1

Poslovni broj: 31 Gž-607/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 31 Gž-607/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriela Topić Kordej kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Sandre Artuković Kunšt kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Z., Z., OIB: …, protiv prvotuženice Z. Š., OIB: … drugotuženika H. Z., OIB: …, oboje iz Z., koje zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u Z., radi iseljenja, odlučujući o žalbi prvo i drugotuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj  Ps-68/21-21 od 16. prosinca 2022. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 19. rujna 2023. godine

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba prvo i drugotuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-68/21-21 od 16. prosinca 2022. godine.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

 

"Nalaže se tuženicima Z. Š., OIB: … i H. Z., OIB: …, oboje iz Z., iseliti iz stana u Z., prizemlje, stan broj 1, površine 78,11 m2, koji se sastoji od ulaznog hodnika, kuhinje, izbe, predsoblja, tri sobe, kupaonice sa WC-om, WC-a i dvije lođe, a pripada mu i spremište na tavanu te opisani stan, slobodan od osoba i stvari, predati u posjed tužitelju Gradu Z., Z., OIB: …, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu 200,00 kn / 26,54 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 16. prosinca 2022. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

 

2. Protiv ove presude žale se prvo i drugotuženici  (dalje tuženici) iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine.

 

3. Žalba nije osnovana.

 

4. Suprotno navodima žalbe nije počinjena ona bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju žalba ukazuje jer je pobijana presuda u svemu sačinjena sukladno čl. 338. st. 4. ZPP pa nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

5. Prvostupanjski sud u bitnom utvrđuje slijedeće:

-da je tužitelj evidentiran kao posjednik kč.br.4132/6 - više zgrada, među njima i …, koja kč.br.odgovara dijelovima pojedinih zk.č.br. evidentiranim u identifikaciji čestIca,

-da je između tužitelja, kao najmodavca i B. Č., kao najmoprimca, zaključen 13. studenog 2017. ugovor o najmu predmetnog stana sa zaštićenom najamninom na određeno vrijeme od 5 godina (čl.1. i 2.), temeljem čl.7.st.1., 2. i 8. toč.B Odluke o najmu stanova (Službeni Glasnik Grada Z. 22/09, 3/12, 15/12, 22/13), iz kojeg ugovora proizlazi, između ostalog, da najmodavac može otkazati ugovor ako najmoprimac ili članovi domaćinstva steknu u vlasništvo useljivu kuću ili stan (čl.10.),

-da je Zaključkom tužitelja od 28. kolovoza 2019. B. Č., kao najmoprimcu predmetnog stana, otkazan ugovor o najmu istog sa zaštićenom najamninom (jer je stekla u vlasništvo drugi stan) te je pozvana predmetni stan predati u posjed tužitelju slobodan od osoba i stvari,

-da je u zapisniku s uviđaja na licu mjesta od 22. rujna 2020. evidentirana izjava tuženice Z. Š. u pravcu da je u sporni stan uselila u kolovozu 2020. na način da joj je isti predala ranija korisnica, da u tom stanu živi sa petero djece te da nema namjeru iseliti jer nema kud,

-da su A. (2003.), E.1 (2010.), E.2 (2007.) i S. Š. (2005.) djeca tuženika,

-da je 31. prosinca 2014. kod tužitelja zaprimljeno pismeno nepoznatog sadržaja,

-da je Zaključkom tužitelja od 5. listopada 2015. odbačen zahtjev tuženice Z. Š. za davanje u najam gradskog stana kao nepravodoban i isti joj je uručen15. listopada 2015.,

-da E. Š.1 ima nagluhost određenog stupnja i rješenjem nadležnog tijela od 1. srpnja 2016. je za istog određen posebni program uz individualni postupak,

-da tuženica Z. Š. ima dijagnoze evidentirane u liječničkoj potvrdi,

-da je tuženica Z. Š. 2. lipnja 2021. platila račun H.-a za srpanj i kolovoz 2021.,

-da postoji dug za troškove stanovanja za predmetni stan u iznosu 10.214,58 kn (stanje na dan 25. siječanj 2022.) odnosno u iznosu 13.216,67 kn (stanje na dan 16. veljače 2022.)."

 

6. Vezano uz pozivanje tuženika na pravo na dom iz čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 – dalje: Konvencija) prvostupanjski sud obzirom na utvrđene činjenice smatra da u konkretnom slučaju treba dati prednost tužiteljevom pravu vlasništva u odnosu na tuženikovo pravo na dom te da je miješanje opravdano radi zaštite prava i sloboda drugih pa pruža tužitelju traženu pravnu zaštitu pozivom na odredbu čl. 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 73/00, 114/01, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 – dalje: ZVDSP).

 

7. Ova odluka suda prvog stupnja je pravilna.

 

8. U primjeni odredbe čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) dom čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost, bez obzira na to da li ih nastanjuje zakonito ili bez ovlaštenja a predmetni stan, obzirom da u njemu se stanuje počam od 1992. godine i predstavlja dom tuženika.

 

9. Miješanje javne vlasti jeste svaki čin državne vlasti kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima pa tako značenje miješanja ima i presuda za iseljenje, a što u konkretnom slučaju ovdje tužitelj i traži.

 

10. Iznimke od zabrane miješanja propisane su čl. 8. st. 2. Konvencije s tim da, može li neka od propisanih iznimki opravdati miješanje prosuđuje se primjenom testa razmjernosti na okolnosti konkretnog slučaja.

 

11. Cilj testa razmjernosti jeste dobiti odgovor na pitanje da li je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava zajamčenog čl. 8. Konvencije, a konkretno, u parnicama za iseljenje test razmjernost zapravo odgovara na pitanje da li bi nalog za iseljenje neovlaštenog korisnika predstavljalo neopravdano miješanje u njegovo pravo na dom.

 

12. Test razmjernosti provodi se pomoću tri eliminacijska pitanja s tim da negativan odgovor na bilo koje pitanje znači da je iseljenje protivno Konvenciji, odnosno neopravdano.

 

13. Što se tiče prvog pitanja da li je miješanje utemeljeno na zakonu, u konkretnom slučaju jeste jer tužitelj kao vlasnik stana traži iseljenje tuženika primjenom odredbe čl. 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 73/00, 114/01, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 – dalje: ZVDSP).

 

14. Što se tiče drugog pitanja, a to je da li je miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, u konkretnom slučaju jeste obzirom da tužitelj kao vlasnik temeljem čl. 30. ZVDSP ima pravo da se tom stvari i koristi i od nje čini što ga je volja te da ga svakog drugog od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima, s tim da, a u granicama gore navedenim, ima pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja svojom stvari.

 

15. Što se tiče trećeg eliminacijskog pitanja, a to da li je miješanje bilo nužno u demokratskom društvu, valja reći da je miješanje nužno ako isto opravdava cilj, a ovdje, kao što je to i gore navedeno, postoji legitimni cilj vlasnika da se koristi svojom stvari na način kako on smatra da treba, nadalje miješanje je nužno ukoliko se ne može postići primjenom blaže mjere, zatim ako postoji "neodgodiva društvena potreba", te ako je miješanje razmjerno toj potrebi u čemu domaći sudovi uživaju slobodnu procjenu glede te razmjernosti.

 

16. Iako iz zapisnika koji je sačinio tužitelj u mjesecu rujnu 2020. godine proizlazi da su tuženi uselili u predmetnu nekretninu u mjesecu kolovozu 2020. godine sud je prihvatio iskaz tuženih da je to učinjeno u mjesecu kolovozu 2019. godine, međutim i po mišljenju ovog suda vrijeme provedeno u utuženoj nekretnini do podnošenja tužbe 1. travnja 2021. godine, dakle, razdoblje od 20 mjeseci ne daje pouzdanu osnovu za zaključak da utužena nekretnina predstavlja dom tuženih, dakle prostorije s kojima je ostavljena dovoljna jaka, stvarna i trajna (kontinuirana) povezanost bez obzira na subjektivni stav tuženika da utužena nekretnina predstavlja njihov dom te da pri ulasku u utuženu nekretninu su pogletali i prefarbali zidove.

 

17. Međutim, da to i nije tako, provodeći test razmjernosti pravilan je zaključak prvostupanjskog suda koji je pružio tužitelju traženu pravnu zaštitu temeljem čl. 166. ZVDSP.

 

18. Pritom valja reći da u žalbi tuženi ne osporavaju predmnijevano vlasništvo tužitelja kao i to da su se bespravno uselili.

 

19. Odgovara da iz stanja spisa proizlazi da su djeca stranaka, kojih je ukupno četvero, i to E. Š.1 koji je rođen 2010. godine ima problema s nagluhošću dok dijete E. Š.2 rođen 2007. godine ide u posebni program uz individualizirane postupke u posebnom razrednom odjelu.

 

20. Nadalje, a to utvrđuje i prvostupanjski sud na temelju iskaza tužitelja prvotužena Z. Š. prima socijalnu pomoć u iznosu od 2.500,00 kn i dječji dodatak od 2.500,00 kn dok drugotuženik također nije zaposlen i na crno zaradi oko 500,00 do 600,00 kn mjesečno s tim da tužitelj tvrdi da tuženi ne plaćaju nikakvu naknadu za korištenje stana dok tuženi u svom iskazu navode da plaća najamninu od 1.200,00 kn, a koje navode nisu dokumentirali a na njima je teret dokaza o tome da je najamnina plaćena.

 

21. Nadalje, i sami tuženi navode da plaćaju režije koje terete stan prema mogućnostima a prvostupanjski sud je utvrdio da ukupan dug na dan 16. veljače 2022. godine s te osnove iznosi 13.216,67 kn, s tim da su tuženi u spis dostavili samo dvije uplatnice iz kojih je razvidno da je prvotužena dana 2. lipnja 2021. godine platila mjesečnu novčanu obvezu za 7. i 8. mjesec 2021. godine, dok one uplatnice koje su dostavljene uz žalbu ovaj sud nije mogao uzeti u obzir primjenom odredbe čl. 352. st. 1. ZPP.

 

22. Makar nije utvrđeno na koji način je došlo do toga obzirom da tuženi nemaju nikakav ugovor s tužiteljem glede korištenja stana do toga da je na uplatnicama za plaćene račune za struju kao obveznik plaćanja navedena prvotužena prema "ugovornom računu" te da je u potvrdi GSKG kao obveznik plaćanja režija koje terete stan navedena prvotužena usprkos tome što bespravno koristi predmetni stan valja reći da bez obzira da li će ukoliko tuženi ne podmire svoje obveze dobrovoljno, eventualna ovrha ići u odnosu na tužitelja koji onda može od tuženika tražiti povrat tih iznosa, ili direktno na tuženike, da sukladno odredbi čl. 172. Ovršnog zakona (Narodne novine broj  112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 – dalje: OZ)  od ovrhe su izuzeti primanja po osnovi socijalne skrbi kao i primanja na osnovu doplatka za djecu, a to su upravo i jedina primanja koja tuženi ostvaruju na legalan način obzirom da prema njihovom kazivanju drugotuženik radi "na crno", a upravo tuženi zbog nedostatka novčanih sredstava i ne plaćaju svoje obveze koje se odnose na troškove stanovanja a i naknade za korištenje stana.

 

23. Makar je prvotužena dostavila liječničku potvrdu iz koje je razvidno da boluje od određenih bolesti, te bolesti su navedene pod šiframa, drugotuženik u svom iskazu samo navodi da ima visoki šećer a što ničim nije dokumentirano, radi se o osobama u dobi od 46 i 56 godina, najstarije dijete rođeno je 2003. godine a najmlađe 2010. godine, dakle, radi se već o odrasloj djeci, tuženi nisu niti tvrdili a niti dokazali da su radno nesposobni, dakle, a osobito obzirom na sadašnju situaciju na tržištu radne snage, mogli bi se zaposliti i ostvarivati kontinuirane prihode, njihov najstariji sin je rođen 2003. godine, dakle u vrijeme zaključenja glavne rasprave imao je već 20 godina pa i on svojim radom također može doprinijeti poboljšanju materijalne situacije čitave obitelji i time osigurati najam nekog drugog stana, a postojeći predati tužitelju kao vlasniku da slobodno raspolaže s njime a niti su tužitelju, a kao što to proizlazi iz točke 4. ugovora o najmu stana s osobom koja je stanovala u stanu prije tuženih plaćali naknadu za korištenje u iznosu od 2,70 kn po kvadratnom metru stana a što iznosi mjesečno iznos oko 210,00 kn, dakle, nisu plaćali ni taj minimalni iznos kao naknadu za bespravno korištenje stana.

 

24. Dakle, u tijeku postupka, tuženici su se pozvali na svoje pravo na dom ali nigdje nisu iskazali spremnost da tužitelju plaćaju naknadu za korištenje stana iako, objektivno, takvu mogućnost imaju pogotovo ako se uzme u obzir, a što je ovaj sud prethodno naveo, i objektivna mogućnost njihovog zaposlenja kojim bi stekli sredstva, kako za plaćanje naknade za korištenje stana tako i režijskih troškova koje terete stan.

 

25. Nadalje, a što je prvostupanjski sud i utvrdio, tuženi su sami doprinijeli da ne sudjeluju u postupku propisanom Odlukom o najmu javno najamnih stanova putem gradskih stanova kojim se zbrinjavaju socijalno ugroženi građani jer je, a kako to proizlazi iz priloženog zaključka od 5. listopada 2015. godine odbačen zahtjev Z. Š. kao nepravodoban.

 

26. Ukoliko bi se prihvatio kao osnovan prigovor prava na dom tuženika, a obzirom na životnu dob tuženika, postavlja se pitanje do kada bi onda tuženi u konkretnoj situaciji kada ne plaćaju nikakvu naknadu za korištenje stana kao što i u većem dijelu ne plaćaju režije za stan trebali koristiti taj stan dok tužitelj kao vlasnik stana plaća pričuvu za stan, ne može taj stan gospodarski iskorištavati ili eventualno u najam socijalno ugroženim građanima uz propisani postupak.

 

27. Stoga, u opisanoj situaciji, kada tuženi ne plaćaju nikakvu naknadu za korištenje stana a i ne plaćaju veći dio režija za stan a niti stanje spisa ukazuje na to da su voljni ubuduće to činiti time što bi se radno angažirali kao čitava obitelj radi podmirenja tih troškova onda je utoliko miješanje nužno jer se legitimni cilj, a to je zaštita vlasništva tužitelja, ne može postići primjenom blaže mjere pa je stoga pravilno prvostupanjski sud dao prednost zaštiti prava vlasništva tužitelja pred pravom na dom tuženika temeljem odredbe čl. 166. ZVDSP.

 

 

28. Zbog navedenog, a temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu, 19. rujna 2023. godine

 

    Predsjednica vijeća:

         Gabriela Topić Kordej, v.r.