REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj PR-423/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Moniki Ferić, u pravnoj stvari tužitelja KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku DČ, dipl. pravniku iz Hrvatskog sindikata djelatnika u kulturi, Zagreb, Kneza Mislava 20, protiv tuženika HŽ Putnički prijevoz d.o.o. iz Zagreba, Strojarska cesta 11, OIB: 80572192786, zastupan po punomoćniku Nikoli Kokotu, odvjetniku iz Zagreba, radi nedopuštenosti otkaza, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. rujna 2025, u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 2. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I./ Utvrđuje se ništetnom (nedopuštenom) Odluka o razrješenju, broj UP-5-7/25 od dana 21. siječnja 2025. godine kojom je tuženik tužitelja razriješio sa radnog mjesta "tajnik uprave".

II./ Nalaže se tuženiku da omogući tužitelju faktično obavljanje poslova radnog mjesta "Tajnik uprave", u roku od 8 dana.

III./ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja KČ iz [adresa] u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženiku vratiti tužitelja na radno mjesto "Tajnik uprave" u roku od 8 dana.“

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan prijedlog tužitelja KČ iz [adresa] za određivanje privremene mjere koja glasi:

„Nalaže se tuženiku do pravomoćnog okončanja ovog spora vratiti tužitelja na rad odnosno omogućiti mu obavljanje poslova radnog mjesta "Tajnik uprave" sa svim pravima i obvezama koje iz toga proizlaze, u roku od 8 dana.“

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je u radnom odnosu kod tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme zaključenog 27.11.2024., ugovor broj 415/24, temeljem kojeg obavlja poslove radnog mjesta "Tajnik uprave" u Organizacijskoj jedinici Društva Tajništvo uprave. Tuženik je dana 31.1.2025. donio Odluku o razrješenju broj: UP-5-7/25 kojom je tužitelj razriješen obavljanja poslova radnog mjesta "Tajnik uprave", osnovom koje odluke je tužitelju onemogućeno obavljanje poslova tog radnog mjesta, unatoč činjenici kako tužitelj ima zaključen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme radi obavljanja poslova "Tajnik uprave", a koji ugovor je i dalje pravno egzistentan. S danom donošenja predmetne odluke o razrješenju, tuženik je poslove radnog mjesta "Tajnik uprave" prepustio drugom radniku. Napadana odluka o razrješenju osnovom koje je tužitelju uskraćeno obavljanje poslova radnog mjesta "Tajnik uprave" ne sadrži bilo kakvo obrazloženje iz kojeg bi bio razvidan razlog razrješenja. Međutim, tužitelju je jasno i nedvosmisleno priopćeno od strane Uprave tuženika kako je razlog razrješenja podnošenje tužbe koju je tužitelj podnio protiv ovdje tuženika, a koja se odnosi na prethodnu povredu prava tužitelja iz radnog odnosa (Poslovni broj: PR-1879/2024 – Općinski radni sud u Zagrebu). Također, vrijeme donošenja odluke o razrješenju koincidira s vremenom u kojem je tuženik zaprimio tužbu na odgovor u parnici gore naznačenog poslovnog broja. Dakle, razlog razrješenja tužitelja sa radnog mjesta "Tajnik uprave", a prema izravnom usmenom obrazloženju Uprave tuženika, leži u činjenici podnošenja tužbe protiv ovdje tuženika. Dana 3.2.2025., tužitelj je protiv predmetne odluke o razrješenju podnio Zahtjev za zaštitu prava sukladno čl. 123 Zakona o radu broj: 855/25, o kojem tuženik nije odlučivao. Uslijed naprijed navedenih radnji i postupaka tuženika, tužitelju je od dana 3.2.2025. onemogućeno obavljanje poslova "Tajnika uprave" u cijelosti i isti su od strane tuženika u potpunosti predani novom radniku, da bi tuženik već dana 5.2.2025. dostavio tužitelju Ponudu za sklapanje novog ugovora o radu broj: 916/25. Tužitelj je očitovanjem broj: 1365/25 od 14.2.2025. odbio ponuđeni novi ugovor o radu, smatrajući predmetno razrješenje nezakonitim i bez opravdanog razloga, a potpisivanjem novog ugovora onemogućio bi zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom s obzirom da bi dragovoljno pristao na promjenu radnog mjesta, što je tužitelju apsolutno neprihvatljivo. Napadana Odluka o razrješenju broj: UP-5-7/25 od 31.1.2025. je nedopuštena, ništetna i bez pravnog učinka i to iz razloga:

a) Odluka o razrješenju ne sadrži niti jedan razlog kojim bi se predmetno razrješenje moglo opravdati ili pokušati opravdati;

b) Odluka o razrješenju kojom je tuženik tužitelja isključio iz procesa rada na radnom mjestu "Tajnik uprave" u kontradikciji je sa tužiteljevim Ugovor o radu od 27.11.2024., a koji ugovor je zaključen na neodređeno vrijeme, koji, kao takav, i nadalje egzistira; c) Odluka o razrješenju koja je posljedica podnošenja tužbe tužitelja protiv ovdje tuženika u prethodno navedenom parničnom predmetu, u suprotnosti je sa odredbom čl. 117 st. 2 Zakona o radu kojim je propisano kako, između ostaloga, podnošenje tužbe protiv poslodavca, a kojom tužitelj namjerava zaštitit svoj radnopravni status, ne predstavlja opravdani razlog za otkaz. Iako tuženik u ovom trenutku tužitelju nije otkazao ugovor o radu na neodređeno vrijeme, napadanom odlukom o razrješenju tuženik je to de facto učinio, s obzirom da je tužitelju onemogućio obavljanje poslova njegovog radnog mjesta, a poslove tužitelja prepustio drugom radniku;

d) Tuženik je prije donošenja predmetne odluke o razrješenju koja je nedvojbeno bitna za radnopravni položaj radnika, propustio postupiti po čl. 150 ZR-a, na način da se o namjeri donošenja te i takve odluke prethodno savjetovao sa radničkim vijećem odnosno sindikalnim povjerenikom sa pravima i obvezama radničkog vijeća, a što napadanu odluku, sukladno st. 12 citiranog članka čini ništetnom, bez ulaženja u meritum spora. S obzirom na navedeno, predlaže da sud utvrdi da ništetnom (nedopuštenom) Odluka o razrješenju od dana 21. siječnja 2025. te da tuženik vrati tužitelja na radno mjesto "Tajnik uprave", te mu omogućiti faktično obavljanje poslova radnog mjesta "Tajnik uprave".

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi da osporava činjeničnu i pravnu osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti. Nesporno je kako je Tužitelj kod Tuženika zaposlen na radnom mjesto „Tajnik Uprave“ temeljem odredbi Ugovora o radu br. 415/24 od dana 27. studenog 2024. godine. Tuženik ističe kako je dana 31. siječnja 2025. godine donio Odluka o razrješenju poslova nadređenog radnika na radnom mjestu „Tajnik Uprave“, a koja Odluka je u potpunosti donesena sukladno odredbama internih akata poslodavca, odnosno sukladno odredbi članka 19. stavak 2. Pravilnik o XVI. Izmjenama i dopunama Pravilnika o organizaciji HŽ Putničkog prijevoza d.o.o. te sukladno odredbi točke 11. Ugovora o radu br. 415/24 od dana 27. studenog 2024. godine. Naime, odredbom članka 11. Ugovora o radu utvrđena je obveza poslodavca (ovdje Tuženika) radniku (ovdje Tužitelju) ponuditi drugi ugovor o radu za obavljanje poslova radnog mjesta sukladno stručnoj spremi radnika, a u slučaju da je do razrješenja radnika s radnog mjesta došlo voljom poslodavca. Obzirom na navedeno, Tuženik je bez odgode nakon donošenja Odluke, dana 5. veljače 2025. Tužitelju dostavio ponudu za sklapanje ugovora o radu, sve sukladno članku 28. Izjave o osnivanju Tuženika te odlukama Uprave Tuženika broj:

UP-5-7/25 od dana 31. siječnja 2025. kojom ponudom je Tužitelju ponuđeno sklapanje ugovora o radu za obavljanje poslova radnog mjesta „Glavni pravni zastupnik“ u Službi Tuženika za upravljanje ljudskim potencijalima. Prethodno opisanim postupanjem Tuženik je u potpunosti ispunio obveze predviđene primjenjivim propisima te internim aktima samog Tuženika. Uostalom, autonomno pravo Tuženika kao poslodavca je, temeljem svoje diskrecijske ovlasti, pravo provoditi organizacijske promjene te raspoređivati nadređene radnike sukladno potrebama poslovanja, uz poštivanje odredbi Zakona o radu. Također, Tuženik ovim putem ističe kako Ugovor o radu nije raskinut niti otkazan, odnosno Ugovor o radu je i dalje na snazi te je Tužitelj temeljem istog i dalje zaposlen u društvu Tuženika. Slijedom navedenog, Tužitelju nisu povrijeđena nikakva prava iz radnog odnosa, obzirom da isti i dalje traje. Stoga, Tuženik ističe kako je tužbeni zahtjev u predmetnom postupku preuranjen te da Naslovni sud treba odbaciti tužbu sukladno odredbi članka 282. Zakona o parničnom postupku. Prethodno izneseno tumačenje Tuženika potvrđuje i brojna sudska praksa, tako primjera radi presuda Županijskog suda u Bjelovaru od dana 27. veljače 2018. godine pod poslovnim brojem GŽ R-1327/17, u kojem je Županijski sud u Bjelovaru jasno obrazložio tumačenje kako odluka o razrješenju nadređenog radnika ne predstavlja otkaz ugovora o radu, već je u isključivoj nadležnosti poslodavca da donosi odluke o ustroju radnih mjesta sukladno svojim potrebama. Nadalje je Županijski sud u Bjelovaru naglasio kako menadžerske i rukovodeće pozicije mogu biti predmet reorganizacije i promjena temeljenih na poslovnim potrebama, bez obveze posebnog obrazloženja, osim ako takva obveza nije izrijekom propisana ugovorom o radu ili kolektivnim ugovorom. U predmetnom postupku, budući da radniku nije prestao radni odnos, već mu je samo promijenjeno radno mjesto, Županijski sud u Bjelovaru presudio je kako je odluka poslodavca u potpunosti donesena sukladno primjenjivim propisima, ustaljenoj sudskoj praksi te sukladno načelu poslovne autonomije poslodavca. Nadalje, Županijski sud u Zagrebu je u presudi od dana 2. ožujka 2022. godine pod poslovnim brojem GŽ R-328/2022, iznio tumačenje kojim je potvrđeno pravo poslodavca da razriješi rukovodećeg radnika s njegovog dotadašnjeg radnog mjesta i ponudi mu drugo odgovarajuće zaposlenje. Županijski sud u Zagrebu je osobito istaknuo kako se u predmetnom postupku ne može raditi o nezakonitom postupanju poslodavca ako isti pruža alternativnu mogućnost nastavka zaposlenja. U konkretnom slučaju, Tuženik je Tužitelju bez odgode dostavio Ponudu za sklapanjem ugovora o radu dana 5. veljače 2025., kojom je Tužitelju ostavljena mogućnost prihvatiti radno mjesto „Glavni pravni zastupnik“ u Službi Tuženika za upravljanje ljudskim potencijalima, međutim takav ugovor nije sklopljen isključivom voljom Tužitelja. Također, Tuženik dalje prilaže presudu i rješenje Županijskog suda u Splitu od dana 30. studenog 2017. godine pod poslovnim brojem GŽ R-786/2017, a u kojoj presudi je Županijski sud u Splitu zaključio kako razrješenje radnog mjesta ne može automatski predstavljati ništetan akt niti otkaz ugovora o radu. Županijski sud u Splitu je u predmetnom postupku posebno naglasio kako je pravo poslodavca donositi (takve) odluke u skladu s internim pravilnicima, pod uvjetom da time ne ugrožava temeljna prava radnika te je dodatno naveo kako je, ukoliko razrješenje ne podrazumijeva prestanak radnog odnosa, već samo promjenu radnog mjesta, poslodavac slobodan u svom odlučivanju i postupanje, sve pod uvjetom da poštuje zakonom uređene postupke te načelo dobrih poslovnih praksi. Obzirom na sve prethodno navedeno, nesporno je kako navodi Tužitelja o navodnoj diskriminaciji nisu osnovani. Iz brojne priložene sudske prakse jasno proizlazi kako sama vremenska povezanost između podnošenja tužbe i donošenja organizacijske odluke nije dovoljna da bi se utvrdila protupravna radnja poslodavca kojom je narušeno pravo radnika. Tako je Županijski sud u Zagrebu u presudi od dana 2. ožujka 2022. godine pod poslovnim brojem GŽ R-328/2022 potvrdio kako razrješenje rukovodećeg radnika predstavlja isključivo pitanje organizacije poslodavca te ne može biti shvaćeno kao odmazda prema radniku. Nadalje, naglašeno je da se poslovne odluke poslodavca ne mogu dovoditi u pitanje samo temeljem subjektivnog osjećaja radnika da je do povrede njegovih prava došlo, već takva povreda mora biti objektivno i nesporno utvrđena, a što ovdje nije slučaj. Također, Tuženik ističe kako je autonomno pravo poslodavca urediti svoje unutarnje organizaciju i sistematizaciju kako bi osigurao učinkovitije poslovanje i racionalizaciju troškova poslovanja, a što je sukladno i tumačenjima sudske prakse, uključujući Sentencu Županijskog suda u Rijeci od 20. listopada 2022. godine pod brojem Gž R 511/2020, koja navodi da poslodavac ima pravo reorganizirati poslovanje, uključujući čak i ukidanje radnih mjesta radi poslovne učinkovitosti te se ista ne može smatrati diskriminacijom. Slijedom navedenog, predlaže da sud odbaci tužbu tužitelja, a podredno da sud odbije tužbeni zahtjev te da tužitelju naloži da tuženiku nadoknadi troškove ovog postupka.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Odluku o razrješenju tužitelja od 31.1.2025. (list 5 spisa), Ugovor o radu od 27.11.2024. (list 6-7 spisa), e-mail – očitovanje tužitelja od 31.1.2025. (list 8-10 spisa), Zahtjev za zaštitu prava od 3.2.2025. s prilozima (list 11-18 spisa), Očitovanje tužitelja na ponudu novog ugovora od 14.2.2025. s prilozima (list 19-43 spisa), Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o organizaciji HŽ Putničkog prijevoza d.o.o. (list 53-57 spisa), sudsku praksu (list 58- 71 spisa), te je saslušan tužitelj (list 75-76 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03 i 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 23/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22- dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

5. Sud je izveo sve predložene dokaze, te su punomoćnici stranaka na ročištu 2.9.2025. suglasno izjavili da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, odustali su od drugih dokaznih prijedloga, te su suglasno predložili zaključenje glavne rasprave, pa je sud odlučio da se dokazi više neće izvoditi i zaključio je glavnu raspravu.

6. Među strankama nije sporno, kako su to izjavili punomćnici stranaka na ročištu 4.6.2025.:

- da je tužitelj zaposlen kod tuženika na radnom mjestu tajnika isključivo temeljem sklopljenog ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 27.11.2024.,

- da je tuženik dana 31.1.2025. donio Odluku o razrješenju,

- da je nakon toga tuženik tužitelju dana 5.2.2025. ponudio izmijenjeni ugovor o radu kojeg tužitelj nije prihvatio,

- da nakon Odluke o razrješenju tužitelj više ne obavlja poslove tajnika,

- da još uvijek postoji tužiteljev ugovor o radu od 27.11.2024.koji nije otkazan,

- da je tužitelj pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava, dok u odnosu na tužbu tuženik tvrdi da je preuranjena.

7. Tužitelj navodi da i nakon Odluke o razrješenju dobiva plaću sukladno sklopljenom ugovoru o radu.

8. Protiv Odluke o razrješenju od 31.1.2025. tužitelj je podnio zahtjev za zaštitu prava od 2.2.2025. na koji tuženik nije odgovorio pa je tužitelj podnio predmetnu tužbu dana 28.2.2025. čime je postupio sukladno odredbi čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu (Narodne novine broj; 93/14. dalje: ZR). Sud nije prihvatio navode tuženika da je tužba preuranjena jer tužitelj nakon donošenja pobijane odluke o razrješenju više ne može obavljati poslove tajnika, čime su povrijeđena njegova prava pa je tužitelj u zakonskom roku podnio zahtjev za zaštitu prava o kojem tuženik nije odlučio te je u zakonskom roku podnio tužbi kojom pobija odluku poslodavca kojom smatra da su mu povrijeđena prava.

9. Iz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 27.11.2024. proizlazi:

- da je tužitelj zasnovao radni odnos s tuženikom na neodređeno vrijeme na radnom mjestu tajnik Uprave u Tajništvu Uprave,

- da prema točki 11. Ugovora o radu u slučaju razrješenja radnika do kojeg je došlo voljom poslodavca, poslodavac je obvezan ponuditi radniju drugi ugovor o radu za obavljanje poslova radnog mjesta sukladno stručnoj spremi radnika,

- da prema točki 12. Ugovora o radu u slučaju da radnik u roku od 8 dana od dana primitka ponude za sklapanje ugovora o radu ne prihvati ponudu, radniku će biti otkazan ovaj ugovor o radu s istodobnom ponudom izmijenjenog ugovora o radu.

10. Prema Pravilniku o izmjenama i dopunama Pravilnika o organizaciji HŽ Putničkog prijevoza d.o.o. u Tajništvu Uprave obavljaju se pravno - tehnički poslovi koji se odnose na pripremanje i održavanje sjednica Uprave i skupštine Društva, te Uprave u funkciji Skupštine ovisnih društava kao i pripremanje i distribuciju odluka, te kontrola svih ugovora. Navedenim Pravilnikom je određeno da je tajnik Uprave nadređeni radnik kojeg imenuje i razrješava Uprava.

11. Uvidom u Odluku tuženika od 31.1.2025. utvrđeno je da se tužitelj razrješuje od obavljanja poslova nadređenog radnika na radnom mjestu "Tajnik uprave" s danom 2.2.2025. te ista ne sadrži nikakvo obrazloženje.

12. Iz iskaza tužitelja kojeg je sud prihvatio kao jasan i logičan proizlazi da tužitelj radi kod tuženika od 2011. te je tada sklopio običan ugovor o radu za radno mjesto tajnika, te je te poslove i obavljao cijelo vrijeme, a zatim su mu ponudili novi ugovor o radu za isto radno mjesto, ali sa odredbom prema kojoj ga mogu razriješiti kada žele, a taj ugovor je sklopio iz razloga što su mu dali otkaz sa ponudom izmijenjenog ugovora. Nakon tog ugovora, i dalje je obavljao poslove tajnika, sve do odluke o razrješenju, te su ga tada razriješili i odmah imenovali drugu kolegicu za tajnicu, tako da nakon ove odluke o razrješenju više ne obavlja poslove tajnika, te zapravo ništa ne radi. Na njegov rad nije bilo nikakvih prigovora niti pritužbi niti je dobio upozorenje. U odluci o razrješenju nisu dani nikakvi razlozi razrješenja. Tuženik nije proveo postupak savjetovanja prije donošenja odluke o razrješenju, te to nisu nikada radili, a to mu je poznato jer je bio tajnik uprave. Od razrješenja dolazi na posao i čeka da ga netko pozove i da mu da posao, ali samo iznimno ga netko pozove za neki posao.

13. Sud nije prihvatio iskaz tužitelja u dijelu da su ga razriješili iz razloga što je pokrenuo sudski spor protiv odluke o otkazu sa ponudom izmijenjenog ugovora, te je taj postupak još u tijeku, te mu je tuženik odnosno direktor i rekao da je to razlog razrješenja na sjednici uprave, budući se radi o paušalnim navodima tužitelja koji nemaju uporište u izvedenim dokazima.

14. U ovom predmetu je sud utvrdio sve odlučne činjenice na temelju svih predloženih dokaza stranaka, te je sporno isključivo pravno pitanje, da li je tuženik imao osnovu za donošenje odluke o razrješenju tužitelja s mjesta tajnika Uprave temeljem koje tužitelj više ne može obavljati poslove tajnika Uprave.

15. Pobijana Odluka o razrješenju nema nikakvih razloga o tome zbog čega je takva odluka donesena, a ovaj sud smatra da svaka odluka kojom se odlučuje o pravima i obvezama radnika, a u konkretnom slučaju je navedenom odlukom tužitelju onemogućeno obavljanje poslova tajnika Uprave tako da je odlučeno o tužiteljevim pravima i obvezama, mora biti obrazložena, a to iz razloga što radnik mora znati zbog čega je odluka donesena i temeljem toga može odlučiti da li će istu osporavati ili ne. Budući da pobijana odluka nema baš nikakve razloge o tome zbog čega je donesena, to se ista ne može ispitati pa je zbog toga nepravilna i nedopuštena.

16. Prema čl. 7. st. 1. ZR poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

17. Kako je temeljem odluke o razrješenju tužitelju onemogućeno obavljanje poslova tajnika Uprave (te je na to radno mjesto imenovana druga osoba), iako tužitelj i dalje ima važeći ugovor o radu za radno mjesto tajnika Uprave, to su pobijanom odlukom o razrješenju tužitelju povrijeđena njegova prava iz radnog odnosa i to temeljno pravo i obveza – pravo na rad (koje mu jamči i Zakon o radu i Ustav RH). Pobijanom odlukom o razrješenju tuženik je jednostrano i proizvoljno, bez uporišta u odredbama ZR-a i protivno važećem ugovoru o radu sklopljenim između stranaka, izmijenio sadržaj radnog odnosa tužitelja, budući mu je temeljem takve jednostrane odluke onemogućio obavljanje poslova za koje ima sklopljen važeći ugovor o radu pa je ista i zbog toga nedopuštena.

18. Tužitelj kao tajnik Uprave nije fizička osoba koja prema propisu o trgovačkim društvima, kao član uprave ili izvršni direktor ili fizička osoba koja je u drugom svojstvu prema posebnom zakonu, pojedinačno i samostalno ili zajedno i skupno, ovlaštena voditi poslove poslodavca sukladno čl. 4. st. 3. ZR-a, odnosno tužitelj nije menadžer koji ima posebna prava i obveze (izvan Zakona o radu), već je tužitelj „običan“ radnik u radnom odnosu na radnom mjestu tajnik Uprave temeljem jednostavnog klasičnog ugovora o radu. Sukladno tome, na tužitelja se isključivo primjenjuju odredbe Zakona o radu, te samo iznimno neki drugi propis ako su istim njegova prava regulirana povoljnije od Zakona o radu, budući se sukladno čl. 9. st. 3. ZR-a primjenjuje za radnika najpovoljnije pravo.

19. Tužitelj ima zaključen klasični tj. jednostavni ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto tajnik Uprave, te isti nema nikakve elemente menadžerskog ugovora, te bez tog ugovora tužitelj niti ne bi bio u radnom odnosu pa nije bilo osnove za donošenje posebne odluke o (imenovanju i) razrješenju tužitelja sa radnog mjesta tajnika Uprave za koje radno mjesto tužitelj već ima sklopljen ugovor o radu. Svako drugačije postupanje tuženika pa tako i donošenje internog Pravilnika kojim propisuje takvo postupanje predstavlja izigravanje radno-pravnog odnosa i Zakona o radu.

20. Dakle, obzirom da tužitelj ima ugovor o radu za radno mjesto tajnik Uprave te obzirom na sadržaj poslova tajnika uprave (pravno - tehnički poslovi koji se odnose na pripremanje i održavanje sjednica Uprave i skupštine Društva, te Uprave u funkciji Skupštine ovisnih društava kao i pripremanje i distribuciju odluka, te kontrola svih ugovora), tužitelj nedvojbeno nije bio osoba iz čl. 4. st. 3. ZR-a za koju bi se mogli posebnim Pravilnikom poslodavca urediti prava, obveze i uvjeti koji su drugačiji tj. nepovoljniji od onoga što je propisano Zakonom o radu. Stoga u slučaju kada je tuženik tužitelja razriješio s poslova tajnika Uprave temeljem svog Pravilnika, (kojim niti nisu propisani razlozi razrješenja), predstavlja izigravanje radno-pravnog odnosa i postupanje protivno odredbama Zakona o radu, što također čini pobijanu odluku o razrješenju nedopuštenom.

21. Točni su navodi tuženika da tuženik kao poslodavac ima diskrecijske ovlasti i autonomno pravo provoditi organizacijske promjene sukladno potrebama poslovanja, međutim, takvo postupanje ne može biti protivno odredbama Zakona o radu, a postupanje tuženika na način da tužitelju jednostrano i bez razloga i osnove onemogući obavljanje poslova za koje ima sklopljen ugovor o radu, zasigurno ne predstavlja organizacijske promjene koje dopušta Zakon o radu, već isključivo onemogućavanje jednog radnika u obavljaju rada temeljem važećeg ugovora o radu, što je protivno odredbama Zakona o radu.

21. Tužitelj tvrdi da je tuženik bio dužan provesti savjetovanje o namjeravanoj odluci o razrješenju s radničkim vijećem odnosno sindikalnim povjerenikom koji ima prava i obveze radničkog vijeća, a što nije učinio, dok tuženik smatra da to nije bio dužan sukladno sudskoj praksi.

23. Prema čl. 150. st. 1. ZR prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika.

24. Po ocjeni ovog suda, kako je pobijanom odlukom o razrješenju tužitelju onemogućeno obavljanje poslova tajnika Uprave koje je do tada obavljao, to je navedenom odlukom izmijenjen sadržaj radnog odnosa tužitelja pa takva odluka poslodavca predstavlja odluku važnu za položaj radnika o kojoj se je tuženik prethodno bio dužan savjetovati s radničkim vijećem odnosno sindikalnim povjerenikom koji ima prava i obveze radničkog vijeća. Kako tuženik nije ni tvrdio da je navedeno savjetovanje proveo (jer je smatrao da to ne mora učiniti prema sudskoj praksi), a niti je dostavio ili predložio dokaze kojima dokazuje da je savjetovanje provedeno, to ovaj sud smatra da tuženik nije postupio sukladno čl. 150. st. 1. ZR-a pa je i zbog toga pobijana odluka ništetna tj. nedopuštena.

25. Također, valja dodati da pozivanje tuženika na sudsku praksu nije odlučno u ovom predmetu jer ista nije izvor prava, niti je obvezujuća, te dostavljene sudske odluke iz drugih sudskih predmeta nisu donesene u činjenično i pravno istovjetnim predmetima.

26. Slijedom svega navedenog, ovaj sud je utvrdio da je pobijana odluka o razrješenju (kojom je tužitelju onemogućen rad na radnom mjestu tajnik Uprave) ništetna tj. nedopuštena pa je tuženik dužan omogući tužitelju faktično obavljanje poslova radnog mjesta "Tajnik uprave" (u čemu ga je onemogućio pobijanom odlukom), kao pod točkom I. i II. izreke presude.

27. Tužitelj neosnovano zahtijeva da ga tuženik vrati na radno mjesto "Tajnik uprave" jer se tužitelj nalazi u radnom odnosu temeljem važećeg ugovora o radu na radnom mjestu tajnik Uprave, ali kako je tužitelju onemogućeno obavljanje tih poslova, to tužitelj osnovano zahtijeva da mu tuženik omogući faktično obavljanje tih poslova.

28. Nadalje, kako je predmetna odluka o razrješenju tužitelja sa radnog mjesta "Tajnik uprave" donesena bez prethodno provedenog postupka savjetovanja sa radničkim vijećem tuženika, odnosno sindikalnim povjerenikom sa pravima i obvezama radničkog vijeća, a temeljem koje odluke je tužitelju uskraćeno obavljanje poslova njegovog radnog mjesta, te kako je i nadalje na pravnoj snazi Ugovor o radu tužitelja na neodređeno vrijeme od 27.11.2024. temeljem kojega tužitelj ima pravo i obvezu obavljanja poslova radnog mjesta "Tajnik uprave", to tužitelj, sukladno čl. 124 st. 2 ZR- a, predlaže donošenje privremene mjere, kako je to navedeno u izreci ovog rješenja.

29. Prema čl. 124. st. 2. ZR-a radnik koji osporava dopuštenost otkaza može tražiti da sud privremeno, do okončanja spora, naloži njegovo vraćanje na posao. Budući da predmet ovog spora nije nedopuštenost otkaza, niti pobijana odluka ima učinak otkaza ugovora o radu, to sukladno citiranom propisu nije bilo osnove za određivanje privremene mjere. Također, pri odlučivanju o prijedlogu tužitelja za određivanje privremene mjere valja polaziti od odredbe čl. 346. Ovršnoga zakona, (dalje OZ) kojom je određeno da se privremena mjera može kod nenovčanih tražbina odrediti ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine, zatim ako učini vjerojatnim i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranje spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, posebno s time što bi promijenio postojeće stanje stvari, ili ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti. U st. 2 istog članka određeno je da predlagatelj osiguranja ne mora dokazivati gore navedenu opasnost, ako učini vjerojatnim da bi predloženom mjerom protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu. Tužitelj je učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine ali nije učinio vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti, tim više što tužitelj nesporno prima istu plaću kao i prije, to je i zbog toga ovaj prijedlog tužitelja neosnovan.

U Zagrebu, 2. listopada 2025.

Sudac:

Monika Ferić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pisanim putem u pet primjerka u roku 15 dana.

Dna:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika

3. spis