REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ivana Gundulića 27

Split

P-2441/2021-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Dunji Ljubičić u pravnoj stvari tužiteljice EP iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69 OIB:53056966535, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u OD Kallay & partneri d.o.o. u Zagrebu, zbog ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene dana 23. rujna 2025. u nazočnosti stranaka, pozivom na odredbu čl.335 st.6 i 12 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, Odluka Ustavnog suda RH u 2/07, 84/08,96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, nadalje u tekstu: ZPP) dana 03. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 418-50-2805092 od 29.4.2005. godine, zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 16.321,40 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakom mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 418-50-2805092 od 29.4.2005. godine, zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici, u roku 15 dana, isplati iznos od 1.003,71 €, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, i to kako slijedi:

- na iznos od 0,29 € od 30.09.2005.,

- na iznos od 0,30 € od 31.10.2005.,

- na iznos od 0,61 € od 30.11.2005.,

- na iznos od 2,59 € od 31.10.2008.,

- na iznos od 4,71 € od 31.12.2008.,

- na iznos od 6,23 € od 31.01.2009.,

- na iznos od 6,92 € od 28.02.2009.,

- na iznos od 5,10 € od 31.03.2009.,

- na iznos od 5,47 € od 30.04.2009.,

- na iznos od 2,51 € od 31.05.2009.,

- na iznos od 0,92 € od 31.07.2009.,

- na iznos od 2,06 € od 31.08.2009.,

- na iznos od 1,96 € od 30.09.2009.,

- na iznos od 0,80 € od 31.10.2009.,

- na iznos od 2,98 € od 30.11.2009.,

- na iznos od 4,73 € od 31.12.2009.,

- na iznos od 7,21 € od 31.01.2010.,

- na iznos od 6,64 € od 28.02.2010.,

- na iznos od 10,01 € od 31.03.2010.,

- na iznos od 9,37 € od 30.04.3010.,

- na iznos od 10,61 € od 31.05.2010.,

- na iznos od 21,39 € od 30.06.2010.,

- na iznos od 19,17 € od 31.07.2010.,

- na iznos od 25,95 € od 31.08.2010.,

- na iznos od 23,61 € od 30.09.2010.,

- na iznos od 19,84 od 31.10.2010.,

- na iznos od 27,79 € od 30.11.2010.,

- na iznos od 37,91 € od 31.12.2010.,

- na iznos od 30,74 € od 31.01.2011.,

- na iznos od 33,26 € od 28.02.2011.,

- na iznos od 30,06 € od 31.03.2011.,

- na iznos od 30,64 € od 30.04.2011.,

- na iznos od 44,19 € od 31.05.2011.,

- na iznos od 45,51 € od 30.06.2011.,

- na iznos od 56,77 € od 31.07.2011.,

- na iznos od 50,96 € od 31.08.2011.,

- na iznos od 1,12 € od 13.09.2011. i

- na iznos od 412,78 € od 13.09.2011.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se, kao neosnovan, tuženikov prigovor o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Splitu za suđenje u ovoj pravnoj stvari.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.538,65 € sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 23.lipnja 2021. ustala tužbom protiv tuženika, a u kojoj je navela da je sa istim 29.travnja 2005. sklopila Ugovor o kreditu br. 418-50-2805092 temeljem kojeg joj je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 16.321,40 CHF-a isplaćenog u kn prema srednjem tečaju tuženika. Pozivajući se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 odnosno Pž-7129/13-4 Visokog Trgovačkog suda RH tužiteljica je istakla da je u predmetnom ugovornom odnosu tuženik koristio nepoštene ugovorne odredbe kako glede valutne klauzule tako i glede promjenjive kamate, a koja se mijenja isključivo jednostranom odlukom banke. Obzirom na tu činjenicu tužiteljica je istakla da ima pravo zatražiti i da joj se vrati onaj iznos koji je tuženik stekao neosnovano, a temeljem ništetnih odredbi. Stoga je tužiteljica predložila da sud provede glavnu raspravu, provede predložene dokaze i nakon toga donese presudu u kojoj će se nepoštene odredbe utvrditi ništetnima, a tuženiku naložiti isplata pretplaćenog kao i zakonskih zateznih kamata.

1.1. Nakon što je u postupku proveden dokaz financijskim vještačenjem tužiteljica je podneskom od 01. rujna 2025. uredila svoj dio tužbenog zahtjeva u pogledu zatražene isplate. U preostalom dijelu je tužbeni zahtjev ostao nedirnutim.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prvenstveno istaka prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu te je dodatno naveo da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu a istakao je i prigovor zastare. Tuženik smatra da je tužiteljica bila dovoljno informirana o svim ugovornim obvezama te da je iste imala vremena provjeriti i o njima se raspitati što znači da su joj sve odredbe bile jasne, razumljive i lako uočljive. Tuženik je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, a za slučaj da sud iz bilo kojeg razloga prihvati zahtjev tužitelja za isplatom to da se u obzir uzmu i tzv. negativne razlike odnosno oni iznosi koje je tužiteljica zbog promjena tijekom vremena otplate manje platila.

2.1. Tijekom postupka, kada je tužiteljica uredila tužbeni zahtjev nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tuženik je istakao da se protivi povećanju postojećeg tužbenog zahtjeva smatrajući istog preinakom. Premda ovaj sud smatra da se ne radi u konkretnom slučaju o pravom preinaci i to iz razloga što tužiteljica nije preinačila pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a uredila je tužbeni zahtjev zbog okolnosti koja je nastala nakon podnošenja tužbe točnije nakon što je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje i utvrđen točan iznos pretplate, a o čemu ni tužiteljica ni sud nema potrebitih znanja i zbog čega je angažiran sudski vještak financijske struke, svejedno je ta preinaka dopuštena i to pozivom na odredbu čl. 190 st. 3 ZPP-a jer ovaj sud smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

3. Prije svega ovdje valja navesti razloge zbog kojih je sud odbio tuženikov prigovor o nenadležnosti Općinskog suda u Splitu za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

3.1. Ovo stoga jer se u konkretnom slučaju ukazuje da odredba o prorogacijskoj klauzuli predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu sukladno Direktivi Vijeća 93/13EEZ od 05.04.1993.

3.2. Naime, odredbom čl.1 st.3 Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993. (u daljnjem tekstu: Direktiva) reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

3.3. U ovom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti, jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, na unaprijed formuliranom obrascu, pa se smatra da je riječ o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj, a protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda, te se tuženika dovodi u znatno povoljniji položaj od tužiteljice i time ju dovodi u neravnopravan položaj. Nepoštenost takvih odredbi propisuje i Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP), koji se primjenjuje u ovom postupku, jer zahtjev tužitelja proizlazi iz Ugovora o kreditu broj:418-50- 2805092 u kojem tuženik ima status trgovca, a tužiteljica status potrošača.

3.4. Odredbom čl.49 st.1 i 2 ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, je nepoštena ugovorna odredba. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nastavno je odredbom čl.51 ZZP-a propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredbom čl. 55 st.1 ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

3.5. Prema praksi Suda Europske unije proizlazi obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira je li riječ o materijalnim ili procesnim odredbama presuda Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, gdje je sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl.3 Direktive, ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

3.6. Ugovor o kreditu broj 418-50-2805092 na kojem tužiteljica temelji potraživanje prema tuženiku sklopljen je 29.04.2005. u Splitu, na unaprijed, od strane tuženika formuliranom obrascu, tako da odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti iz čl.12 predmetnog pravnog posla predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, jer se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ona je formulirana od strane tuženika, te tužiteljica nije imala utjecaj na njezin sadržaj, a ta odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice koja je u vrijeme sklapanja ugovora imala prebivalište u [adresa] gdje je konačno i ugovor sklopljen, te bi tužiteljica radi zaštite svojih prava i interesa trebala putovati u Zagreb i biti izložena financijskim i drugim čimbenicima koji su uz to vezani.

4. Tijekom dokaznog postupka pregledani su otplatni plan (prvi), cjelokupni otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice sa promjenama kamatnih stopa, promet po kreditu, specifikacija uplata, sam Ugovor o kreditu br. 418-50-2805092, preslik osobne iskaznice tužiteljice (pogotovo zbog statusnih promjena kod tužiteljice ranijeg prezimena E, a identitet je utvrđen na temelju osobnih podataka, JMBG-a i mjesta prebivališta), pregledana je recentna sudska praksa, zahtjev za kredit, račun Auto kuće "Gašperov" d.o.o.. Saslušana je tužiteljica EP te je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Anti Mrčeli od kojeg je kasnije pribavljena i dopuna nalaza i mišljenja.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Prigovor zastare nije osnovan.

7. Stranke su popisale parnični trošak.

8. Predmet ove parnice je zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditiranju o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzulu i isplata stečenog bez osnove po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

9. Među strankama nije sporno da je između parničnih stranaka sklopljen Ugovor o kreditu broj:418-50-2805092 u kojem je ugovoren iznos kredita od 16.321,40 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita a čl.7 da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća i da je čl.2 Ugovora o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 5,55 % i da je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

10. Među strankama je sporno jesu li odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, što bi je činilo ništetnom, kao i je li odredba o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljičinog zahtjeva za isplatom.

11. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04.07.2013. je utvrđeno da je tuženik (u tom postupku kao tuženik pod 4) u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (u CHF), tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13- 4 od 13.06.2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt- 249/14-2 od 09.04.2015. odbio je revizije tuženika od 1. do 7. kao neosnovane. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04.07.2013. je utvrđeno da je tuženik (također i u tom postupku kao tuženik pod 4) u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditnima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., a Vrhovni sud RH svojom odlukom pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 03.09.2019. odbio je reviziju kao neosnovanu.

11.1. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - POTROŠAČ protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl.502c) ZPP-a, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131 st.1 Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131 st.1 Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11.2. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 09. 04.2015. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva. Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10 od 03.09.2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti pozvao na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017- 2010. Visoki trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja. Suprotno navodima tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, je već utvrđeno da je između ostalih upravo i tuženik postupao suprotno Zakonu o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. Naime, tuženik ponavlja u ovom postupku svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i to navodi da se pojedinačno pregovaralo sa strankama, da se radi o razumljivoj odredbi, ali u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača je utvrđeno da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl.58 Zakona o javnom bilježništvu. Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

13. U dokazne svrhe sud je saslušao tužiteljicu EP koja je kazala kako je kredit uzela iz puke potrebe jer joj je trebao automobil. Da je znala da nema dovoljno novca pa je prvenstveno otišla u auto kuću da provjeri stanje na tržištu automobila kako bi mogla izabrati automobil kojeg može sebi priuštiti. Tako da je pala odluka da kupi automobil "Clio", a naglasila je da u banku nije nikada niti otišla jer je sve poslove oko kreditiranja riješio zaposlenik auto kuće u kojoj je automobil izabrala. Upravo taj zaposlenik auto kuće da je kazao da je tzv. švicarac stabilna valuta. Osim toga na njeno pitanje kolika će joj biti rata i hoće li se mijenjati zaposlenik auto kuće da je rekao da bude potpuno mirna jer da je riječ o poprilično sigurnom obliku kreditiranja. Ugovor da joj je pružen na obrascu i njoj jedino da je bilo bitno da joj mjesečna rata odgovara odnosno da je može plaćati, a iznos od 1.000,00 Kn za nju je bio zadovoljavajući. Kasnije rate kredita da su počele skakati i na kraju da su došle do 1.500,00 Kn. Kredit da je otplatila, automobil da je uzela za sebe osobno te nije bila vlasnica nikakvog obrta ili poduzeća. U drugim bankama se nije raspitivala za kredit jer kao što je i navela, raspitivala se o vrsti automobila kojeg može kupiti a u auto kući joj je ponuđen kredit tuženika. Nikakav iznos novca od banke nije dobila jer je sav novac isplaćen auto kući za automobil.

13.1. Iz navedenog iskaza jasno je vidljivo da je tužiteljica u konkretnom slučaju bila potrošač i da je automobil kupila za osobne potrebe. Tuženik nije pružio dokaz da bi bilo drugačije.

13.2. Već je ranije naglašeno da je tuženik odustao od svojih dokaznih prijedloga za saslušanjem službenika banke J kao i javnog bilježnika koji je sudjelovao u ovom pravnom poslu. Analizom provedenog dokaznog postupka nije bilo druge doli zaključiti da je u konkretnom slučaju tuženik doista u odredbe Ugovora o kreditu ugradio nepoštene odredbe jer se o niti jednoj odredbi tog pravnog posla nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljici objašnjena bilo koja stavka Ugovora i o čemu ona ovisi odnosno kako se ona formira.

14. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je odredba o ugovorenoj kamati utvrđena nepoštenom s obzirom da nije određena, odnosno odrediva u smislu odredbe čl.269 st.2 i čl.272 ZOO-a pa se u smislu odredbe čl.87 st.1 Zakona o zaštiti potrošača (2003), odnosno čl.102 Zakona o zaštiti potrošača ta ugovorena odredba kao i ona o valutnoj klauzuli koja nije razumljiva i protivna je načelu savjesnosti i poštenja, imaju smatrati i utvrditi ništetnima, slijedom čega je odlučeno kao u točci I. izreke presude.

15. S obzirom da su odredbe Ugovora o kreditu, a odnosi se to na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, utvrđene ništetnima, to tužiteljica ima pravo potraživati neosnovano a stečeno po tom Ugovoru u skladu s propisom iz odredbe čl.1111 ZOO-a.

16. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo vještačenje po vještaku za financije Anti Mrčela koji je svoj pisani nalaz i mišljenje dao 10. svibnja 2024. te je u njemu naveo kako je mišljenja da je zbog razlike tečaja tužiteljica pretplatila iznos od 906,97 €. Zbog prigovora na nalaz i mišljenje vještaka Ante Mrčele zatražena je dopuna temeljnog nalaza i mišljenja i tabelarnog prikaza glede izračuna pretplate, a koja je pribavljena 12. ožujka 2025. Vještak Ante Mrčela kazao je da se uplate od 35,88 kn odnose na ugovorne kamate, a uplata od 13.252,65 kn na glavnicu kredita što zbrojeno daje iznos od 13.288,53 kn. Ovi podaci preuzeti su iz tuženikovog prijepisa knjigovodstvene kartice. Naglasio je da je u navedenoj Tablici gdje je računao pretplatu a u stupcu 11.a prikazao i tzv. negativne razlike nakon čega je iste kompenzirao u stupcu 11.b, koja nosi naziv "tužitelj više platio". Konačno je dopunu svog nalaza i mišljenja vještak dao 04. travnja 2025. na način da je kazao da je u tabelarnom prikazu iskazao razlike po osnovi promjene tečaja za razdoblje od 30. lipnja 2005. do 13. rujna 2011. odnosno do dana otplate predmetnog kredita u cijelosti.

Ukupan iznos pretplate iznosi 1.003,71 €.

16.1. Nalaz i mišljenje vještaka Mrčele u cijelosti je akceptirala tužiteljica te je sukladno nalazu i mišljenju vještaka uredila tužbeni zahtjev. Tuženik je u očitovanju na vještvo istaknuo da smatra vještačenje bespredmetnim jer je sve što je tijekom kreditnog razdoblja napravljeno ugovoreno voljom tužiteljice. Inzistirao je i na tzv negativnim razlikama kada je u određenim periodima tužitelj platio manje od početno ugovorenog.

16.2. Glede tuženikovih tvrdnji da se u slučaju prihvaćanja tužiteljevog zahtjeva za isplatom preplaćenog moraju u obzir uzeti i tzv. negativne razlike na način da se zahtjev tužitelja umanji valja kazati da je u pogledu tog pravnog pitanja Vrhovni sud RH u odluci Rev-549/2023-4 zauzeo stav kazavši da temeljem odredbe čl.323 st.1 ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl.195 i čl.196 ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

16.3. Kod toga treba imati u vidu da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi čl.288a st.6 ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl.299 st.2 ZPP.

16.4. Slijedom toga, valja naglasiti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl.333 st. 3 ZPP-a., kao i onih prekluzivne naravi iz čl.288a st. 6 ZPP-a.

16.5. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl.333 ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl.195 i čl.196 ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

16.6. Obzirom na navedeno, kada tuženik samo općenito stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužiteljice temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužiteljice s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate.

17. Slijedom iznesenog sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev na isplatu.

18. Naprijed navedeno i iz razloga što je sud zaključio neosnovanim prigovor zastare kojeg je tuženik isticao. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno u povodu pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe, jer je pokretanjem te parnice došlo do prekida zastare te je zastara počela teći iz početka. Takav stav izražen je u objedinjenom pravnom shvaćanju sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 01. ožujka 2022.

18.1. Stoga, budući da se odredbe o ništetnosti ugovora primjenjuju i u slučaju djelomične ništetnosti ugovora tj. nišetnosti pojedinih ugovornih odredbi, zahtjev za povrat preplaćenih iznosa nije u zastari jer je tužba podnesena prije isteka roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž- 7129/13 od 13.06.2014. i od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14.06.2018.

19. Prema odredbi čl.1115 ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19.1. U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja uzimajući u obzir da je isti bio svjestan sadržaja predmetnog ugovora, njegovih odredbi kao i što svaka od njih propisuje, a koji ugovor uz sve navedeno predstavlja i tipski ugovor te je sasvim razvidno da tuženik nije poštovao sadržaj istoga. Naime radi se o formalnom (tipskom) ugovoru te je tuženik ugovorna stranka predmetnog Ugovora sklopljenog s ovdje tužiteljem. Slijedom navedenoga, kao ugovorna stranka Ugovora tuženik je bio dužan poštivati sve odredbe Ugovora pa tako i uvjete kreditiranja, a što isti nije učinio. Ovaj sud stoga smatra da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj te tužiteljica ima pravo na kamate od dana isplate svakog pojedinog anuiteta (Gž Zd-1477/2016-4).

19.2. Dakle, tužiteljici pripadaju kamate na dosuđeni iznos od dana stjecanja.

20. Odluka o trošku se temelji na odredbi čl.154 st.3, 155, i 164 ZPP-a te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23). Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe, sastav obrazloženih podnesaka od 31.siječnja i 29.listopada 2024. te 1.rujna 2025. kao i za pristupe i zastupanja na ročištima od 12.veljače 2024. i 23.rujna 2025. - svaka radnja po 75 bodova te za pristup ročištu za objavu i uručenje odluke – 37,50 bodova. Ukupan zbir od 487,50 bodova pomnožen je s iznosom od 2 €, koliko iznosi vrijednost jednog boda, te je tako dobiven iznos od 975,00 €. Tome iznosu pridodali su se još i iznosi od 243,75 € na ime 25 % PDV-a, 300,00 € na ime predujma za vještačenje i 19,90 € na ime sudske pristojbe na tužbu. Zbrajanjem naprijed navedenih iznosa dobiven je iznos od 1.538,65 € koliko će tuženik morati isplatiti tužitelju, obzirom da je postupak u cijelosti izgubio.

20.1. Kamate na tako dosuđeni trošak tužiteljici su temeljem odredbe čl.30.st.2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17) dosuđene od presuđenja do isplate.

21. Slijedom svega naprijed navedenog odlučeno je kao u ovoj odluci.

U Splitu, 03. listopada 2025.

S U D A C

Dunja Ljubičić

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a za viši, županijski sud.

Dna: - punomoćniku tužiteljice

- punomoćniku tuženika

- u spis