REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4683/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse, Goranke Barać-Ručević i Mirjane Magud članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nikola Sabljar, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika: 1. ŽĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 2. ZĆF iz [adresa], 3. ČĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], (nasljednice pok. VĆ), 4. HĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], (nasljednice pok. VĆ) i 5. UĆ iz [adresa], Z [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], (nasljednice pok. VĆ), a svi kao nasljednici pokojnoga AĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnica Maja Tuhtan Grgurić, odvjetnica u Opatiji, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tužiteljičinom i tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž Ob- 152/2024-3 od 10. srpnja 2024., ispravljena rješenjem istog suda i poslovnog broja od 11. rujna 2024., kojom je potvrđena i preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju poslovni broj P Ob-206/2021-32 od 30. listopada 2023., na sjednici održanoj 2. listopada 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije tužiteljice se odbija u odnosu na postavljena pravna pitanja.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije tužiteljice koji se odnosi na povrede temeljnog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda se odbacuje.
III. Prijedlog za dopuštenje revizije tuženika se odbija u odnosu na postavljena pravna pitanja.
IV. Prijedlog za dopuštenje revizije tuženika koji se odnosi na povrede temeljnog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda se odbacuje.
V. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž Ob-152/2024-3 od 10. srpnja 2024., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Gž- Ob-152/2024-4 od 11. rujna 2024., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju poslovni broj P Ob-206/2021-32 od 30. listopada 2023. zbog pravnog pitanja koje smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Navodi i da su uslijed teške povrede odredaba parničnog postupka u drugostupanjskom postupku povrijeđena prava tužiteljice zajamčena čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav, te čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine- Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99- pročišćeni tekst, 8/99-ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: Konvencija).
2. Postavlja sljedeće pravno pitanje:
„Da li isticanje tužbenog zahtjeva kojim se zahtijeva isplata određenog novčanog iznosa bez izrijekom navođenja pravne i činjenične osnove zahtijeva u samom tužbenom zahtjevu (petitu), s time da je u podnesku kojim je tužbeni zahtjev istaknut određena pravna i činjenična osnova tražbine, dovodi do prekida zastare po čl. 241. ZOO?“.
3. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), ovaj je sud ocijenio da na temelju onoga što prijedlog sadrži i što je uz njega dostavljeno, nije riječ o važnom pravnom pitanju u smislu odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP-a.
4.1. Presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž Ob-152/2024-3 od 10. srpnja 2024., ispravljenom rješenjem istog suda i poslovnog broja od 11. rujna 2024., djelomično je prihvaćena žalba tužiteljice u dijelu koji se odnosi na potraživanje tužiteljice za razdoblje od 30. rujna 2011. pa nadalje, dok je žalba tužiteljica odbijena, te potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju poslovni broj P Ob-206/2021-32 od 30. listopada 2023. u odnosu na potraživanje tužiteljice koje se odnosi na razdoblje prije 30. rujna 2011. Tužbeni zahtjev je u tom dijelu odbijen iz razloga što je prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju (toč. 12. obrazloženja) utvrđeno da je nastupila zastara temeljem čl. 225. ZOO, jer je tužbeni zahtjev za isplatu predmetnog potraživanja postavljen tek 30. rujna 2016.
4.2. Naime, predmet tužbenog zahtjeva je obveznopravni zahtjev tužiteljice kojim potražuje isplatu na temelju odredbe čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) kojom je propisano da, kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe. Drugostupanjskom presudom tužiteljici je dosuđena korist koji je njezin bivši suprug stekao na temelju ugovora o zakupu nekretnine, koja je u suvlasništvu tužiteljice, i to u razdoblju od 30. rujna 2011. do 1. studenog 2013. Tužiteljica je u drugom postupku (presuda prvostupanjskog suda P-309/10 od 11. srpnja 2012. i presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž x- 57/13-2 od 26. rujna 2013.) koji je pokrenula radi utvrđenja prava vlasništva, uknjižbe i predaje u posjed, utvrđena kao suvlasnica nekretnina u [adresa] za 1/3 dijela koju je AĆ davao u zakup i ubirao zakupninu koju je zadržao za sebe.
