Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-673/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, Nike Grospić Ivasović, izvjestiteljice i Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužiteljice BŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Štefičiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Donjoj Stubici poslovni broj P-1306/2023-15 od 20. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 7. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Donjoj Stubici poslovni broj P-1306/2023-15 od 20. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška nastalog povodom žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

- nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici na ime ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koji je sklopljen 12. veljače 2007., vezanih za valutnu klauzulu, iznos od 2.741,52 EUR– a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka I. izreke),

- nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici na ime ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koji je sklopljen 12. veljače 2007., vezanih za ulaznu naknadu, iznos od 352,37 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 10. studenog 2006. pa do isplate kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka II. izreke),

- nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.712,50 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana presuđenja (20. prosinca 2024.) pa do isplate kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se ista preinači na način da se zahtjev tužiteljice odbije u cijelosti i da se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka prihvati u cijelosti, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao i da mu se naknadi trošak nastao povodom žalbe (bez navođenja konkretnog zatraženog iznosa).

3. Žalba je neosnovana.

4.1. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice, konačno postavljen podneskom od 28. listopada 2024. (list 91-94 spisa) sukladno pisanom nalazu i mišljenju dipl. oec. ZR, stalnog sudskog vještaka za financije, knjigovodstvo i računovodstvo od 8. rujna 2024. (list 78-86 spisa), da joj tuženik na ime ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koji je sklopljen 12. veljače 2007., vezanih za valutnu klauzulu, isplati iznos od 2.741,52 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose te da joj na ime ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopljen 12. veljače 2007., vezanih za ulaznu naknadu, isplati iznos od 352,37 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos, kao i da joj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.837,50 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

4.2. Tužiteljica navedene iznose glavnice potražuje od tuženika na ime stjecanja bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO), u svezi čl. 323. st. 1. ZOO–a, do kojeg je došlo jer je tužiteljica na temelju Ugovora o kreditu broj [broj] od 12. veljače 2007. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), sklopljenog s tuženikom, otplaćivala mjesečne anuitete uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima (CHF) koja je ugovorena odredbama iz čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu, s time da je platila i jednokratni trošak obrade kredita – ulaznu naknadu koja je ugovorena odredbom iz čl. 3. Ugovora o kreditu, a koje odredbe su ništetne.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer je izreka presude razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima na kojima se presuda temelji te jer sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno neproturječni, s time da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP–a na koju tuženik upire.

6. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio nije utvrđeno da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP–a.

7. Prvostupanjski sud je na temelju svih dokaza koji su izvedeni tijekom postupka, postupajući pritom u smislu odredbe iz čl. 8. ZPP–a, pravilno utvrdio u bitnom:

- da se na temelju Ugovora o kreditu tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužiteljici iznos od 17.790,00 CHF–a u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju tuženika na dan isplate, i to za kupnju motornog vozila, dok se tužiteljica obvezala isti iznos vratiti tuženiku, uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama, i to u roku od

84 mjeseca prema otplatnom planu,

- da je tužiteljica na ročištu od 4. studenog 2024. iskazala:

- da je upućena iz auto salona u kojem je kupovala automobil za osobne potrebe u poslovnicu tuženika da sklopi ugovor o kreditu u CHF valuti jer su to bili najpovoljniji krediti, a što joj je potvrđeno i u samoj banci,

- da je Ugovor o kreditu pročitala, ali da nije očekivala da će joj otplatni obrok toliko porasti,

- da za ulaznu naknadu nije ništa ispitivala jer joj nije padalo na pamet da može pregovarati o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu, pa i o ulaznoj naknadi,

- da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja pripada kategoriji potrošača sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja istog,

- u odnosu na prigovor zastare koji je istaknut od strane tuženika:

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 31. siječnja 2022. donio objedinjeno pravno shvaćanje pod brojem Su-Iv-33/2022-2 kojim je odgovoreno na pitanje od kada počinje teći zastarijevanje za restitucijske zahtjeve koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kredita u CHF te da je pod točkom 4. utvrđeno: " Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.",

- da je prigovor zastare neosnovan, budući da je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2023. (očito omaškom navedeno 29. svibnja 2023.), dakle unutar općeg zastarnog roka od pet godina koji se računa od 14. lipnja 2018. kada je postala pravomoćna sudska odluka koja je donesena u povodu kolektivne tužbe,

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula),

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. kojom je, između ostalog, odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. studenog 2004. pa do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 97/07, 12/15, 75/09, 79/09, 89/09 i 33/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07), i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je i Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom brpj U-III-4150/2019, U-

III4388/2019, U-4389/2019, U-4390/2019, U-III-4396/19, U-III-4516/19, U-III4532/19 od 2. veljače 2021. odbio ustavne tužbe banaka protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.,

- da je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor o kreditu) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljice) sklapajući ugovore o kreditima, u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- da je tuženik propustio informirati tužiteljicu o općem riziku vezanom za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, o tome da je rast tečaja franka u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan, kao i da se o ugovornoj odredbi u kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak (cijena) nije pojedinačno pregovaralo,

- da je sukladno odredbama iz čl. 502.c ZPP–a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14,110/15 i 14/19 – u daljnjem tekstu: ZZP/14) prvostupanjski sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača,

- da je odredba iz čl. 3. Ugovora o kredita utvrđena ništetnom jer tuženik nije dokazao koje je troškove imao za obradu kredita, odnosno u koju svrhu je umanjio tužiteljici iznos kredita koji joj je isplatio, i to za 3,30 %, a što je sukladno odlukama Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 u kojima je zauzeto navedeno stajalište,

- da je kamata koju tuženik ubire cijena za odobrenje kredita i da ona obuhvaća i nužne radnje kod obrade kredita, tako da tzv. ulazna naknada nema uporište u važećem pravnom sustavu,

- da je odredbom iz čl. 1021. ZOO–a propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno,

- da je neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno na štetu potrošača i da je ista značajna,

- da načelo savjesnosti i poštenja, sadržano u čl. 4. ZOO–a, općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda, kao i da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi,

- da je odredbom iz čl. 323. st. 1. ZOO–a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da se, ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako ZOO što drugo ne određuje,

- da tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta, i to kao razliku između iznosa koje je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika te iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF–a na dan korištenja kredita,

- da je radi utvrđivanja razlike u mjesečnim anuitetima kredita između iznosa koje je tužiteljica preplatila zbog valutne klauzule, u odnosu na iznose da je kroz čitavo ugovoreno vrijeme tečaj CHF–a bio kao na dan odobravanja kredita, provedeno financijsko vještačenje,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi:

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. ožujka 2007.) pa do konačne otplate kredita (28.veljače 2014.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF–a primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF–a važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 2.741,52 eura,

- da visina naknade za obradu kredita iz čl. 3. Ugovora o kreditu, koja je obračunata prilikom isplate kredita, iznosi 352,37 eura,

- da je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, budući da su isti jasni, logični i detaljno obrazloženi, a da stranke istima nisu prigovarale,

- da je tuženik, kojem se imovina povećala bez osnove, dužan vratiti tužitelju sve primljene iznose, zajedno sa zateznim kamatama koje tužiteljici, sukladno odredbi iz čl. 1115. ZOO–a pripadaju na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od dana stjecanja (plaćanja pojedinog anuiteta) te kako je od dana uplate tzv. ulazne naknade pa do isplate, budući da je tuženik nepošteni stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa jer je navedene iznose stekao na temelju nepoštenih odredbi Ugovora o kreditu.

8. S obzirom na to da je tužiteljica dokazala da joj tuženik na ime stjecanja bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st. 3. ZOO–a, u svezi čl. 323. st. 1. ZOO–a, do kojeg je došlo jer je tužiteljica na temelju Ugovora o kreditu otplaćivala mjesečne anuitete uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima (CHF) koja je ugovorena odredbama iz čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu, s time da je platila i jednokratni trošak obrade kredita – ulaznu naknadu koja je ugovorena odredbom iz čl. 3. Ugovora o kreditu, a koje odredbe su ništetne, duguje iznos od 2.741,52 EUR–a te iznos od 352,37 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je odlučio kao pod točkom I. i II. izreke pobijane presude.

9. Slijedom toga, neosnovani su daljnji žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude u tome dijelu pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te potom na isto i pogrešno primijenio materijalno pravo, ističući u bitnom da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je tuženik prilikom ugovaranja odredaba o ulaznoj naknadi i valutnoj klauzuli u CHF–u u čl. 1., čl. 3. i čl. 7. Ugovora o kreditu postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja pa da su konkretne odredbe Ugovora o kreditu ništetna, a što bi imalo za posljedicu i pogrešnu primjenu odredaba iz ZZP/03, ZZP/07, ZZP/14 i ZOO–a.

10.1. Ovdje valja napomenuti da, suprotno preostalim žalbenim navodima tuženika, to što je prvostupanjski sud, nakon što se tuženik na ročištu od 4. studenog 2024. protivio djelomičnom povlačenju tužbe, propustio odbiti tužbeni zahtjev za iznos za koji je tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev (s prvotno utuženog iznosa od 3.410,14 EUR–a na konačno zatraženi iznos od 2.741,52 EUR–a) u odnosu na iznose koji su plaćeni uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima (CHF), nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, tako da nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP–a na koju tuženik također upire.

10.2. Naime, navedeni propust prvostupanjskog suda nije u konačnici bio na štetu tuženika, budući da mu je pod točkom I. izreke pobijane presude naloženo platiti manji iznos (2.741,52 EUR–a) od onog koji je prvotno zatražen u tužbi od 11. lipnja 2023. (3.410,14 EUR–a), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

11.1. Nadalje, odluka prvostupanjskog suda o trošku parničnog postupka pod točkom III. izreke pobijane presude, a kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.712,50 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 20. prosinca 2024., kada je prvostupanjska presuda donesena pa do isplate, pravilna je i zakonita jer je donesena u smislu odredaba iz Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1. i 3., Tbr. 9. t. 1., Tbr. 46., Tbr. 52. t. 3. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23), čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (''Narodne novine'' broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20, 39/22, 113/22, 33/23, 114/23 i 35/24) te čl. 29. st. 2. ZOO–a, u svezi čl. 151. st. 3., čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP–a.

11.2. Tuženik u smislu odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a nema pravo na naknadu troška parničnog postupka u ovom predmetu.

12. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredaba iz čl. 368. st. 1. i 2. ZPP–a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove odluke.

13. Valja dodati i da tuženik nije postavio određen zahtjev za naknadu troška nastalog povodom žalbe jer nije naveo konkretan iznos koji potražuje, tako da je primjenom odredaba iz čl. 164. st. 1. i 2. ZPP–a valjalo odlučiti kao i pod točkom II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 7. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac