Poslovni broj: 78 Gž-3042/2023-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 78 Gž-3042/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudac toga suda Ines Smoljan, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ksenije Jakovčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. G. iz Z.1, …, OIB: …, kojega zastupa punomoćnik I. R., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B. i Partneri u Z.1, protiv H. o. k. d.d., Z.2, …, OIB: …, kojega zastupa punomoćnica I. P., odvjetnica u Odvjetničkom društvu O., P. & Partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3438/20-24 od 2. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 19. rujna 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tužitelja B. G. iz Z.1, … kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3438/20-24 od 2. veljače 2023. u dijelu pod točkom IV. izreke i u dijelu pod točkom V. izreke kojim zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka nije prihvaćen preko iznosa od 5.958,67 eur/ 44.895,60 kn[1] sa zateznim kamatama tekućim od 2. veljače 2023. do isplate.

 

II. Odbija se žalba tuženika H. o. k. d.d., Z.2, … kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3438/20-24 od 2. veljače 2023. pod točkom V. izreke u dijelu kojim je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka prihvaćen preko iznosa od 4.216,63 eur/ 31.770,25 kn s pripadajućim zateznim kamatama do dosuđenog iznosa od 5.958,67 eur/ 44.895,60 kn sa zateznim kamatama tekućim od 2. veljače 2023. do isplate.

 

              III. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troškova nastalih im podnošenjem žalbi.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju na ime izgubljene zarade 2.274,82 eur/ 17.139,66 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine od ukupno navedenog iznosa glavnice na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju na ime izgubljene zarade 12.727,74 eur/ 95.897,12 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine od ukupno navedenog iznosa glavnice na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka II. izreke), naloženo je tuženiku plaćati tužitelju rentu zbog izgubljene zarade u mjesečnom iznosu od 140,23 eur/ 1.056,56 kn počevši od 1. studenoga 2021. dok za to bude postojala potrebe, time da dospjele obroke plati odjednom, a buduće kako će dospijevati, do svakog 10. u mjesecu za protekli mjesec s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa od isplate (točka III. izreke), odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu zatezne kamate na pojedine iznose glavnice koja kamata je dospjela od 1. listopada 2013. do 27. srpnja 2016. (točka IV. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 5.958,67 eur/ 44.895,60 kn sa zateznim kamatama tekućim od 2. veljače 2023. do isplate (točka V. izreke) i odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka (točka VI. Izreke).

 

2. Prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom IV. izreke i pod točkom V. izreke u dijelu kojim zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka nije prihvaćen preko iznosa iz te točke izreke žalbom pobija tužitelj pozivom na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu u skladu s navodima žalbe te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

 

3. Prvostupanjsku presudu pod točkom V. izreke u dijelu kojim je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka prihvaćen preko iznosa od 4.21663 eur/ 31.770,25 kn s pripadajućim zateznim kamatama do dosuđenog iznosa od 5.958,67 eur/ 44.895,60 kn sa zateznim kamatama tekućim od 2. veljače 2023. do isplate pobija tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. toč. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u skladu s navodima žalbe i da mu prizna trošak nastalo podnošenjem žalbe.

 

4. Žalbe nisu osnovane.

 

5. Predmet ovoga spora zahtjev je tužitelja za naknadu imovinske štete s osnova izgubljene zarade i zahtjev za isplatu rente s tog osnova u utuženom periodu sve s pripadajućim zateznim kamatama te zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama.

 

6. U žalbenoj fazi postupka, po žalbi tužitelja, sporna je zakonitost prvostupanjske odluke u dijelu kojim je dijelom odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate za period od 1. listopada 2013. do 27. srpnja 2016., a uz to obje stranke žalbama pobijaju i zakonitost odluke o troškovima postupka sadržane pod točkom V. izreke (tužitelj u dijelu kojim njegov zahtjev za naknadu troškova postupka nije prihvaćen, a tuženik u dijelu kojim je tužitelju trošak priznat preko iznosa od 4.21663 eur/ 31.770,25 kn).

 

7. Sud prvoga stupnja tužitelju je na zatraženi iznos imovinske štete, pozivom na čl. 12. st. 1. i 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Nar. nov. 15/05, 35/09, 75/09, 76/13, dalje: ZoOOuP), kao lex spcialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., dalje: ZOO), kamatu dosudio od podnošenja tužbe, budući da odštetni zahtjev prije pokretanja predmetnog parničnog postupka tužitelj tuženiku nije podnio.

 

8. Tužitelj ne spori da odštetni zahtjev u mirnom postupku nije podnio u skladu s pravom koje je na to imao na temelju čl. 11. ZoOOuP-a, ali smatra da mu je dosuđivanjem zatezne kamate pozivom na tijek zatezne kamate propisan čl. 12. st. 4. toga Zakona, a ne od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa izgubljene zarade do isplate, kako je to tužbenim zahtjevom zatraženo, onemogućeno pravo na potpunu naknadu štete u smislu čl. 1086. u vezi s čl. 1090. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., dalje: ZOO). Ujedno smatra da je takvom odlukom sud postupio protivno Direktivi 2009/103/EZ od 16. rujna 2009. te da je u konkretnom slučaju, kako bi tužitelj ostvario pravo na potpunu naknadu štete, trebalo o tom dijelu zahtjeva odlučiti širim tumačenjem odredbi koje reguliraju tijek zatezne kamate u odnosu na zahtjev za isplatu imovinske štete koju tužitelj trpi zbog činjenice da nakon štetnog događaja gubi zaradu.

 

9. U vezi navoda žalbe tužitelja valja reći da obveza tuženika prema njemu proizlazi iz činjenice da je tuženik kao osiguratelj, u smislu odredbi ZoOOuP-a i općih odredbi ZOO-a bio dužan sklopiti sa svojim osiguranikom, ovdje štetnikom, ugovor o osiguranju (čl. 4., čl. 8. i čl. 22. ZoOOuP-a). Samim sklapanjem tog ugovora, za tuženika kao osiguratelja, nastala je obveza prema trećim osobama, koje nisu stranke tog ugovora, da im umjesto osiguranika, kada mu se obrati i ako su ispunjene sve pretpostavke, isplati naknadu štete (čl. 12. ZoOOuP-a), u okviru iznosa osiguranja koji je ugovoren (čl. 26. ZoOOuP-a) i unutar rokova iz čl. 12. toga Zakona.

 

9. a Kako bi se dodatno ojačala obveza osiguratelja da svoju obvezu prema trećim osobama ispuni u za to propisnom roku u spomenuti je Zakon (upravo imajući na umu točku 40. Direktive 2009/103/EZ) zakonodavac unio građanskopravni korektiv u vidu zatezne kamate koja teče od trenutka obraćanja oštećenika osiguratelju, koji korektiv se aktivira kada osiguratelj iz bilo kojeg razloga ne izvrši svoju obvezu isplate naknade štete u rokovima koji su za to propisani tim Zakonom.

 

9. b Naime, razlog propisivanja kogentnih rokova i njihova poštivanja nije samo u pravovremenosti isplate osigurnine, već protekom tih rokova osiguratelj pada u zakašnjenje i tereti ga obveza plaćanja zateznih kamata. Odnosno, ne ispuni li osiguratelj svoju obvezu u rokovima iz čl. 12. ZoOOuP-a on se dovodi u situaciju da osiguraniku duguje zatezne kamate od dana primitka obavijesti o osiguranom slučaju, što znači da odgovornost osiguratelja za ispunjenje obveze prati plaćanje zateznih kamata kao sankcija za neispunjenje obveze. Naime, obveza osiguratelja na ispunjenje obveze iz ugovora o osiguranju proizlazi iz same činjenice da je ugovor o osiguranju ugovor obveznog prava, pa je tako podložan ne samo pravilima osiguranja iz obveznog prava, već i općim načelima ugovornog prava, a jedno od tih je i dužnost ispunjenja obveze iz čl. 9. ZOO-a.

 

9. c Dakle, zatezna kamata koju osiguratelj treba platiti u skladu s čl. 12. st. 4. ZoOOuP-a je zapravo sankcija osiguratelju za dolazak u zakašnjenje s ispunjenjem obveze, do kojeg dolazi ako svoju obvezu ne ispuni u za to propisanim roku. Time zatezna kamata u odnosu između osiguratelja štetnika i treće osobe kao oštećenika nema svrhu potpune naknade štete na koju se upire žalbom., jer se ipak radi o specifičnom odnosu između osiguratelja i treće osobe, koji odnos se ne može promatrati kroz opća pravila o naknadi štete sadržana u ZOO-u, za razliku od odnosa oštećenika i neposrednog štetnika kojeg veže pravilo o potpunoj naknadi štete iz čl. 1090. ZOO-a. Obveza osiguratelja zakonom je ograničena do visine svote osiguranje te glede tijeka zatezne kamate od obraćanja do isplate, dok je obveza štetnika takva da mora nadoknaditi štetu u punom iznosu i glede glavnog zahtjeva i glede kamata te je, pa je stoga u situaciji kada oštećenik ima pravo i na veći iznos naknade štete od onog koji obvezuje osiguratelja, dana mogućnost oštećeniku da u tom preostalom dijelu štetu naplati neposredno od štetnika, kako bi time bilo poštovano načelo potpune naknade štete.

 

10. Slijedom rečenog ovaj je sud stava da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta donošenju odluke o tijeku zateznih kamata koja bi bila drugačija od odluke kakva je donesena. Pri tome valja ponoviti da odredba čl. 12. st. 4. ZoOOuP-a nije protivna Direktivi 2009/103/EZ niti smislu iste. Ovo jer je zakonodavac donoseći predmetni Zakon, na umu, između ostalog imao i navedenu točku Direktive te je spomenutom odredbom ZoOOuP-a u taj Zakon unesena obveza isplate zatezne kamate od trenutka obraćanja oštećenika osiguratelju i to kao sankcija za neopravdano odugovlačenje ili neispunjenje obveze iz osiguranja. Time, također se ponavlja, ni na koji način nije isključeno pravo oštećenika da u preostalom dijelu, bilo glede glavnice, bilo glede sporednih traženja, ako na to ima pravo štetu naplati od samog štetnika koji je, kako je uvodno rečeno, vezan obvezom potpune naknade štete iz čl. 1090. ZOO-a.

 

11. Tužitelju osim prethodno rečenog treba naglasiti još jednu bitnu okolnost konkretnog slučaja. Ne smije se, naime, zanemariti da je tužitelj stradao još 2013., da je na bolovanju bio od dana kada je stradao do 24. travnja 2015., nakon čega je umirovljen te je cijelo to vrijeme znao da gubi na zaradu (činjenični navodi tužbe), dakle za tu je štetu znao već i prije podnošenja tužbe (28. srpnja 2016.) i u skladu s time imao je pravo i mogućnost i prije podnošenja tužbe od osiguratelja zatražiti da mu naknadi štetu s ovog osnova, (čl. 11. st. 1. ZoOOuP-a), u kojem slučaju bi od osiguratelja ostvario i pravo na zatezni kamatu od obraćanja osiguratelju. No, njegov propust da u skladu s tim postupi ne može ići na teret osiguratelja niti tužitelju time dati više prava od onih na koja glede zatezne kamate u konkretnom slučaju, u odnosu na tuženika kao osiguratelja štetnika ima pravo.

 

12. Bespredmetni su i navodi tužitelja da je prvostupanjskom odlukom i stavom koji je o spornom pitanju izrazio prvostupanjski sud u sustav obveznog osiguranja glede odgovornosti osiguratelja za naknadu štete trećim osobama "posredno uveden nedopušteni pravni institut samopridržaja oštećenika". U konkretnom slučaju nema riječi o samopridržaju oštećenika, već samo i isključivo o granicama odgovornosti osiguratelja prema trećim osobama koja je svedena u neke zakonom propisane okvire i glede visine i glede sporednih traženja, a koje granice ne vrijeđaju pravo oštećenika na ostvarenje potpune naknade, dakle i onog dijela za koji ne postoji obveza osiguratelja, od samog štetnika.

 

13. Slijedom rečenog žalba tužitelja u ovom dijelu nije osnovana te je odluka pod točko IV. izreke potvrđena na temelju čl. 368. st. 1. ZPP.

 

14. Glede žalbi stranaka, koje se u preostalom dijelu odnose na odluku o troškovima postupka, prvo valja odgovoriti da je ovaj sud neosnovanima ocijenio navode žalbe tužitelja glede odluke o troškovima postupka koji se odnose na naknadu priznatu za ročišta održana 26. svibnja 2022., 7. listopada 2022. i 20. prosinca 2022., za koja ročišta je sud tužitelju priznao naknadu prema Tbr. 9/2. u vezi s Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarife). Prema shvaćanju ovoga suda svako ročište na kojem tužitelj samo izjavi da ostaje kod tužbe, a tuženik da ostaje kod odgovora na tužbu ne predstavlja raspravljanje o glavnoj stvari, već se radi o izjavama procesne naravi zbog čega je odluka u ovom dijelu pravilna, a žalba tužitelja neosnovana.

 

15. Glede pak navoda žalbe tuženika, kojima se samo, djelomično, pobija odluka o troškovima postupka valja pak reći da očitovanje tužitelja na odgovor na tužbu podneskom od 10. veljače 2017. predstavlja trošak koji je bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP) te je sud prvoga stupnja za isti tužitelju pravilno dosudio naknadu troškova parničnog postupka u visini od 250,00 boda (113,02 eur/ 3750,00 kn, Tbr. 8/1. u vezi s čl. 7/1. Tarife), a isto se, glede potrebitosti i visine, odnosi i na podnesak od 25. siječnja 2019., kojim se tužitelj, između ostalog očituje i na prigovor limita osiguranja.

 

16. Podneskom od 9. svibnja 2019. tužitelj sudu dostavlja pravomoćnu odluku Općinskog građanskog suda u Zagrebu, u predmetu poslovni broj Pn-1874/14-44 od 3. travnja 2017., koji je između istih stranaka, povodom istog štetnog događaja vođen radi naknade neimovinske štete i to s obzirom da je i u tom predmetu bila sporna odgovornost, da bi u konačnici bilo utvrđeno da je za štetu isključivo odgovoran osiguranik tuženika, nakon čega je tuženik i u ovom predmetu svoju odgovornost (ročište 7. listopada 2022.) učinio nespornom. Slijedom toga za podnesak kojim je dostavljena navedena sudska odluka tužitelju je pravilno priznata naknada u visini određenoj Tbr. 8/3. u vezi s Tbr. 7/1. Tarife.

 

17. Neosnovano tuženik pobija i odluku glede troška priznatog za sastavljanje podneska od 2. prosinca 2020. Tim je podneskom, suprotno navodima žalbe, prvi puta predloženo provođenje financijskog vještačenja, s obzirom da je u tom trenutku još uvijek bila sporna visina tužbenog zahtjeva pa je tužitelj radi dokazivanja osnovanosti iste predložio adekvatni dokaz. Slijedom toga je taj podnesak valjalo uzeti kao potreban i tužitelju priznati naknadu u iznosu koju mu je sud za taj podnesak priznao sukladno Tbr. 8/3. u vezi s Tbr. 7/1. Tarife, jer da nije bilo neosnovanog osporavanja visine tužbenog zahtjeva, tužitelj taj dokaz ne bi niti predlagao.

 

18. Zaključno, neosnovano tuženik pobija i trošak priznat tužitelju za sastav podneska od 20. rujna 2021., za koji je tužitelju naknada priznata u skladu s Tbr. 8/3. u vezi s Tbr. 7/1. Tarife. Ovo jer se tim podneskom i za sud i za protivnu stranu, tuženika, dostavlja dokumentacija koje nema u spisu.

 

19. Kako je u preostalom dijelu, koji navodima žalbi stranaka nije osporen, odluka o troškovima postupka ocijenjena pravilnom to je o žalbama stranaka u ovom dijelu odlučeno kao izreci ove drugostupanjske presude na temelju čl. 380. točka 3. ZPP.

 

20. Stranke sa žalbama nisu uspjele te im stoga nije priznat trošak nastao podnošenjem žalbi (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP).

 

 

U Zagrebu 19. rujna 2023.

 

Predsjednica vijeća:

Ines Smoljan, v.r.