REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska ul. br. 31

Poslovni broj: P-354/2019-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru, po sucu Mariji Knežević Karamijatović, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja GU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupane po punomoćniku Marku Cvrkoviću, odvjetniku u [adresa] protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb zastupani po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane 4. rujna 2024. u nazočnosti tužiteljice, ZU, odvjetnice u [adresa], kao zamjenice punomoćnika tužitelja i Sanjina Piljića, odvjetnika u Vukovaru, kao zamjenika punomoćnika tuženika, na osnovi čl. 335. Zakona o parničnom postupku, 3. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 69600017055/2007 sklopljenog između tužitelja GU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 dana 19.03.2007.g a sve u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke kao tuženika, kao i dijelu kojim je ugovorena Valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici GU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],

isplati 7.632,31

eura

(slovima: sedamtisućašestotridesetidvaeuraitridesetjedancent) sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.10.2015.g. pa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici GU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 2.775,00 eura (slovima: dvijetisućesedamstosedamdesetpeteura) zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 3. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana, dok se u preostalom dijelu u iznosu od 900,00 eura zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tuženika 12. lipnja 2019. podnio tužbu ovom sudu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d., da je sa Slavonskom banom d.d. 19. ožujka 2007. zaključio Ugovor o kreditu, broj: 69600017055/2007 u iznosu od 62.300,00 CHF, s rokom otplate od 22 godine i kamatnom stopom od 4,49% godišnje.

1.1. Tužiteljica tvrdi da je navedenim ugovorom u čl. 4. određeno da su ugovorne strane suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana za određenu valutnu klauzulu i da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ugovora vez posebnog zaključivanja aneksa. Tužiteljica tvrdi da ugovarajući odredbu promjenjive kamatne stope u Ugovoru o kreditu tuženik kao kreditor ima mogućnost da samostalno i bez obzira na volju korisnika kredita, odnosno bez njegove suglasnosti mijenja odluku o visini kamatne stope iz ugovora, da je takva ugovorna odredba bila obrazac, koji je tuženik nametnuo tužitelju i svim ostalim korisnicima kredita. Na ovaj način, prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika, s jedne strane i promjenom kamatne stope na kredit, s druge strane, tuženik je kao kreditor postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega tužitelj smatra navedenu odredbu ništetnom. Stranke su prema članku 2. Ugovora ugovorile promjenjivost kamatne stope, međutim, nisu ugovorile metodu kojom se kamate obračunavaju tijekom obračunskog razdoblja. Obračun kamate uz primjenu komforne metode povoljniji je za tužitelja od obračuna kamate uz primjenu relativnog kamatnjaka, koju je primijenila tužena. Kako među strankama nije ugovorena metoda obračuna ugovornih kamata, niti je zakonom propisana, tužitelj tvrdi da se radi o spornom ugovornom odnosu na koji treba primijeniti odredbe članka 320 ZOO-a primjenjujući načelo pravičosti, te uzimajući u obzir da je tužena pripremila ugovor na unaprijed pripremljenom i odštampanom obrascu. Tužiteljica ukazuje da među strankama uopće nije bilo pregovora o načinu obračuna kamata. Nadalje navodi da je odredba članka 2. prema kojoj su ugovorne strane suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, te da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom Ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa Ugovoru, protivno članku 388. ZOO-a kojom je propisano da odredba ugovora kojom se određivanje cijene ostavlja na volju jednom ugovaratelju, smatra kao da nije ni ugovoreno. Tužiteljica smatra da se visina ugovorene kamatne stope, koja je određena na dan sklapanja ugovora, ima primijeniti na cjelokupni rok trajanja ugovornog odnosa stranaka, sve do isplate. Sve navedeno je utvrđeno je i detaljno argumentirano presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj PŽ-7129/13 od 13. lipnja 2014.godine povodom kolektivne tužbe udruge FRANAK.

1.2. U ovom postupku tužitelj traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi razlike svakomjesečnog iznosa kamata na kredit, koja odgovara razlici od naplaćene kamate i ugovorne kamate, te razlici od naplaćene glavnice prema tečaju koji je vrijedio na dan naplate pojedinog anuiteta te glavnice prema tečaju koji je bio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Tužitelj navodi da se prije podnošenja ove tužbe obratio tuženiku sa zahtjevom za obračun i isplatu preplaćenog dijela kamate, međutim, tuženik nije zahtjev prihvatio. Obzirom da je tužitelj nestručna osoba i da joj tuženik nije dostavio stvarno izvršeni otplatni plan, to tužitelj nema mogućnosti izračunati iznos preplaćene kamate pa traži da tuženik dostavi izračun preplaćene kamate te izračun preplate po valutnoj klauzuli. Tužitelj, kao korisnik kredita, ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o promjenjivim kamatama, odnosno njihovim stopama (jednostrane odluke banke), kao ni svim drugim dokumentima i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji mu banka mora vratiti, ali tu dokumentaciju zasigurno ima tužena banka, koja ju je u dokazne svrhe dijelom dostavila u spomenutim postupcima povodom kolektivne tužbe udruge ”Potrošač”. Radi se o podacima koje je tužena banka, prema sadržaju građanskopravnog odnosa, dužna dati tužitelju, ali mu ih ne želi dati. Stoga tužitelj ovom slučaju ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do navedenih podataka i prije nego se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiji isplatu traži ovom tužbom. Tužitelja uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate koje će se također odrediti naknadno nakon provedenog vještačenja i u roku koji odredi sud.

