Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž-2272/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras- Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Radivoje Mačešić- Biscuoli, odvjetnik iz Pule, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Poli poslovni broj P- 642/2024-52 od 3. srpnja 2025., u sjednici održanoj 2. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli-Poli poslovni broj P-642/2024-52 od 3. srpnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u članku 2.1. ugovora o namjenskom kreditu broj ugovora 3206991950, broj kreditne partije 7103212889 kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili 7. srpnja 2006., a koja glasi: « …promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temelje odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d…. u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora», te u odredbi članka 7.2. ugovora «za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.. » pa navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (točka I. izreke). Isto tko utvrđene su ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u tom ugovoru, a kojima se glavnica i anuitet kredita vežu za valutu švicarskog franka i to u odredbi članka 1. koji glasi: «…prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita... » i u odredbi članka 2.1. koja glasi : «…po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. » te u odredbi članka 7.1. koja glasi: «…po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.» pa su navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (točka II. izreke).

1.1. Nadalje je tom presudom naloženo tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužiteljici iznos od 16.031,06 eura s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita na temelju jednostranog i ništetnog povećanja kamatne stope tijekom razdoblja otplate kredita i s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita na temelju povećanja tečaja CHF zajedno sa zateznim kamatama, koje teku na pojedine iznose kako je to specificirano u izreci presude (točka III. izreke).

1.2. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u presudi, naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 3.312,99 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude (točka IV. izreke), dok je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan (točka V. izreke).

1.3. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući ih zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

1.4. Na žalbu nije odgovoreno.

1.5. Žalba tuženika je neosnovana.

2. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

2.1. Nadalje, suprotno žalbenim navodima žalitelja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječe sami sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude sa sadržajem izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

2.2. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, u vezi s odredbama članka 109. i 201. ZPP-a, jer založni dužnik nema pravni položaj stranke po ugovoru o kreditu, već je treća osobe koja je na temelju ugovornog odnosa s kreditorom osigurava tražbinu iz ugovora o kreditu, zbog čega ta osoba nije jedinstveni, niti nužni suparničar, pa su neosnovane tvrdnje tuženika da je tužbom kao tuženik trebao biti obuhvaćen i založni dužnik AU.

2.3. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.

3. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat stečenog bez osnove u iznosu od 16.031,06 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na ime ništetene ugovorene kamatne stope i valutne klauzule u CHF.

4. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi sljedeće:

- da su tužiteljica i tuženik zaključili 7. srpnja 2006. ugovor o namjenskom kreditu za iznos kredita od 55.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 4,50% godišnje kao i da se kamatna stopa u utuženom razdoblju mijenjala,

- da je otplata kredita vezana uz valutu CHF,

- da je prema članku 6. ugovora o kreditu namjena kredita bila kupnja stana,

- da su ugovorena kamatna stopa i valutnu klauzula CHF nepoštene i kao takve ništetne te da je kolektivnom tužbom prekinuta zastara,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetnim kreditom kupila jedan stan kako bi se osamostalila, ali daje u tom stanu živjela svega oko mjesec dana, te da su na adresi tog stana bili registriani obrti, a kasnije i njene tvrtke,

- da iz nalaza i mišljenja vještakinje Goranke Šmer Maraš proizlazi da je razlika preplaćene kamate, odnosno razlika između stvarno naplaćene kamate po kreditu (dakle, kamate koja se tijekom otplate uvećavala jednostranom odlukom banke) u odnosu na početno ugovorenu kamatu koju je tužiteljica trebala plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu iznos od 2.650,26 eura, a razlika preplaćenog CHF tečaja, odnosno preplata koja je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koju je banka teretila korisnika kredita, u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom otplatnom planu i početnom CHF tečaju, iznos od 13.380,80 eura.

5. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF tuženik neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji joj je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početno ugovorenu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF.

6. Pravilno je prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatiti tužiteljici stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

7. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (»Narodne novine«, broj 96/03., 46/07. i 79/07., dalje: ZZP/03.).

7.1. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, da u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope a ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Dalje je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike u iznosima koje je tužiteljica platila na ime razlika promjene kamatne stope u odnosu na početni otplatni plan i po osnovi tečajne razlike u ukupnom iznosu od 16.031,06 eura.

8. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke prvostupanjskog suda vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 19/22., dalje: ZZP/22.) te članka 502.c ZPP-a.

8.1. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

8.2. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

8.3. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

8.4. Stoga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 70/19., dalje: ZPP/19.), na temelj članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

9. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

9.1. Tužiteljici pripada pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora, odnosno razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

10. Osim toga, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

11. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio svojstvo potrošača tužiteljice u trenutku sklapanja ugovora pri čemu je pravilnom primjenom odredbe članka 8. ZPP- a cijenio sve dokaze priložene u ovom spisu. To iz razloga jer se pretpostavke valjanosti (konkretno pravne posljedice ništetnosti) ugovora (poslovna sposobnost suugovaratelja, suglasnost njihovih volja, dopustivost i mogućnost činidbe, postojanje određenog oblika), odnosno nekih ugovornih odredbi u smislu općih odredbi obveznog prava (članak 322. stavak 1. i članak 324. ZOO-a) cijene prema trenutku sklapanja ugovora. Tako, prema općim odredbama obveznog prava (članak 1023. stavak 1. ZOO-a), ugovor o kreditu banka može otkazati prije isteka ugovorenog roka ako je kredit korišten protivno ugovorenoj namjeni. Kako posebne odredbe ZZP/03. (članak 3. stavak 1., članci 81. – 88. ZZP/03.) i Zakona o potrošačkom kreditiranju (»Narodne novine«, broj 5/09, dalje: ZPK) (članak 2. stavak 1. točka 1. ZKP-a) ne sadrže različito pravno uređenje po ovom pitanju, to i status potrošača u smislu ovog posebnog pravnog uređenja treba cijeniti prema sadržaju ugovora s trenutkom njegova sklapanja. Naime, prema izričitoj odredbi članka 83. ZZP/03. (slično kako to uređuje i odredba članka 55. stavaka 2. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, broj 19/22. i 53/23.), prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

11.2. Shodno navedenom, status potrošača u smislu posebnog pravnog uređenja ZZP/03. i ZPK-a treba cijeniti prema sadržaju ugovora s trenutkom njegova sklapanja, te da pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima (ugovora koji je sklopljen kao potrošački) ostaju neizmijenjene i u okolnostima kada su sredstva ostvarena kreditom naknadno korištena za poslovne ili poduzetničke djelatnosti.

11.3. Kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužiteljica u trenutku sklapanja predmetnog ugovora imala status potrošača jer je taj stan kupila 2006., u koji stan se i uselila i živjela par mjeseci iz razloga što je krajem 2006. upoznala svog sadašnjeg supruga te se odlučila preseliti kod njega jer je on imao veći stan, to neosnovano sada u žalbi tuženik osporavala njen status, pogotovo kod činjenice da ni tuženik nije taj ugovor otkazivao za slučaj da je promijenjena namjena tog ugovora, a što je bio ovlašten.

11.4. U odnosu na daljnje žalbene navode, treba reći da se u pretežnom dijelu odnose na preocjenjivanje dokaza i iznošenja vlastitih stavova i razmišljanja, na što žalitelj nije ovlašten jer u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost, kada je zaključio da tužiteljica ima status potrošača.

12. Isto tako, neosnovano tuženik osporava pravo tužiteljice na povrat više plaćenih iznosa jer je ugovor otkazan. Naime, a kako je to prvostupanjski sud pravilno utvrdio, ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule o kojima se nije pojedinačno pregovaralo uzrokovalo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Osim toga, člankom 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je kredit otkazan.

13. U odnosu na istaknuti prigovor zastare treba istaći da je prvostupanjski sud pravilno taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

13.1. Nadalje, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO-a.

13.2. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 11. lipnja 2019., tražbina tužiteljice nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) odnosno 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljice.

14. Također, pravilno je prvostupanjski odlučio o tužbenom zahtjevu kojeg je tužitelj konačno postavio podneskom od 13. srpnja 2023., čemu se tuženik protivio, a po ocjeni ovog suda tužiteljica je svoj zahtjev uskladila s nalazom i mišljenjem vještaka budući da ne raspolaže stručnim financijsko-knjigovodstvenim znanjima da bi u tužbi mogla postaviti precizan zahtjev u odnosu na visinu potraživanja.

14.1. Za napomenuti je i to da se prema Zaključku poslovni broj Su IV- 162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, pa su neosnovani žalbeni navodi tuženika o objektivnoj preinaci glede uređenih iznosa i kamata na pojedine iznose.

14.2. Isto tako za odgovoriti je tuženiku da tužiteljica u tužbi nije postavila određen tužbeni zahtjev, pri čemu ju prvostupanjski sud nije na temelju članka 109. stavak 1. ZPP-a pozvao da dopuni tužbu na način da postavi određen tužbeni zahtjev. U takvoj situaciji, kada prvostupanjski sud nije pozvao tužiteljicu na dopunu tužbe po članku 109. stavak 1. ZPP-a a niti ju je pozvao na postavljanje određenog tužbenog zahtjeva po članku 186.b stavak 4. u vezi s člankom 325.a stavak 2. ZPP-a, već je tužiteljica nakon pribave dokumentacije sama postavila određen tužbeni zahtjev, treba uzeti da je tužiteljica podnijela takav zahtjev već u tužbi, zbog čega prigovor zastare nije osnovan.

15. Nadalje, neosnovano tuženik u svojoj žalbi ističe da je utvrđeni iznos razlike trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima.

15.1. Naime, u ovom postupku je predmet spora tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe članka 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (članak 2. ZPP-a), a tuženik takav zahtjev nije podnio, o ikakvom njegovom navodnom potraživanju ne može biti odlučeno niti stoga može biti izvršen prijeboj s pravilno utvrđenom tražbinom tužitelja.

16. Neosnovano tuženik ističe da mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom jer sudski vještak financijske struke nije odgovorio na njegove prigovore. To iz razloga jer je odredbom članka 260. stavka 1. ZPP-a propisano da sud određuje hoće li vještak iznijeti svoj nalaz i mišljenje samo usmeno na raspravi ili će ih podnijeti i pismeno prije rasprave time da sud određuje rok za pismeno podnošenje nalaza i mišljenja. Prema toj odredbi, dakle, vještak u pravilu daje svoj nalaz i mišljenje usmeno na raspravi a može ga dati i pismeno prije rasprave, odnosno zakon ne ograničava iznošenje vještačkog nalaza i mišljenja jedino u pisanom obliku. Naprijed navedena odredba je u skladu s načelom neposrednosti o kojoj govori članka 4. ZPP-a po kojem sud u pravilu odlučuje na temelju usmene, neposredne i javne rasprave. Da se vještaci usmeno saslušavaju na glavnoj raspravi proizlazi i iz odredbe članka 302. ZPP-a po kojoj nakon što sudac pojedinac odnosno predsjednik vijeća završi saslušanje vještaka, vještaku mogu po njegovom odobrenju stranke neposredno postavljati pitanja.

16.1. Kad stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka propust suda da pozove vještaka da svoj nalaz i mišljenje dade i usmeno na raspravi ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a koja bi bila ili mogla biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. Stoga je stranci onemogućeno raspravljanje pred sudom kada njeni prigovori na nalaz i mišljenje vještaka nisu dostavljeni vještaku niti je on po njima saslušan na glavnoj raspravi.

16.3. Međutim, prema shvaćanju ovoga suda, u konkretnom slučaju se ne radi o navedenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, jer je tijekom postupka tuženik isticao prigovore pravne naravi, pogrešno smatrajući da je prvostupanjski sud dao pogrešnu uputu vještaku o načinu provođenja financijskog vještačenja, odnosno da je vještačenje provedeno prema prijedlogu tužiteljice kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, a trebalo ga je provesti na način da se koristi promjenjiva kamatna stopa u odnosu na kunske kredite koje su kamate važile u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te da se tužiteljici uračunaju i tzv. negativne razlike, te je iz tog razloga prvostupanjski sud nije proveo dopunu vještačenja, pa ovaj sud zaključuje da time što prvostupanjski sud nije proveo dopunu vještačenje i usmeno na raspravi saslušao vještaka nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a na koju ukazuje žalba tuženika niti je tuženik onemogućen u raspravljanju. Naime, tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, a prvostupanjski sud je prihvatio nalaz financijskog vještaka kao objektivan i stručan, pa upućivanje tuženika na drugu metodologiju izračuna predstavlja prigovor pravne prirode koji od strane prvostupanjskog pravilno nije prihvaćen, pa shodno toga nije bilo potrebno odrediti dopunsko vještačenje.

16.4. Pri tome je za navesti da u konkretnom slučaju tuženik nije predlagao usmeno saslušanje vještaka nego je tražio dopunu nalaza i mišljenja vještaka smatrajući da je prvostupanjski sud dao pogrešnu uputu vještaku o načinu provođenja financijskog vještačenja, navodeći da je vještačenje provedeno prema prijedlogu tužiteljice kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i uz izračun tzv. negativne razlike, odnosno prema metodi za koju je tuženik smatrao da je trebalo provesti vještačenje, pa kako i ovaj sud smatra da se u takvoj situaciji ne radi o utvrđivanju činjenica za koje sud nema stručnih znanja i za čije utvrđivanje sudu nije potrebna stručna pomoć vještaka, nego da se radi o pravnom pitanju o kojem je jedino mjerodavan svoje shvaćanje izreći sud, u takvoj situaciji, kada uz to na nalaz i mišljenje vještaka nije bilo prigovora matematičkom izračunu vještaka, i kada je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka kao objektivan i stručan, tada upućivanje tuženika na drugu metodologiju izračuna zaista predstavlja prigovor pravne prirode koji od strane prvostupanjskog pravilno nije prihvaćen, tada nije ni bilo potrebno odrediti dopunsko vještačenje. Osim toga, pitanje vezano za obvezno saslušanje vještaka na ročištu nije pitanje koje bi moglo dovesti do nezakonitosti pobijane presude iz razloga što tuženik, u navedenim okolnostima, nije ni predlagao saslušanje vještaka nego dopunu nalaza i mišljenja vještaka vještačenjem na način i metodom za koju je tuženik smatrao da je pravilna, što je ponavlja se, u domeni pravnog pitanja za koje sudu ne treba stručno znanje vještaka.

17. Nadalje, ovdje valja naglasiti, da činjenica što je tužiteljica odabrala vrstu kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF, iako je imala mogućnost izabrati kredit s fiksnom kamatnom stopom i u drugim valutama, samo po sebi ne znači da su stranke pregovarale u smislu tužiteljičine informiranosti o spornim odredbama ugovora o kreditu, kako to tuženik očito smatra iznoseći žalbene navode u smjeru tog zaključka.

18. Konačno je za odgovoriti tuženiku da je prvostupanjski sud donio pobijanu presudu jer su nepoštenost a time i ništetnost takvih istovrsnih odredbi već pravomoćno utvrđene u navedenom kolektivnom sporu pri čemu ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu (tako i odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-18/18 od 26.5.2020.). U tom pogledu naknadna suprotna stajališta suda EU mogu utjecati samo na buduće postupke i postupke u tijeku u kojem takva ništetnost nije kao prethodno pitanje utvrđena u kolektivnom sporu, pa navodi žalitelja nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

19. Zbog svega navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

20. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 154. stavak 1. u vezi članka 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine«, broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23., dalje: Tarifa) kada je naložio tuženiku da naknadi tužiteljici ukupan parnični trošak u iznosu od 3.312,99 eura, što tuženik samo paušalno osporava.

21. Slijedom svega navedenog trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a i odlučiti u izreci ove presude.

Split, 2. listopada 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Andrea Boras-Ivanišević