Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2350/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Nediljke Radić kao predsjednice vijeća, te Miha Mratovića (suca izvjestitelja) i mr.sc. Zrinke Tironi kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 19. svibnja 2025. poslovni broj P-2083/2024, u sjednici vijeća održanoj dana 2. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 19. svibnja 2025. poslovni broj P-2083/2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu koja u izreci glasi:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 12. Ugovora o kreditu broj 919351, zaključenog 1. lipnja 2006. između tužiteljice ŽR i prednika tuženika Volksbank d.d., u dijelu kojim je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKOJ POŠTANSKOJ BANCI, dioničko društvo, isplatiti tužiteljici ŽR iznos od 327,08 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. studenoga 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 187,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. svibnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1. -3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; - dalje: ZPP). Predlaže da se žalba uvaži kao osnovana i preinači pobijana presuda na način da se odbije tužbeni zahtjev uz obvezu tužitelja da mu naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Tuženikova žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinom donošenju ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavka 2. ZPP-a.

4.1. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a na koju žalitelj ukazuje u žalbi jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, nema proturječnosti u izreci ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

4.4. Prema mišljenju ovog suda dokazivanje troška financiranja, te nastanka i visine štete/troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne samo općenito naznačeno u odnosu na ugovore sa takvom klauzulom, pa kako tuženik nije činjenično obrazložio troškove koji su mu navodno nastali uslijed prijevremene otplate predmetnog kredita, to je suprotno od tuženikovih žalbenih navoda pravilno prvostupanjski sud primijenio odredbu članka 219 ZPP-a.

4.6. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a, a teret dokaza da je korisnik kredita bio valjano informiran o svim aspektima naknade za prijevremenu otplatu kredita na način razumljiv prosječnom potrošaču da bi prosječni potrošač što je u konkretnom slučaju bio korisnik kredita, mogao dati informirani pristanak za plaćanje tzv. izlazne naknade, bio je na tuženiku, što on nije dokazao.

S obzirom na sudsku praksu Suda EU koju u žalbi tuženik parcijalno navodi ističući kako tužitelj ne uživa zaštitu kao potrošač jer nije postupao s dostatnom pažnjom valja ukazati kako je Sud EU odgovorio na pitanje koje u žalbi postavlja tuženik i to u predmetu C-198/20 (X-bank) na način da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovoru nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, neovisno o ponašanju prilikom sklapanja ugovora čak i ako je ono bilo nemarno.

4.7. Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev, utvrdio ništetnim klauzulu članka 12. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita u skladu s uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora, te naložio tuženiku da zbog ništetne odredbe članka 12 3. Ugovora o kreditu zaključenog između pravnog prednika tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, isplati tužitelju iznos od 327,08 EUR eura na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti ugovorene odredbe članka 12. Ugovora o kreditu broj 919351 od 1. lipnja 2006. kojom su pravni prednik tuženika Volksbank d.d. i tužitelj ugovorili da je banka u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ovlaštena zaračunati naknadu u skladu sa Odlukom o naknadama za usluge te s tim u svezi i restitucijski zahtjev tužitelja za povrat iznosa od 327,08 eura plaćen na ime naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita, sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. U žalbenom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za slučaj prijevremene otplate kredita sadržana u članku 12. Ugovora o kreditu, ništetna, te pripada li u tom slučaju tužitelju iznos koji je temeljem te odredbe platio tuženiku. Visina utuženog iznosa nije sporna.

7. Prvostupanjski je sud na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kako slijedi:

- kako su tužiteljica kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Volksbank d.d., dana 1. Lipnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu kojim je prednik tuženika odobrio korisniku kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.500,00 CHF sa rokom otplate od 120 mjeseci

- kako su odredbom članka 12. Ugovora o kreditu sudionici ugovorili da je banka u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora

- kako je tužiteljica 29. studenog 2010. izvršila prijevremenu otplatu kredita kojom prilikom je platila naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 2.461,11 kn /odnosno 327,08 eura/,

- kako se radi o standardnom ugovoru čiji sadržaj je odredio tuženik, te o potrošačkom kreditu, što je razvidno iz Ugovora o kreditu,

- kako se prije sklapanja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo vezano za spornu ugovornu odredbu, pa tužiteljica na bilo koji način nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe niti je bila upoznata u čemu se troškovi tzv. izlazne naknade sastoje, obzirom da sporna odredba ne sadrži podatke o parametrima temeljem kojih je tuženik kao kreditor svojom odlukom odredio visinu naknade niti podatke koji mu troškovi nastaju u slučaju prijevremene otplate kredita.

8. Slijedom gornjih utvrđenja, sud prvog stupnja je tužiteljici pružio zaštitu sadržaja kao u izreci pozivom na odredbe članaka 142., 1068, 398., 13., 104. i 214. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91.73/91.3/94.7/96.112/99. - nastavno ZOO/91) i 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje ZZP/03).

9. Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje ništetnost ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita, ovdje tužiteljice, na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, pri čemu je reći kako se na ovu odredbu ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnih sporova, ali je iz provedenog dokaznog postupka zaključiti da se o navedenoj ugovornoj odredbi također nije pregovaralo te da je ista prouzročila značajnu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača- tužitelja, te da je slijedom navedenog navedena odredba ništetna prema odredbi članka 87. ZZP/03, koji se primjenjuje u ovom postupku obzirom je ugovor sklopljen 18. prosinca 2003.

10. Ovo iz razloga što tužiteljica i tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

11. Naime, dopušteno je ugovoriti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, budući je takva mogućnost propisana odredbom članka 1068. stavak 1. i 2. ZOO/91 (sada članak 1024. st. 1. i 2. ZOO/05), pa da sama po sebi takva ugovorna odredba ne mora biti ništetna ako su stranke o njoj posebno pregovarale i ako naknada ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. U odnosu na navedene kriterije, prije svega utvrđeno je da je prijeporni ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed sastavljenom standardnom obrascu, zbog čega tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla utjecati na sadržaj odredbe o pravu banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

13. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je kako ugovorna odredba ne sadrži jasne, sažete i transparentne informacije o načinu određivanja naknade, kao ni podatak koja odluka bi se trebala primjenjivati u slučaju prijevremene otplate kredita, pa je stajalište i ovog suda da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da se radi o ništetnoj (ništavoj) ugovornoj odredbi (članak 87. stavak 1. ZZP/03, članak 102. stavak 1. ZZP/07), s tim što je teret dokaza o suprotnom bio na tuženiku, koji to, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud, nije dokazao niti je predložio konkretne dokaze (od svih dokaznih prijedloga je tuženik odustao na ročištu na kojem je i zaključena glavna rasprava).

14. Također je reći kako je ugovaranje takve naknade suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a da tuženik nije tijekom postupka dokazao da je imao bilo kakve dodatne troškove vezano za obradu zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita. Navedeno je sukladno stavu VSRH u odluci Rev- 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. (kao i stavu Ustavnog suda u odluci U-III-3231/2022 i dr. od 13. srpnja 2023.) primjenjivom u konkretnom slučaju.

15. Primjena te odredbe prouzročila je znatnu neravnotežu u obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja koji je morao platiti iznose naknade, a tuženik nije dokazao postojanje ekvivalentne protučinidbe. Naime, tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita.

16. To što je odredbom članka 1068. ZOO/91 (sada članka 1024. ZOO/05) propisana mogućnost vraćanja kredita prije roka, kao i obveza naknade štete davatelju kredita, ukoliko je štetu pretrpio, ne znači da davatelju kredita u svakom slučaju pripada pravo na naknadu.

17. Dakle, iako ugovaranje takve naknade ne bi bilo u suprotnosti s prisilnim propisima, ono je svakako nepošteno ukoliko o pravu davatelja kredita na naknadu te njezinoj visini u slučaju prijevremene otplate kredita stranke nisu pojedinačno pregovarale te ukoliko korisniku kredita nisu bile poznate sve okolnosti plaćanja takve naknade, kao što je to slučaj u ovom predmetu, a tužiteljev potpis na ugovoru ne znači i informirani pristanak na ispunjenje takve obveze.

18. Ovdje je ukazati i na Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 101/17) kojim se u naš pravni poredak prenijela Direktiva 2014/17 EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. u ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48 EZ i 2013/36/EU i Uredbe EU br. 1093/2010 (SL L 60, 28.12.2014.). Naime, iako se obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu taj zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

19. Tuženik je tijekom postupka pa i sada u žalbi isticao prigovor zastare kojeg je prvostupanjski sud s pravom ocijenio neosnovanim budući (opći) zastarni rok u konkretnom slučaju teče od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost tog dijela ugovora, a to je u konkretnom slučaju odluka u predmetnom sporu.

20. Dosljedno, i odluka o dosudi utuženog iznosa s ovog osnova čija visina (327,08 eura) i datum isplate nisu sporni je pravilna te su tužitelju valjano dosuđene kamate po pravilima iz članka 214 ZOO/91 (sada članak 1115. ZOO/05).

21. Budući tuženik u žalbi posebno ne obrazlaže žalbene razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u točki III. prvostupanjske presude, a kako na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavka 2. ZPP-a), a niti su u tom dijelu počinjene bitne povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to žalba tuženika kojom se pobija odluka o parničnom trošku nije osnovana. Naime, odluka o parničnom trošku u stavku III. izreke presude sukladna je odredbi članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a, te je tužiteljici osnovano dosuđen trošak u iznosu od 187,50 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

22. Slijedom svega naprijed navedenog na temelju 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 2. listopada 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Nediljka Radić