REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U KARLOVCU

Karlovac, Trg hrvatskih branitelja 1/III

P-2373/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu, po sucu Marini Blažić, u pravnoj stvari tužitelja UU VL. AUTOLIMAR RANAC EXPRESS, Šartovac, Šartovačko brdo 7, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu ŽUPAN, BABIĆ & ANTUNOVIĆ d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupa punomoćnica Lidija Klepo, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri odvjetničko društvo d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate iznosa od 349,64 eura, nakon zaključene glavne rasprave održane dana 9. rujna 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja odvjetnice Josipe Horvat, danom objave 2. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku EUROHERC osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, platiti tužitelju UU VL. AUTOLIMAR RANAC EXPRESS, Šartovac, Šartovačko brdo 7, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 349,64 eura (slovima: tristo četrdeset devet eura i šezdeset četiri centa) sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 30. studenog 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je jednaka kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje od tuženika plaćanje zakonskih zateznih kamata na iznos od 349,64 eura tekućih od 27. rujna 2023. do 29. studenog 2023.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 144,91 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 2. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se odbija zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 6,63 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 7. studenog 2024. navodi da je prometnoj nezgodi koja se dogodila 26. rujna 2023. nastala šteta na vozilu marke MERCEDES KLASA E, registarske oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika TU iz [adresa]. Navodi da je predmetnu štetu tuženik obvezan nadoknaditi sukladno polici obveznog osiguranja štetnika koju ima ugovorenu kod tuženika, prema odredbama Zakona o osiguranju i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje navodi da je oštećenik štetni događaj prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika 27. rujna 2023. procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete ref. broj 230710510507/1, a da visina štete sukladno izvidu šteta tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika, a niti servis koji vrši popravak, što i sam tuženik navodi na svom izvidu štete. Nadalje navodi da je 14. studenoga 2023. tužitelj poslao tuženiku račun popravka na likvidaciju, no da je tuženik povratno odgovorio kako račun popravka nije u mogućnosti prihvatiti s obzirom da isti nije sukladan izvidu štete. Tužitelj pojašnjava da je iz računa popravka jasno vidljivo da je tužitelj obračunao limarske radove u količini od 5,00 sati, lakirerske radove u količini od 8,20 sati, dok je potrošni materijal obračunao u iznosu od 181,32 eura, a što u potpunosti odgovara tuženikovom obračunu s izvida štete br. 230710510507/1. Tužitelj dalje navodi da su oštećenik kao vlasnik popravljenog vozila i tužitelj 24. svibnja 2024. sklopili su ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja, a kojim je oštećenik ustupio iznos tražbine u visini od 840,29 eura, a na koji iznos je i sam račun popravka, time da je tužitelj po svojim punomoćnicima obavijestio tuženika o navedenom ustupu tražbine 5. lipnja 2024.. Ističe da tuženik nije isplatio niti nesporni dio iznosa koji je ovlašten isplatiti u roku od 60 dana od dana prijave štete osiguranju, a sve prema članku 12. stavku 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, time da je nakon poslane notifikacije od 5. lipnja 2024., tuženik poslao tužitelju obavijest o isplati naknade štete po obrazloženoj ponudi 20. lipnja 2024., a kojom tužitelja obavještava o nespornom iznosu koji će mu isplatiti na ime naknade štete br. 230710510507 u visini od 490,65 eura, time da isti isplaćuje 21. lipnja 2024. Tužitelj navodi da je sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu člankom 12. propisano da je odgovorni osiguratelj dužan bez odgađanja, a najkasnije u roku od 60 dana od dana primitka odštetnog zahtjeva utvrditi osnovanost i visinu tog zahtjeva te dostaviti oštećenoj osobi pisanu odluku o odštetnom zahtjevu, odnosno obrazloženu ponudu za naknadu štete te utemeljen odgovor na sve točke iz odštetnog zahtjeva. U konkretnom slučaju, tužitelj navodi da je iz obavijesti vidljivo da je odštetni zahtjev dostavljen 26. rujna 2023., dok je nesporni iznos isplaćen 21. lipnja 2024., a što premašuje zakonski rok od 60 dana za isplatu nespornog iznosa. Isto tako navodi da je nakon štetnog događaja oštećenik svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Navodi kako oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika, o čemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Ističe kako je oštećenik za svoj popravak odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi te da uvjetima police obveznog osiguranja nije (niti smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt izvršavati svoj rad niti ne smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo. Tako navodi da je preuzeo vozilo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun br. 45-POI-1, a koji račun u ukupnom iznosu od 840,29 eura (PDV uključen) je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Tužitelj pojašnjava da je nakon isplate nespornog iznosa 21. lipnja 2024. nastala razlika po računu u iznosu od 349,96 eura, a o kojoj razlici je tužitelj obavijestio tuženika 6. kolovoza 2024., a koju tuženik prema tvrdnjama tužitelja opravdava da je to cijena rada limara i lakirera koji oni priznaju. Navodi da je iz izvida štete vidljivo kako tužitelj priznaje cijenu sata rada limarskih i lakirerskih radova u iznosu od 16,00 eura / sat plus PDV. Stoga je razlika u cijeni rada predmet ovoga spora te stoga ovom tužbom tužitelj zahtijeva plaćanje od tuženika navedenog iznosa od 349,64 eura.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, osporava pasivnu i aktivnu legitimaciju, nastanak štetnog događaja i odgovornost. Ističe kako tužitelj nema aktivnu legitimaciju u ovom postupku jer iz dokaza ne proizlazi da bi tužitelj u vrijeme nastanka štetnog događaja bio vlasnik vozila ili osiguranik, kao niti da bi tuženik bio odgovorni osiguravatelj. Osporava istinitost i vjerodostojnost tužiteljeve dokumentacije.

3. Tužitelj se na navode iz odgovora na tužbu očitovao podneskom od 17. veljače 2025. na način da smatra neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja obzirom da je ustupitelj (oštećenik) VU ustupio svoju tražbinu radi ispunjenja tužitelju koja i nadalje egzistira upravo u utuženom novčanom iznosu, jer istu tuženik do danas nije podmirio tužitelju. Smatra evidentnim da se u konkretnom slučaju ne radi o vlasništvu oštećenog vozila od strane tužitelja, već o pravnom odnosu između stranaka temeljem sklopljenog Ugovora o ustupu tražbine i poslanom notifikacijom tuženiku o izvršenom ustupu potraživanja radi ispunjenja. Tužitelj smatra da je neosnovano tuženikovo osporavanje pasivne legitimacije, navodeći da iz obrazložene ponude tuženika od 20. lipnja 2024. jasno proizlazi kako je isti utvrdio da je odštetni zahtjev koji je oštećenik predao tuženiku kao odgovornom osiguratelju prema polici osiguranja štetnika br: 8107088468 pravno osnovan te se tuženik putem te iste ponude obvezao na isplatu u iznosu od 490,65 eura ukupne osigurnine po odštetnom zahtjevu. Tužitelj osporava navode tuženika da isti nije odgovoran za isplatu osigurnine, jer je iz priložene dokumentacije uz tužbu vidljiva razlika između tužiteljevog ukupnog računa br. 45-POI-1 i iznosa djelomične isplate tuženika od 21. lipnja 2024. godine pa se tako ovdje radi o nepodmirenom iznosu koji tužitelj i dalje utužuje u iznosu od 349,64 eura. Tužitelj pojašnjava da je tuženik temeljem prometne nezgode od 26. rujna 2023. te dokumentacije koju posjeduje vezanu za istu i sam utvrdio pravnu osnovanost odštetnog zahtjeva oštećenika od 26. rujna 2023., a što proizlazi iz izvida štete br. 230710510507/1 te obrazloženih ponuda tuženika od 20. lipnja 2024., smatrajući da je tuženik time samom isplatom nespornog iznosa potvrdio svoju odgovornost za isplatu štete temeljem navedenog štetnog događaja, a sve prema polici osiguranja štetnika br. 8107088468, a koju isti ima ugovorenu kod tuženika. Tužitelj ukazuje na osnovnu dužnost štetnika da u skladu s odredbom čl. 1085 st. 1 Zakona o obveznim odnosima uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego je šteta nastala, a što u konkretnom slučaju znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila oštećenika kojim je to stanje uspostavljeno. Sama činjenica što tuženik kao osiguravatelj štetnika ne prihvaća visinu satnice rada tužitelja kao ovlaštenoga servisera smatra potpuno neodlučnom jer tuženik nema pravo sam ocjenjivati vrijednost rada, odnosno visinu satnice tužitelja kao ovlaštenog servisera, niti na bilo koji način ima pravo ograničiti svoju obvezu u odnosu na visinu satnice. Tužitelj osporava navode tuženika da vozilo nije popravljeno sukladno izvidu štete, time da je tužitelj obračunao vrijeme popravka vozila na ime limarskih radova u trajanju od 5,00 sati, na ime lakirerskih radova 8,20 sati, kao i potrošni materijal lakirera u iznosu od 181,32 eura, a što u cijelosti odgovara tuženikovoj procjeni iz izvida štete br. 230710510507/1 te računu popravka br. 45-POI-1.

