Poslovni broj: 37 Gž R-554/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

                                                                             Poslovni broj: 37 Gž R-554/2023-2

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A 

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Grgić kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Sabine Dugonjić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. S. iz S., OIB: …, kojega zastupa punomoćnica G. R., odvjetnica u S., protiv tuženika S. o. d.o.o. sa sjedištem u S., 14, OIB: …, kojega zastupa punomoćnica D. J., odvjetnica u S., radi utvrđenja i činidbe, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1962/22-21 od 7. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 19. rujna 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Pr-1962/22-21 od 7. ožujka 2023. te se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"I. Utvrđuje se da je nezakonita i nedopuštena tuženikova Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu od dana 18. veljače 2022. g. kojom je tužitelju otkazan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od dana 01. veljače 2021. g. te se utvrđuje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.

 

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe vrati tužitelja na rad na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i osposobljenosti.

 

III. Nalaže se tuženiku u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 398,17 eura/3.000,00 kn uvećan za zakonsku kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena."

 

II. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 398,17 eura/3.000,00 kn i trošak žalbe u iznosu od 119,45 eura/900,00 kn, u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja je prihvaćen kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio utvrđenje da je nedopuštena odluka tuženika  od 18. veljače 2022. kojom mu je otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 1. veljače 2021., da mu radni odnos kod tuženika nije prestao, da se naloži tuženiku njegovo vraćanje na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, uz naknadu parničnoga troška u iznosu od 398,17 eura/3.000,00 kn[1], sa zateznom kamatom od donošenja te presude do isplate.

 

2. Tuženik je izjavio žalbu protiv presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnoga prava  iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), s prijedlogom za preinačenje i odbijanje tužbenog zahtjeva, podredno za ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

 

3. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio njenu osnovanost i predložio odbijanje.  

 

4. Žalba je osnovana.

 

5. U postupku nisu počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka na koje ovaj sud prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

 

6. Pojedine odlučne činjenice pravilno su utvrđene te i nisu sporne a dio činjenica je ovaj sud utvrdio kao nesporne ili pak na temelju isprava u spisu i izvedenih dokaza.

 

7. Nesporno je da je tužitelj radio kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog 1. veljače 2021., na radnom mjestu zamjenika direktora.

 

8. Odlukom od 18. veljače 2022. tuženik je otkazao ugovor o radu tužitelja zbog organizacijskih razloga jer je Pravilnikom o radu od 19. siječnja 2022. ukinuto radno mjesto zamjenika direktora.

 

9. Nije sporno da je tuženiku odluka dostavljena 18. veljače 2022., on je 3. ožujka 2022. podnio zahtjev za zaštitu prava o kojem je tuženik 18. ožujka 2022. odlučio ocijenivši ga neosnovanim.

 

10. Tužitelj tvrdi da je odluka o otkazu nezakonita jer nije donesena u skladu s Pravilnikom o radu koji je u vrijeme njenog donošenja bio na snazi. Naime, sam Pravilnik o radu koji je bio donesen 19. siječnja 2022. i u čijem je čl. 103. navedeno da stupa na snagu osmog dana od objave na oglasnoj ploči, tj. 26. siječnja 2022., trebao je sadržavati i Priloge I i II koji nisu zajedno s tim Pravilnikom bili istaknuti na oglasnoj ploči već ih je tuženik istaknuo tek 16. veljače 2022., bez tih Priloga Pravilnik nije potpun i zakonit. Navodi dalje da je u Prilogu II došlo do pogreške jer su njime definirana radna mjesta unutar pravne službe, koeficijenti složenosti posla i broj bodova za radno mjesto voditelja pravne službe i referenta pravne službe iako su Pravilnikom ta radna mjesta ukinuta odnosno ukinuta je cijela pravna služba.

 

11. Kao daljnji razlog nezakonitosti otkaza tvrdi da izmjene  Pravilnika o radu kojima je uz ostalo ukinuto njegovo radno mjesto nisu donesene s ciljem racionalizacije poslovanja tuženika već isključivo s ciljem otkazivanja njegovog ugovora o radu.

 

12. Također osporava navod tuženika da kod njega nije postojalo slobodno radno mjesto odgovarajuće njegovoj stručnoj spremi za koje bi mu mogao biti ponuđen novi ugovor o radu. Tvrdi da je tuženik prije donošenja sporne odluke o otkazu na radnom mjestu rukovoditelja stručnih službi zaposlio na pola radnog vremena radnicu M. P., dipl.oecc, kojoj je ranije prestao radni odnos odlaskom u mirovinu. Koeficijent složenosti na tom radnom mjestu je 5,4 i odgovara koeficijentu složenosti koje mu je tuženik sukladno čl. 8. ugovora o radu bio dužan ponuditi.

 

13. Nije sporno da je u čl. 8. ugovora o radu tužitelja ugovoreno, uz ostalo, da je u slučaju nove sistematizacije, ukoliko u njoj ne bude radno mjesto zamjenika direktora, tuženik dužan ponuditi tužitelju drugo radno mjesto odgovarajuće njegovoj stručnoj spremi s koeficijentom ne manjim od 5,3 i vrijednosti boda ne manjom od važeće na dan 1. veljače 2021., u slučaju da se ne sklopi novi ugovor o radu tuženik mu je dužan isplatiti otpremninu na način da se računa jedna mjesečna plaća radnika po godinama staža.

 

14. Među strankama nije sporno da je tuženik donio 12. siječnja 2022. Pravilnik o radu, potom je 19. siječnja 2022. donio novi Pravilnik o radu (dalje: Pravilnik) koji je objavljen na oglasnoj ploči i stupio na snagu 26. siječnja 2022., kao i da je ukinuto, uz ostalo i radno mjesto zamjenika direktora na kojem je tužitelj radio kao jedini izvršitelj.

 

15. U odnosu na tvrdnje tužitelja o nezakonitosti Pravilnika zbog neisticanja Priloga I i II na oglasnoj ploči istovremeno s Pravilnikom već tek 16.veljače 2022., iz same te činjenice ne proizlazi nezakonitost Pravilnika, neodlučne su i navodne pogreške u Prilogu II u pogledu koeficijenata u pravnoj službi koja je ukinuta, tvrdnje o nepotpunosti sadržaja Pravilnika su paušalne i neodređene. Tužitelj ne tvrdi niti proizlazi iz provedenih dokaza da bi bio pokrenut sudski postupak radi proglašenja ništetnim Pravilnika ili pojedinih njegovih odredbi kako to propisuje odredba čl. 27. st. 6. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14, 127/17, 98/19 - dalje: ZR).

 

16. Ukoliko tužitelj smatra da je zbog naknadnog objavljivanja Priloga I i II Pravilnik mogao stupiti na snagu tek po proteku 8 dana od njihovog objavljivanja dakle računajući od 16. veljače 2022. i da stoga nije stupio na snagu prije donošenja odluke o otkazu već nakon toga, ta okolnost ne bi sama po sebi utjecala na zakonitost otkaza imajući u vidu nespornu činjenicu  da je Pravilnik zakonit, da je u svakom slučaju stupio na snagu i da je radno mjesto tužitelja ukinuto.

 

17. Iz iskaza tužitelja i direktora tuženika M. C. proizlazi nesporno da je prije donošenja odluke o otkazu tužitelj bio usmeno  obaviješten o ukidanju njegovog radnog mjesta, da mu je ponuđeno drugo, nedefinirano radno mjesto s upola manjom plaćom. Tu ponudu nije prihvatio a direktor ju je naknadno  i opozvao (po njegovim iskazu jer nije bilo odgovarajućeg radnog mjesta koje bi mu ponudio). Tužitelju je tako naknadno, što u iskazu on potvrđuje, 16. veljače 2022. pismeno ponuđen sporazumni raskid ugovora o radu uz znatno veći iznos otpremnine, on je ponudu odbio nakon čega mu je uručena odluka o otkazu.

 

18. Prvostupanjski sud je odluku o otkazu ocijenio nedopuštenom uz obrazloženje da, iako je autonomno pravo poslodavca da određuje sistematizaciju radnih mjesta i broj potrebnih radnika, u ovom slučaju u trenutku donošenja sporne odluke nije bilo valjanih razloga za racionalizacijom i ukidanjem radnog mjesta na kojem je tužitelj radio. Uz to smatra da je, obzirom na činjenicu da je tužitelj kao diplomirani ekonomist dulji niz godina kod tuženika samostalno i uspješno obavljao i druge odgovorne poslove, tuženik mogao i trebao ponuditi mu drugo odgovarajuće radno mjesto kakvih je zasigurno kod njega bilo. Dalje navodi da je tužitelja trebao rasporediti na radno mjesto rukovoditelja stručnih službi na koje je raspoređena na pola radnog vremena M. P., tužitelj je zasigurno, moguće uz dodatnu edukaciju, mogao ove poslove obavljati s uspjehom. Također smatra da činjenica da tužitelj tijekom prosinca i siječnja 2022. nije dobio nijedan radni zadatak ne upućuje na zaključak da poslovi radnog mjesta više nisu potrebni, navodeći također da tu činjenicu ističe direktor tuženika iako je i sam tužitelj određeno izjavio da u tom razdoblju od direktora niti ikog drugog kod tuženika nije dobio niti jedan radni zadatak. Zaključno, smatra da su razlozi za donošenje sporne odluke o otkazu bili otkazivanje ugovora o radu tužitelju a ne racionalizacija poslovanja.

 

19. Odluka suda prvoga stupnja temelji se na pogrešnom pravnom shvaćanju a uz to i pogrešnim zaključcima o nepostojanju valjanih razloga za racionalizacijom i mogućnosti raspoređivanja na drugo odgovarajuće radno mjesto. 

 

20. Protivno načelno pravilnom stavu o autonomnom pravu poslodavca da organizira proces rada i sistematizaciju poslova, prvostupanjski sud daljnjom argumentacijom opovrgava pravo tuženika da samostalno donosi takve poslovne odluke zaključujući da u trenutku donošenja sporne odluke nije bilo valjanih razloga za racionalizaciju već je cilj bio otkazivanje ugovora o radu tužitelju. Uz to, ovaj zaključak proturječi u postupku nespornim činjenicama da je tuženik u listopadu 2021. izgubio pravo na naknadu od vezova na Z. o.i (potvrdio i tužitelj u iskazu), od koje djelatnosti je ostvarivao oko 4.500.000,00 kn godišnje po iskazu direktora M. C. a po iskazu svjedoka I. S., predsjednika gradskog vijeća riječ je o 5.000.000,00 kn godišnje. Pored toga, nesporno je rješenjem carinske uprave od 10. svibnja 2021. tuženiku naloženo plaćanje naknade za obavljanje djelatnosti bez koncesije u iznosu od 6.113.335,91 kn.

 

21. Također nije sporno da su osim radnog mjesta tužitelja izmjenom sistematizacije ukinuta i druga radna mjesta, nije sporno da je svim radnicima smanjena plaća za 5%, ponuđen im je odlazak u mirovinu uz stimulativnu otpremninu kako bi se smanjio ukupan broj radnika.

 

22. Sve ove činjenice, neovisno o iskazima pojedinih svjedoka o dobrom poslovanju tuženika do konca 2021. s ostvarenom dobiti od 13.000.000,00 kn, ukazuju da su za tuženika početkom 2022. bili potpuno izvjesni  značajni financijski gubici, te je godine i prema utvrđenju suda prvoga stupnja ostvario dobit od 867.100,00 kn. Stoga je imao logičan i razuman razlog za racionalizaciju poslovanja, koje je proveo raznim mjerama, uključujući smanjenje plaće, stimuliranje radnika na odlazak u mirovinu i izmjenu sistematizacije.

 

23. Proizvoljan je i zaključak suda prvoga stupnja da je tuženik zasigurno imao odgovarajućih radnih mjesta koje je trebao i mogao ponuditi tužitelju, nejasno je koja su to radna mjesta budući da i sam tužitelj ukazuje samo na radno mjesto rukovoditelja stručnih službi. Međutim, nesporno je da u vrijeme donošenja odluke o otkazu ono nije bilo slobodno jer je te poslove obavljala i to s pola radnog vremena radnica koja je doduše prethodno bila stupila u mirovinu ali je upravo ona te poslove godinama obavljala a uz to je po iskazu direktora pozvana upravo kako bi radom na pola radnog vremena bila ostvarena ušteda. Stoga proizlazi da tuženik u vrijeme donošenja pobijane odluke o otkazu nije imao drugo odgovarajuće radno mjesto s punim radnim vremenom koje bi mogao i trebao ponuditi tužitelju. Zbog toga su neodlučni također proizvoljni zaključci prvostupanjskog da bi tužitelj zasigurno, makar i uz dodatnu edukaciju, mogao uspješno obavljati poslove rukovoditelja stručnih službi obzirom na stručnu spremu. U ovom slučaju direktor tuženika je istaknuo da tužitelj nema iskustva u obavljanu poslova kao što su rebalans proračuna, vođenje cjelokupne stručne službe, plana poslovanja, usklađenje rada svih službi s pozitivnim propisima…).

 

24. Imajući u vidu prethodno izložene činjenice, proizlazi da je tuženik imao opravdan razlog za donošenje odluke o poslovno uvjetovanom otkazu u smislu odredbe čl. 115. st. 1. t. 1. ZR prema kojoj poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni  otkazni rok ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga. Kako uz to u trenutku otkaza nije imao odgovarajuće slobodno radno mjesto za puno radno vrijeme koje bi ponudio tužitelju, u skladu s čl. 8. ugovora o radu  ponudio mu je sporazumni raskid uz isplatu otpremnine i to po njegovom vlastitom iskazu, znatno veće. Budući da tu mogućnost također nije prihvatio, odluka o otkazu je dopuštena. Stoga je pravilnom primjenom materijalnoga prava valjalo odbiti njegov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

25. Obzirom da je zbog navedenih razloga odluka poslodavca o otkazu dopuštena, neosnovan je i  zahtjev za vraćanje na rad tužitelja (čl. 124. ZR).

 

26. Slijedom izloženog, temeljem odredbe čl. 373.a st. 1. t. 1. i t. 2. ZPP preinačena je prvostupanjska presuda i presuđeno kao u izreci.

 

27. Imajući u vidu ovakav ishod spora, primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 2. ZPP preinačena je i odluka o naknadi parničnoga troška tako da je odbijen zahtjev tužitelja za njegovu  naknadu. Ujedno je temeljem odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP njemu naloženo da tuženiku naknadi u cijelosti trošak parničnog postupka koji odgovara iznosu jednokratne nagrade za zastupanje od 200 bodova (Tbr. 7. t. 2. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika- Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje: Tarifa) i nagradu za sastav žalbe od 60 bodova (Tbr. 10. t. 2. i Tbr. 50. Tarife). Tuženiku nije dosuđen trošak pristojbe jer nije dokazao osnov budući da iz spisa ne proizlazi da je pristojbu platio.       

 

 

                                                U Zagrebu, 19. rujna 2023.

 

                                                                                                          Predsjednik vijeća:

                                                                                                           Ksenija Grgić, v.r.