1

Poslovni broj: Gž-271/2023-2

 

Poslovni broj: Gž-271/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

i

 

R J E Š E NJ E

 

              Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus kao predsjednika vijeća, Dolores Peruško kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Ive Kancijanić kao člana vijeća, u pravnoj tužitelja-protutuženika G. N. (OIB:…) N., zastupanog po punomoćnicima iz ZOU D. Ž. i S. Ž. P., odvjetnicima u N., protiv tuženika-protutužitelja P. L. d.d. (OIB:…), R. S., L., zastupanog po punomoćniku S. P., odvjetniku u Z. i O. P., odvjetnici u U., radi utvrđenja prava vlasništva, predaje u posjed i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja-protutuženika protiv presude i tuženika-protutužitelja protiv rješenja o trošku Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj: P-518/2021-220 od 01. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 19. rujna 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e   i   r i j e š i o   j e

 

I.              Odbija se žalba tužitelja-protutuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj: P-518/2021-220 od 01. prosinca 2022. u pobijanom dijelu (st. I.).

 

II.              Odbija se žalba tuženika-protutužitelja kao neosnovana i potvrđuje se rješenje o troškovima postupka (st. II.) Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj: P-518/2021-220 od 01. prosinca 2022.

 

III.              Odbijaju se zahtjevi tužitelja-protutuženika te tuženika-protutužitelja za naknadu troškova žalbenog dijela postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika (dalje tužitelj) kojim je isti zahtijevao utvrđenje da je vlasnik nekretnine označene kao kč. br. 1538 i kč. br. 1539, obje upisane u zk. ul. 862 k.o. N. pa da se obveže tuženika, da mu u roku od 15 dana, izda ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva nad tim nekretninama koji da će u protivnom zamijeniti presuda kao i da mu je tuženik dužan u roku od 15 dana predati u posjed predmetne nekretnine.

 

1.1.              Odbijen je i protutužbeni zahtjev (st. II.) tuženika-protutužitelja (dalje tuženik) kojim je isti zahtijevao da se naloži tužitelju da mu isplati iznos od 1.421.509,17 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate "uvećano za kamate koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge građana po viđenju" tekućem od dana podnošenja protutužbenog zahtjeva do isplate.

 

1.2.              Rješenjem je (u st. I.) odbijen tuženikov prigovor apsolutne nenadležnosti suda dok je (u st. II.) o troškovima postupka odlučeno na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

2.              Protiv presude suda prvog stupnja u dijelu gdje je odbijen njegov tužbeni zahtjev pravovremenu i dopuštenu žalbu putem svojih punomoćnika podnosi tužitelj iz razloga bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP) te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, tužitelj u ovom postupku traži samovlasništvo predmetnih nekretnina pozivom na odredbu čl. 2. st. 2. Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Slovenije i zbog istoga ne treba predlagati nove dokaze osim onih već provedenih u postupku, a tuženik eventualno može steći pravo na isplatu ulaganja u te nekretnine kako je zatraženo protutužbom. Žalitelj drži da je pogrešna primjena čl. 2. st. 2. navedenog Ugovora s obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o zajedničkom ulaganju parničnih stranaka i sukladno tome stjecanju suvlasništva predmetnih nekretnina jer tužitelj nije ništa uložio u predmetne nekretnine već ih je dodijelio predniku tuženika na besplatno korištenje što se po logici stvari ne može smatrati zajedničkim ulaganjem u te nekretnine pa se stoga ima primijeniti odredba čl. 2. st. 2. Ugovora te utvrditi da je tužitelj samovlasnik predmetnih nekretnina.

 

2.1.              Žalbeni je prijedlog tužitelja da se preinači presuda u pobijanom dijelu "na način da se usvoji tužbeni zahtjev te tuženika obveže da mu naknadi do sada zatraženi parnični trošak uvećan za sastav žalbe te trošak sudskih pristojbi na žalbu".

 

3.              Tuženik pobija rješenje o troškovima postupka iz svih žalbenih razloga, sa obrazloženjem, u bitnome, da je sud prvog stupnja prilikom odlučivanja o troškovima postupka imao u vidu odredbu čl. 154. st. 3. ZPP-a koji dopušta sudu da u slučaju približno jednakog djelomičnog uspjeha stranaka u parnici odredi da svaka stranka snosi svoje troškove, da niti jedna stranka nije uspjela u sporu sa svojim zahtjevom ali su uspjele u cijelosti u odnosu na zahtjev suprotne strane čiji je zahtjev prvostupanjskom presudom odbijen, stoga nema mjesta primjeni navedene zakonske odredbe koja se primjenjuje u slučaju djelomičnog uspjeha u sporu, da je tijekom trajanja ovog postupka u kojem su donesene tri prvostupanjske presude, tri drugostupanjske te dva ukidbena rješenja Vrhovnog suda RH o protutužbenom zahtjevu tuženika se ni u jednom trenutku nije raspravljalo već isključivo o osnovanosti tužbenog zahtjeva, da je sud valjao u ovom konkretnom slučaju primijeniti čl. 154. st. 1. u vezi sa čl. 155. st. 1. ZPP-a i odluku Europskog suda za ljudska prava Klauz protiv Hrvatske te brojne druge revizijske odluke, da u konkretnom slučaju po protutužbi nije nastao bilo kakav parnični trošak dok za sve parnične radnje u postupku poduzimane radi raspravljanja isključivo o tužbenom zahtjevu u odnosu na koje je tuženik uspio u cijelosti.

 

3.1.              Žalbeni je prijedlog tuženika da se preinači rješenje prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu "na način da se naloži tuženiku da tužitelju podmiri cjelokupni parnični trošak nastao vođenjem postupka povodom tužbenog zahtjeva tužitelja te odbije u cijelosti zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka".

 

4.              Sa tim je žalbama postupljeno u smislu odredbe čl. 359. ZPP-a ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22).

 

5.               U svom odgovoru na žalbu tužitelja tuženik ističe da je on knjižni samovlasnik i isključivi posjednik predmetnih nekretnina pa da nema pravni interes, a ni pravnu osnovu zahtijevati od bilo koga pa ni od tužitelja da mu prizna suvlasništvo, a ni isplati vrijednost ulaganja u vlastite nekretnine. Predlaže da se žalba tužitelja odbije.

 

6.              Žalbe tužitelja i tuženika nisu osnovane.

 

7.              Ispitujući pobijanu presudu prema čl. 365. st. 2. ZPP-a, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, ocjena je ovog suda, da u provedenom postupku nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Isto tako ne postoji ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju upućuje tužitelj jer pobijana presuda nema proturječnosti i nejasnoća kao ni drugih nedostataka koji bi imali takvo značenje da se ne može zbog njihovog postojanja ista ispitati.

 

7.1.              Nije počinjena ni relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 8. ZPP-a jer je prvostupanjski sud činjenično stanje utvrdio na temelju savjesne i brižljive ocjene svih dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

8.              Predmetna pravna stvar je po treći put u žalbenom postupku. Ovaj je sud kao sud drugog stupnja rješenjem od 18. lipnja 2012. pod poslovnim brojem Gž-1757/10 prihvatio žalbe tužitelja i tuženika te je ukinuo presudu i rješenje suda prvog stupnja pod poslovnim brojem P-241/02 od 10. veljače 2010. Sud prvog stupnja donio je 14. svibnja 2015. odluku pod poslovnim brojem P-578/2015 a postupajući po žalbi tuženika ovaj sud je odlukom od 29. svibnja 2017. pod poslovnim brojem Gž-905/16 i Gž-906/16 potvrdio odluku suda prvog stupnja, odnosno presudu i dopunsku presudu dok je djelomično prihvatio žalbu tuženika i ukinuo rješenje u dijelu kojim je odbačen njegov protutužbeni zahtjev.

 

8.1.              Rješavajući o reviziji tuženika Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj: Rev-394/2020-2 od 25. svibnja 2021. prihvatio reviziju tuženika, ukinuo presudu ovog suda te presudu suda prvog stupnja i predmet vratio na ponovno suđenje. Kako je tim odlukama odlučilo se o zahtjevu za utvrđenje prava vlasništva kao prethodnom pitanju za odluku o zahtjevu za predaju u posjed Vrhovni sud RH je svojim rješenjem od 25. svibnja 2021. pod poslovnim brojem: Rev-394/2020-3 ukinuo i presudu ovog suda i dopunsku presudu prvostupanjskog suda.

 

9.              Tužitelj postavlja zahtjev za utvrđenjem prava vlasništva na nekretninama  označenim kao kč. br. 1538, kuća sa 511 m2 i kč. br. 1539, park s 13524 m2 obje upisane u k.o. N. te zahtjev za predaju u posjed predmetnih nekretnina dok tuženik postavlja eventualni tužbeni zahtjev odnosno protutužbeni zahtjev u slučaju prihvaćanja zahtjeva tužitelja za utvrđenjem prava vlasništva da mu isti isplati iznos od 1.421.509,17 eura u kunskoj protuvrijednosti a koji iznos predstavlja ulaganja od strane tuženika u predmetne nekretnine.

 

10.              U ovom (dugotrajnom) postupku koji se vodi između parničnih stranaka utvrđeno je, a u većem dijelu i nesporno između stranaka, slijedeće činjenično stanje:

             

-da je 30. rujna 1959. sklopljen Ugovor između Narodnog odbora Općine N. i poduzeća P. " iz L. kojim je tom poduzeću "dano na trajno korištenje bez prave naknade" nekretnina označena kao kč. br. 279/4, upisana u zk. ul. 832 k.o. N.;

 

              -da je prije navedenog Ugovora između istih osoba (i poduzeća S. i I. zaključen 09. prosinca 1958. godine Ugovor o korištenju i dodjeljivanju nekretnina u području P.-K. u kojem su ugovorene obveze pravnog prednika tuženika kao korisnika zemljišta u pogledu uređenja zemljišta te da u slučaju napuštanja zemljišta od strane korisnika sve instalacije i zidani objekti ostaju vlasništvo Narodnog odbora Općine N.;

 

              -da su predmetne nekretnine kč. br. 1538 i kč. br. 1539 nastale u zemljišnoknjižnom ispravnom postupku od nekadašnje kč. br. 279/4 k.o. N. te da je današnji tuženik prednik poduzeća P. " iz L. i na tim nekretninama upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama (rješenja pod poslovnim brojevima: Z-572/00 i Z-1016/00);

 

              -da predmetne nekretnine predstavljaju u naravi 56 montažnih bungalova-vikend kućica za ljetni odmor, jedan čvrsto zidani objekt sa sanitarijama, zasebni sanitarni čvor i praonica, da se u svim objektima nalazi vodovodna i električna instalacija te da je napravljena i odvodna instalacija u zajedničku septičku jamu za cijelo naselje, da je tuženik stoga uložio znatna sredstva u izgradnju i uređenje navedenih nekretnina;

 

              -da u primjeni Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o uređenju imovinskopravnih odnosa ("Narodne novine" broj 15/99 – dalje Ugovor) postoji nadležnost suda u RH s obzirom da se radi o nekretninama koje predstavljaju izgrađeno zemljište stečeno sredstvima tužitelja i tuženika, odnosno sredstvima obiju ugovornih stranaka, a nekretnine se nalaze na teritoriju RH;

 

              -da je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje predmetne tužbe s obzirom da je isti pravni slijednik Općine N. koja je te nekretnine dobila temeljem darovnog ugovora a u zemljišnim knjigama je bio upisan organ upravljanja – Narodni odbor Općine N. pa da pozivom na čl. 87. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi postoji aktivna legitimacija tužitelja;

 

              -da su predmetne nekretnine bile izgrađeno zemljište sa cjelokupnom infrastrukturom, odnosno da nisu bile poljoprivredno zemljište u smislu čl. 2. st. 1. i st. 2. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, a niti šumsko zemljište u smislu čl. 4. Zakona o šumama

 

11.              U nastavku postupka ostala je sporna primjena odredaba navedenog Ugovora i to čl. 2. st. 1., st. 2. i st. 3.

 

11.1.              Sadržaj (čl. 2. st. 1., 2., 3. i 4.) navedenog Ugovora glasi:

             

"Fizičke i pravne osobe jedne ugovorne stranke, koje su stekle pravo vlasništva i druga stvarna prava na nekretninama i pokretninama na teritoriju druge ugovorne stranke, imaju na teritoriju te ugovorne stranke jednaku pravnu zaštitu pred sudovima i drugim državnim tijelima, kakva je zajamčena domaćim fizičkim i pravnim osobama.

 

              Pod pravom vlasništva i drugim stvarnim pravima u smislu ovog Ugovora smatraju se i prava korištenja, upravljanja i raspolaganja stečena na sredstvima u društvenom vlasništvu, naplatnim putem.

 

              Ako su sredstva u društvenom vlasništvu iz prethodnog stavka ovog članka stečena sredstvima pravnih, odnosno fizičkih osoba obiju ugovornih stranaka, primijenit će se propisi o suvlasništvu, koji su na snazi na teritoriju one ugovorne stranke na kojima se sredstva u društvenom vlasništvu nalaze, u omjeru koji se utvrđuje ovisno o doprinosu u zajedničkim ulaganjima.

             

U slučaju spora iz stavka 3. ovog članka nadležan je sud one države na teritoriju koje se sredstva u društvenom vlasništvu nalaze“.

 

12.              Vrhovni sud RH je u revizijskoj odluci a s obzirom na provedene dokaze u ovom postupku i na sadržaj navedenih odredaba Ugovora zaključio da je tuženik zemljište stekao nenaplatno ali da je potom o svojem trošku izveo komunalnu infrastrukturu te temeljem građevinskih dozvola izgradio centralnu zgradu i 56 bungalova, odnosno da nekretnine "u stanju u kojem se danas nalaze su stečene zajedničkim ulaganjima te da bi prema odredbi čl. 2. st. 3. Ugovora predstavljale suvlasništvo stranaka u omjeru razmjerno vrijednosti ulaganja pojedine stranke".

 

13.              U nastavku postupka sud prvog stupnja proveo je sve predložene dokaze ali je zahtjev tužitelja odbijen iz razloga što tužitelj nije dokazao da je samovlasnik predmetnih nekretnina a nije ni dokazao odnosno nije predložio niti jedan dokaz da bi se mogao utvrditi omjer suvlasničkog dijela pojedine stranke na predmetnim nekretninama.

 

14.              Odluka suda prvog stupnja je pravilna i zakonita te nije dovedena u sumnju žalbenim navodima tužitelja.

 

14.1.              Naime, tvrdnje tužitelja da bi Vrhovni sud RH u svojoj revizijskoj odluci pogrešno primijenio odredbu čl. 2. st. 1. ZPP-a koja propisuje da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku nije osnovana. Time što je tuženik podnio protutužbu u kojoj zahtjeva ulaganja u predmetnu nekretninu a ne suvlasništvo kako to tvrdi tužitelj ne znači da je time povrijeđena navedena odredba ZPP-a. Tuženik nema ni potrebe tražiti suvlasništvo kada je upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama a tvrdnja iz žalbe da tuženik ne može s osnova ulaganja steći i pravo na isplatu i suvlasništvo su točni međutim, do isplate navedenih ulaganja bi došlo jedino u situaciji da se utvrdi da je tužitelj u cijelosti vlasnik predmetnih nekretnina.

 

15.              Tužitelj je dakle zahtijevao utvrđenje da je samovlasnik predmetnih nekretnina što s obzirom na sadržaj provedenih dokaza i navedenog Ugovora ne proizlazi. Međutim, unatoč tome njegov zahtjev bi bio osnovan u dijelu suvlasništva predmetnih nekretnina međutim da bi se o istom odlučilo (koji zahtjev je manji od postavljenog) bilo je potrebno u postupku utvrditi, kako to pravilno navodi i sud prvog stupnja, doprinos stranaka u stjecanju spornih nekretnina (vrijednost zemljišta i izvršenih radova) što tužitelj nije ni pokušao dokazati. Ovdje valja navesti da je tužitelj u prvotno postavljenom zahtjevu zahtijevao suvlasništvo predmetnih nekretnina u omjeru od 9/10 dijela. O tom je zahtjevu odlučio sud prvog stupnja 10. veljače 2010. u odluci pod poslovnim brojem P-241/02.

 

16.              Dužnosti je stranaka iznijeti činjenice i predložiti dokaze prikladne za stjecanje uvjerenja suda o istinitosti tvrdnje od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke (čl. 7. ZPP-a). Ako stranka u tome ne uspije sud će izvesti zaključak o nedokazanosti, odnosno o neistinitosti njene tvrdnje pa će njezin zahtjev odbiti kao neosnovan. Kada sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza tada se primjenjuju pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a koja u osnovi obvezuju sud da uzme kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu pozvala u svoju korist nije bila u stanju pružiti dovoljno određenih dokaza. Teret dokaza je bio na tužitelju pa je on trebao adekvatnim dokazima dokazati doprinos stranaka u stjecanju predmetnih nekretnina. 

 

17.              Sud prvog stupnja odlučio je pravilno o troškovima postupka primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a te je žalba tuženika koja je izjavljena protiv odluka o troškovima postupka neosnovana. Naime, odredbom čl. 154. st. 5. ZPP-a propisano je da ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj samo pojedine troškove primjenom čl. 156. st. 1. ZPP-a. Tužitelj nije uspio sa svojim tužbenim zahtjevom međutim ni tuženik nije uspio sa svojim protutužbenim zahtjevom pa unatoč činjenici što se u većem dijelu raspravljalo samo o zahtjevu tužitelja gledajući na troškove postupka ne samo kvantitativno već i kvalitativno i ovaj sud drži da su stranke podjednako uspjele (odnosno nisu uspjele) u ovom postupku.

 

18.              Slijedom iznijetog valjalo je odbiti žalbu tužitelja i žalbu tuženika protiv odluke o troškovima postupka i odlučiti kao u izreci ove odluke (čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 380. t. 2. ZPP-a)). Kako su odbijene žalbe stranaka valjalo je odbiti i njihove zahtjeve za naknadom troškova žalbenog dijela postupka (čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi sa odredbom čl. 166. st. 1. ZPP-a).

 

 

U Puli - Pola 19. rujna 2023.

 

Predsjednik vijeća

 

Alenka Paus, v.r.