Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Novom Zagrebu

Turinina 3

10100 Zagreb

Poslovni broj: 9 P-1313/2023-37

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Ani Tomašić, u pravnoj stvari tužitelja GN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Dozet, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz OD Porobija i Porobija u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 16. rujna 2025., održane u prisutnosti punomoćnice tužitelja, te punomoćnika tuženika Krešimira Vestića, odvjetnika u Zagrebu, 2. listopada 2025. objavio je i

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju GN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od iznos od 22.514,08 eura (dvadeset dvije tisuće petsto četrnaest eura i osam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

5,58 EUR počevši od 10. ožujka 2008 do isplate

22,16 EUR počevši od 14 travnja. 2008 do isplate

8,26 EUR počevši od 22. prosinca 2008 do isplate

35,14 EUR počevši od 5 veljače 2009 do isplate

35,16 EUR počevši od 11 veljače 2009 do isplate

37,94 EUR počevši od 26 veljače 2009 do isplate

45,70 EUR počevši od 10 ožujka 2009 do isplate

27,22 EUR počevši od 10 svibnja 2009 do isplate

24,00 EUR počevši od 10 lipnja 2009 do isplate

21,43 EUR počevši od 17 lipnja 2009 do isplate

24,39 EUR počevši od 15 srpnja 2009 do isplate

19,34 EUR počevši od 14 kolovoz 2009 do isplate

26,47 EUR počevši od 15 rujna 2009 do isplate

19,60 EUR počevši od 13 listopada 2009 do isplate

23,69 EUR počevši od 10 prosinca 2009 do isplate

34,01 EUR počevši od 14 siječnja 2010 do isplate

39,00 EUR počevši od 19 veljače 2010 do isplate

40,94 EUR počevši od 17 ožujka 2010 do isplate

46,97 EUR počevši od 21 travnja 2010 do isplate

45,98 EUR počevši od 24 svibnja 2010 do isplate

69,77 EUR počevši od 20 srpnja 2010 do isplate

79,58 EUR počevši od 19 kolovoz 2010 do isplate

86,87 EUR počevši od 15 listopad 2010 do isplate

82,24 EUR počevši od 22 listopad 2010 do isplate

109,77 EUR počevši od 10 ožujka 2011 do isplate

104,18 EUR počevši od 14 travnja 2011 do isplate

158,21 EUR počevši od 15 rujna 2011 do isplate

158,98 EUR počevši od 15 ožujka 2012 do isplate

158,17 EUR počevši od 15 kolovoza 2012 do isplate

160,21 EUR počevši od 04 travnja 2013 do isplate

160,21 EUR počevši od 04 travanj 2013 do isplate

157,52 EUR počevši od 04 travanj 2013 do isplate

18.443,83 EUR počevši od 04 travanj 2013 do isplate

po stopi koja se do 31.07.2015. obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se prigovor radi prebijanja tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, radi isplate iznosa od 148,61 eura (sto četrdeset osam eura i šezdeset jedan cent) sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća pojedinog iznosa do isplate na ime pojedinih anuiteta.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju GN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.800,00 eura (tri tisuće osamsto eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

