanja dvotrećinskog iznosa novčane kazne u navedenom roku.

10. Razmotrivši odluku o izrečenoj prekršajnopravnoj sankciji – zaštitnoj mjeri zabrane uznemiravanja supruge AAO, u trajanju 6 mjeseci nakon pravomoćnosti presude, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da se takvom mjerom ostvaruje svrha zaštitnih mjera iz čl. 51. PZ-a i čl. 12. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, odnosno, otklanjaju uvjeti koji omogućavaju ili poticajno djeluju na počinjenje novog prekršaja. Isto tako se njom otklanja ugroženost žrtve nasilja u obitelji te je tako izrečena zaštitna mjera razmjerna težini počinjenog prekršaja, prekršaja koji se mogu očekivati, kao i sa stupnjem počiniteljeve opasnosti, sukladno čl. 51.a PZ-a.

11. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13, u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, odnosno od 13,27 eura do 663,61 euro) s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika, držeći da plaćanje troška žalbenog postupka u paušalnom iznosu 70,00 eura neće ugroziti egzistenciju okrivljenika niti osoba koje je eventualno dužan uzdržavati.

12. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 203. st. 1. PZ-a u vezi s čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 3. listopada 2025.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Robert Završki, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, braniteljicu, žrtvu i tužitelja.