Poslovni broj: UsI-1585/2024-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Neli Mešin, te zapisničarki Lidiji Trogrlić, u upravnom sporu tužitelja CJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], protiv tuženika Dubrovačko-neretvanske županije, Upravnog odjela za poduzetništvo, turizam i more, OIB: 32082115313, radi poreza na kuću za odmor, 02. listopada 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanjem rješenja Dubrovačko-neretvanske županije, Upravnog odjela za poduzetništvo, turizam i more, KLASA: UP/II-410-15/23- 01/07, URBROJ: 2117-08/1-24-2 od 06. svibnja 2024. godine.

II. Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovog upravnog spora naknadi tuženiku troškove ovog upravnog spora u iznosu od 55,00 (pedesetpet) eura, dok se za više zatraženi iznos zahtjev tuženika za naknadu troška ovog upravnog spora odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, Dubrovačko-neretvanske županije, Upravnog odjela za poduzetništvo, turizam i more, KLASA: UP/II-410-15/23-01/07, URBROJ: 2117- 08/1-24-2 od 06. svibnja 2024, odbijena je žalba CJ (ovdje tužitelja) podnesena protiv rješenja Općine Orebić, Jedinstvenog upravnog odjela, KLASA: UP/I- 410-15/22-01/660, URBROJ: 2117-17-03-22-1 od 05. srpnja 2022. godine, kojim mu je utvrđen porez na kuću za odmor koja se nalazi na adresi [adresa], za 2022. godinu, u iznosu od 1.050,00 kuna.

2. U pravodobno podnesenoj tužbi od 26. lipnja 2024. godine tužitelj je naveo da je u upravnom postupku činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Istaknuo je da na predmetnoj adresi ima prijavljeno prebivalište, da tu prebiva sa suprugom kad je u Hrvatskoj, te da ima otočnu iskaznicu. Smatra da iz isprava o potrošnji vode ne proizlazi da predmetnu kuću koristi povremeno ili sezonski, te da ta kuća nije kuća za odmor. Tužitelj je predložio da sud poništi rješenje tuženika.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je u svemu ostao kao kod obrazloženja svog rješenja, te je predložio da sud tužbu odbije kao neosnovanu.

4. Na ročištu za raspravu pred ovim sudom od 11. rujna 2025. godine, a koja se održala bez prisutnosti uredno pozvanog tužitelja, tuženik je naveo da u svemu ostaje kao u odgovoru na tužbu, odnosno kao u svom rješenju. Popisao je trošak upravnog spora u iznosu od 150,00 eura.

5. Stranke u ovom upravnom sporu nisu predložile izvođenje drugih dokaza.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Člankom 25. Zakona o lokalnim porezima („Narodne novine“ broj 115/16 i 101/17; u daljnjem tekstu Zakon) propisano je da porez na kuće za odmor plaćaju pravne i fizičke osobe koje su vlasnici kuća za odmor.

8. Člankom 2. stavkom 1. točkom 12. Zakona određeno je da je u smislu Zakona kuća za odmor svaka zgrada ili dio zgrade ili stan koji se koriste povremeno ili sezonski. Kućom za odmor ne smatraju se gospodarstvene zgrade koje služe za smještaj poljoprivrednih strojeva, oruđa i drugog pribora.

9. Člankom 26. stavkom 1. Zakona propisano je da se porez na kuće za odmor plaća od 5 do 15 kuna/m[2] korisne površine kuće za odmor.

10. Uvidom u spis javnopravnog tijela utvrđeno je da je pribavljen uvid u Karticu vodomjerila društva Vodovod i odvodnja d.o.o. [adresa], za predmetnu kuću koja se nalazi na adresi [adresa], za 2022. godinu. Iz te isprave se vidi da je u razdoblju od 01. siječnja do 31. svibnja potrošeno 3 m[2] vode, u lipnju 1 m , u srpnju 4 m , u kolovozu 2 m[2] , te u rujnu 2 m , dok u razdoblju od 29. rujna do kraja 2022. godine nije bilo nikakve potrošnje vode. S obzirom na ovo, prvostupanjsko tijelo je zaključilo da tužitelj predmetnu kuću koristi povremeno, odnosno sezonski, u smislu članka 2. stavka 1. točke 12. Zakona, te je 05. srpnja 2022. godine donijelo rješenje o obvezi tužitelja na plaćanje poreza na kuću za odmor za 2022. godinu, u iznosu od 1.050,00 kuna. Povodom žalbe tužitelja podnesene protiv tog rješenja, tuženik je istu odbio. Ovakva rješenja tuženika i prvostupanjskog javnopravnog tijela su zakonita i pravilna.

11. Ovaj sud prihvaća obrazloženja javnopravnih tijela u ovoj upravnoj stvari kako je u konkretnom slučaju iz pribavljenih dokaza utvrđeno da je tužitelj u 2022. godini predmetnu kuću koristio povremeno, odnosno sezonski, u smislu članka 2. stavka 1. točke 12. Zakona, tako da je tužitelj pravilno obvezan na plaćanje poreza na kuću za odmor za tu godinu sukladno članku 25. Zakona. Iz isprave o potrošnji vode (Kartica vodomjerila društva Vodovod i odvodnja d.o.o. [adresa]) je vidljivo da u 2022. godini u 3 zadnja mjeseca nije bilo nikakve potrošnje vode u predmetnoj kući, te se nikakva potrošnja nastavila sve do 31. svibnja 2023. godine. Od 01. siječnja do 31. svibnja 2022. godine potrošeno je samo 3 m[2] vode, u lipnju 1 m , u srpnju 4 m , u kolovozu 2 m , te u rujnu 2 m[2] . Prema tome, iz ovoga se jasno može zaključiti da dinamika potrošnje vode upućuje na povremeno korištenje predmetne nekretnine.

12. To što tužitelj ima otočnu iskaznicu Agencije za obalni linijski pomorski promet ne znači da predmetna kuća nije kuća za odmor u smislu članka 2. stavka 1. točke 12. Zakona. Naime, otočna iskaznica tužitelju je izdana s osnova prijavljenog prebivališta u [adresa], a i koje prijavljeno prebivalište također ne znači da predmetna kuća nije kuća za odmor u smislu članka 2. stavka 1. točke 12. Zakona. Temeljem te otočne iskaznice tužitelj samo ostvaruje pravo na besplatni prijevoz.

13. Čak je i tužitelj sam naveo da na predmetnoj adresi prebiva sa suprugom kad je u Hrvatskoj.

14. S obzirom na to da iz dokaza koji se nalaze u sudskom spisu i spisu javnopravnog tijela ne proizlazi drugačije činjenično stanje u ovoj upravnoj stvari, niti je tužitelj predložio izvođenje drugih dokaza kojima bi se moglo utvrditi drugačije činjenično stanje, ovaj sud smatra utvrđenom činjenicu da je tužitelj predmetnu kuću u 2022. godini koristio povremeno, odnosno sezonski.

15. Navodi tužitelja u tužbi nisu osnovani, te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

16. Na temelju dokaza izvedenih u ovom upravnom sporu, tj. svih isprava koje se nalaze u sudskom spisu i spisu javnopravnog tijela, ovaj sud je utvrdio da su rješenja tuženika i prvostupanjskog javnopravnog tijela zakonito donesena. U upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno, nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila ova upravna stvar.

17. Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09 i 110/21), a na koje ovaj sud, temeljem članka 47. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24; u daljnjem tekstu Pravilnik), pazi po službenoj dužnosti.

18. Zbog svega navedenog, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev je odbijen, te je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

19. Odluka o troškovima spora temelji se na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a, kojom je propisano kako stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, te na odredbama Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima („Narodne novine“ broj 8/88, 3/94 i 150/05; u daljnjem tekstu ZUS) i Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 10/17, 128/17, 106/18, 1/19, 80/19, 1/20, 74/20, 138/20, 1/21, 102/22, 112/22, 156/22, 1/23, 3/23, 56/23, 143/23 i 16/25). Tuženik je na ročištu za raspravu pred ovim sudom od 11. rujna 2025. godine popisao trošak upravnog spora u iznosu od 150,00 eura. Člankom 6. stavkom 1. Pravilnika propisano je da putni troškovi obuhvaćaju naknadu za prijevoz sredstvima javnog prometa, koja su prema stavku 3.: tramvaj, trolejbus, vlak, autobus, brod i avion, izvršeno najkraćim putem i najekonomičnijim prijevoznim sredstvom (članak 7. stavak 1. Pravilnika), a samo na relacijama na kojima ne prometuju sredstva javnog prometa pripala bi naknada troškova u vidu kilometraže (članak 8. stavak 1. Pravilnika). Stoga, kako na relaciji Dubrovnik- Split, i obratno, prometuju sredstva javnog prometa, od kojih je najekonomičniji autobus, te kako je pregledom internetskih stranica utvrđeno da cijena prosječne autobusne karte u jednom smjeru na relaciji Dubrovnik-Split (Split-Dubrovnik) iznosi 20,00 eura, tuženiku je priznat trošak za prijevoz sredstvima javnog prometa u iznosu od 40,00 eura. Nadalje, imajući u vidu udaljenost sjedišta tuženika do adrese suda, vrijeme u kojem je bilo zakazano ročište za raspravu u ovom sporu, kao i vrijeme trajanja rasprave, sud je u konkretnom slučaju ocijenio da zadržavanje tuženikova opunomoćenika izvan mjesta tuženikova sjedišta u konkretnom slučaju nije moglo trajati preko 12 sati. Stoga je tuženiku priznat trošak za dnevnice za službeno putovanje u tuzemstvu koje traje više od 8 sati, a manje od 12 sati dnevno, u iznosu do 15,00 eura (članka 7. stavak 2. točka 20. Pravilnika o porezu na dohodak). Tuženiku su priznati troškovi samo za jednog opunomoćenika koji je bio prisutan na raspravi, jer troškovi drugog opunomoćenika nisu bili opravdani izdaci učinjeni tijekom ovog upravnog spora (članak 144. stavak 1. ZUS-a). Slijedom navedenog, tuženiku je priznat trošak u sveukupnom iznosu od 55 eura, odnosno naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi taj iznos troška, dok je za više zatraženi iznos zahtjev tuženika za naknadu troška ovog upravnog spora odbijen kao neosnovan. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove odluke.

U Splitu, 02. listopada 2025. godine

S U T K I NJ A

Nela Mešin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude može se podnijeti žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA: - tužitelju

- tuženiku

- u spis

NACRT ODLUKE IZRADIO

VIŠI SUDSKI SAVJETNIK-SPECIJALIST ŠIME TOMIĆ