1.3. Tužitelj se prethodno podnošenja tužbe u ovom postupku obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu dokumentacije obzirom da se radi o dokumentaciji koja je zajednička za parnične strane, no tuženik nije udovoljio tom zahtjevu, stoga tužitelj moli naslovni sud da obveže tuženika za dostavom dokumentacije na temelju koje će se moći izračunati preplaćeni iznos kamate i to prvenstveno prvi otplatni plan, sve obavijesti o promjenama kamatnih stopa, svi otplatni planovi koji su sastavni dijelovi obavijesti o promjenama kamatnih stopa te pregled stvarnih uplata po partiji kredita kao i sve dodatke ugovora o kreditu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Čini nespornim da je njegov pravni prednik sklopio s tužiteljem Ugovor o kreditu broj 5140030250-69000017055/2007 (dalje: ugovor o kreditu). Navodi da je tužitelj predmetni ugovor izmijenio, u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu (dalje: Aneks) koji je tuženik bio obvezan ponuditi tuženiku sukladno Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15). Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, utvrđeno je kako u slučaju kada je Aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu.

2.1. Ističe da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva budući da je vezana uz promjenu valute dok je ista jasna, lako razumljiva i uočljiva stoga ne podliježe testu nepoštenosti. Člankom 19.e. ZID ZPK naloženo je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Tako je tužitelj sklapanjem Aneksa u cijelosti izmijenio odredbe članka 4. ugovora o kreditu, člancima 3. Aneksa ugovora o kreditu. Aneks se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno, a što proizlazi i iz otplatnog plana koji je tužitelj primio uz aneks gdje je obračunata konverzija ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Tako je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR valuti i to od dana početka otplate ugovora o kreditu.

2.2. Tuženik dalje navodi da je Aneksom ugovora o kreditu izmijenjena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, člankom 3. na način da je određeno da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope dok se promjenjiva kamatna stopa veže uz šestomjesečni EURIBOR te se ista u skladu s EURIBOR-om usklađuje odnosno mijenja. Odredba članka 3. usklađena je sa čl. 11a Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15. i 102/15., dalje: ZID ZPK 143/13), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa.

2.3. Navodi da odredbe Aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne. Odredbe o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi izmijenjene su u skladu sa zakonom. Budući da je zakonodavac naložio predmetnu promjenu s retroaktivnim učinkom, tužitelj je stavljen u položaj kao da je od dana sklapanja ugovora, iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu. Tako je tužitelj nakon konverzije ispunjavao svoju obvezu iz ugovora o kreditu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR valutu.

2.4. U odnosu na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli tuženik navodi da je tužitelj imao pravo promijeniti valutu obveze ugovora o kreditu te su način i metoda konverzije bili unaprijed propisani (članak 5. ugovora o kreditu), no da tužitelj za vrijeme trajanja ugovora o kreditu, nikada nije zatražio promjenu valute obveze. Stoga je potpuno neshvatljivo zašto tužitelj sada tvrdi kako je odredba o CHF valuti obveze nepoštena odredba. Prema stajalištu tuženika predmetna odredba vrlo jasno ukazuje na to da je tuženik postupao u dobroj vjeri, objasnio sve rizike valutne klauzule tužitelju i dao mu mogućnost da tužitelj promijeni početno ugovorenu valutu u bilo koje doba trajanja Ugovora. Stoga su nejasne tvrdnje tužitelja da su predmetne ugovorne odredbe nepoštene, da banka nije postupala u dobroj vjeri i da su, u konačnici, ništetne.

2.5. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

2.6. Također, tuženik ističe kako je sklapanjem Aneksa tužitelju priznata preplata u iznosu od 25.656,38 kn, a kojom je u cijelosti obeštećen. Ističe i prigovor zastare.

3. S obzirom da je tužitelj podnio stupnjevitu tužbu, te tuženik nije udovoljio zahtjevu tuženika za dostavu dokumentacije po predmetnom Ugovoru o kreditu, sud je rješenjem na pripremnom ročišta od 13. srpnja 2020. pozvao tuženika na dostavu dokumentacije po predmetnom ugovoru o kreditu koju dokumentaciju je tuženik dostavio uz podnesak od 15. listopada 2020.