4. Na ročištu za glavnu raspravu od 9. rujna 2025., održanom u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, tužitelj je u cijelosti ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva.

5. Radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaz uvidom u račun (list 10 spisa), izvid štete (list 11 spisa), e-mail (list 12 spisa), Ugovor o ustupanju tražbine s notifikacijom o ustupanju tražbine i e-mailom o notifikaciji (list 13-16 spisa), obavijest tuženika (list 17 spisa), nalog za plaćanje PBZ banke (list 18- 19 spisa), cjenik tužitelja (list 20-21 spisa), dopis Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (list 24-27 spisa), e-mail Hrvatske agencija za nadzor financijskih usluga (list 28-29 spisa), e-mail tuženika (list 76 spisa), računi (list 77-78 spisa) i račune sa detaljnim prikazima transakcija (list 82-100 spisa).

6. Odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku u vezi ("Narodne novine" broj: 148./2011. – pročišćeni tekst, 25./2013., 89./2014., 70./2019., 80./2022., 114./2022. i 155.2023.; dalje: ZPP) propisano je da sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, a odredbom čl. 221. a ZPP-a da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

7. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, aktivna i pasivna legitimacija, nastanak predmetnog štetnog događaja, kao i odgovornost za nastalu štetu.

8. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja je neosnovan. Naime, iz Ugovora o ustupu tražbine radi ispunjenja (list 13 do 14 spisa) proizlazi da su tužitelj i VU navedeni Ugovor sklopili 24. svibnja 2024. te da je istim VU kao ustupitelj ustupio radi ispunjenja tužitelju svoje novčano potraživanje prema tuženiku u iznosu od 840,29 eura, a prema računu popravka za štetu broj 45-POI-1 i temeljem izvida štete broj 230710510507/1 (oznaka štete dužnika). Time je oštećenik VU ustupio tužitelju svoju tražbinu prema tuženiku sukladno odredbi čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35./2005., 41./2008., 125./2011., 78./2015., 29./2018., 126./2021., 114./2022., 156./2022. i 155./2023.; dalje u tekstu ZOO). Naime, prema odredbi čl. 84. st. 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Iz spisu priloženog izvida štete tuženika (list 11 spisa) razvidno je da se odnosi upravo na predmetni štetni događaj od 26. rujna 2023. (broj tuženikovog izvida identičan je oznaci štete navedenom u Ugovoru o ustupu tražbine, a iz računa tužitelja broj 45-POI-1 (list 10 spisa) proizlazi da se isti odnosi na popravak vozila upravo iz predmetnog štetnog događaja (u računu je naznačen broj štete tuženika te registarska oznaka vozila oštećenika). Iz navedenog je razvidno kako je predmet ustupa tražbine upravo tražbina naknade štete TU prema tuženiku iz tužiteljevog računa koji je u utuženom dijelu predmet ovog postupka. Tuženik je o ustupu tražbine obaviješten notifikacijom (list 15 i 16 spisa). Stoga je prema ocjeni ovog suda istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan.

9. Prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika je neosnovan. Naime, uvidom u Izvid štete tuženika (list 11 spisa) utvrđeno je da se isti odnosi na vozilo reg. oznake [registarska oznaka], marke Mercedes Klasa E, u vlasništvu TU kao oštećenika. Tužitelj je pozivajući se na broj štete naveden u Izvidu štete tuženika izdao predmetni račun broj 45-POI-1 (list 10 spisa) na iznos od 840,29 eura. Tuženik je u Obavijesti o isplati naknade od 20. lipnja 2024. (list 17 spisa) pozivom na broj odštetnog zahtjeva i broj svojeg izvida štete, isplatio iznos od 490,65 eura, uz obrazloženje da od strane tužitelja nije zaprimio pisanu potvrdu obrazložene ponude od 16. studenog 2023., odnosno potpisan Sporazum o izvansudskoj nagodbi pa je stoga visina štete procijenjena u iznosu od 490,65 eura koji iznos se obvezuje isplatiti najkasnije do 21. lipnja 2024. . Ovdje se napominje da iz tuženikovog e-maila tužitelju od 16. studenog 2023. (list 76 spisa) proizlazi da tuženik dostavlja tužitelju Ponudu prema odštetnom zahtjevu, uz napomenu da će štetu isplatiti na račun izvođača radova uz pismeno očitovanje slanjem suglasnosti i preslike osobne iskaznice vlasnika vozila. Međutim, tuženik nije tijekom ovog postupka dostavio tu Ponudu iz koje bi sud mogao utvrditi koliki je točno iznos na ime naknade štete tuženik bio ponudio tužitelju. Tuženik je jedino dostavio svoj e-mail od 17. studenog 2023. upućen tužitelju (list 12 spisa) u kojem navodi da račun nije u skladu s izvidom štete pa da stoga isti nije u mogućnosti prihvatiti.

10. Iz svega navedenoga, uzimajući u obzir dokumentaciju koja prileži spisu, ovaj sud je zaključio kako je upravo tuženik osiguravatelj vozila koje je skrivilo predmetnu prometnu nezgodu i tako uzrokovao štetu na vozilu TU, a koju štetu je tužitelj popravio, slijedom čega je tuženik prema ocjeni ovog suda pasivno legitimiran te je njegov osiguranik i odgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja.

11. Imajući u vidu kako se u predmetnom postupku radi o sporu male vrijednosti sud nije provodio dokaz saslušanjem stranaka, svjedoka te predloženo prometno- tehničko vještačenje ocijenivši da bi provođenje istih bilo povezano s nerazmjernim troškovima i teškoćama pa je u skladu s odredbom čl. 464.a ZPP-a zaključio o odgovornosti osiguranika tuženika za nastanak predmetnog štetnog događaja, po slobodnoj ocjeni uzimajući u obzir isprave u spisu. Ističe se i, kada se uzme u obzir da je u ovoj pravnoj stvari vrijednost predmeta spora 349,64 eura, da je stajalište ovog suda da bi svako daljnje vođenje ovog postupka izvođenjem dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti, dovelo bi do odugovlačenja postupka i prouzročilo bi dodatne troškove pa bi tako ti troškovi postupka bili daleko veći od same vrijednosti predmeta ovog spora. Sud je na temelju čl. 10. ZPP-a dužan onemogućiti svaku zloporabu prava u postupku.

12. Imajući u vidu da je cijena sata rada u računu tužitelja broj 45-POI-1 ispostavljena u skladu s tužiteljevom cijenom radnog sata (cjenik usluga na listu 20 spisa) i to u obujmu radnih sati koje je i sam tuženik utvrdio u svom izvidu štete (list 11 spisa). Dakle, tužitelj je izvršio popravak vozila TU za ukupnu cijenu od 840,29 eura (s uključenim PDV-om po stopi od 25%), dok mu je tuženik na ime popravka vozila isplatio iznos od 490,65 eura, a u ovoj pravnoj stvari tužitelj od tuženika traži neisplaćenu razliku po predmetnom računu koja iznosi 349,64 eura. Tužitelju je upravo u odnosu na tu neplaćenu razliku u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a nastala šteta, pa mu je tuženik kao osiguratelj osobe odgovorne za štetu, s obzirom na valjani Ugovor o ustupu tražbine, dužan nadoknaditi utuženi iznos temeljem odredbe čl. 1085. st. 1. i 4. i odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

13. Prema ocjeni ovog suda oštećenik nije dužan popraviti vozilo u onom servisu koji mu preporuči osiguravajuće društvo, već je ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis naplaćuje svojim klijentima. Okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a. Poduzetnici, pa i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici smjeli popravljati vozilo isključivo u servisu koji naplaćuje cijenu radnog sata koju priznaje tuženik. Tužitelj je oštećeniku naplatio onu cijenu koju naplaćuje prema cijenama koje naplaćuje. Dakle, oštećenik može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo u mjestu svog boravišta, u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila po cijeni koju taj servis redovito naplaćuje svojim klijentima, a ukoliko i postoje druge radionice s jeftinijom cijenom radnog sata te tuženik nema ovlast niti pravo određivati autoservisima cijene sata rada, što proizlazi i iz priloženog stručnog mišljenja Vijeća za zaštitu tržišnog natjecanja Klasa: 034-08/18-01/093, Ur.broj: 580- 09/84-2020- 043 od 20. veljače 2020 i HANFE (list 24 do 29 spisa). Takav stav izražen je u mnogim sudskim odlukama sličnog predmeta spora. Ovdje se samo uzgredno napominje da prema ocjeni ovog suda oštećenik nije dužan popraviti vozilo u onom servisu koji mu preporuči osiguravajuće društvo, već je ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis naplaćuje svojim klijentima. Okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a. Poduzetnici, pa i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici smjeli popravljati vozilo isključivo u servisu koji naplaćuje cijenu radnog sata koju priznaje tuženik. Tužitelj je oštećeniku naplatio onu cijenu koju naplaćuje prema cijenama koje naplaćuje. Dakle, oštećenik može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo u mjestu svog boravišta, u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila po cijeni koju taj servis redovito naplaćuje svojim klijentima, a ukoliko i postoje druge radionice s jeftinijom cijenom radnog sata te tuženik nema ovlast niti pravo određivati autoservisima.

14. Odredbom članka 81. st. 1. ZOO-a propisano je da s tražbinom na primatelja prelaze i sporedna prava, u koja spada i pravo na kamatu pa je na tužitelja prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate.

15. Odluku o početku tijeka zakonskih zateznih kamata sud je donio u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice i zatezne kamate. Naime, tužiteljev račun za popravak vozila ispostavljen je 14. studenog 2023. te je u istome naznačen rok dospijeća od 15 dana pa je tako isti dospio 29. studenog 2023.. Stoga tuženik pada u zakašnjenje idućeg dana od dana dospijeća računa tužitelja, dakle od 30. studenog 2023. od kojeg dana tužitelju nastaje šteta. Slijedom toga, valjalo je prihvatiti tužiteljev zahtjev za isplatom zatezne kamate na utuženi iznos od 30. studenog 2023. do isplate i odlučiti kao u točki I. izreke ove presude, dok je zahtjev valjalo odbiti za razdoblje od 27. rujna 2023. do 29. studenog 2023. i odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

16. Odluka o visini stope zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena. Stavkom 8. istog članka propisano je da je referentna stopa iz stavka 2. ovoga članka kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a stavkom 9. je propisano da je Hrvatska narodna banka dužna u »Narodnim novinama« objaviti referentnu stopu iz stavka 2. ovoga članka koju je objavila Europska središnja banka, a koja je na snazi 1. siječnja i 1. srpnja. Dakle, za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Pojašnjava se da se odluka o visini stope zatezne kamate primjenjuje propisana stopa za ostale odnose s obzirom se ne radi o potraživanju iz trgovačkog ugovora.

17. O troškovima parničnog postupka sud je odlučio temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak koji se odnosi na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142./2012., 103./2014., 118./2014., 107./2015., 37./2022., 126./2022. i 138./2023., dalje u tekstu: Tarifa) pri čemu vrijednost jednog boda iznosi 2,00 eura, odnosno 100,00 eura, uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42.) u iznosu od 25,00 eura, te za plaćenu sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 6,64 eura i za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 13,27 eura. Dakle, tužitelju ukupno pripada trošak parničnog postupka u iznosu od 144,91 eura. Obzirom da je tužitelj troškovnikom zatražio naknadu parničnih troškova u ukupnom iznosu od 151,54 eura, za neosnovanu razliku od 6,63 eura valjalo je odbiti tužiteljev zahtjev za naknadom troška ovog parničnog postupka. Pojašnjava se da tužitelju nije priznat trošak na ime razlike u iznosu sudske pristojbe na tužbu jer je tužitelj na ime te pristojbe platio iznos od 6,64 eura, a ne puni iznos od 13,27 eura. Stoga je odlučeno kao u toč. III. izreke ove presude.

18. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Karlovcu, 2. listopada 2025.

Sudac

Marina Blažić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave presude.

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3.

Dna:

1. Tužitelju po punomoćnici Meliti Babić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu ŽUPAN, BABIĆ & ANTUNOVIĆ d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A

2. Tuženiku po punomoćnici Lidiji Klepo, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri odvjetničko društvo d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282