Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-964/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ankice Matić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Denisu Meczner, odvjetniku u Samoboru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69 zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kallay&partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 62P-2122/2021-36 od 30. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 2. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 62P-2122/2021-36 od 30. studenog 2023. u pobijanom dijelu pod točkom II., III., IV., V. i VI. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo utvrditi da je ništetan ne proizvodi pravne učinke dio članka 2. ugovora o kreditu broj 056-50-4383057 kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te zahtjev za isplatu iz osnova promjenjive kamatne stope u iznosu i za razdoblja pobliže navedena u točki I. izreke presude.

1.1. Nadalje, utvrđena je djelomična ništetnost odredbe članka 7. i 3. Ugovora o kreditu broj 056-50-4383057 te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.407,27 EUR/33.206,55 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i iznos od 481,48 EUR/3.627,73 kune s osnove naknade za obradu kredita (ulazna naknada) te je ujedno rješenjem o trošku naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.454,39 EUR/10.958,09 kuna (točka II.-VI. izreke).

1.2. Odbijen je tuženik sa zahtjevom za isplatom zateznih kamata na parnični trošak (točka VII. izreke).

2. Protiv navedene presude i to točke II.-VI. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 , 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) predlažući presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti te vratiti sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. U ovoj fazi postupka predmet spora čini zahtjev tužitelja radi utvrđenja djelomično ništetne odredbe članka 7. i 3. Ugovora o kreditu broj 056-50-4383057 kojim je ugovorena valutna klauzula te zahtjev za isplatu s tog osnova, odnosno zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe o ulaznoj naknadi, kao i zahtjev za isplatu temeljem iste.

6. Suprotno žalbenim prigovorima, donoseći pobijanu presudu i u postupku koji je istoj prethodio sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i ista se može ispitati te ne postoji proturječnost između onog što se navodi u sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Također nisu počinjene ni druge bitne povrede na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a.

8. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili predmetni Ugovor o kreditu potvrđen kod javnog bilježnika 17. rujna 2007. na iznos 24.705,18 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja uz redovnu kamatu od 5,49% godišnje, promjenjivu (dalje: Ugovor o kreditu).

8.1. Sporna je valjanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, u vezi koje tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti odnosno je li riječ o ništetnim odredbama i pripadaju li u tom slučaju tužitelju utuženi iznosi. Također, čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita, a koja u konkretnom slučaju s obzirom na iznos kredita i tečaj CHF naspram hrvatske kune tada važeće valute na dan isplate kredita iznosi 3.627,73 HRK da je ništetna, po tvrdnji tužitelja. Navedena naknada da je ugovarana na potpuno netransparentan način, bez specifikacije stvarnih troškova i pruženih usluga. Tužitelj kao potrošač nikada nije zaprimio troškovnik koji bi opravdavao takvu naknadu ili dali bilo kakav temelj tužitelju kao potrošaču, da prije ugovaranja, temeljem transparentnih informacija, sam procijeni je li mu povoljnije uzeti kredit upravo kod tuženika kao trgovca. Banka je navedenu naknadu obračunala odmah po isplati kredita i na taj način tužitelju kao potrošaču ustegnula iznos od 3.627,73 HRK, stoga tužitelj potražuje navedeni iznos zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana 19. rujna 2007. do isplate.

9. Ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski je sud utvrdio na slijedećem činjeničnom stanju:

- da iz odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu proizlazi da je iznos kredita kunska protuvrijednost iznosa od 24.705,18 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Iz odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu proizlazi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Prema čl. 6 namjena tog ugovora da je kupnja vozila;

- da je presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženik u predmetnom razdoblju do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03) u razdoblju od 1. 1. 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

da je u smislu čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati;

- da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene.

- da imajući u vidu da je Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju obuhvaćenom presudama donesenim u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, da je sud, sukladno citiranoj odredbi, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda. Da je tome tako, da proizlazi iz okolnosti predmetnog slučaja – sadržaja Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, koji sadrži sporne odredbe o ugovorenoj valuti CHF uz koju je vezana glavnica. Navedene odredbe spornog Ugovora o kreditu, identične su odredbama razmatranim presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.;

- da sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, a niti mu je prilikom potpisivanja Ugovora dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti;

- da je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Trgovac ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati;

- da je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, da se ima smatrati da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

10. Temeljem iznesenog, a uvažavajući presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj poslovni Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedica nepoštenih odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak je ništetnost takvih odredbi (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima; "Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18 i 126/21 dalje: ZOO).

11. Kako odluka o tome je li odredba Ugovora o kreditu ništetna predstavlja prethodno pitanje za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja za isplatom, to je sukladno odredbi čl. 12. ZPP-a, uvažavajući sve naprijed navedeno, prvostupanjski sud utvrdio ništetnim dijelove odredbe čl.7. prijepornog Ugovora o kreditu kako je zatraženo i navedeno u izreci kao i dio čl. 3. Ugovora kojim je ugovorena jednokratna naknada. Prema čl. 3 Ugovora naknada je 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

12. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na zatraženu isplatu. U svrhu utvrđenja spornih iznosa koje u ovom postupku potražuje tužitelj, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o. po vještaku Petri Blašković koja je svoj nalaz i mišljenje izradila stručno, objektivno, jasno i obrazloženo pa stoga sud ovaj nalaz i mišljenje prihvaća. Vještak ističe (list 88 spisa) da u razdoblju otplate kredita zbog rasta kamatne stope i tečaja ukupno je više plaćeno 42.275,16 kn od kojeg iznosa je zbog rasta kamatne stope više plaćen iznos od 9.068,61 kn te zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita je više plaćen iznos od 33.206,55 kn. U razdoblju otplate kredita zbog tečaja koji je bio niži u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno manje plaćen iznos od 56,96 kn.

