Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-6404/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Roberta Završkog, predsjednika vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljene pravne osobe MIRNOVEC PIROTEHNIKA d.o.o. i dr., zbog prekršaja iz čl. 87. st. 1. t. 16. i st. 2. Zakona o eksplozivnim tvarima te proizvodnji i prometu oružja („Narodne novine“, broj 70/17. i 141/20.), odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Ravnateljstva civilne zaštite, Područnog ureda civilne zaštite Split, Službe civilne zaštite Zadar, Odjel inspekcije, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 6. veljače 2023., broj: 3. Pp-8025/2022-10, u sjednici vijeća održanoj 3. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Ravnateljstva civilne zaštite, Područnog ureda civilne zaštite Split, Službe civilne zaštite Zadar, Odjel inspekcije, kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 6. veljače 2023., broj: 3. Pp-8025/2022-10, na temelju čl. 182. t. 3. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), oslobođeni su optužbe okrivljena pravna osoba MIRNOVEC PIROTEHNIKA d.o.o. i odgovorna osoba u pravnoj osobi okr. EC da bi, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinili prekršaj iz čl. 87. st. 1. t. 16. Zakona o eksplozivnim tvarima te proizvodnji i prometu oružja (okrivljena pravna osoba), a okrivljena odgovorna osoba prekršaj iz čl. 87. st. 2. u vezi st. 1. t. 16. istog Zakona. Istom presudom, odlučeno je da troškovi prekršajnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava prvostupanjskog suda.

2. Protiv te presude, žalbu je podnio tužitelj zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede materijalnog prekršajnog prava s prijedlogom da se žalba prihvati.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da nakon provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud nije našao dokazanim da bi okrivljenici počinili prekršaj za koji se terete odnosno da bi pravna osoba prodavala pirotehnička sredstava kategorije F2 i P1, a da joj prilikom kupnje pravne osobe i obrtnici nisu priložili dokaz o obavljanju djelatnosti za koju je predviđena uporaba pirotehničkih sredstava. Razlog za takav zaključak prvostupanjski sud nalazi u nedostatku činjeničnog opisa prekršaja u kojem nije naveden podatak kojim konkretno kupcima je vršena prodaja i koje to dokumente kao dokaz nisu predočile te se činjenični opis sastoji samo od zakonskog opisa.

5.1. Iz žalbe tužitelja proizlazi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o tome da Zakon ne propisuje koji to konkretni dokaz su kupci dužni dostaviti te da u činjeničnom opisu nije navedeno koji bi to dokaz trebao biti, a koji god dokaz bio, time da tužitelj smatra da to mogu biti rješenja o obavljanju djelatnosti ili odobrenje za izvođenje javnih vatrometa i glasnog pucanja izdano od strane Ministarstva kao i dokazu o posjedovanju plovila (za pirotehniku kategorije P1), on treba biti priložen pri kupnji tih pirotehničkih sredstava ili ista ne smiju biti prodana kupcu. Dakle, smatra da je dokaz definiran zakonom (zakonska odredba čl. 62. st. 7. Zakona o eksplozivnim tvarima), a kada bi se prihvatio zaključak suda da to nije tako tada bi se analogno tumačila i odredba čl. 62. st. 3. Zakona o prodaji pirotehničkih sredstava osobama starijima od 18 godina, na način da ta odredba ne propisuje jasno što bi takva osoba trebala priložiti kao dokaz svoje starosne dobi kao kupca.

6. Prije svega je potrebno istaknuti da je odredbom čl. 87. st. 1. t. 16. Zakona o eksplozivnim tvarima te proizvodnji i prometu oružja, a to je kažnjiva odredba prekršaja koji se okrivljenicima stavlja na teret u ovom prekršajnom predmetu, propisano da se sankcionira onaj tko „prodaje pirotehnička sredstva kategorije F2, F3, T1 i P1 tijekom cijele godine u svrhu spašavanja ljudi i životinja te u cestovnom, željezničkom, pomorskom, zračnom i prometu u unutarnjim vodama te u kazalištima, raketnom modelarstvu, poljoprivredi i sličnim djelatnostima osobama koje prilikom kupnje ne prilože dokaz o obavljanju djelatnosti odnosno dokaz o posjedovanju plovila (čl. 62. st. 7.)“.

6.1. S obzirom da je prekršaj samo ono protupravno ponašanje za koje je predviđena kažnjivost, ovaj sud je razmotrio čl. 87. st. 1. t. 16. Zakona o eksplozivnim tvarima te proizvodnji i prometu oružja te utvrdio da njome, bez obzira što sadrži naznaku materijalne odredbe (čl. 62. st. 7. istog zakona), nije specificirano i konkretizirano o obavljanju koje djelatnosti kupac mora predočiti dokaz, nego je samo navedeno da mora predočiti dokaz o obavljanju djelatnosti. U navedenom smislu neosnovano se u žalbi ističe da predmetni kupci nisu predočili dokaz o obavljanju djelatnosti za čije je obavljanje predviđena uporaba pirotehničkih sredstava i da je to jasno navedeno kao i da je ta odredba jasna, budući da takva obveza nije sadržana u kažnjivoj odredbi. O obavljanju koje točno djelatnosti kupac mora predočiti dokaz specificirano je i konkretizirano u materijalnoj odredbi (čl. 62. st. 7.), ali to nije sadržano u kažnjivoj odredbi. Podlogu za ovakav stav i ovakvo tumačenje kažnjive odredbe ovaj sud nalazi u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kzz-29/2021 od 16. lipnja 2021., prema kojoj nije dopušteno tumačenje kažnjivog ponašanja izvan izričitog sadržaja zakonske norme, a što znači da kažnjivu normu treba tumačiti strogo prema njenom sadržaju, a ne prema materijalnoj normi na koju se odnosi.

7. Neovisno o prethodno navedenom treba navesti da je prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka zaključio da činjeničnom opisu optužbe nedostaje dovoljan opis radnje okrivljenih jer nije naznačeno kojim konkretno kupcima je vršena prodaja i koje to dokumente kao dokaz kupci nisu predočili pa se činjenični opis sastoji samo od zakonskog opisa predmetnog prekršaja. Takav zaključak prvostupanjskog suda je ispravan jer i po ocjeni ovog suda iz činjeničnog opisa optužbe ne proizlazi dovoljna konkretizacija radnje okrivljenih, a opisana radnja se u stvari sastoji od prepisivanja zakonskog opisa prekršaja iz čl. 62. st. 7. Zakona o eksplozivnim tvarima te proizvodnji i prometu oružja. Iako iz dijela obrazloženja proizlazi da su okrivljenici oslobođeni jer nije dokazano da bi počinili prekršaj (po čl. 182. t. 3. PZ-a koji je naznačen i u izreci), iz samog sadržaja obrazloženja proizlazi da ih je sud oslobodio jer djelo kako je činjenično opisano u optužbi nije prekršaj za koji se okrivljenici terete (čl. 182. t. 1. PZ-a). Treba napomenuti da bi u tom slučaju pravilno postupanje prvostupanjskog bilo da je okrivljenike oslobodio optužbe na temelju čl. 161. st. 6. PZ-a, dakle, odmah prilikom ispitivanja optužbe (prekršajnog naloga) budući da iz činjeničnog opisa optužbe ne proizlazi dovoljan opis radnje. Posljedica nedostatka jasno opisanog sadržaja protupravnih radnji počinitelja u činjeničnom opisu prekršaja, je nedovoljno određivanje odlučnih činjenica koje se podvode pod zakonsko biće određenog prekršaja pa takvo ponašanje nema obilježje terećenog prekršaja.

7.1. Iz tog razloga prvostupanjski sud nije niti mogao ispitivati odnosno utvrđivati koji su to kupci kupovali bez ispunjenih uvjeta i koji su to uvjeti odnosno dokumenti trebali biti predočeni prilikom kupnje, kada te činjenice nisu niti navedene u optužbi. Dakle, nije niti mogao utvrđivati jesu li okrivljenici prodavali pirotehnička sredstva kupcima koji nisu predočili adekvatnu dokumentaciju odnosno je li eventualno predočena dokumentacija dovoljan dokaz o obavljanju potrebne djelatnosti kupca što je uvjet za kupnju određene vrste pirotehničkih sredstava. Stoga nije u pravu tužitelj kada u žalbi ističe da ne znači da zakon po pitanju čl. 62. st. 7. Zakona o eksplozivnim tvarima te proizvodnji i prometu oružja nije prekršen ako nije navedena vrsta dokaza koju je potrebno predočiti. Naime, u slučaju da je tužitelj pravilno sastavio činjenični opis sa svim činjenicama koje čine konkretnu radnju prekršaja (a nije), ovaj sud je stava da dokazi o obavljanju djelatnosti navedeni u žalbi, ali i izvaci iz Sudskog registra odnosno Obrtni registri u kojima je navedena potrebna djelatnost, predstavljaju valjan i dostatan dokaz o obavljanju određene djelatnosti ako je ta djelatnost upisana u odgovarajući izvadak bez obzira na činjenicu da se u navedene registre upisuju brojne djelatnosti od kojih tvrtka ili obrt, u pravilu, obavlja samo neke.

7.2. Nadalje, navod žalbe da je prvostupanjski sud pogrešno smatrao da Zakon ne propisuje koji je to konkretni dokaz koji su kupci dužni dostaviti, nije razmatran jer takav stav prvostupanjski sud nije niti zauzeo (već je samo reproducirao iskaz ispitanog svjedoka PC u pogledu tog pitanja). No, tužitelja se upućuje na t. 6. i 6.1. obrazloženja ove odluke u kojima su izneseni razlozi zašto se postupanje protivno odredbi čl. 62. st. 7. Zakona o eksplozivnim tvarima te proizvodnji i prometu oružja, ne smatra prekršajem iz čl. 87. st. 1. t. 16. i st. 2. tog zakona.

7.3. U odnosu na navod žalbe da je pogrešno tumačenje prvostupanjskog suda o ne postojanju zakonske odredbe čl. 62. st. 7. Zakona o eksplozivnim tvarima te proizvodnji i prometu oružja, o tome koji dokazi se trebaju predočiti, a što prvostupanjski sud nije niti izrazio, jer da bi se tom analogijom odredba čl. 62. st. 3. tog Zakona o prodaji pirotehničkih sredstava osobama starijima od 18 godina, trebala tumačiti na način da niti ta odredba ne propisuje jasno što bi takva osoba trebala priložiti kao dokaz svoje starosne dobi kao kupca, potrebno je ukazati tužitelju da se u obje odredbe odlučna činjenica ispunjenja traženih uvjeta utvrđuje izvođenjem dokaza u postupku. Dakle, radi se o činjeničnom pitanju je li u svakom konkretnom slučaju ispunjen traženi zakonski uvjet, a ne o tome da li odredba propisuje kojim dokazima se treba dokazati tražena odlučna činjenica. Međutim, da bi se uopće pristupilo izvođenju dokaza, sve odlučne činjenice koje se trebaju utvrđivati, trebaju nužno biti naznačene u činjeničnom opisu optužbe i isključivo tamo. S obzirom da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da u optužbi nije bila opisana konkretna radnja okrivljenih kao bitno obilježje djela to sud nije niti mogao utvrđivati sve odlučne činjenice (o kojim kupcima se radi, jesu li predočili i koje dokaze). Druga je stvar što nema kažnjive propisane odredbe za postupanje opisano u čl. 62. st. 7. Zakona o eksplozivnim tvarima te proizvodnji i prometu oružja, zbog čega takvo postupanje ne može niti biti prekršaj, a kako je to naprijed već opisano (t. 6. i 6.1.), za razliku od postupanja protivno čl. 62. st. 3. istog zakona.

8. Slijedom navedenog, trebalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu te potvrditi oslobađajuću prvostupanjsku presudu (iz drugih razloga kao pod t. 7. ove odluke) te je odlučeno kao u izreci ove presude na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona.

U Zagrebu, 3. listopada 2025.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Robert Završki, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Spltu, u 4 otpravaka: za spis, okrivljenike i tužitelja.