Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1102/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Škugora, predsjednika vijeća, Verice Kos sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Nikole Ramušćaka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru, protiv tuženika Addiko Bank d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Čurković i Šanjug d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-870/2019-52 od 3. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 2. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja HU i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-870/2019-52 od 3. rujna 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Addiko Bank d.d. i potvrđuje navedena presuda u pobijanom dijelu pod točkom II.1. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 3. i čl. 6. ugovora o kreditu i odredba o valutnoj klauzuli.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-870/2019-52 od 3. rujna 2024. pod točkom II.1. izreke u dijelu koji glasi „slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 26. lipnja 2007. pa nadalje, kao i promjenjivom tečaju CHF od 26. lipnja 2007. godine pa nadalje“, pod točkom II.2. izreke i po točkom III. izreke te se u tome dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka će se odlučiti konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je odbijen glavni tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ništetan ugovor o kreditu broj 236-134/2007 zaključen između tužitelja i tuženika 26. lipnja 2007. te da kao takav ne proizvodi pravni učinak i zahtjev za isplatu iznosa od 93.619,99 eur sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose (točka I. izreke), utvrđeno je da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 3. i čl. 6. tog ugovora i odredba o valutnoj klauzuli, „slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 26. lipnja 2007. pa nadalje, kao i promjenjivom tečaju CHF od 26. lipnja 2007. godine pa nadalje“ (točka II.1. izreke), tuženiku je naloženo da tužitelju na ime nepripadnog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa isplati iznos od 12.308,49 eur sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose te s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 18.168,37 eur sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose (točka II.2. izreke) te je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 3.610,16 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troška odbijen kao neosnovan (točka III izreke).

2. Protiv dijela navedene presude pod točkama I i III izreke žalbu je podnio tužitelja zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se usvoji osnovni tužbeni zahtjev i tužitelju dosudi zatraženi parnični trošak, uvećan za trošak sastava žalbe, podredno da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje. Za sastav žalbe zahtijeva nagradu od 3.750,00 eur, a zahtijeva i trošak sudske pristojbe u iznosu od 1.000,00 eur.

3. Tuženik pobija presudu u dijelu pod točkama II i III izreke zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Za sastav žalbe zahtijeva nagradu od 781,25 eur.

4. Žalba tužitelja nije osnovana glede glavne stvari, dok je osnovana glede odluke o troškovima parničnog postupka. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu broj 236-134/2007 zaključenog između tužitelja i tuženika 26. lipnja 2007. pa da kao takav ne proizvodi pravni učinak te zahtjev za isplatu iznosa od 93.619,99 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose. Predmetom spora je i eventualni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli sadržanoj u navedenom ugovoru i zahtjev da tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 26. lipnja 2007. pa nadalje, kao i promjenjivom tečaju CHF od 26. lipnja 2007. nadalje, te zahtjev za isplatu iznosa od 12.308,49 eura s osnove ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa od 18.168,37 eura s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

U odnosu na prvostupanjsku presudu pod točkama I i II.1. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 3. i čl. 6. ugovora o kreditu i odredba o valutnoj klauzuli

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tužitelja i tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP ) ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povrede na koje upiru stranke. Suprotno navodima stranaka presuda o pobijanom dijelu pod točkom I. izreke i pod točkom II.1. izreke (pobliže opisanom u izreci ove drugostupanjske presude) sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati, u obrazloženju presude iznesene su činjenice koje su stranke iznijele te je obrazloženo koje je dokaze sud izveo i što je dokazivanjem utvrđeno. Prema tome, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju sadržajem žalbe upiru obje stranke.

6.1. Osporavajući pravilnost pobijane presude tuženik sadržajem žalbe upire i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6, ZPP, na bitnu povredu odredbi čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 190. ZPP i na bitnu povredu odredbi čl. 354. st. 1. u vezi čl. 186.b ZPP, u smislu da je tužitelj podnio stupnjevitu tužbu, iako za podnošenje takve tužbe nisu ispunjene pretpostavke, da zbog propusta suda da primijeni čl. 109. st. 4. ZPP tužba nije odbačena, da mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom, jer nije izveden dokaz saslušanjem javnog bilježnika, a protivno odredbi čl. 190. ZPP je dopuštena preinaka, zbog čega da je i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, a rezultat čega je pogrešna primjena materijalnog prava.

6.2. Prema odredbi čl. 354. st. 1. ZPP bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZPP, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

6.3. Prema odredbi čl. 8. ZPP koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, s time da sukladno odredbi čl. 220. st. 1. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP). Sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako odbije izvođenje kojeg predloženog dokaza, u situaciji kada zaključi da je predmet raspravljen u mjeri da se može donijeti odluka u ovoj pravnoj stvari (čl. 304. ZPP). Stoga, kada je sud zaključio da saslušanjem javnog bilježnika (saslušanje javnog bilježnika OU tuženik je predložio na okolnost razumijevanja ugovora te prave i ozbiljne volje za sklapanjem ugovora) ne bi bile utvrđene odlučne činjenice nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP na koju ukazuje tuženik. Iz stanja spisa ovog predmeta i tijeka njegovog postupka proizlazi da je sud, upravo polazeći od prethodno navedenih procesnih odredbi i činjenica iznesenih tijekom postupka od strane obje parnične stranke, izveo predložene dokaze koje je ocijenio relevantnim za utvrđivanje značajnih činjenica te je ocjenom tako izvedenih dokaza utvrdio bitne činjenice za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

6.4. Neosnovano upire tuženik na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP, jer tužba nije preinačena nakon zaključenja prethodnog postupka, već je tek tada podneskom od 7. veljače 2024. postavljen određeni tužbeni zahtjev. Bez utjecaja je na zakonitost prvostupanjske presude i to što je sud prvog stupnja zaključio prethodni postupak po predmetnoj takozvanoj stupnjevitoj tužbi prije nego li je tužitelj odredio visinu tužbenog zahtjev (nakon izvedenog dokaza vještačenjem i dostavljene relevantne dokumentacije po tuženiku potrebne za vještačenje), s obzirom da su do održavanja glavne rasprave razmijenjeni podnesci stranaka, da su se stranke očitovale na nalaz i mišljenje vještaka, odnosno da su ostvareni procesni ciljevi obje parnične stranke, jer se glavna rasprava održala na temelju definiranih činjenica, pravnih elemenata spora i određene visine tužbenih zahtjeva, i na istoj su izvedeni dokazi i raspravljano o rezultatima njihovog izvođenja. Doduše, osnovano navodi tuženik da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe iz čl. 186.b ZPP te da ga je sud prvog stupnja morao pozvati da određeno postavi tužbeni zahtjev, u smislu odredbi čl. 109. ZPP. No, iako je sud prvog stupnja to propustio učiniti, navedeni propust nije od utjecaja na zakonitost presude, jer je tužitelj i bez poziva suda određeno postavio tužbeni zahtjev.

7. Polazeći od utvrđenja da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 26. lipnja 2007. zaključili ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava prema kojem je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 232.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, uz ugovorenu kamatu od 4,20 % godišnje, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, s rokom otplate od 360 mjeseci, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja, da se radi o potrošačkom ugovoru, da se o odredbama ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanim u ugovoru nije pojedinačno pregovaralo, ni je tužitelj imao utjecaj na sadržaj ugovora, jer se radilo o tipskom ugovoru unaprijed pripremljenom od strane banke, da je tuženik više puta mijenjao kamatnu stopu, da tuženik nije na transparentan način informirao potrošača o riziku valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, pa da se radi o odredbama suprotnim načelu savjesnosti i poštenja kojima je tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora, zbog čega su te odredbe ništetne sud prvog stupnja zaključuje, pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 – dalje: ZZP) zaključuje da su navedene odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne, ali da ništetnost tih odredbi ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, jer da ugovor može opstati bez ništetnih odredbi. Stoga kao neosnovan odbija zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora i isplatu iznosa od 93.619,99 eur, a utvrđuje ništetnom odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbu o valutnoj klauzuli. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva glede ništetnosti pojedinih odredaba predmetnog ugovora (odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli) prvostupanjski sud polazi od presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

8. Pravilno je zaključio prvostupanjski sud kako ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za sobom ne povlači ništetnost cijelog ugovora koji je sklopljen između stranaka jer isti može opstati i bez navedenih odredaba u smislu odredbe čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO), kojom je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, dok je stavkom 2. citirane odredbe propisano kako će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje, a u svezi s odredbom članka 1021. ZOO. I odredbom čl. 87. st. 2. ZZP propisano je da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

9. Utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli uspostavlja se ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, na način da je tužitelj kao potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopljen bez tih ništetnih odredbi.

10. Ugovor o kreditu može opstati bez tih ništetnih odredbi, obzirom da je utvrđenjem djelomične ništetnosti potrošaču načelno omogućeno zahtijevati od banke po pravilima o stjecanju bez osnove preplaćene iznose po osnovi utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi, a u ovom konkretnom slučaju tužitelj je postavio eventualno kumulirani zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu i za isplatu s osnove ništetnih odredbi ugovora.

11. Neosnovano je pozivanje tužitelja na pravna shvaćanja Suda Europske unije u predmetima C-484/08, C-96/14, C-26/13, C-186/16, C-118/17, C-260/18 u kojima je zauzeto stajalište da je valutna klauzula obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ te da predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu uslijed čije ništetnosti daljnja pravna egzistencija ugovora više nije moguća. Naime, u predmetu C- 260/2018 polazi se od načelnog stajališta da je objektivna mogućnost održavanja na snazi ugovora sa valutnom klauzulom koja u sebi sadrži tečajni rizik upitna, ali iznosi se shvaćanje da članak 6. Direktive Vijeća EEZ/13 ima intenciju uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana, a ne poništenje svih ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe, kao i da takvi ugovori načelno moraju nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi ako to proizlazi iz odredbi nacionalnog prava (C-118/2017). Da takvi ugovori mogu nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi upravo proizlazi iz odredbi čl. 87. st. 2. ZZP i čl. 324. st. 1. ZOO.