i r i j e š i o j e

Utvrđuje se da je povučena tužba tužitelja GN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], podnesena 13. lipnja 2023. u dijelu u kojem potražuje iznos od 684,83 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 13. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. 27. prosinca 2006. tužiteljica GN kao korisnik kredita i ON kao sudužnik sklopili su s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 3208129438/06 za iznos kredita od 97.540,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita. U čl. 1. osporavanog Ugovora o kreditu kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 97.540,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Odredbama iz čl. 2. predmetnog ugovora ugovoren je rok otplate kredita 21 godinu i ugovorena je kamatna stopa od 4,90% godišnje, te da je kamatna stopa promjenljiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nadalje u čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je da se na iznos kredita koji je stavljen u otplatu obračunava redovna kamata. Redovna kamata se obračunava za cijelo vrijeme postojanja tražbine po predmetnom Ugovoru od dana stavljanja kredita u otplatu, uključujući i period počeka otplate kredita iz ovog članka Ugovora. Odredbama iz čl. 7. određeno je da tužitelj kao korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 614,73 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske Narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja predmetnog ugovora. Zbog otežanih uvjeta prilikom otplate kredita tužiteljica je došla u kašnjenje s otplatom, a tuženik kao banka je 5.06.2012. raskinuo predmetni ugovor o kreditu. Kako bi izbjegla prisilnu naplatu putem prodaje nekretnine, tužiteljica je tražila rješenje kako bi podmirila ukupno dospjelo dugovanje temeljem osporavanog kredita. Uplatom iznosa od 633.319,26 kn zatvoren je u cijelosti predmetni kredit broj: 3208129438/06. Tužitelj potražuje u ovoj tužbi od tuženika iznos isplaćen tuženiku temeljem ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli. Tuženik kao banka počinio je povrede odredaba ZOO-a i to odredbe iz čl. 3. (načelo ravnopravnosti stranka), čl. 4. (načelo savjesnosti i poštenja), čl. 6. (zabrana zlouporabe prava), čl. 7. (načelo jednakosti činidaba), čl. 8. (zabrana prouzročenja štete), čl. 10. (dužna pažnja u ispunjavanju obveza i prava), čl. 12., čl. 22., čl. 26., čl. 295. ZOO-a, a sve u svezi s odredbama ZOO-a koje reguliraju pitanje ništetnosti ugovora (čl. 322, čl. 323, čl. 324.), kao i pravne posljedice ništetnosti ugovora. Tuženik je iskoristio potrebu tužiteljice za kreditom i njezino nedovoljno znanje i iskustvo s područja financija, bankarstva i ekonomskih znanosti. S obzirom je preplata posljedica ništetnih ugovornih odredbi, to tužitelj ima pravo potraživati vraćanje preplaćenog iznosa.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da su tuženik i tužitelj 13. studenog 2017. sklopili Ugovor o nagodbi koji se odnosi na potraživanje koje je predmet ovog postupka. Ugovorom o nagodbi u članku 2. tužiteljica se odrekla svih potraživanja po Ugovoru o kreditu broj 3208129438/06 (koji je predmet ovog postupka) i to nakon što je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno proglašena ništetnom i u vrijeme kada je na snazi bila presuda kojom je i valutna klauzula proglašena ništetnom. Stoga, obzirom da se tužiteljica odrekla svih potraživanja po osnovi predmetnog Ugovora o kreditu uključujući i potraživanje po osnovi valutne klauzule tuženik predlaže bez izvođenja daljnjih dokaza tužbeni zahtjev odbiti. Tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Predmetni kredit je otkazan. Ugovor o kreditu otkazan je zbog tužiteljevog sustavnog neplaćanja obveza iz ugovora o kreditu, što je tuženik već isticao u svom odgovoru na tužbu. Presude iz sporova za kolektivnu zaštitu potrošača ne odnose se na otkazane ugovore o CHF kreditu. Tužitelj nije potrošač, on je dužnik. Što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. Ugovora. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Tuženik je korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Banka je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o namjenskom kreditu na listu 11- 15, promet po kreditu na listu 16-19, pregled promjena kamatnih stopa na listu 20-28, sudsku praksu na listu 29-39, rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje na listu 40-41, članak na listu 62-106, ugovor o nagodbi od 13. studenog 2017. na listu 107-109, nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića na listu 134-138, sudsku praksu na listu 153-193, te 198-199, na ročištu održanom 18. veljače 2025. saslušao je tužitelja, pročitao je očitovanje vještaka na listu 205-208, te 221

4. Analizom izvedenih dokaza u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23) kao rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. U čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

6. Među strankama nije sporno da su sklopile ugovor o kreditu temeljem kojeg je tužitelju isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 97.540,00 CHF obračunatog prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita s rokom otplate od 21 godina i uz kamatnu stopu od 4,90 % godišnje, a koja je promjenjiva odlukom banke. Također, nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen i da je kamatna stopa tijekom otplate kredita u više navrata mijenjana.

7. Sporno je je li ugovorna odredba o valutnoj klauzuli kojom je iznos kredita vezan za tečaj švicarskog franka protivna pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno je li ista ništetna, a posljedično tome ima li tužitelj pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali je sporan njihov učinak i značaj za ovaj spor. Sporno je i to je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

8. Sporni Ugovor o kreditu sklopljen je 27. prosinca 2006. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe nepoštene primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

9. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

11. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

12. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

13. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

14. Nadalje odredbom čl. 87 st. 1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

15. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

16. Tuženik u ovom postupku nije dokazao, teret dokaza koje činjenice je ležao na istom, da se je prije sklapanja Ugovora o kreditu od 27. prosinca 2006. pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi sadržanoj u čl. 2 i 7 Ugovora kojima je ugovoreno da se glavnica kredita i iznos anuiteta veže uz valutu švicarski franak (CHF) po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja. Naime tuženik kao banka nije dokazao da se je pojedinačno pregovaralo niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno informiran o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF niti pak su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru. Da se nije pregovaralo, po ocjeni ovoga suda, ukazuje također okolnost da je iz sadržaja Ugovora vidljivo da se radi o standardnom, tipskom ugovoru o kreditu.

17. Gore navedeno proizlazi i iz samog iskaza tužitelja koji je saslušan na ročištu održanom 18. veljače 2025. istaknuvši da nije sa tuženikom pregovarao o pojedinačnim odredbama ugovora, da nije bio upozoren na rizičnost valute u CHF, a glede sklapanja ugovora o kreditu naveo je da je od strane tuženika dobio formulirani ugovor, koji je nakon što ga je pročitao i potpisao.

18. O odredbi čl. 2 i 7 Ugovora o kreditu od 27. prosinca 2006., kako je to naprijed i iznijeto, nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba kojom je ugovoreno da se glavnica kredita i iznos anuiteta veže uz valutu švicarski franak (CHF) po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom te ništetnom.

19. Da bi sporna odredba Ugovora o kreditu bila lako razumljiva ista je trebala sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu iznosa anuiteta vezanog uz valutu švicarski franak (CHF) tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

20. U ovom postupku valja navesti kako je u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

21. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

22. Odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud Republike Hrvatske djelomično je usvojio ustavnu tužbu tužitelja te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

23. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je novu presudu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

24. Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

25. Ustavni sud RH svojom je odlukom broj U-III-4150/2019 od 3. veljače 2021. odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu kamate koja se mijenja odlukom banke i u pogledu valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i nišetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

26. Kako je jednostrano promjenjiva kamatna stopa utvrđena nepoštenom i ništetnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., dok su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli utvrđene nezakonitim i ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., tako su ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu i ugovorne odredbe koje se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu iz predmetnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne.

27. Dakle, pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdobljima u kojima je sklopljen i ugovor koji je predmet ove pravne stvari, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarskog franka.

28. Temeljem odredbe čl. 502 c Zakona o parničnom postupku i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove pa se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502a st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženu, po shvaćanju ovoga suda, a što je ujedno i stav Vrhovnog suda RH izražen u presudi Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-3142/18-2, u postupku kao što je konkretni nije potrebno provoditi dokazni postupak u pravcu da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, a sve na štetu potrošača, ne bi bila ništetna, napose u situaciji kao što je konkretna kada učinci donesenih presuda u kolektivnom sporu obvezuju i stranke i sud u ovom parničnom postupku.

29. Kako je odredba ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 - u daljnjem tekstu ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom.

30. Valja naglasiti kako je Županijski sud u Bjelovaru odlukom broj Gž-1040/2022 od 6. travnja 2023. presudio: "Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka odredbe ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208129438/06 - kreditna partija 7103452427 od 27. prosinca 2006. sklopljenog između tuženika kao kreditora te tužiteljice GN kao korisnika kredita i založnog dužnika i ŠN kao sudužnika, u dijelu kojim je ugovorena obveza tužitelja na otplatu kredita primjenom valutne klauzule u švicarskim francima, i to članak 2. stavak 1. u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 97.540,00 CHF, te članak 7. stavci 1. i 2. koji glase: "Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 614,72 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja."

31. Okolnost što je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku, ne predstavlja okolnosti zbog kojih bi naprijed navedene odredbe Ugovora bile valjane pri čemu se napominje da javni bilježnik, prilikom solemnizacije ugovora, nije osoba koja sa potrošačem pregovara o sadržaju ugovora te o pojedinim odredbama ugovora, već je u obvezi pregovarati s tužiteljem, kao potrošačem, bio tuženik time da tuženik u ovom postupku, sukladno odredbi čl. 81 ZZP/03, nije dokazao da se o sadržaju sporne ugovorne odredbe, kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF pregovaralo.

32. Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ulazi u krug pravnih poslova koji su obuhvaćeni izrekama pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu, a koje su naprijed citirane, jer isti predstavlja ugovor o kreditu uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke te Ugovor o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom u CHF, koji ugovor je zaključen u razdoblju kada je tužena banka s potrošačima, kao što je ovdje tužitelj, ugovarala nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se tiču načina promjene kamatne stope te ništetne i nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutu CHF.

33. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C- 110/14, EU:C:2015:357 protumačio pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13. Sud je u obrazloženju presude (točke 15-18 i 21) istaknuo: S tim u vezi valja istaknuti da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredaba trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između "prodavatelja robe ili pružatelja usluga" i "potrošača", pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2. točkama (b) i (c) te direktive.

34. U skladu s tim definicijama "potrošač" znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Nadalje, "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13 nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Slijedom toga, navedena direktiva ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti (presude PN i RN, C- 488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i G, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).

35. Slijedom navedenog tumačenja Suda, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača. Iz Ugovora o namjenskom kreditu od 27. prosinca 2006. jasno je kako je riječ o ugovoru koji je tužitelj sklopio u privatne svrhe, odnosno jasno je kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača s obzirom da je isti

sklopljen radi adaptacije kuće, a isto je tužitelj iskazao na ročištu održanom 18. veljače 2025. Naime unatoč navodima tuženika na istom ročištu, nigdje iz stanja spisa ne proizlazi da bi tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora nastupao za potrebe svojeg obrta, poduzeća i profesije.

36. Provedenim vještačenjem po vještaku financijske struke Zrinku Ručeviću, na matematički izračun kojeg, nakon dopunskih očitovanja vještaka, stranke nisu imale primjedaba, utvrđeno je koje je iznose anuiteta tužitelj u razdoblju od ožujka 2008. do travnja 2013. preplatio zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj HRK, a imajući u vidu tečaj važeći na dan isplate kredita. Tako je sudski vještak utvrdio da razlika između plaćenih anuiteta i iznosa koje bi tužitelj platio da tijekom otplate nije došlo do rasta tečaja CHF prema HRK iznosi 22.514,08 eura, te je tužitelj sukladno nalazu i mišljenju vještaka specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 20. svibnja 2025.

37. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje kao stručan i objektivan budući da izneseni zaključak proizlazi iz izračuna koji su jasni, pregledni i utemeljeni na dostavljenoj dokumentaciji.

38. Vrhovni sud RH donio je na sjednici pod posl.br. Su-IV-16/2021-8 od 26.4.2021. sljedeće pravno shvaćanje: „Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika." Dakle smanjenje tužbenog zahtjeva ima se smatrati djelomičnim povlačenjem tužbe, kojemu se tuženik, sukladno analognoj primjeni odredbi čl.193.stav.1.ZPP-a može protiviti, te s obzirom da se nije protivio takvom djelomičnom povlačenju od strane tužitelja valjalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

39. Tuženik se podneskom od 4. rujna 2025. protivio preinaci tužbenog zahtjeva učinjenog podneskom tužitelja od 20. svibnja 2025., međutim s obzirom da je tužitelj tužbom potraživao iznos od 23.198,91 eura, a podneskom od 20. svibnja 2025. iznos od 22.514,08 eura, ne radi se o preinaci tužbe u smislu članka 191. Zakona o parničnom postupku, te je riješeno kao što je gore navedeno.

40. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 10. ožujka 2008. do zaključno 4. travnja 2013. do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Naime, specificiranim tužbenim zahtjevom navedeni su datumi kada je svakoga mjeseca unutar spornog razdoblja tuženik primio uplate tužitelja pa tako postoji obveza tuženika za povrat primljenih iznosa od datuma primitka istih sve sukladno odredbi čl. 1115 ZOO-a s obzirom da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljom.

41. Tuženik je nepošten činjenicom što je zaključio ugovor sa ugovornom odredbom koju je kasnije mijenjao svojom jednostranom odlukom i na temelju svojih internih akata, a da nije kao trgovac sa tužiteljem kao korisnikom kredita pojedinačno pregovarao, te je nepošten činjenicom što je ugovorio da se glavnica kredita i iznos anuiteta veže uz valutu švicarski franak (CHF), dakle da je postupao protivno odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), što za posljedicu ima ništetnost tih odredbi po čl. 87. istog zakona. Po čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja. Kako je tuženik nepošteni stjecatelj jer je postupao protivno gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, to je sud naložio tuženiku da zatezne kamate plati od dana stjecanje preplaćenih iznosa kredita.

42. Glede tuženikovog prigovora zastare valja navesti kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (isti pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018). Budući da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna 13. lipnja 2014., u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi, te da je ista presuda u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a da je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023. te je istom utužena samo razlika koju je tužitelj preplatio zbog povećanja tečaja CHF, u konkretnom slučaju nije protekao zastarni rok od 5 godina za podnošenje restitucijskog zahtjeva iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005, dalje: ZOO). Dakle tuženikov prigovor zastare je neosnovan, s obzirom da su prekid i ponovni tijek zastare vezani za podnošenje tužbe u kolektivnom sporu i pravomoćnost presuda koje su donesene. Zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO-a je prekinut podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, a ponovno je počeo teći pravomoćnošću odluka o ništetnosti ugovorenih odredbi.

43. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH 1. ožujka 2022. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

44. Tuženik ističe prigovor radi prebijanja smatrajući da ima pravo na isplatu od strane tužitelja za ono razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od inicijalnog tečaja u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu. Vezano za zahtjev tuženika za isplatu razlike kada je tečaj CHF-a bio niži od inicijalno ugovorenog, stav je ovog suda da je takav zahtjev neosnovan iz razloga što Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača ovdje tužitelja, ali ne ukoliko takve odredbe ugovora idu u korist potrošača, kakva je situacija u ovom slučaju. Isto tako tužitelj je isplatio tuženiku u spornom razdoblju onaj iznos u kunama koji je tuženik od njega tražio. Sukladno tome, tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve što je od njega potraživao. Stoga, nema nikakvog stjecanja bez osnove tužitelja jer je svaki izračun anuiteta vršio upravo tuženik sukladno kojem izračunu je tužitelj izvršio plaćanja. Također, nastupila je zastara predmetnog potraživanja.

45. Glede navoda tuženika da su tuženik i tužitelj 13. studenog 2017. sklopili Ugovor o nagodbi, a da se istim tužiteljica u članku 2. odrekla svih potraživanja po Ugovoru o kreditu broj 3208129438/06, valja naglasiti kako je isti ugovor sklopljen 13. studenog 2017., dok su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli utvrđene nezakonitim i ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Takvo odricanje tužitelja od potraživanja smatra se općim otpustom dugova u smislu odredbe čl. 206 Zakona o obveznim odnosima, a opći otpust dugova gasi sva vjerovnikova potraživanja prema dužniku, izuzev onih za koje vjerovnik nije znao da postoje u trenutku otpusta. Kako postojanje utuženog potraživanja tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora o nagodbi očigledno nije bilo poznato, iz razloga što je gore navedena presuda donesena kasnije, navode tuženika sud je ocijenio neosnovanima.

46. O troškovima postupka odlučeno je temeljem odredbe članka 154. st. 5. ZPPa, u svezi sa člankom 164. Zakona o parničnom postupku, s obzirom da je tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

47. S obzirom na gore navedeno, tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi cjelokupne troškove postupka sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 138/23 – dalje: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), sastava podneska od 12.2.2025. i 20.5.2025., svaki u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 12.11.2024., 18.2.2025., 23.5.2025., te 16.9.2025., svako u iznosu od 500,00 eura (Tbr.9.toč.1. Tarife).Tužitelju je priznat trošak koji se odnosi na plaćanje troškova financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 300,00 eura, odnosno tužitelju je priznat ukupan iznos od 3.800,00 eura.

48. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 2. listopada 2025.

Sudac

Ana Tomašić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste, putem Općinskog suda u Novom Zagrebu, na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH 21/22), pismeno u tri istovjetna primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte