Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž-2161/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras- Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa odvjetnica Vitorija Svić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, koji je zastupan po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Šavorić & partneri d.o.o. iz Zagreba, Ilica 1/A, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8153/2019-45 od 17. prosinca 2024., u sjednici održanoj 2. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuju se presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8153/2019-45 od 17. prosinca 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnim i bez pravnog učinka odredbe ugovora o kreditu br. 112-50-3687244, solemniziranog od strane javnog bilježnika Franka Čerina iz Pule pod brojem OU-983/06-1 25. rujna 2006., sklopljenog između tužitelja i tuženika, i to odredbe koje glase: dio članka 1. Iznos kredita „Kunska protuvrijednost CHF… po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“; dio članka 2. Kamatna stopa „…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora...“; dio članka 7. Način otplate „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…Uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa Banke." (točka I. izreke), pa je naloženo tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju iznos od 5.190,39 eura / 39.107,05 kuna zajedno sa zateznim kamatama, koje teku na pojedine iznose kako je to specificirano izreci presude (točka II. izreke),

1.1. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u presudi, naloženo je tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 3.212,15 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. prosinca 2024. pa do isplate, u roku od 15 dana (točka III. izreke).

1.2. Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je preinaka tužbe.

1.3. Protiv te presude, kao i protiv rješenja žali se tuženik pobijajući ih zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

1.4. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio sve žalbene navode kao neosnovane.

1.5. Žalba tuženika je neosnovana.

2. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

2.1. Nadalje, suprotno žalbenim navodima žalitelja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječe sami sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude sa sadržajem izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

2.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF te zahtjev tužitelja kojim traži od tuženika povrat stečenog bez osnove na temelju tih odredbi koje tužitelj smatra ništetetnim.

4. Nesporno je da su stranke sklopile ugovor o kreditu broj 188-50-4153060 koji je javnobilježnički potvrđen, odnosno koji je solemniziran od strane javnog bilježnika Franka Čerina iz Pule pod brojem OU-983/06 25. rujna 2006. kojim je tužitelju odobren kredit od 37.003,51 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita u svrhu kupnje novog automobila marke Mazda na 84 mjesečna anuiteta, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF banke važećem na dan dospijeća, s kamatnom stopom od 5,20% godišnje, a ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s važećim odlukama banke.

5. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF tuženik neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji joj je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početno ugovorenu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF.

6. Pravilno je prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

7. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (»Narodne novine«, broj 96/03., 46/07. i 79/07., dalje: ZZP/03.).

7.1. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, da u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope a ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Dalje je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike u iznosima koje je tužitelj platio na ime razlika promjene kamatne stope u odnosu na početni otplatni plan i po osnovi tečajne razlike u ukupnom iznosu od 39.107,05 kuna.

8. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke prvostupanjskog suda vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 19/22., dalje: ZZP/22.) te članka 502.c ZPP-a.

8.1. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

8.2. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

8.3. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

8.4. Stoga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 70/19., dalje: ZPP/19.), na temelj članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom valja da je prvostupanjski sud na prijedlog stranaka, pa tako i tuženika, donio odluku nakon što je proveo dokaze koje su stranke predložile, pa je neosnovano pozivanje tuženika sada u žalbi da prvostupanjski sud nije izveo dokaze pregledom isprava koje je tuženik predložio, sve na okolnosti prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

9. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

9.1. Tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora, odnosno razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

10. Osim toga, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

11. U odnosu na istaknuti prigovor zastare treba istaći da je prvostupanjski sud pravilno taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

11.1. Nadalje, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO-a.

11.2. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 12. lipnja 2019., tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) odnosno 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja.

12. Također, pravilno je prvostupanjski odlučio o tužbenom zahtjevu kojeg je tužitelj konačno postavio podneskom od 24. kolovoza 2022., čemu se tuženik nije protivio, a po ocjeni ovog suda tužitelj je svoj zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka budući da ne raspolaže stručnim financijsko-knjigovodstvenim znanjima da bi u tužbi mogao postaviti precizan zahtjev u odnosu na visinu potraživanja.

12.1. Za napomenuti je i to da se prema Zaključku poslovni broj Su IV- 162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, pa su neosnovani žalbeni navodi tuženika o objektivnoj preinaci glede uređenih iznosa i kamata na pojedine iznose.

12.2. Isto tako za odgovoriti je tuženiku da tužitelj u tužbi nije postavio određen tužbeni zahtjev, pri čemu ga prvostupanjski sud nije na temelju članka 109. stavak 1. ZPP-a pozvao da dopuni tužbu na način da postavi određen tužbeni zahtjev. U takvoj situaciji, kada prvostupanjski sud nije pozvao tužitelja na dopunu tužbe po članku 109. stavak 1. ZPP-a a niti ga je pozvao na postavljanje određenog tužbenog zahtjeva po članku 186.b stavak 4. u vezi s člankom 325.a stavak 2. ZPP-a, već je tužitelj nakon pribave dokumentacije sam postavio određen tužbeni zahtjev, treba uzeti da je tužitelj podnio takav zahtjev već u tužbi, zbog čega prigovor zastare nije osnovan.

13. Nadalje, neosnovano tuženik u svojoj žalbi ističe da je utvrđeni iznos razlike trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima.

13.1. Naime, u ovom postupku je predmet spora tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe članka 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (članak 2. ZPP-a), a tuženik takav zahtjev nije podnio, o ikakvom njegovom navodnom potraživanju ne može biti odlučeno niti stoga može biti izvršen prijeboj s pravilno utvrđenom tražbinom tužitelja.

14. U odnosu na žalbe navode da tužitelj nije saslušan tijekom postupka za ukazati je žalitelju da prema stanju spisa proizlazi da je tužitelj saslušan zamolbenim putem upravo na okolnosti pregovaranja, pa su i ti žalbeni navodi tuženika u cijelosti neosnovani.

15. U žalbi je nadalje navedeno da je prvostupanjski sud neosnovano proizveo učinak fiksne kamatne stope na ugovor o kreditu, jer ni u kolektivnom sporu nije traženo da se promjenjiva kamatna stopa u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom, već se inzistiralo na promjenjivoj kamatnoj stopi za koju se tražilo da se definiraju parametri i njihova metoda izračuna. Takvi žalbeni navodi također nisu osnovani. Naime, sud nije ovlašten revidirati ugovor na način da izmijeni sadržaj nepoštene ugovorne odredbe, niti na način da ju svede na pravičnu mjeru niti na način da se primjene dispozitivne odredbe nacionalnog prava, već nepoštenu odredbe samo može izuzeti iz primjene (utvrditi ništavom). Revizija nepoštenih odredbi značila bi njihovo djelomično ostavljanje na snazi, a takvu mogućnost odredbe o ništavosti ne predviđaju, pa je zbog toga prvostupanjski sud mogao kao mjerodavnu visinu redovne kamate uzeti u obzir jedino početno ugovorenu kamatnu stopu.

16. U odnosu na žalbene navode da tužitelj nije dokazao da je upravo on podmirio anuitete iz ugovora o kreditu, zbog čega smatra da tužitelj nije dokazao da ima potraživanje prema tuženiku, treba navesti da je upravo tuženik u spis, po nalogu suda, dostavio dokaze o izvršenim uplata po kreditnoj partiji, pa imajući u vidu da takav žalbeni navod tuženik iznosi tek u žalbi, to ne samo da je takav žalbeni navod tuženika proturječan s njegovim postupanjem kada je dostavio podatke o izvršenim uplatama već je tuženik i prekludirana s isticanjem takvog prigovora.

17. Nadalje, ovdje valja naglasiti, da činjenica što je tužitelj odabrao vrstu kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF, iako je imao mogućnost izabrati kredit s fiksnom kamatnom stopom i u drugim valutama, samo po sebi ne znači da su stranke pregovarale u smislu tužiteljeve informiranosti o spornim odredbama ugovora o kreditu, kako to tuženik očito smatra iznoseći žalbene navode u smjeru tog zaključka.

18. Konačno je za odgovoriti tuženiku da je prvostupanjski sud donio pobijanu presudu jer su nepoštenost a time i ništetnost takvih istovrsnih odredbi već pravomoćno utvrđene u navedenom kolektivnom sporu pri čemu ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu (tako i odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-18/18 od 26.5.2020.). U tom pogledu naknadna suprotna stajališta suda EU mogu utjecati samo na buduće postupke i postupke u tijeku u kojem takva ništetnost nije kao prethodno pitanje utvrđena u kolektivnom sporu, pa navodi žalitelja nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

19. Zbog svega navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

20. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 154. stavak 1. u vezi članka 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine«, broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23., dalje: Tarifa) kada je naložio tuženiku da naknadi tužitelju ukupan parnični trošak u iznosu od 3.212,15 eura, što tuženik samo paušalno osporava.

21. Slijedom svega navedenog trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. i članka 380. točke 2. ZPP-a, te odlučiti u izreci ove presude.

Split, 2. listopada 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Andrea Boras-Ivanišević