4.3. U ovom postupku drugostupanjski je sud u svojoj presudi (točka 19. obrazloženja) u dijelu u kojem je odbio žalbu tužiteljice i potvrdio prvostupanjsku presudu (prihvativši razlog da je nastupila zastara za potraživanja tužiteljice dospjela prije 30. rujna 2011.), utvrdio da „iz podneska na koji se tužiteljica poziva (od 21. prosinca 2010.) ne proizlazi da bi tužiteljica tim podneskom postavila i određeni tužbeni zahtjev po osnovi zakupnine za zakup poslovnog prostora u [adresa] trgovačkom društvu Ossero Rijeka i da bi, slijedom toga, došlo do prekida zastare, kako to tužiteljica tvrdi.“. U tom smislu, materijalnopravno pitanje kako je u prijedlogu naznačila tužiteljica ne proizlaze iz činjeničnih utvrđenja na kojima je donijeta pobijana presuda i u relevantnom se odnosi na ispitivanje činjeničnih okolnosti konkretnog slučaja (tužiteljica u prijedlogu tvrdi da je određeni zahtjev za isplatom „postavila puno ranije prije 30. rujna 2016.“), a takva pitanja se ne mogu cijeniti kao pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Isto tako, razlozi važnosti na kojima tužiteljica temelji pitanja iz prijedloga za dopuštenje revizije nemaju svoju osnovu u razlozima na kojima se temelji drugostupanjska odluka. Razlozi važnosti iz prijedloga se svode na isticanje postupovnopravnih povreda. Međutim, navedeno nije samo po sebi razlog za dopuštenje revizije, jer čak i u slučaju postojanja takve povrede u konkretnom slučaju, njezine posljedice ne premašuju dosege ovog konkretnog slučaja, čime nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom revizije, koju je revizijski sud ovlašten dopustiti u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a, kao niti važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
5. Kako, dakle, nije riječ o pravnom pitanju važnom za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP, riješeno je kao u izreci (toč. I.).
6. Tužiteljica u prijedlogu za dopuštenje revizije ističe da joj je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno temeljno ljudsko pravo i to pravo na pravično suđenje, obrazloženu odluku, odnosno pravo na pristup sudu iz čl. 29. Ustava i čl. 6. Konvencije. Iz sadržaja prijedloga, a koji se odnosi na povrede ljudskih prava i temeljnih sloboda, može se zaključiti da tužiteljica nije zadovoljna pobijanom drugostupanjskom presudom, a to samo po sebi ne predstavlja osobito tešku povredu nekog ljudskog prava zaštićenog Ustavom ili Konvencijom. Suprotno tvrdnjama tužiteljice drugostupanjska odluka je dostatno obrazložena, te je odgovoreno na sve relevantne žalbene navode tužiteljice, odluka nije arbitrarna već je utemeljena na provedenoj ocjeni dokaza, tužiteljica je imala mogućnost sudjelovati u postupku pred nižestupanjskim sudovima, te predlagati dokaze, kao i očitovati se na navode protivne strane.
7. Slijedom navedenog, tužiteljica nije učinila vjerojatnim da joj je povrijeđeno neko od ljudskih prava navedenih u prijedlogu za dopuštenje revizije, radi čega je valjalo prijedlog za dopuštenje revizije u tom dijelu odbaciti primjenom odredbe čl. 389.a st. 3. i 4. ZPP (toč. II.).
8. Tuženici su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž Ob-152/2024-3 od 10. srpnja 2024., ispravljene rješenjem istog suda poslovnog broja Gž Ob-152/2024-4 od 11. rujna 2024., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju poslovni broj P Ob-206/2021-32 od 30. listopada 2023. Naime, drugostupanjskom odlukom je preinačena prvostupanjska odluka u dijelu u kojem je prihvaćen tuženikov prigovor radi prijeboja po osnovi plaćenog poreza na dohodak za izdavanje u zakup nekretnine u [adresa] ocijenivši da je taj prigovor tuženika neutemeljen zbog osnovanosti tužiteljičinog prigovora zastare potraživanja. Prijedlog za dopuštenje revizije tuženici podnose zbog pravnih pitanja koja smatraju važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Navode i da su uslijed teške povrede odredaba parničnog postupka u drugostupanjskom postupku, povrijeđena njihova prava zajamčena Ustavom Konvencijom i to: načelo jednakosti svih pred zakonom (čl. 14. st. 2. Ustava) te pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava).
9. Postavljaju sljedeća pravna pitanja:
„1. Nastupa li zastara potraživanja iz bračne stečevine (odnosno svih obveznopravnih zahtjeva koja proizlaze iz bračne stečevine) u roku od 5 godina prema čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pravomoćnosti odluke o okončanju braka, odnosno, od prestanka bračne zajednice?
2. Je li dan prestanka bračne zajednice odnosno dan pravomoćnosti odluke o razvodu braka relevantan za tijek zastare u pogledu potraživanja iz bračne stečevine?
3. Mogu li se smatrati stečenim bez osnove prema čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima prihodi od imovine (najam, zakup), koja je u trenutku stjecanja u vlasništvu te osobe i za koje postoji valjani ugovor na osnovi kojeg su ti prihodi stečeni? 4. Ako je za tražbine zakupnine i najamnine propisan zastarni rok od 3 godine (čl. 229. Zakona o obveznim odnosima), je li za potraživanje naknade dijela te zakupnine/ najamnine opravdano primijeniti dulji, opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima)?
5. U slučaju prihvaćanja potraživanja tužitelja temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (stjecanje bez osnove), da li je sud ujedno dužan primijeniti i pravila o opsegu vraćanja i naknadi troškova iz čl. 1115. i 1116. istog zakona?
6. Glede primjene čl. 154. Zakona o parničnom postupku, može li se mjeriti uspjeh u parnici u odnosu između tužbenog zahtjeva tužitelja i uloženog prigovora prijeboja tuženika (bez podnošenja protutužbe) ili je za određivanje postotka uspjeha u sporu releventan samo uspjeh u odnosu na tužbeni zahtjev?
7. Da li uspjeh istaknutog prigovora prijeboja utječe na procjenu uspjeha stranaka u sporu?
8. Glede primjene čl. 154. st. 4. Zakona o parničnom postupku, može li se smatrati da su stranke podjednako uspjele u sporu ako je tužitelj u parnici uspio sa manje 10% od ukupnog potraživanja?“.
10. Tužiteljica je odgovorila na prijedlog tuženika i predložila da se ovaj odbaci kao nedopušten, odnosno da se podredno odbije kao neosnovan te da se obvežu tuženici na naknadu daljnjih parničnih troškova u iznosu od 1.250,00 EUR.
11.1. Prvo, drugo i četvrto postavljeno pravno pitanje odnose se na materijalnopravni prigovor zastare, a valja reći da u smislu odredbi čl. 371. do čl. 380. ZOO, vrijeme potrebno za zastaru prvenstveno ovisi o tome o kakvom se potraživanju radi. Za zaključivanje da je nastupila zastara potrebno je u smislu čl. 361. ZOO utvrditi kada je zastarijevanje počelo teći. U smislu odredbe čl. 215. ZOO zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Zahtjevi za isplatu novčanih tražbina s osnovan bračne stečevine smatraju se obveznopravnim zahtjevima na koje se primjenjuju zastarni rokovi propisani za zastaru potraživanja, (tako ovog suda u npr. Revx-951/12-2 od 5. ožujka 2014., Rev-155/2015 od 20. ožujka 2019., Rev-2671/2014-2 od 22. siječnja 2020.). Verzijski zahtjevi iz članka 1120. ZOO također zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina, na temelju odredbe članka 225. ZOO o čemu se jasno izrazila praksa ovog suda (Rev-800/2019-2 od 5. prosinca 2023.), a to pravno stajalište izraženo je i u pobijanoj odluci. Iz prijedloga proizlazi da je tužiteljica u drugom postupku (presuda prvostupanjskog suda P-309/10 od 11. srpnja 2012. i presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž x-57/13- 2 od 26. rujna 2013.) podnijela tužbu radi utvrđenja prava vlasništva, uknjižbe i predaje u posjed, te je utvrđena kao suvlasnica nekretnina u [adresa] za 1/3 dijela koju je AĆ davao u zakup i ubirao zakupninu koju je zadržao za sebe s tim da se pitanje predaje u posjed predmetne nekretnine u [adresa] ne problematizira.
11.2. Obrazlažući važnost prvog i drugog postavljenog pitanja tuženici se pozivaju na odluku ovog suda Rev-1587/11, a također i na odluku Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž Ob-9/2022-2. Presuda ovog suda Rev-1587/11 od 16. prosinca 2015. donesena je u predmetu gdje je predmet spora bio zahtjev tužiteljice da joj tuženi solidarno isplate iznos od 110.000,00 kn na ime njezinih ulaganja u nekretninu u naravi kuću, a koja ulaganja da predstavljaju bračnu stečevinu te se u tom postupku radi se o potraživanju ulaganja u kuću na ime stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 210. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96 i 112/99 - dalje: ZOO/91). Presuda Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž Ob-9/2022-2 od 22. rujna 2022., također je donesena u činjeničnim okolnostima koji nisu podudarni predmetnom sporu, budući da je u tom predmetu tužbeni zahtjev bio utvrđenje bračne stečevine koju predstavlja 1/2 dijela novčanih sredstava i povrat tako utvrđenog iznosa, koji predmetni novčani iznos je tuženica otuđila iz zajedničkog domaćinstva. Slijedi da su obje odluke, na koje se pozivaju tuženici ističući razloge važnosti, donesene u predmetima u kojima je postavljen bitno drugačiji tužbeni zahtjev i radi se o bitnom drugačijem potraživanju od onog u konkretnom slučaju. Dakle, obje naznačene odluke nisu donesene u predmetima gdje je postavljen zahtjev za isplatom naknade koristi od uporabe tuđe stvari, kao u konkretnom predmetu, te stoga nije riječ o važnom pravnom pitanju u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.
11.3. Također, kako je predmet spora u konkretnom postupku obveznopravni zahtjev tužiteljice po osnovi upotrebe tuđe stvari u svoju korist u smislu odredbe čl. 1120. ZOO- a, niti treće i peto postavljeno pitanje nije važno za odluku o sporu jer se ovdje ne radi o tomu da je tužiteljica bila zakupodavac. Četvrto pitanje, koje se svodi na zastaru povremenih potraživanja, također nije važno za odluku o sporu, budući da se, kako je već navedeno, ovdje nesporno radi o zahtjevu za isplatom naknade koristi od uporabe tuđe stvari, a ne radi se o isplati na temelju zakupnine ili najamnine na što se odnosi navedeno pravno pitanje.
11.4. Šesto, sedmo, osmo pravno pitanje odnose se na činjenična utvrđenja vezano za uspjeh stranaka u sporu. Dakle, vodeći računa o prirodi spora i zahtjevima tužitelja na isplatom naknade koristi od uporabe tuđe stvari o kojima je pravomoćno odlučeno, po ocjeni ovog suda, radi se o pitanjima koja ne udovoljavaju uvjetima dopuštenosti kako je to propisala odredba čl. 385.a st. 1. ZPP-a, jer se radi o pitanjima kod kojih odgovor leži u specifičnim okolnostima svakog pojedinog konkretnog spora pa stoga se ne radi o pitanjima koja sadržavaju onaj stupanj univerzalnosti koji je potreban da bi se odgovorom na postavljeno pitanje zauzelo pravno shvaćanje koje bi iste pravne situacije rješavalo u budućim sporovima i time dovelo do jedinstvene primjene prava, ujednačavanja sudske prakse, ravnopravnosti svih u primjeni prava ili razvoja prava kroz sudsku praksu.
12. Na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a, odlučeno je kao u točki I. i III. izreke ovog rješenja dok se odluka iz točke II. i IV. rješenja temelji na odredbi st. 4. čl. 389.a ZPP-a.
13. Odluka o trošku tužiteljice temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP te tužiteljici nije priznat trošak odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje ove parnice pa je odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom V.
Zagreb, 2. listopada 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