13. Kako je po utvrđenju suda prvog stupnja tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnim to je temeljem odredbe članka 1111. i 1115. ZOO-a suđeno da ih je dužan vratiti tužitelju. Ugovaranjem srednjeg tečaja kreditora za CHF važećeg na dan isplate pojedine rate, tuženik da je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocjenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju da pripada od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa. Kamatnu stopu sud prvog stupnja je dosudio je u smislu odredbe članka 29. stavak 2. ZOO-a.

14. U pogledu ništetnosti valutne klauzule da je mjerodavna pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. Pravomoćne presude po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa potrošača imaju se primijeniti u ovom slučaju kako u pogledu ništetnosti tako i kod rješavanja prigovora zastare. Tužitelj je tužbu podnio 23. ožujka 2021., (unutar roka od pet godina) pa je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz čl. 225 ZOO-a. Pravomoćnim okončanjem spora (14. lipnja 2018.) pred Visokim trgovačkim sudom RH zastara počinje teći iznova. Najstarija utužena tražbina dospjela je 11.1.2008. (s osnove valutne klauzule), a kolektivna tužba Trgovačkom sudu u Zagrebu podnesena je 4. travnja 2012. Što se tiče odredbe o jednokratnoj naknadi, tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o ovoj odredbi predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo, već se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži označenu odredbu, a dodatno izaziva i sumnju koji su zaista stvarni troškovi naplaćeni kroz taj trošak. Tuženik nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Nepoštena odredba je time i ništetna što rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj.

15. Kako je tužitelj s obzirom na stav Vrhovnog suda RH izražen na sjednici građanskog odjela od dana 1. ožujka 2022., prema kojemu u postupcima u kojima je ništetnost utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti te sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u kunama s valutnom klauzulom CHF u svakom pojedinom slučaju, a za koji stav tužitelj nije mogao ranije znati zbog objektivnih okolnosti jer je isti donesen tek dana 1. ožujka 2022. tužitelj ističe da se odriče tužbenog zahtjeva pod točkom I petita u cijelosti i da se djelomično odriče tužbenog zahtjeva pod točkom III petita i to u visini od 1.203,61 EUR / 9.068,61 kn. Stoga je u navedenom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbijen (čl.331a ZPP).

16. Odluku o troškovima postupka sud je utemeljio na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a, a vezano za Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 138/23, u daljnjem tekstu: Tarifa).

17. Prvostupanjski je sud i po ocjeni ovog suda pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

18. Naime, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

19. Presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod toč. 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

20. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. 6 tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

21. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

22. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu valutna klauzula, uz koju je vezana glavnica, sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne.

23. Prema odredbi članka 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

24. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredaba preplatila tuženiku iznos 4.407,28 Eur, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava obvezao tuženika platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužitelju pripadaju kamate upravo kako je i postavljeno tužbenim zahtjevom, te kako stoji u izreci pobijane presude.

25. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 481,48 eura. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kao bi ista mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja.

26. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

27. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare, time da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama. Kako do trenutka podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastara dosuđenih tražbina u ovom postupku nije nastupila, a pravomoćnošću odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 14. lipnja 2018. zastara je počela teći iznova, to u trenutku podnošenja predmetne tužbe – 24. travnja 2023. zastara glavnice, niti zateznih kamata kao akcesornog potraživanja, evidentno nije nastupila.

28. U odnosu na žalbu tužene odgovoriti je da ista dijelom predstavlja ponavljanje onoga što je isticano tijekom postupka, te isticanje onih prigovora koje je prvostupanjski sud valjano otklonio, o čemu pobijana presuda sadrži valjane i jasne razloge.

29. Također, neosnovano žalitelj ističe da sud nije uzeo u obzir nastalu razliku zbog negativnog tečaja jer je navedeno sadržano u nalazu i mišljenju vještaka, a osim toga tuženik nije postavio niti prigovor radi prebijanja, niti protutužbeni zahtjev radi isplate razlika zbog negativnog tečaja. Stoga je potrebno odgovoriti tuženoj da ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene strane, nije na određen način istaknut procesno pravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP-a ili materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članka 195. i 196. ZOO-a, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice radi restitucije u svezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF (tako i Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023.). Ni ostalim žalbenim navodima ničim nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane presude.

30. Pravilna i odluka o trošku, utemeljena na odredbama članka 154. stavka 2. i 155. ZPP-a.

31. Radi svega iznesenog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu, te presudu prvostupanjskog suda potvrditi, sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Splitu, 2. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Dragica Samardžić