11.1. Prema direktivi 93/13 EEZ od 15. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kao i prema načelima izraženima u odlukama suda Europske unije (dalje: Sud), potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora kao da nije bilo nepoštene odredbe. To je sukladno cilju zaštite koja se pruža, a to je uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, ali i održati ugovor na snazi tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Dakle, sud neće primijeniti nepoštenu odredbu jer ona ne obvezuje potrošača, ali će ispitati može li se održati ugovor na snazi. Pri tome kriterij ne može biti je li povoljnije za potrošača održati ga na snazi ili ne, već su kriteriji, primjerice, može li se bez nepoštene odredbe ostvariti svrha ugovora ili se pravna priroda ugovora mijenja ili ne, mogu li se ispuniti obveze iz ugovora i je li znatno otežano ispunjenje. Za tu ocjenu odlučne su odredbe ugovora i s njim eventualno povezani ugovori te norme materijalnog prava koje reguliraju relevantne ugovorne odnose (čl. 324. st. 1. ZOO).

12. Stoga je kao neosnovanu valjalo odbiti žalbu tužitelja i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke te kao neosnovanu obiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom II.1. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 3. i čl. 6. ugovora o kreditu i odredba o valutnoj klauzuli.

U odnosu na prvostupanjsku presudu pod točkama II.1. izreke u dijelu koji glasi „slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 26. lipnja 2007. pa nadalje, kao i promjenjivom tečaju CHF od 26. lipnja 2007. godine pa nadalje“, pod točkom II.2. izreke i po točkom III. izreke.

13. Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da tužitelj iako su stranke 29. siječnja 2016. sklopile Aneks ugovora o kreditu ima pravo podnijet tužbu radi utvrđenja djelomične ništavosti odredbi predmetnog ugovora, jer činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu sama za sebe ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, radi utvrđenja je li konverzijom u cijelosti uspostavljena ravnoteža nepoštenim ugovornim odredbama, jer ako to nije slučaj, tada potrošač ima pravo ostvarivanja pune zaštite.

14. Međutim, odlučujući o restitucijskom zahtjevu tužitelja sud prvoga stupnja počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, zbog čega se ne može ispitati.

15. Stranke su 29. siječnja 2016. sklopile Aneks Ugovoru o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 - dalje: ZIDZPK). Provedbom konverzije sukladno članku 19.c. ZIDZPK stranke su izmijenile odredbe ugovora o kreditu, s time da je korisnik kredita pristao na konverziju, a promjena je uključivala promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope, utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR te sporazum o raspolaganju pretplaćenim iznosom, koji je izračunat na dan 30. rujna 2015. Stoga je pri odlučivanju sud prvog stupnja morao utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima među strankama. Ako konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tada tužitelj ima pravo ostvarivanja pune zaštite. Naime, tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno ZIDZPK, koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u eurima.

16. Vještačenjem u ovom postupku je utvrđeno da se radi o preplati, međutim nije jasno da li je uklonjena konvertiranjem, jer osim navoda da tužitelju pripada dosuđeni iznos, presuda o tome nema nikakvog obrazloženja. Naime, prvostupanjski sud navodi da činjenica da su stranke sklopile dodatak kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne upućuje na zaključak da bi time prestala sva potraživanja tužitelja i da bi bila uspostavljena ravnoteža između stranaka. Naime, tuženik je tijekom postupka tvrdio da je tužitelju prilikom provedbe konverzije priznata preplata od 52.299,72 kn, no nije jasno da li je ta preplata uzeta u obzir pri izračunu.

16.1. Nadalje, presuda nema razloga ni glede dijela koji glasi: slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 26. lipnja 2007. pa nadalje, kao i promjenjivom tečaju CHF od 26. lipnja 2007. godine pa nadalje“.

17. Zbog svega navedenog je valjalo uvažiti žalbu tuženika, na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP ukinuti presudu u dijelu pobliže opisanom pod točkom I. izreke drugostupanjskog rješenja i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari valjalo je ukinuti i odluku o troškovima parničnog postupka.

18. U ponovnom postupku će sud prvog stupnja otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju je ukazano ovim rješenjem. To znači da će, imajući u vidu i naprijed navedeno, o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud donijeti novu odluku za koju će dati jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, na koje je ukazano, a donijet će i novu odluku o troškovima parničnog postupka. Pri odluci o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud će ocijeniti od kakvog je značaja na restitucijski zahtjev činjenica da su stranke djelomično izmijenile osnovni ugovor Aneksom ugovora o kreditu sukladno odredbama ZIDZPK i matematički, te da li i nakon provedene konverzije tužitelju pripada i ako da koji iznos po osnovi više plaćenih anuiteta zbog ništavih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, a cijeniti će i ostale žalbene navode kojima tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Naime, pri odlučivanju sud prvog stupnja je morao utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima među strankama. Ako konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tada tužitelj ima pravo ostvarivanja pune zaštite.

19. Odluka pod točkom II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 4. ZPP.

U Velikoj Gorici 2. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor