Poslovni broj: 78 Gž-853/2020-4

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 78 Gž-853/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ines Smoljan, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ksenije Jakovčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. L. iz S., OIB: …, kojega zastupa punomoćnik S. Š., odvjetnik u S. protiv tuženika H. M. d.o.o., Z., OIB: …, kojega zastupa punomoćnica A. J., odvjetnica u Odvjetničkom društvu H. & Partneri d.o.o. u Z., radi naknade štete i objave presude, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-393/19 od 16. prosinca 2019., u sjednici vijeća održanoj 19. rujna 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tužitelja A. L. iz S., kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-393/19 od 16. prosinca 2019. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je tužbeni zahtjev odbijen "za više traženo" (za 15.000,00 kn) s pripadajućim zateznim kamatama i u odluci o troškovima parničnog postupka pod točkom III. izreke kojim zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka nije prihvaćen preko iznosa od 7.537,50 kn (1.000,40 eur) [1] sa zateznim kamatama tekućim od 16. prosinca 2019. do isplate.

 

II. Odbija se žalba tuženika H. M. d.o.o., Z., kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-393/19 od 16. prosinca 2019. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen za iznos od 15.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 17. lipnja 2019. do isplate te u dijelu pod točkama II. i III. izreke u cijelosti.

 

              III. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova nastalim im u žalbenoj fazi postupka kao neosnovni.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju 15.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 17. lipnja 2019. do isplate te je preko tog iznosa ("za više traženo") tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka I. izreke) naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana od pravomoćnosti presudu objavi u listu S. D. u rubrici … (točka II. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 7.537,50 kn sa zateznom kamatom tekućom od 16. prosinca 2019. do isplate (točka III. izreke).

 

2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkom I. izreke kojim je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan i protiv odluke o troškovima parničnog postupka pod točkom III. izreke u dijelu kojim zahtjev za naknadu troškova postupka nije prihvaćen preko iznosa iz te točke izreke žali se tužitelj pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u skladu s navodima žalbe te traži naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

 

3. Prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen i protiv odluke pod točkama II. i III. izreke žalbom pobija tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. ZPP. Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u žalbom pobijanom dijelu na način da odbije i taj dio tužbenog zahtjeva, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

 

4. Odgovorom na žalbu tužitelj pobija osnovanost žalbe tuženika i predlaže da sud drugoga stupnja potvrdi prvostupanjsku presudu te zahtjeva naknadu troška nastalog mu podnošenjem odgovora na žalbu.

 

5. Žalbe nisu osnovane.

 

6. Sud prvoga stupnja djelomično je prihvatio tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtjeva naknadu neimovinske štete nastale mu objavom neistinitih informacija o njemu u dnevnom listu S. D. od 19. svibnja 2019. i kojim zahtjeva da se presuda objavi, pozivom na čl. 21. st. 1., 3. i 4. Zakona o medijima (Nar. nov. broj 59/04, 84/11, 81/13, dalje: ZM) u vezi s čl. 22. st. 1. i 2., čl. 40. st. 1. i 2. toga Zakona te čl. 3. st. 4. Ustava Republike Hrvatske (Nar. nov. broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 5/14.) i čl. 19., čl. 1098., čl. 1100. i čl. 1103. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., dalje: ZOO).

 

6. a Obrazlaže u bitnom da tuženik nije dokazao postojanje ekskulpatornih razloga, iako tekst objavljenog članka sadrži istinite informacije, ali se u naslovu i nadnaslovi iznose neistinite činjenice, koje upućuju na potpuno drugačiji zaključak o sadržaju teksta koji ih prati. Smatra da su naslov i nadnaslov takve naravi da su objektivno mogli povrijediti čast, ugled i dostojanstvo tužitelja i nanijeti mu neimovinsku štetu. Ovo jer da i naslov i nadnaslov upućuju na jasan zaključak da je tužitelj osuđen za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće, a ne da mu tek prijeti kazna, odnosno da je tek podignuta optužnica, kako to proizlazi iz sadržaja teksta, uz što su u tekstu objavljeni i inicijali tužitelja koji, u maloj sredini kao što je S. i uz činjenicu da je tamo mali broj vozača kareta, upućuju jasno na osobu o kojoj se piše slijedom čega se i informacije u maloj sredini brzo šire. Stoga prihvaća kao uvjerljive tvrdnje tužitelja da je zbog objave takvog teksta, u sredini u kojoj živi imao neugodnosti jer je morao obrazlagati da protiv njega nije donesena kaznena presuda što da je kod njega izazvalo duševne boli i strah te nelagodu i stid, a što opravdava njegov zahtjeva za naknadu neimovinske štete u iznosu od 15.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe do isplate, kao i zahtjev za objavu presude.

 

7. Tužitelj navodima žalbe osporava pravilnost navedene odluke u bitnome obrazlažući zbog čega smatra da mu je sud, s obzirom na utvrđene činjenice trebao dosuditi puni iznos naknade štete koji je zatražio tužbenim zahtjevom (daljnjih 15.000,00 kn), dok tuženik smatra da sud, da je pravilno utvrdio činjenično stanje, nije trebao prihvatiti tužbeni zahtjev ni za isplatu naknade štete u dosuđenom iznosu niti za objavu presude.

 

8. Ispitujući prvostupanjsku presudu ocijenjeno je da u postupku pred sudom prvoga stupnja nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuju obje stranke. Pobijana presuda, prema ocijeni ovoga suda, nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u smislu te zakonske norme, a ocijenjeno je da u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu počinjene ni druge povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. toga Zakona.

 

9. Suprotno navodima stranaka sud prvoga stupnja ocjenu dokaza proveo je u skladu s čl. 8. ZPP i na temelju tako provedene ocjene dokaza utvrdio je, pravilno i potpuno, sve odlučne činjenice (da sadržaj teksta članka odgovara sadržaju optužnice, ali da su naslov i nadnaslov koji prethode tekstu članka informacijom kojom daju suprotni onome što je navedeno u tekstu, da su u tekstu objavljeni inicijali tužitelja, koje se moglo lako povezati s osobom tužitelja te kako se tužitelj osjećao nakon objave članka) te je neosnovanim ocjenjeno i pozivanje na povredu iz čl. 354. st. 1. toga Zakona.

 

9. a. Tuženiku stoga u ovom dijelu valja odgovoriti da sud nije utvrdio da je tužitelj bio zaposlen kod svjedoka Z. Č. u trenutku objave teksta, niti je to taj svjedok iskazivao (stranica 7., zadnji odlomak i stranica 11 prvi odlomak obrazloženja). Sud je utvrdio da je ovaj svjedok uvjerljivo iskazao kako su i zašto njegovi klijenti povezali da se u tekstu radi o tužitelju, kao i o tome kako se sam tužitelj nakon objave teksta osjeća (pao u depresiju, izgubio samopouzdanje i da je kod njega zavladao strah za ishod kaznenog postupka). Dakle, svjedok je potvrdio kako se tužitelj osjećao nakon objave spornog teksta neovisno od činjenice što kod njega u trenutku objave više nije radio, što je potvrdio i tužitelj u svom iskazu. U vezi s tim pokušaj tuženika da ukaže da iz tih dokaza proizlazi da povreda prava osobnosti koja je predmet ovoga spora ne bi bila posljedica objave ovog članka, već da se radi samo o strahu tužitelja od činjenice da će se protiv njega voditi kazneni postupak i straha od kazne kakva će biti izrečena, predstavlja parcijalnu ocjenu dokaza koja na pristran način pokušava izokrenuti činjenice koje zapravo proizlaze iz provedenih dokaza i koje je sud pravilno utvrdio.

 

9. b Isto tako sud nije utvrdio da je u članku navedeno puno tužiteljevo ime i prezime, već je utvrdio, kako to i proizlazi iz članka, da su objavljeni inicijali i u vezi toga valjanim je i jasnim razlozima obrazložio zašto su treće osobe lako mogle povezati da se isti odnose na tužitelja.

 

10. Činjenični prigovor nepostojanja uzročno posljedične veze u žalbenoj fazi postupka nije razmatran jer isticanje novih činjenica i dokaza u žalbi nije dopušteno (čl. 352. st. 1. ZPP).

 

11. Glede primjene materijalnog prava valja odgovoriti da su čast, dostojanstvo i ugled vrijednosti istog ustavnog ranga kao i sloboda informiranja. U tom smislu pravo na čast, ugled i dostojanstvo predstavlja temeljno ljudsko pravo koje nikada i nigdje nije ograničeno medijskim pravima, dok su, s druge strane, medijska prava uvijek ograničena pravom na čast i ugled, kako to izričito proizlazi iz čl. 3. st. 3. ZM-a, ali i iz čl. 10. st. 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov., Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06), koji stav je izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u brojnim odukama (npr. U-III-4057/2013 od 17. rujna 2014.) te Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Poslovni broj Rev-1553/09 od 24. studenog 2009.

 

11. a Nadalje, pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo. Članak 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao ni članak 38. Ustava ne jamče neograničenu slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu. Ograničenje prava na slobodu izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane.

 

11. b Također, sloboda medija uvjetovana je i postupanjem novinara u dobroj vjeri u skladu s novinarskom etikom (Stoll protiv Švicarske, broj: 69698/01, § 103., presuda od 10. prosinca 2007. i Pedersen i Baadsgaard protiv Danske br. 49017/99, § 78., presuda od 17. prosinca 2004.).

 

12. Iz rečenog proizlazi da sloboda medija ne smije prekoračiti određene granice, posebice kada se tiče zaštite ugleda i prava drugih, pa time ni osnovni zadatak medija, priopćiti informacije o pitanjima od javnoga interesa, ne smije preći te granice. To znači da je, kada u određenim situacijama, u kojima neke izjave utječu na ugled, čast i dostojanstvo pojedinaca, sukob između prava na informiranje i prava na ugled, čast i dostojanstvo potrebno rješavati vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na te dvije zaštićene vrednote s obzirom na okolnosti svakog pojedinog slučaja (Von Hannover protiv Njemačke br. 40660/08 i 60641/08, §§ 104.-107., presuda od 7. veljače 2012.; Axel Springer AG protiv Njemačke, broj: 39954/08, §§ 85.-88., presuda od 7. veljače 2012.; Couderc i Hachette Filipacchi Associés protiv Francuske br. 40454/07, §§ 90.-93., presuda od 10. studenoga 2015.; i Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, broj: 17224/11, § 77., presuda od 27. lipnja 2017.).

 

13. U konkretnom slučaju u spornom je članku:

              -stavljen nadnaslov "…" koji, kako to pravilno navodi i sud prvoga stupnja, zbog samog smisla riječi "epilog" ukazuje da se radi o nekom konačnom ishodu, a

-ispod toga je stavljen podnaslov "Vozaču karete pet mjeseci za udarac u Ruskinju", koji naslov je istaknut velikim fontom i boldano, čime se daje informacija da je netko pravomoćno osuđen,

              -uz što su tekstu napisani inicijali osobe na koju se odnosi, a što je bilo lako povezati s tužiteljem jer se radi relativno maloj sredini, u kojoj nema puno vozača vozila tipa karete, a radi se i o štetnom događaju o kojem se već ranije pisalo.

 

13. a Stavljanjem takvog nadnaslova i naslova te inicijala tužitelja koje je iz iznesenih razloga bilo lako moguće povezati s tužiteljem javnost je, i prema shvaćanju ovoga suda, informirana neistinito o osobi tužitelja i dovedena je u zabludu, a da za tako danu informaciju nije postojao nikakav bitan ili opravdan interes javnosti. Naime, stavljanjem nadnaslova i naslova kako je prethodno navedeno, koji sami po sebi svakom prosječnom čitatelju daju dostatnu i jasnu informaciju o nekoj osobi i nekom događaju, tužitelj je obilježen kao osoba koja je kriva za kazneno djelo i za to je osuđena, a da istinita informacija tome uopće ne odgovara. Takvim nadnaslovom i podnaslovom u konkretnom je slučaju prekršena i dobra vjera i novinarska etika. Svaki prosječan novinar (pa tako i onaj koji uređuje tekst, bira nadnaslove i podnaslove) treba znati značenje pojmova koje koristi i mora biti svjestan posljedica koje korištenje pojedinih pojmova ili izraza može izazvati. U tom smislu mora znati što znači pojam" epilog ", koja je razlika između toga je li netko osuđen za nešto ili tek postoji opravdana sumnja da je kriv za nešto i da bi zbog toga tek mogao biti kažnjen, kao što mu mora biti poznato ustavom zajamčeno pravo da nitko nije kriv dok se ne dokaže suprotno. Kada se, međutim, kao u ovom slučaju i unatoč tome što iz sadržaja teksta proizlazi da tužitelj niti je proglašen krivim niti je osuđen na neku kaznu, nadnaslovom i podnaslovom vrlo jasno upućuje na suprotno (pravosudni epilog i izricanje kazne od 5 mjeseci vozaču karate), što nesporno ne odgovara istini, tada je na strani tuženika postupljeno i suprotno dobroj vjeri i novinarskoj etici. Stoga je takvim postupanjem tuženika i po shvaćanju ovoga suda, povrijeđena ugled i čast tužitelja što opravdava, dosuđenje naknade neimovinske štete.

 

13. b U vezi s tim žaliteljima valja odgovoriti da iz obrazloženja prvostupanjske odluke proizlazi jasno shvaćanje suda prvoga stupnja zbog čega je, na temelju kojih činjenica i odredbi materijalno prava prihvatio tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete te zašto je dosudio naknadu štete u iznosu od 15.000,00 kn, a preko toga do zatraženih 30.000,00 kn zahtjev odbio kao neosnovan. Utvrđene činjenice u tom dijelu prihvaća i ovaj sud jer se slaže sa zaključkom suda prvoga stupnja da je način na koji je izvršena završna obrada članka, o čemu je bilo prethodno riječi, bio podoban da povredi čast i ugled tužitelja, da kod njega izazove nelagodu i sram, kako vezano uz ishod postupka, tako i u odnosu s trećim ljudima, posebno jer ga se lako moglo dovesti u vezu s člankom, a da za takvu objavu nije postojao nikakav opravdani interes javnosti: Stoga činjenice koje je sud prvoga stupnja utvrdio u ovom dijelu i prema shvaćanju ovoga suda, opravdavaju dosudu neimovinske štete upravo u iznosu koji je tužitelju i dosuđen (ne i preko toga), u kojem dijelu odluka suda prvoga stupnja navodima žalbi stranaka nije dovedena u sumnju.

 

14. Na navode žalbe tuženika valja odgovoriti i da je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio da se tužitelj tuženiku pravovremeno obratio sa zahtjevom za objavu ispravka, odnosno isprike od 28. svibnja 2019., koji zahtjev je i po shvaćanju ovoga suda bio dostatno obrazloženi jasan da je tuženik mogao postupiti na neki od načina na koji je u istom predloženo (objaviti ili ispravak ili ispriku), a ne ne postupiti u skladu s čl. 22. st. 2. ZM-a uopće i to jer smatra da zahtjev, za objavu ispravka ima formalnih nedostataka. Naime, u koliko je tuženik smatrao da ispravak iz nekog razloga nije zatražen u skladu s čl. 42. ZM-a, tuženik je mogao objaviti ispriku, ali nije postupio ni po jednom od ta dva stavljena mu zahtjeva. Shodno tome ne mogu se prihvatit navodi žalbe da je tužitelj sam, svojom radnjom, onemogućio postupanje tuženika po zahtjevu za ispravak odnosno zahtjeva za ispravak, već je to bila isključiva volja i odluka urednika tuženika, slijedom čega je tužitelj pravilno postupio kada je podnio predmetnu tužbu.

 

15. Isto tako valja reći da pozivanje tuženika na čl. 55. st. 1. ZM-a nije bilo od utjecaja na pravilnost predmetne odluke. Ovo jer je tužitelj radi ostvarenja naknade neimovinske štete koju zahtjeva u ovom postupku bio dužan postupati u roku iz čl. 23. toga Zakona te njegovo pravo na podnošenje predmete tužbe nije ograničeno ni na koji način pravom koje mu pripada u smislu čl. 55. st. 1. istog Zakona, a niti o tome ovisi osnovanost predmetnog tužbenog zahtjeva.

 

16. Neosnovano tuženik pobija i zakonitost odluke iz točke II. izreke kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev za objavu predmetne presude po pravomoćnosti.

 

17. Revizijski sud je na četvrtoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (4/17) održanoj 18. prosinca 2017. zauzeo pravno shvaćanje (broj: Su-IV-270/17-10):

 

              ''Objava pravomoćne presude u tiskovini dopušten je oblik popravljanja neimovinske štete oštećenom u postupku na koji se primjenjuju odredbe Zakona o medijima. ''

 

17. a Slijedom navedenog, imajući na umu navedeno pravno shvaćanje, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 199. ZOO kada je naložio tuženiku objaviti pravomoćnu presudu kojom je obvezan na naknadu štete tužitelju zbog povrede dostojanstva, časti i ugleda.

 

18. Odluka o troškovima postupka također je ocijenjena pravilnom i zakonitom, kako po osnovi tako i po visini.

 

19. Zbog rečenog je odlučeno kao u izreci na temelju čl. 368. st. 1. ZPP bez potrebe odgovaranja na navode žalbe izvan rečenog (čl. 375. st. 1. ZPP).

 

20. Troškovi nastali strankama podnošenjem žalbi i trošak nastao tužitelju podnošenjem odgovora na žalbu istima nisu priznati jer sa žalbama nisu uspjeli dok trošak odgovora na žalbu nije bio potreban (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 15. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP-a).

 

U Zagrebu 19. rujna 2023.

 

  Predsjednica vijeća:

    Ines Smoljan, v.r.