4. Sud je rješenjem poslovni broj: P-323/2019-17 od 23. siječnja 2025. odredio izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Tomislavu Borkoviću iz Vinkovaca i to na okolnost utvrđenja preplate svakomjesečnih rata kredita nastalih radi povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj prema kojem je kredit isplaćen kao i radi promjene kamatnih stopa i to u razdoblju od početka otplate kredita do konverzije te isto umanjiti za novčani iznos priznat u konverziji u skladu sa člankom 171., 172. i 202. ZOO-a (NN 35/05 i dr.) kojima je određen način prijeboja kod više obveza i redoslijed uračunavanja kamata, kao i da vještak iskaže posebno preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope i posebno po osnovi valutne klauzule. Vještak će se očitovati i o tome je li konverzija provedena sukladno zakonu, odnosno na okolnost ispravnosti konverzije te je li tuženik sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju Ugovora o kreditu u CHF, uključujući i plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu, na okolnost je li tuženik umanjio neotplaćeni dio glavnice konverzijom i u kojem iznosu te da u izračun uračuna preplatu iskazanu kao konačni saldo preplate iz postupka konverzije na dan provođenja konverzije i da u izračun uključi sve nastale razlike, uključivo i one nastale uslijed niže kamate i tečaja od početnih vrijednosti (tzv. negativne razlike).

5. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja u pisanom podnesku zaprimljenom kod ovog suda 24. veljače 2025. naveo da potražuje kamate od trenutka učinjene konverzije, obzirom je sudski vještak izračun sačinio na način da umanjuje kamate prije učinjene konverzije sukladno novčanom iznosu priznatom u konverziji. Tužitelj uređuje tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje s osnove ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 7.632,31 €, sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.10.2015.g. do isplate.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 od 19. ožujka 2007. (list 5-10 spisa), otplatni plan (list 11-13 spisa), zahtjevi tužiteljice prema tuženiku od 30. travnja 2019. (list 14-15 spisa), aneks uz Ugovor o kreditu broj 5140030250-69600017055/2007 od 5. veljače 2016. (list 29-33 spisa), obavijest o provedenoj konverziji (list 57-58, 87-88 spisa), otplatni plan (list 59-61 spisa), izračun konverzije od 27. siječnja 2016. (list 62- 65 spisa), Otplatni plan CHF ugovora o kreditu (list 92-94 spisa), Početni otplatni plan CHF ugovora o kreditu (list 95-99 spisa), Početni otplatni plan EUR ugovora o kreditu (list 89-91 spisa), Otplatni plan EUR ugovora o kreditu (list 82-86 spisa), Obavijest o promjenama kamatnih stopa CHF ugovora o kreditu (list 86 spisa), Obavijest o promjenama kamatnih stopa EUR ugovora o kreditu (list 81 spisa), Pregled prometa CHF ugovora o kreditu (list 105-115 spisa),Pregled prometa EUR ugovora o kreditu (list 116-122 spisa), Specifikacija uplata CHF ugovora o kreditu (list 100-102 spisa), Specifikacija uplata EUR ugovora o kreditu (list 103-104 spisa), nalaz financijsko knjigovodstvenog vještačenja (list 264-292 spisa).

6.1.Sud je u dokaznom postupku izveo i dokaz saslušanjem vještaka financijsko-knjigovodstvene struke Tomislava Borkovića, te saslušanjem tužitelja GU u svojstvu parnične stranke i saslušanjem svjedoka osobnog bankara EU.

7. Predmet spora predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži djelomično utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu broj 69600017055/2007 kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te isplatu novčanog iznosa preplaćenog zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF.

8. Na osnovi provedenog dokaznog postupka i to prije svega uvidom u zaključeni ugovor o kreditu broj: 5140030250-69600017055/2007, nesporno je da su tužitelj i prednik tuženika Slavonska banka d.d. 19. ožujka 2007. zaključili ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor stavio tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje novčani iznos od 62.300,00 CHF, s tim da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan korištenja, da je ugovor o kreditu zaključen na rok otplate od 22 godina, da je u čl. 4. predmetnoga Ugovora navedeno da su ugovorne stranke suglasne da je kamatna stopa promjenjiva, te da je početna kamatna stopa iznosila 4,49 % godišnje, te da je u članku 3. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije dospijeća.

8.1. Nesporno je da je Ugovor o kreditu potvrđen odnosno solemniziran kod Javnog bilježnika Mladena Kaluđera iz [adresa] pod poslovnim brojem: OV-2346/07 od 21. ožujka 2007.

8.2. Nesporno je da su tužitelj i tuženik zaključili aneks uz Ugovor o kreditu broj 5140030250-69600017055/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 5. veljače 2016. (list 29-33 spisa) temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015 ) i time je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR , kojim je tužitelj kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te su stranke utvrdile da na dan 30. rujna 2015. stanje glavnice kredita iznosi 29.367,00 eura, da preplata na dan 30. rujna 20215. iznosi 25.656,38 kuna te da se iznos preplate koristi za umanjenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

8.3. Dakle, nesporno je da su stranke tim Aneksom izmijenile ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u valutu EUR, ugovorili kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog dijela i promjenjivog dijela.

8.4. Nesporno je da je Dodatak Ugovora o kreditu potvrđen odnosno solemniziran kod Javnog bilježnika Mladena Kaluđera u [adresa] pod poslovnim brojem: OV-1187/16 od 16. veljače 2016.

8.5. Uvidom u Otplatni plan CHF ugovora o kreditu (list 92-94 spisa), Početni otplatni plan CHF ugovora o kreditu (list 95-99 spisa), Obavijest o promjenama kamatnih stopa CHF ugovora o kreditu (list 86 spisa), Pregled prometa CHF ugovora o kreditu (list 105-115 spisa), Specifikaciju uplata CHF ugovora o kreditu (list 100-102 spisa), utvrđeno je da se kamatna stopa tijekom otplate kredita mijenjala cijelo vrijeme, kao i da je tijekom otplate došlo do povećanja tečaja CHF u odnosu na početno ugovoreni tečaj, a zbog čega se mijenjala i visina anuiteta koji je tužitelj bio obvezan plaćati, tako da je došlo do povećanja u otplati mjesečnih anuiteta u odnosu na početni anuitet.

9. Nesporno je nadalje među parničnim strankama da je sljednik Slavonske banke d.d. koja je s tužiteljem sklopila predmetni Ugovor o kreditu Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb koja je temeljem rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Tt-16/22619-2, Zagreb nastavila svoje daljnje poslovanje pod nazivom Addiko Bank d.d. Zagreb.

10. Nadalje, nesporno je da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb pokrenula 04. travnja 2012. pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak protiv osam banaka između ostalih i protiv tuženika radi zaštite kolektivnih interesa potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora te nepoštene prakse banaka u odnosu na ugovaranje valutne klauzule i na ugovaranje promjenjive kamatne stope.

10.1. Nadalje je nesporno da je presudom Trgovačkog sudu u Zagrebu P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđeno je između ostaloga da je i tuženik, u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i u ugovoru utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03).

10.2. Također je nesporno da je presudom Visokog trgovačkog suda Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope.

10.3. Nadalje je nesporno da je presudom Trgovačkog sudu u Zagrebu P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđeno je da je između ostalog i tuženik, u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača , a koje povrede traju i nadalje, pa je time tužena postupila suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03).

10.4. Također je nesporno da presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. presuđeno je da se odbijaju žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da je između ostalog tužena banka u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03) u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. i to čl. 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i nadalje. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., potvrđena je citirana presude trgovačkih sudova Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. 06.2018., odnosno odbijene su revizije tuženih banaka.

11. Sporno je među parničnim strankama je li ništetan dio zaključenog ugovora o kreditu, i to konkretno dio članka 3. kojim je ugovorena valutna klauzula CHF, te dio članka 4. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, uzimajući u obzir i provedenu konverziju kredita te pripada li pravo tužitelju na preplaćeni iznos po predmetnom Ugovoru te je li nastupila zastara tražbine tužitelja.

12. Tužbeni zahtjev je osnovan.

13. Uzimajući u obzir zauzeto shvaćanje Ustavnoga suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III/3581/2021, od 30. lipnja 2022., o dosegu pravomoćnosti presude koja je donesena u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, odnosno da su u tom sporu pravomoćno utvrđene okolnosti o nerazumljivosti ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima o općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne informacije davale banke; o nemogućnosti pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju, te je posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama, odnosno da predmet dokazivanja u tom postupku nije bilo utvrđivanje jesu li točno određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora o kreditu davane odgovarajuće obavijesti o odredbama toga ugovora, to je iz tog razloga a s obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu navodio da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita upozoravan na valutni rizik i na mogućnost promjene kamatne stope, ali da je unatoč tome pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu, na iste okolnosti saslušan tužitelj kao parnična stranka i svjedok osobni bankar EU.

14. Tužiteljica saslušana kao stranka navela je da je predmetni kredit podigla radi kupnje kuće u [adresa], koja je i danas u njezinom vlasništvu, da je prvotno podigla kredit s valutnom klauzulom u EUR i to 2004. godine, a 2007. godine ih je nazvao djelatnik Slavonske banke, EU koji je u dobrim odnosima s njezinim suprugom te im rekao da postoji povoljniji kredit s valutnom klauzulom u CHF i da bi im rata bila manja pa su iz tog razloga odlučili sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u CHF. U banci ju je dočekao unaprijed pripremljeni tekst ugovora, nije mogla utjecati na sadržaj istoga, s djelatnikom banke nije pregovarala o pojedinim ugovornim odredbama. Pročitala je ugovor, razumjela ga, ali ne u cijelosti. Pojmovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope nisu joj bili najjasniji, ali su postupali s povjerenjem u banku odnosno u djelatnika. U banci je nitko nije upozorio na rizike ugovaranja tog kredita. Samo prve dvije rate su bile prihvatljive odnosno onako kako je bilo ugovoreno a onda su skočile, što je ostalo tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Konvertirali su kredit u EUR ali se ne sjeća kada je to bilo te i danas kredit otplaćuje. Tužiteljica je navela da se ne sjeća je li prije izvršene konverzije imala pretplatu, prihvatila je konverziju, ali se ne sjeća iz kojeg razloga, više se njezin suprug bavio time pa je to bila njegova odluka. Također je navela da u vrijeme podizanja ugovora o kreditu u CHF nije bila vlasnik obrta ni trgovačkog društva niti je imala poslovne udjele u nekom trgovačkom društvu. Navela je i da predmetnu nekretninu koju je kupila kreditom nije iznajmljivala niti koristila u poslovne svrhe. Navela je i da je pročitala ugovor o kreditu ali da nije uočila odredbu čl.5. prema kojoj je imala mogućnost promjene valute kao i da se išla žaliti u banku kada joj je rasta kredita počela rasti, da su joj rekli da je to sada tako, da nisu znali i da se ne može ništa promijeniti.

14.1. Iskaz saslušane tužiteljice kao stranke u pogledu radnji i informacija koje je dobila prije zaključenja ugovora o kreditu sud je cijenio kao istinit i uvjerljiv i to posebice u dijelu gdje navodi da niti na koji način nije upoznata s rizikom koji nosi ugovaranje valute CHF u odnosu na kunu i ugovaranjem promjenjive kamatne stope, odnosno s mogućnošću da bi mjesečni iznos koji će eventualno otplaćivati tijekom razdoblja otplate kredita mogao znatno porasti.

15. Iz iskaza svjedoka EU slijedi da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio zaposlenik Slavonske banke te se sjeća tužiteljice koja je tada podizala stambeni kredit i to zato jer ju poznaje od ranije s obzirom da su njezin suprug i on iz istog sela. On je vodio taj predmet te je ona podizala stambeni kredit s valutnom klauzulom u CHF. Zbog proteka vremena ne sjeća se detalja u vezi konkretnog ugovora, ali je naveo da je banka imala u ponudi kredite s valutnom klauzulom u eurima, a da su kasnije uvedeni krediti s valutnom klauzulom u CHF. Krediti s valutnom klauzulom u CHF bili su povoljniji jer je bila povoljnija i kamatna stopa i naknada za obradu zahtjeva što je značilo da je i anuitet manji pa se mogao podići veći iznos kredita. Kada bi ih potrošači pitali za valutni rizik naveo je da je banka imala graf kretanja tečaja i za kredite u CHF i u EUR i to za prethodnih 5 godina te je prema tim podacima oscilacija prema kuni bila podjednaka pa bi se potrošači odlučivali za kredite u CHF jer su iz prethodno navedenih razloga bili povoljniji. Nije se mogao sjetiti je li tužiteljici konkretno prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu pojašnjavao detalje i upozoravao ju na moguće rizike takvog ugovora. Napominje da u to vrijeme za stambeni kredit nije bilo ponude kredita u kunama, tako da su se potrošači mogli odlučiti ili za kredit u CHF ili EUR. Misli da banka nije imala u ponudi kredite s fiksnom kamatnom stopom za stambene kredite u to vrijeme, no zbog proteka vremena ne može to sigurno tvrditi. Također je naveo da on kao kreditni referent nije mogao predvidjeti kako će se u budućnosti kretati tečaj CHF.

15.1. Svjedok EU iskazivao je općenito o svome postupanju u obavljanju posla osobnog bankara kod tuženika te postupanju banke prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a uzimajući u obzir i činjenicu kako se ne sjeća detalja u vezi konkretnog ugovora o kreditu, odnosno je li s tužiteljicom pregovarao o pojedinim ugovornim odredbama i upozoravao ju na moguće rizike, ne može se smatrati dokazanim da bi tuženik u konkretnom slučaju razgovarao i pregovarao s tužiteljem o pojedinim odredbama navedenog Ugovora o kreditu niti da mu je iste pojašnjavao prije potpisivanja te ga upoznao sa svim rizicima koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF.

16. Osim toga iz uvjerljivog iskaza tužitelja proizlazi da se radi o unaprijed sastavljenom standardiziranom ugovoru od banke, da se o odredbama ugovora nije s potrošačem pojedinačno pregovaralo niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, da je tim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza, koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora pa kako takve ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita na njihovu štetu, što je suprotno temeljnim načelima obveznoga prava – načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava, što postoji u konkretnom slučaju , to se radi o ništetnosti pobijane ugovorne odredbe.

17. Dakle, tuženik je koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, kao financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, na koji način je doveo tužitelja kao financijski neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora.

18. U odnosu na pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

19. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom stavka 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

20. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03. Odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

21. Na temelju ugovora o kreditu i ostale dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku, te uzimajući u obzir iskaz saslušanog tužitelja kao stranke da mu prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu ponuđene nikakve informacije niti pojašnjenja u pogledu bitnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, zbog čega mu tuženik nije ponudio sve potrebne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku u pogledu zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, ocjena je suda da u ovom postupku tuženik nije dokazao da je tužitelja kao potrošača obavijestio o rizicima koji su mogli utjecati na donošenje njegove odluke, ali da je unatoč tome svejedno pristao na zaključenje takvog ugovora o kreditu, niti je tužena banka predočila bilo kakva druga dopunska dokazna sredstva koja bi potvrđivala da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

22. Upravo iz tog razloga stav je suda da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF nepoštene ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, slijedom čega su iste i ništetne sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03.

23. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima, a takav stav zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev 3142/18, od 19. ožujka 2019. iz koje nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača. Navedena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i to upravo povodom podnese ustavne tužbe ovdje tuženika protiv presude poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud RH u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U- III-2233/19, od 10. lipnja 2020., utvrdio da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

24. Naprijed navedene odredbe Zakona o zaštiti potrošača /03 koji se primjenjuje u predmetnom slučaju s obzirom na dan zaključenja osnovnog ugovora, jednako kao i kasnije odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) i Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i dr.) koji su bili na snazi za vrijeme otplate kredita, odnosno sada važeći Zakon o zaštiti potrošača (NN 19/22 i dr.) formuliraju pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenost ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, a implementirane su putem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Riječ je o Direktivi kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Odredba čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u sebi sadrži implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koji sadrže test nepoštenosti i ukazuje na elemente i postupanja koja nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti koje je Europski sud tumačio u nizu svojih odluka.

25. Zaštita koju pruža Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluge što se tiče pregovaračke snage i razine informacija iz presude Europskog suda C-194/14 od 17. srpnja 2014 i dr. prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojim se nije pojedinačno pregovaralo. Radi se o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču ili drugoj ugovornoj strani uvjete u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Drugi bitan element koji dovodi do neravnopravnosti stranka predstavlja sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa što proizlazi iz niza odluka npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013. i dr.

26. Uzimajući u obzir citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača slijedi zaključak da odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj kaluzuli u ovom slučaju nisu bile jasne, uočljive i lako razumljive, a isto se odnosi i na primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, a koji pojam predstavlja izraz načela transparentnosti sadržan u čl. 4. st. 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te točke 20 uvodne izjave koja propisuje: "Budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije". Transparentnost pretpostavlja da ugovorne odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma već i sastavne dijelove, te razumijevanja funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi (presuda Europskog suda C-96/14 VU od 23. travnja 2015.).

27. Što se tiče konverzije kredita, odnosno nesporno između stranaka sklopljenog dana 5. veljače 2016. Aneksa Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' 102/2015), kojim je tužitelj, kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR valja reći da sklapanje tog Aneksa nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Aneksom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi Aneks Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak, s time da Dodatak Ugovoru ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valute u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika, kakvo postupanje je utvrđeno ništetnim u ranije spomenutim pravomoćnim odlukama donesenim od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te dodatno potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

28. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Aneks koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelja, je u tome da se konverzija, odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen po osnovi promjenjive kamatne stope pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

29. Nadalje, u odnosu na konverziju, presudom Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

30. Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima je utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba, koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

31. Prema tome, u konkretnom slučaju, konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana uslijed ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi već je za ubuduće definiran ugovorni odnos, a temeljem tog Aneksa Ugovora tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, odnosno time tužitelj nije obeštećen u cijelosti.

32. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( ,,Narodne novine '' br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-dalje ZOO ) u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik bez osnove za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu na nedospjeli dio kredita i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

33. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a , propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

34. Kako je utvrđena ništetnom odredba o načinu ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, to na osnovi odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje u tekstu: Zakona o obveznim odnosima), tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetne odredbe ugovora.

35. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Tomislavu Borkoviću iz Vinkovaca.

36. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja slijedi da je ukupan iznos razlike anuiteta nastalih uslijed povećanja kamatnih stopa po predmetnom ugovoru o kreditu utvrđen u visini od 2.607,41 eur, da je ukupan iznos manje plaćenih anuiteta u razdoblju kada je kamatna stopa bila niža (zakonom određena 3,23 % u razdoblju 01.02.2014. -01.09.2015.) od početno ugovorene kamatne stope utvrđen u visini od 312,14 eur pa da je stoga ukupan iznos razlike anuiteta nastalih uslijed promjena kamatnih stopa tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu u razdoblju od početka otplate do 30.09.2015. utvrđen u visini od 2.295,27 eur. Nadalje, ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj u vrijeme isplate po predmetnom ugovoru o kreditu (30.04.2007. 1 CHF = 4,486060 kn) utvrđen je u iznosu od 5.440,41 eur, dok je ukupan iznos manje plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj u vrijeme isplate po predmetnom ugovoru o kreditu (30.04.2007. 1 CHF = 4,486060 kn) utvrđen u iznosu od 34,64 eur stoga je ukupan iznos razlike anuiteta nastalih uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu utvrđen u visini od 5.405,77 eur. Nadalje, ukupan iznos preplate na dan 30.09.2015. godine izračunom konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br, 102/2015) utvrđen je u iznosu od 3.361,65 EUR, koji iznos se za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Ukupan iznos zakonske zatezne kamate na više plaćene svakomjesečne iznose (zbrojene svakomjesečno po obje osnove uključivo i negativne razlike) utvrđen je u visini od 3.281,51 eur. Ukupan iznos umanjenja glavnice (preplaćenih iznosa mjesečnih anuiteta) utvrđen je u visini od 80,14 eur. Ukupan iznos preostale glavnice (svakomjesečnih preplaćenih anuiteta po obje osnove) nakon umanjenja preplate, utvrđen je u visini od 7.632,31 eur. Također, vještak je naveo da su sve uplate koje je tužitelj izvršio temeljem otplate po predmetnom ugovoru o kreditu uzete u obzir prilikom izračuna konverzije kredita, koja je izvršena sukladno pozitivnim zakonskim propisima. Uzimajući u obzir više plaćene anuitete nastale uslijed promjena kamatnih stopa, odnosno promjena tečaja od početka otplate kredita do dana izvršene konverzije, tužitelj konverzijom kredita nije obeštećen u potpunosti.

37. Tužitelj je u podnesku od 24. veljače 2025. naveo da potražuje kamate od trenutka učinjene konverzije, obzirom je sudski vještak izračun sačinio na način da umanjuje kamate prije učinjene konverzije sukladno novčanom iznosu priznatom u konverziji. Tužitelj uređuje tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje s osnove ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 7.632,31 eura, sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.10.2015.g. do isplate.

38. U podnesku zaprimljenom kod suda 20. svibnja 2025. tuženik navodi da nema prigovora na matematički izračun vještačenja, ali osporava metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna budući da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile kunski kredit . U odnosu na tužiteljev podnesak i specificirani tužbeni zahtjev, tuženik se protivi preinaci.

39. Vještak Tomislav Borković saslušan je usmeno na raspravi održanoj 27. svibnja 2025. kojom prilikom je naveo da ostaje u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja od 10. veljače 2025. U odnosu na podnesak tuženika od 20. svibnja 2025. naveo je da su sve primjedbe i prigovori tuženika iznesene u navedenom podnesku pravne prirode što će cijeniti sud tijekom postupka, stoga ostaje u cijelosti kod nalaza i mišljenja koji sam sačinio prema postavljenom zadatku vještačenja od strane suda primjenom metodologije sukladno prema pravilima struke.

39.1. Nalaz i mišljenje vještaka financijsko-knjigovodstvene struke sud u cijelosti prihvaća kao objektivan i stručan jer je sačinjen sukladno nalogu suda te je sud na temelju navedenog nalaza i mišljenja utvrdio razliku anuiteta u odnosu na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja CHF.

40. Tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu iznosa od 7.632,31 eura sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.10.2015.g. temeljem ništetnih odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli je u cijelosti usvojen, a sve to iz razloga jer je kako u postupku koji je vođen radi kolektivne zaštite interesa potrošača, pa tako i u ovom postupku, utvrđeno da su odredbe o načinu ugovaranja kamatne stope i valutne klauzule ništetne i upravo iz tog razloga iste je nužno izuzeti iz primjene bez ikakve izmjene njenog sadržaja, osim one koja proizlazi iz ništetnosti takve odredbe, a što znači da sud nema mogućnosti na drugačiji način kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa, već ju je nužno u potpunosti izuzeti iz primjene, a što je moguće jedino na način da se preplata utvrđuje uzimajući u obzir kamatnu stopu i tečaj koja je bila na dan korištenja kredita a kako je to i utvrđeno u ovom postupku.

41. Upravo iz naprijed navedenih razloga tuženik je obvezan vratiti tužitelju s osnova preplate zbog ništetne odredbe o kamatnoj stopi i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 7.632,31 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. budući da se preplata priznata u konverziji prebila sa cijelim iznosom zakonskih zateznih kamata, s tim što je stopa zatezne kamate određena prema čl. 29. st. 1. i 2. ZOO.

42. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO i to iz razloga jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem koji je kao takav obvezan platiti tužitelju zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno odredbi čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima, a takav stav u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata zauzet je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1294/21, od 12. listopada 2021.

43. U odnosu na status potrošača tužitelja sud je utvrdio da tužiteljica ima svojstvo potrošača. Naime, prema odredbi čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 97/03; dalje u tekstu: ZZP/03), i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Uvidom u zaključeni ugovor o kreditu utvrđeno je da ga je tužiteljica zaključila kao fizička osoba, da je u ugovoru navedeno da je kredit namjenski, te da se radi o stambenom kreditu za reprogram stambenog kredita. Pored toga, iz iskaza tužiteljice, koji ovaj sud cijeni istinitim, utvrđeno je da je kredit podigla za kupnju obiteljske kuće u kojoj i danas živi, da u vrijeme podizanja ugovora o kreditu u CHF nije bila vlasnik obrta ni trgovačkog društva niti je imala poslovne udjele u nekom trgovačkom društvu te da predmetnu nekretninu koju je kupila kreditom nije iznajmljivala niti koristila u poslovne svrhe. Dodatno, tužiteljica je prihvatila ponuđenu konverziju kredita temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, iz čega je dodatno potvrđeno kako se radilo o potrošačkom ugovoru. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužiteljici pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz posebice jer njezino svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge svrhe. Dakle, tužiteljica je tijekom postupka dokazala da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.

44. Odbijen je istaknuti prigovor zastare u odnosu na potraživanje tužitelja. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Uzimajući u obzir pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17, od 20. ožujka 2018., odnosno kako je nesporno da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a kojom je utvrđena ništetnost u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule, postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., a da je presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope, to proizlazi da do podnošenja ove tužbe još uvijek nije protekao petogodišnji zastarni rok za isticanjem restitucijskih zahtjeva temeljem tako utvrđenih ništetnih odredbi. Takav stav u pogledu početka računanja roka zastare kod ovakve vrste restitucijskih zahtjeva zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/22, od 31. siječnja 2022. Na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od 5 godina pa kako je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava 04. travnja 2012. proizlazi da je podnošenjem iste prekinuto zastarijevanje. Za navesti je i da je zastarijevanje u pogledu promjenjive kamatne stope ponovno otpočelo nakon što je navedena presuda Trgovačkog suda postala pravomoćna 13. lipnja 2018., a u pogledu valutne klauzule nakon što je navedena presuda Trgovačkog suda postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a kako je tužiteljica predmetnu tužbu podnijela 12. lipnja 2019. to sukladno tako zauzetom pravnom shvaćanju nije nastupila zastara za restitucijske zahtjeve koji se postavljaju temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

45. Također, valjda dodati da je tuženik u svom podnesku od 20. svibnja 2025. naveo da je tužitelj preinačio tužbu i da se tuženik protivi toj preinaci. U konkretnom slučaju tužiteljica je podnijela tzv. stupnjevitu tužbu, te je, nakon što je tuženik dostavio svu potrebno dokumentaciju i nakon provođenja dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, postavila određeni zahtjev za isplatu koji se ne smatra preinakom tužbe u smislu čl. 190. i 191. Zakona o parničnom postupku.

46. Uvažavajući naprijed navedena utvrđenja sud je odlučio kao pod točkama I. i II. izreke.

47. O troškovima tužiteljice odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP imajući u vidu vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine radnje i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje u tekstu: OT), kao i to da je tužiteljica u cijelosti uspjela s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, te su zbog toga tužiteljici zastupanoj po punomoćniku odvjetniku priznati kao potrebni i nužni i to:

- trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT sa 100 bodova,

- trošak zastupanja na ročištima od 13. srpnja 2020., 10. studenoga 2020., 22. siječnja 2025., 27. svibnja 2025. i 4. rujna 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. OT i to za svako ročište po 100 bodova odnosno ukupno 500 bodova,

- trošak sastava obrazloženih podnesaka od 7. srpnja 2020., 26. listopada 2020., 20. siječnja 2025. i 24. veljače 2025. prema Tbr. 8. toč. 1. OT sa 100 bodova za svaki podnesak odnosno ukupno 400 bodova,

- trošak sastava podneska od 28. svibnja 2025. prema Tbr. 8. toč. 3. OT sa 50 bodova,

Dakle, tužitelju je za sve poduzete radnje u postupku priznato ukupno 1050 bodova, a što s obzirom na postavljeni zahtjev i vrijednost boda iznosi ukupno 2.100,00 eura, što uvećano za PDV od 25% odnosno 525,00 eura sveukupno iznosi 2.625,00 eura.

47.1. Nadalje, tužiteljici je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 150,00 eura.

47.2. Sud nije tužiteljici priznao zatraženi trošak na ime sudske pristojbe na tužbu i to u iznosu od 100,00 eura budući da tužiteljica do dana donošenja presude nije uplatila pristojbu na tužbu. Sud tužiteljici nije priznao zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 300,00 eura budući da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/23) propisano da su potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi slijedom čega tužiteljica nije u obvezi platiti pristojbu na presudu. Pored toga sud nije tužiteljici priznao trošak zahtjeva za mirno rješenje spora u visini od 200,00 eura jer se ne radi o zahtjevu za mirno rješenje spora u skladu s odredbom čl. 186.a st. 1. ZPP-a niti je navedeni zahtjev u konkretnom slučaju procesna pretpostavka za podnošenje tužbe u parničnom postupku. Sud tužiteljici nije priznao zatraženi trošak pristupa ročištu za objavu odluke u visini od 100,00 eura uvećano za PDV jer punomoćnik tužiteljice nije pristupio na ročište za objavu odluke.

47.3. Ukupno priznati troškovi tužiteljice iznose 2.775,00 eura.

47.4. Sud je tužiteljici priznao zateznu kamatu na dosuđeni trošak od dana donošenja presude 16. svibnja 2025. temeljem odredbe čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku i čl. 30. st.2. Ovršnog zakona.

48. Budući da tuženik nije uspio u parnici, sud je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka odbio u cijelosti kao neosnovan.

49. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Vukovaru 3. listopada 2025.

Sudac:

Marija Knežević Karamijatović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojemu se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, a presudu će sud istaknuti na internetskoj stranici e-oglasnoj ploči sudova, dok ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. st. 9., 10. i 11. ZPP-a). Stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu na kojemu se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (čl. 335. st.11. ZPP-a)

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika