Poslovni broj 6 Pr-10/2025-6

Republika Hrvatska

Općinski sud u Metkoviću

Stalna služba u Pločama

20340 Ploče, Vladimira Nazora 14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud Dubrovniku, Stalna služba u Pločama, po sucu toga suda Darku Jelčiću, u pravnoj stvari tužitelja Naftni Terminali Federacije d.o.o. Ploče, [adresa], OIB:75346152368, kojega zastupa kao punomoćnik Zdenko Merdžan, odvjetnik u Metkoviću, Hrvatskih iseljenika 5/1, protiv tuženika ZN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Mario Vrnoga, odvjetnik u Metkoviću, Trg bana Jelačića 11, radi poništenja sporazuma o isplati i poravnanju duga, nakon glavne rasprave zaključene dana 4. rujna 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, prema članku 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19– dalje: ZPP), dana 2. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se tužbeni zahtjevi 1. i 2. što glase:

„1.Poništava se Sporazum o isplati i poravnanju duga, te isplati otpremnine, koji je kao privatna isprava potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Tomislavu Žderiću iz Ploča i koji je ovjeren pod brojem ovjere OV-1073/16 dana 30. ožujka 2016. godine kojim se tužitelj obvezao isplatiti tuženiku na ime razlike plaća 35.651,69 eura u bruto iznosu, te na ime otpremnine 34.045,78 eura u bruto iznosu.

2. Nalaže se tuženiku ČN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju Naftni terminali federacije d.o.o. Ploče, [adresa], OIB:75346152368, vrati sve neplaćene novčane iznose koje je naplatio po Sporazumu o isplati i poravnanju duga, te isplati otpremnine, koji je kao privatna isprava potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Tomislavu Žderiću iz Ploča i koji je ovjeren pod brojem ovjere OV-1073/16 dana 30. ožujka 2016. godine, a sve u roku 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 16.562,50 eura u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu s tužbenim zahtjevima:

- da se poništi Sporazum o isplati i poravnanju duga koji je kao privatna isprava potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Tomislavu Žderiću iz [adresa] i koji je ovjeren pod brojem OV-1073/16 dana 30.3.2016. kojim se tužitelj obvezao isplatiti tuženiku na ime razlike plaća 268.617,66 kuna u bruto iznosu, te na ime otpremnine 256.518,60 kuna u bruto iznosu (pod 1.) i

- da se naloži tuženiku da tužitelju vrati sve neplaćene novčane iznose koje je naplatio po Sporazumu o isplati i poravnanju duga, te isplati otpremnine, koji je kao privatna isprava potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Tomislavu Žderiću iz [adresa] i koji je ovjeren pod brojem OV-1073/16 dana 30.3.2016.

i uz to da mu naknadi parnične troškove.

2.Tužitelj u tužbi tvrdi da je tuženik njegov zaposlenik sa Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme Voditelja samostalne službe zajedničkih poslova. Dana 24. ožujka 2016.g. bivša tročlana Uprava tužitelja koju su obnašali do **.**.2016. g. ĆN, u svojstvu predsjednika uprave, te CN i KN u svojstvu članova Uprave sklopili su s tuženikom nezakonit Sporazum o isplati i poravnanju duga i isplati otpremnine, te su isti podnijeli javnom bilježniku Tomislavu Žderiću u [adresa] na potvrdu (solemnizaciju), a koji je i potvrđen i ovjeren po javnom bilježniku pod brojem ovjere OV-1073/16 dana 30.03.2016. Navedenim Sporazumom tužitelj se obvezao isplatiti tuženiku na ime razlike bruto plaće iznos od 268.617,66 kuna, a na ime otpremnine iznos od 256.518,60 kuna u bruto iznosu. Tužitelj tvrdi da je prije svega upitna i isplata razlike plaća od strane tužitelja ovom tuženiku, a obzirom na poslove koje je tuženik obavljao u proteklom razdoblju kod tužitelja, a pogotovo isplata otpremnine, a koje će činjenice u tijeku ovog postupka tužitelj i dokazati. Stoji nepobitna činjenica da je tuženik prije potpisivanja tzv. Menadžerskog ugovora 15.11.2007. obavljao poslove u Službi pravnih i kadrovskih poslova sukladno VŠS. Također stoji nepobitna činjenica da je Uprava tužitelja dana 15.11.2007. koju su činili ŽN i HN sa tuženikom potpisala Ugovor o radu rukovoditelja samostalne službe zajedničkih poslova i Menadžerski ugovor, na određeno vrijeme od pet godina. Također stoji nepobitna činjenica da tuženikov tzv. Menadžerski ugovor iz 2007. sam po sebi je raskinut u mjesecu svibnju 2008. kada je kod tužitelja donesena nova Sistematizacija radnih mjesta, jer takvog tuženikova ugovora tzv. Menadžerskog više nije bilo u toj novoj sistematizaciji, a u svakom slučaju isti je ugovor mogao imati valjanost najkasnije do 15.11.2012., tj. do njegovog isteka, jer je bio na određeno vrijeme, a nije se mogao automatizmom produžiti, jer je u ugovoru točno navedeno da je sklopljen na pet godina i ističe dana 15.11.2012. Tužitelj posebno upire na činjenicu da tadašnja tročlana Uprava tužitelja koju su obnašali do **.**.2016. ĆN, u svojstvu Predsjednika uprave, te CN i KN u svojstvu članova Uprave nije imala ovlaštenje sa tuženikom sklopiti ovakav Sporazum, jer je sklopljen protivno temeljnom aktu Društva ovog tužitelja, tj. Izjavi tužitelja od 9.6.2010. i to konkretno članku 27. Izjave koji glasi:

„Za sve pravne poslove koji prelaze vrijednost od 50.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti Upravi društva je potrebna prethodna suglasnost Nadzornog odbora.“ Kako je vrijednost sklopljenog Sporazuma o isplati i poravnanju duga, te isplati otpremnine kamo kuda iznad prethodno navedene vrijednosti od 50.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, a takvu prethodnu suglasnost ta tročlana Uprava tužitelja nije pribavila od Nadzornog odbora društva, to je navedeni Sporazum pobojan pravni posao (članak 330. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 –dalje:ZOO), koji glasi:

„Ugovor je pobojan kada ga je sklopila strana ograničeno poslovno sposobna, kada je pri njegovom sklapanju bilo mana volje, te kada je to ovim Zakonom, ili posebnim propisom određeno.“

Za činjenicu ovog Sporazuma o isplati i poravnanju duga te isplati otpremnine tužitelj je saznao 24.1.2017. kada se tuženik putem službenog protokola ovog tužitelja obratio tužitelju podnoseći pismeno zvano: Zahtjev za izdavanje obračuna neisplaćenog dijela plaće…, dakle nije nastupila prekluzija na podnošenje ove tužbe, jer je ista podnesena u zakonskom roku. Stoga tuženik na temelju članka 331. ZOO zahtjeva da se prihvate tužbeni zahtjevi kako su prethodno opisani i da mu tuženik naknadi parnične troškove. Radi navedenog, te zbog same prisilne naplate koju tuženik u ovrsi naplaćuje od tužitelja, a kao posljedica radi nenadoknadive štete koja nastaje tužitelju zbog poremećaja u samom poslovanju, tužitelj predlaže donošenje privremene mjere što glasi:

„Zabranjuje se tuženiku dalje zahtijevati bilo kakvu isplatu po Sporazumu o isplati i poravnanju duga, te isplati otpremnine, koji je kao privatna isprava potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Tomislavu Žderiću u [adresa] i koji je ovjeren pod brojem ovjere OV-1073/16 dana 30.3.2016., od tužitelja te da o toj mjeri sud izvijesti bez odgode FINA, Financijska agencija Split, Ulica Mažuranićevo šetalište 1 B, 21000 Split.“

Tužitelj zahtijeva trajanje privremene mjere do okončanja ove parnice ili do drugačije odluke suda, ako se okolnosti zbog kojih je mjera određena kasnije promijene, tako da mjera više nije potrebna.

Rješenjem ovog suda poslovni broj Pr-36/17 od 20.lipnja 2017. odbijen je prijedlog za određivanje privremene mjere. Protiv ovog rješenja tužitelj je podnio žalbu, nakon čega je Županijski sud u Osijeku dana 24. kolovoza 2017.g. donio rješenje Gž R-244/2017- 2, kojim se odbija žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Pločama broj Pr-36/17 od 20. lipnja 2017.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu (listovi 35-38 spisa) navodi da je nesporno da su on i tužitelj sklopili Sporazum o isplati i poravnanju duga te isplati otpremnine solemniziran od strane javnog bilježnika pod brojem ovjere OV-1073/16 dana 30. ožujka 2016. Nesporno je da je tuženik sa tužiteljem dana 15.11.2007. sklopio Ugovor o radu rukovoditelja samostalne službe zajedničkih poslova i Menadžerski ugovor – u daljnjem tekstu: Ugovor. Međutim, suprotno navodima tužitelja, isti nije raskinut istekom 5 godina, a sve iz razloga što je tuženik nastavio u periodu od 2012.g. obavljati iste poslove kod tužitelja neovisno o donesenoj Sistematizaciji te dana 24.04.2015. sklopio Aneks i Aneks ugovora o radu od 15.11.2007. Aneksom su izmijenjene samo odredbe čl. 9. i čl. 10. Ugovora, a odredba čl.5. Ugovora kojom je definirana plaća tuženika, kao i odredba čl. 17. kojom je definirana otpremnina tuženika ostale su nepromijenjene i bile su na snazi, pa tako i obvezujuće, kako za tuženika, tako i za tužitelja, sve do sklapanja novog Ugovora o radu od dana 13.04.2016. Također, da je Ugovor od 15.11.2007. s pripadajućim Aneksom ugovora od 24.04.2015. bio na snazi te kao takav stvarao pravno obvezujuće učinke između parničnih stranaka, ukazuje i činjenica da je tuženik upravo radi mirnog rješenja spora sa tužiteljem zbog sklapanja predmetnog Sporazuma, povukao tužbu pred Općinskim sudom u Dubrovniku u predmetu posl.br. Pr-2/16, a kako je to i dogovoreno u samom Sporazumu. Nadalje, tuženik je novi ugovor o radu sa tužiteljem sklopio tek 1.travnja 2016., dakle, par dana nakon sklapanja predmetnog Sporazuma, iz čega jasno proizlazi da su Ugovor o radu rukovoditelja samostalne službe zajedničkih poslova i Menadžerski ugovor od 15.11.2007. bili na snazi sve do 1.travnja 2016. Stav tužitelja da "tadašnja tročlana Uprava tužitelja iz točke I. tužbe nije imala ovlaštenje sa tuženikom sklopiti ovakav Sporazum…" pa da je iz tog razloga Sporazum pobojan, suprotna je odredbi čl. 427.st.2. Zakona o trgovačkim društvima kojom je izričito propisano da su sva ograničenja u ovlastima uprave bez pravnog učinka prema trećima određeno, a to vrijedi napose ako se ovlast za zastupanje ograničava na sklapanje određenih poslova ili poslova određene vrste ili se ono daje samo pod određenim okolnostima, za određeno vrijeme ili mjesto ili je za sklapanje pojedinih poslova potrebna suglasnost članova društva, nadzornog odbora ili nekog drugog organa društva. Neposredno prije sklapanja Sporazuma između tuženika i tužitelja upravo je Nadzorni odbor tužitelja tražio od uprave da se svi sporovi sa radnicima riješe mirnim putem. Imajući u vidu da je između tuženika i tužitelja u tijeku bio radni spor (Općinski sud Dubrovnik Pr-2/16) jasno je da se takav naputak odnosio i na sklapanje Sporazuma sa tuženikom. Tuženik ističe da je sklapanjem Sporazuma odustao od dijela svojih potraživanja te sukladno odredbama Sporazuma u dobroj vjeri povukao tužbu pred Općinskim sudom u Dubrovniku posl.br. Pr-2/16. Neistinit je navod da je tužitelj za Sporazum o isplati i poravnanju saznao tek 24.01.2017., prvenstveno jer je upravo tužitelj potpisao i sklopio predmetni Sporazum, a promjene u članovima uprave ne uvjetuju promjenu u pravnoj osobnosti tužitelja, pa je potpuno nevažno tko su bili članovi uprave kada su potpisali predmetni Sporazum. Bitno je da je Sporazum potpisan od strane zakonskih zastupnika tužitelja, dakle, članova uprave upisanih u sudski registar. A da je tomu tako, jasno proizlazi iz uvida u predmetni Sporazum. Nadalje, aktualni članovi uprave imenovani su na funkciju članova uprave tuženika sa danom 09.lipnja 2016., a dana 21.07.2016. tužitelj je izvršio prvu isplatu po Sporazumu, a dana 21.09.2016. izvršio je drugu isplatu. Dakle, plaćanja tuženiku po ovom Sporazumu izvršili su upravo aktualni članovi uprave, pa osim što je argumentacija koju iznose pravno neutemeljena, ista čak nije istinita. Odredbom članka 240. Zakona o obveznim odnosima određeno je da se dug može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja. Zbog navedenog jasno je da je tužitelj isplatom u potpunosti priznao dugovanje nastalo po Sporazumu. Slijedom navedenog, jasno je da je aktualna uprava tužitelja znala za sklopljeni Sporazum te po istom izvršila čak dva plaćanja, slijedom čega tuženik ističe i prigovor zastare prava na isticanje pobojnosti, jer je tužitelj za sve razloge na kojima se temelji tužbeni zahtjev morao znati u trenutku sklapanja samog Sporazuma, a sve ovo osobito u odnosu na odredbu čl. 427.st.2. Zakona o trgovačkim društvima. Nadalje, da je navod o trenutku saznanja za sklopljen Sporazum neistinit ukazuje i činjenica da je tužitelj sa tuženikom u više navrata vodio pregovore u pogledu ispunjenja predmetnog Sporazuma, a koji pregovori su trajali sve od lipnja 2016. do kraja ožujka 2017. Sada je sasvim jasno da tužitelj nije postupao u dobroj vjeri prilikom tih pregovora, ponašajući se na prijevaran način u cilju sprječavanja naplate tuženika kao svog radnika. Dakle, osim što tužitelj pravno potpuno neutemeljeno ističe pobojnost predmetnog Sporazuma isti nema osnovu niti osporavati valjanost i postojanje tražbine tuženika, koju je sam isplatom priznao. Predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan.

3.Županijski sud u Splitu je kao drugostupanjski sud rješenjem Gž R-412/2018-2 od 5.lipnja 2019. ukinuo presudu Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Pločama, poslovni broj 26 Pr-36/17 od 7.ožujka 2018. i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U obrazloženju drugostupanjskog suda se navodi slijedeće:

"Predmet spora je zahtjev tužitelja da se poništi Sporazum o isplati i poravnanju duga, kojim se tužitelj obvezao platiti tuženiku na ime razlike plaće iznos od 268.617,66 kuna bruto, te na ime otpremnine iznos od 256.518,60 kuna bruto, i da se naloži tuženiku da tužitelju vrati sve naplaćene novčane iznose koje je naplatio po predmetnom Sporazumu.

Prvostupanjski je sud u bitnome utvrdio; da je tuženik zaposlen kod tužitelja sa Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme kao Voditelj samostalne službe zajedničkih poslova; da je Uprava tužitelja sklopila Sporazum sa tuženikom zbog lošeg financijskog stanja tužitelja; tužitelj da vodi brojne sudske sporove sa radnicima; pa tako i tuženikom; tužitelj da je od tuženika zahtijevao da nakon potpune isplate te ispunjenja obveza poslodavca iz članka 6. tog Sporazuma povuče tužbu u predmetu koji se vodi kod Općinskog suda u Dubrovniku pod brojem Pr-2/16; da je Nadzorni odbor dao naputak da se ti sporovi rješavaju na miran način; da je prema izjavi svjedoka ĐN skupština društva dala suglasnost za sklapanje predmetnog Sporazuma.

Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje kako se neutemeljeno tužitelj poziva na odredbu članka 330. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15- u daljnjem tekstu: ZOO-a) i zaključuje da se ne radi o pobojnom pravnom poslu.

Navedeni zaključak suda prvog stupnja ne može se za sada prihvatiti kao pravilan obzirom na žalbene prigovore.

Naime, prvostupanjski sud nije prihvatio tužiteljeve tvrdnje glede pobojnosti predmetnog Sporazuma te odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. U obrazloženju presude, donoseći takav zaključak poziva se prvenstveno na izjavu svjedoka KN tvrdeći kako taj svjedok izjavljuje da je Skupština društva dala suglasnost za sklapanje predmetnog Sporazuma, kao i da je nova uprava tužitelja platila tuženiku dvije rate po tom Sporazumu. Međutim iz stanja spisa i zapisnika sačinjenog kod suda prvog stupnja na ročištu od 27. listopada 2017. proizlazi kako ovaj svjedok iskazuje drugačije i to da prije sklapanja Sporazuma s tuženikom uprava nije tražila suglasnost nadzornog odbora društva. Utoliko, su odlučne okolnosti ostale nerazjašnjene.

U izloženim okolnostima ne može se za sada ni ispitati je li materijalno pravo pravilno primijenjeno.

Zbog počinjenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a valjalo je ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje ( članak 369. stavak 1. ZPP-a).

U nastavku postupka sud prvog stupnja otklonit će počinjenu bitnu povredu na koju je ukazano ovim rješenjem, te razmotriti ono na što mu je u ovoj odluci ukazano, nakon čega će ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka-odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi članka 338. stavak 4. ZPP-a.

Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka, te ostaviti da se o istim odluči u konačnoj odluci, a sukladno odredbi članka 166. stavak 3. ZPP-a."

4. Županijski sud u Splitu je kao drugostupanjski sud presudom Gž R-1195/2020-2 od 29. lipnja 2021. presudio:

„I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Metkoviću, Stalne službe u Pločama poslovni broj 6 Pr-250/2019-10 od 9. srpnja 2020., ispravljena rješenjem istoga suda pod poslovnim brojem 6 Pr-250/2019-12 od 13. srpnja 2020., u pobijanim dijelovima pod točkama I. i II. izreke, kojima je prihvaćen tuženi zahtjev tužitelja, kao i u dijelu pod točkom III. izreke, kojim je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka.“

U dijelu obrazloženju presude drugostupanjskog suda se navodi slijedeće:

„12. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnom proizlazi sljedeće:

- da je tuženik s tužiteljem 15. studenoga 2007. sklopio ugovor o radu rukovoditelja samostalne službe zajedničkih poslova i menadžerski ugovor na određeno vrijeme od pet godina,

- da je tuženik s tužiteljem 24. travnja 2015. sklopio aneks ugovora o radu od 15. studenoga 2015.,

- da je tuženik s tužitelji sklopio novi ugovor o radu 1. travnja 2016. na neodređeno vrijeme za poslove radnog mjesta Voditelj samostalne službe zajedničkih poslova,

- da je tužitelj zastupan po predsjedniku Uprave društva ĆN, CN i KN članovima Uprave društva sklopila 24. ožujka 2016. Sporazum o isplati i poravnanju duga te isplati otpremnine prema ugovoru o radu (u daljnjem tekstu: Sporazum),

- tužitelj je da vodi brojne sudske sporove s radnicima, pa tako i s tuženikom,

- da je člankom 4. Sporazuma ugovoreno da će tuženik, a nakon potpune isplate te ispunjenja obveza tužitelja kao poslodavca iz članka 6. Sporazuma povuče tužbu u predmetu koji se vodi kod Općinskog suda u Dubrovniku pod brojem Pr-2/16,

- da iz članka 27. temeljnog akta tužitelja kao društva, tj. Izjave proizlazi da je za sve pravne poslove koji prelaze vrijednost od 50.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti upravi potrebna prethodna suglasnost Nadzornog odbora,

- da Uprava tužitelja prilikom sklapanja Sporazuma s tuženikom nije prethodno pribavila suglasnost Nadzornog odbora,

- da iz iskaza saslušanih svjedoka KN, FN, VN i ON, te zapisnika o sjednicama Nadzornog odbora, proizlazio kako tadašnja tročlana Uprava tužitelja koju su obnašali do **.**.2016. ĆN, u svojstvu Predsjednika uprave, te CN i KN u svojstvu članova Uprave nije imala ovlaštenje da s tuženikom sklopi Sporazum, pa da je sklopljen protivno temeljnom aktu Društva tužitelja, tj. Izjavi tužitelja od 9. lipnja 2010. i to citiranom članku 27. Izjave.

13. S obzirom na utvrđenje prvostupanjskog suda da vrijednost Sporazuma sklopljenim između tužitelja kao poslodavca po Upravi društva i tuženika kao radnika 24. ožujka 2016. prelazi iznos 50.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, kao i utvrđenje da Uprava sukladno članku 27. temeljnog akta tužitelja kao društva, tj. Izjave, kojim je propisano da je za sve pravne poslove koji prelaze vrijednost od 50.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti upravi potrebna prethodna suglasnost Nadzornog odbora, nije pribavila prethodnu suglasnost Nadzornog odbora, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da Sporazum pobojan pravni posao i da osnovano tužitelj na temelju odredbe članka 330. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – u daljnjem tekstu: ZOO) traži poništenje istoga.

14. Odredbom članka 330. ZOO-a, propisano je da je ugovor pobojan kada ga je sklopila strana ograničeno poslovno sposobna, kada je pri njegovom sklapanju bilo mana volje, te kada je to ovim Zakonom, ili posebnim propisom određeno.

15. Budući da je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza nedvojbeno utvrdio da Uprava tužitelja u sastavu predsjednika Uprave ĆN, CN i KN članovima Uprave društva nije prema članku 27. Izjave tužitelja kao temeljnom aktu i posebnom propisu koji je kao takav upisan u sudski registar Trgovačkog suda u Dubrovniku, prije sklapanja Sporazuma s tuženikom 24. ožujka 2016. o isplati i poravnanju duga te isplati otpremnine, i to na ime razlike plaće iznos od 268.617,66 kuna bruto i na ime otpremnine iznos od 256.518,60 kuna bruto, pribavila prethodno suglasnost o Nadzornog odbora, a što je bila dužna prema tom članku jer iznos koji je ugovoren u Sporazumu kao pravnom poslu prelazi vrijednost od 50.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, to je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je Sporazum na temelju odredbe članka 330. ZOO-a poništio iz razloga što ga je sklopila strana koja nije postupila prema posebnom propisu tužitelja, a koji je donesen na temelju odredbi Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 125/11., 152/11., 111/12., 68/13., 110/15. – u daljnjem tekstu: ZTD).

16. Neosnovano tuženik tvrdi da odnos između društva i članova Uprave ne tiče tuženika kao treće osobe i da se u ovom slučaju prvenstveno imaju primijeniti odredbe ZTD-a, a ne odredbe ZOO-a. Naime, sporni Sporazum tužitelj je kao poslodavac zastupan po Upravi sklopio s tuženikom kao radnikom suprotno temeljenom aktu tužitelja jer to proizlazi iz Sporazuma i akta, pa tuženik u ovom slučaju kada se nalazi u radnom odnosu kod tužitelja nije treća osoba koje se ne bi ticala primjena propisa koje je donio tužitelj, kako to pogrešno smatra tuženik.

17. Stoga je pravilo prvostupanjski sud smatrao da su u konkretnoj pravnoj stvari ostvarile sve pretpostavke pobojnosti sklopljenog Sporazuma prema odredbi članka 330. ZOO-a, jer je nedvojbeno utvrdio da prije sklapanja Sporazuma s tuženikom Uprava nije tražila suglasnost Nadzornog odbora, zbog čega je taj sud pravilno postupio i kada je poništio Sporazum i kada je primjenom odredbe članka 332. stavka 1. ZOO-a, obvezao tuženika da vrati primljeno na temelju poništenog Sporazuma.

18. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio i prigovor prekluzije jer je tužitelj za Sporazum saznao 24. siječnja 2017. kada se tuženik putem službenog protokola tužitelja obratio tužitelju podnoseći Zahtjev za izdavanje obračuna neisplaćenog dijela plaće (obrazac NP1) te obračuna javnih davanja na osnovi otpremnine (listovi 16-17 spisa), a što sve proizlazi i iz zahtjeva koje se nalazi u spisu, pa kako je tužba prvostupanjskom sudu podnesena 30. ožujka 2017., dakle u roku jedne godine od prema odredbi članka 335. stavka 1. ZOO-a, kojom je propisano da pravo zahtijevati poništaj pobojnog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog pobojnosti, zbog čega neosnovano taj prigovor tuženik ponovno iznosi u žalbi. Iz stanja spisa proizlazi da su članovi Uprave društva koji su s tuženikom sklopili Sporazum tu dužnost obavljali do 9. lipnja 2016., kada su imenovani novi članovi, pa činjenica da je prva isplata tužitelju po Sporazumu izvršena 21. srpnja 2016. i druga 21. rujna 2016. kada imenovana nova Uprava, ukazuje da ni od tih uplata do dana podnošenja tužbe nije protekao navedeni rok, pa činjenica je li tužitelj za Sporazum saznao tada ili 24. siječnja 2017. kako to tvrdi ne utječe na zaključak prvostupanjskog suda da prekluzivni rok od godine dana nije protekao.“

5.Vrhovni sud Republike Hrvatske - dalje: VSRH je rješenjem broj: Rev-364/2023-4 od 9. travnja 2025. odlučio:

„ I. Prihvaća se revizija tuženika i ukidaju se presuda Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-1195/2020-2 od 29. lipnja 2021. te presuda Općinskog suda u Metkoviću, Stalne službe u Pločama, poslovni broj Pr-250/2019-10 od 9. srpnja 2020., ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj Pr-250/2019-12 od 13. srpnja 2020. i predmet se vraća istom sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima nastalim povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.“

6. U obrazloženju svoje odluke VSRH navodi:

„3. Rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd-5583/2021-2 od 22. ožujka 2022. dopušteno je tuženiku podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja koje glasi:

„Smatra li se pobojnim pravnim poslom Sporazum o isplati i poravnanju duga, te isplati otpremnine u smislu čl. 330. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018), a u vezi sa čl. 427. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/1993, 34/1999, 121/1999, 52/2000, 118/2003, 107/2007, 146/2008, 137/2009, 111/2012, 125/2011, 68/2013, 110/2015, 40/2019) sklopljen između tužitelja kao trgovačkog društva zastupanog po upravi (poslodavca) i tuženika kao fizičke osobe (radnika trgovačkog društva), ako prilikom sklapanja navedenog pravnog posla uprava društva nije imala (prethodnu) suglasnost Nadzornog odbora propisanu temeljnim aktom društva (Izjavom o osnivanju)?“

8. Predmet ovoga postupka jest zahtjev tužitelja upravljen na poništenje Sporazuma o isplati i poravnanju duga te isplati otpremnine (dalje: Sporazum) kojim se tužitelj obvezao platiti tuženiku na ime razlike plaće iznos od 268.617,66 kuna bruto i na ime otpremnine iznos od 256.518,60 kuna bruto, kao i zahtjev da se naloži tuženiku da tužitelju vrati sve naplaćene novčane iznose koje je naplatio po predmetnom Sporazumu.

11. Pri odgovoru na postavljeno pitanje prvenstveno valja naznačiti slijedeće. Tužitelj je kao d.o.o. osnovan Izjavom od 9. lipnja 2010. Dakle, tužitelj je osnovan na temelju jednostranog pravnog posla u smislu čl. 387. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ br. 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09., 125/11, 152/11, 111/12, 68/13 i 110/15, dalje: ZTD). Stoga se u konkretnom slučaju ne radi ni o kakvom pravnom propisu, kako to tumače nižestupanjski sudovi, već o jednostranom pravnom poslu koji sadrži određene odredbe o načinu sklapanja određenih pravnih poslova od strane Uprave tužitelja uz prethodnu suglasnost Nadzornog odbora. Dakle, u konkretnom se slučaju može raditi samo o ograničenoj poslovnoj sposobnosti pravne osobe iz čl. 274. i 275. ZOO-a.

12. Prema odredbi čl. 427. st. 1. ZTD-a članovi uprave moraju poštivati ograničenja za zastupanje postavljena društvenim ugovorom, odlukom članova društva i obveznim uputama nadzornog odbora. Prema st. 2. istoga članka takva ograničenja bez pravnog su učinka prema trećima pri čemu ta odredba posebice precizira o kakvim se ograničenjima radi pa tako navodi i sklapanja poslova za koje je potrebna suglasnost nadzornog odbora, kao što je ovdje slučaj. U primjeni te odredbe, koju sudovi nižeg stupnja uopće ne primjenjuju, valja razlikovati unutarnji od vanjskog odnosa. Unutarnji odnos je odnos društva i njegove uprave, dok vanjski odnos čini odnos između društva kojeg zastupa uprava i trećih osoba. Dakle, ograničenja djeluju interno između društva i uprave, ali ne i prema trećim osobama pri čemu nije od značaja je li takvo ograničenje upisano u sudskom registru ili nije (tako i presuda ovoga suda broj Rev-541/05-2 od 8. veljače 2006). Drugim riječima, takvo ograničenje je isključivo ograničeno na odnos uprave i društva, pa se, suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova, ne može prihvatiti da tuženik, bez obzira što je u radnom odnosu kod tužitelja, nije treća osoba. Pri tome bi dakako valjalo uzeti u obzir savjesnost treće osobe koja se odnosi na znanje o postojanju takve zabrane. Dakle, ako uprava sklopi ugovor sa suugovarateljem koji za spomenutu zabranu nije znao, ugovor će biti valjan i obvezivati društvo prema njegovom suugovaratelju te ga društvo neće moći pobijati zbog nevaljanog zastupanja. U takvom ograničenju odnosa društva i uprave, uprava može odgovarati društvu za prekoračenje svojih ovlasti.

13. Dakle, odgovor na postavljeno pitanje sadržan je u točkama 11. i 12. obrazloženja ove odluke.“

7. U dokaznom postupku na ročištu od 4. rujna 2025. pregledani su ponovno: Izjava NTF-a od 09.06.2010.g. (list 7-15 spisa), zahtjev za izdavanje obračuna neisplaćenog dijela plaće od 23.01.2017.g. (list 16-17 spisa), sporazum o isplati i poravnanju duga te isplati otpremnine prema ugovora o radu br. 320/16 od 24.03.2016 g,. (list 18-22 spisa), anex ugovora o radu od 15.11.2017.g. (list 40-41 spisa), ugovor o radu od 01.04.2016.g. (list 42-44 spisa), rješenje o povlačenju tužbe OS Dubrovnik od 21/6/16 g. Pr-2/16 (list 45-46 spisa), podnesak tužitelja kojim povlači tužbu u tom predmetu (list 47 spisa), platni listić od 01.07. do 31.07.2016.g. (list 48 spisa), kartica tekućeg računa (list 49-50 spisa), odluka VSRH (list 51-52 spisa), pročitani su iskazi svjedoka: KN, FN i AN dani na ročištu od 27.10.2017.g. (list 60-63 spisa), te iskazi svjedoka ON i DN, te tuženika ZN, saslušanog kao parničen stranke dani na ročištu od 30.01.2018. listovi 66-70 spisa, izjava NTF d.o.o. ovjeren kod j.b. Vedrana Plećaša pdo br. OU-53/10-3 dana 09.06.2010.g. listovi 110-118 spisa, te zapisnici sa sjednica Nadzornog odbora NTF d.o.o. u periodu mandata uprave ĆN, CN i KN i odluke listovi 121-217 spisa, izvadak iz sudskog registra listovi 225-227 spisa, sporazum sa RN te izjava istog od 21.07.2015.g. listovi 225-230 spisa.

8. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

9.Na ročištu održanom 4. rujna 2025. stranke su izjavile slijedeće:

9.1. Punomoćnik tužitelja je prvo uredio toč 1. tužbenog zahtjeva u pogledu novčane valute koja je ranije bila izražena u kunama tako da umjesto navedenog novčanog iznosa od 268.617,66 HRK treba da stoji iznos od 35.651,69 eura, te umjesto iznosa od 256.518,00 HRK treba da stoji 34.045,78 eura.

U svezi revizijske odluke Vrhovnog suda, tužitelj ističe da se ovdje radi o pravnom pitanju o kojem će odlučiti ovaj sud, a prema uputama revizijskog suda koji je u svojoj odluci ukazao da se ima uzeti u obzir savjesnost treće osobe to jest tuženika u postupanju tuženika kod sklapanja spornog Sporazuma o isplati, a na koju savjesnost i poštenje kod tuženika se ima primijeniti odredba članka 4. ZOO-a u kojem je navedeno da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prva i obveza iz tih odnosa, sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja te tužitelj ističe da je tuženik postupao nesavjesno jer je upravo on taj koji je trebao ukazati upravi društva tužitelja, a prije sklapanja spornog sporazuma, da je potrebna suglasnost, odobrenje nadzornog odbora društava ili pak skupštine društva tužitelja na sklapanje spornog sporazuma sa tuženikom, a iz razloga što je tuženik po naobrazbi, struci, diplomirani pravnik koji je radio tada u to vrijeme kod tužitelja na poslovima rukovoditelja pravnih poslova, ali u tijeku postupka nije dokazao bilo kakvim pismenom da je upozorio članove društva da im je potrebna prethodno navedena suglasnost na sklapanje pravnog posla s njim, tuženikom pa je upravo tuženik tada postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja tj. poduzeo radnju protivno načelu savjesnosti i poštenja iz prethodno spomenutog članka ZOO-a jer se tuženik tada bio dužan pridržavati načela savjesnosti i poštenja, ali je očito tada tuženik zlorabio svoje ovlasti kada je prišao sklapanju spornog Sporazuma o isplati, kada nije prethodno upozorio upravu društva tužitelja da im je potrebna prethodna suglasnost nadzornog odbora odnosno skupine društva, jer takvog pisanog dokaza u predmetnom spisu nema, tuženik ga nije priložio, a da je to točno, to je i potvrdio pred ovim sudom tadašnji član uprave društva tužitelja, supotpisnik spornog sporazuma, KN koji je u ovom postupku saslušan pred sudom, a to isto je potvrdila u svojstvu također svjedoka saslušana zaposlenica tužitelja FN koja je u društvu tužitelja bila angažirana i pripremala i bila nazočna svim sjednicama nadzornog odbora društva tužitelja.

9.2.Zamjenik punomoćnika tuženika u odnosu na odluku VSRH Rev-364/23 od 9. travnja 2025. kojom je usvojena revizija tuženika, bitno ističe četiri ključna zaključka VSRH. Prvo, da je izjava o osnivanju tužitelja od 09.06.2010. jednostavni pravni posao, a ne pravni propis kako je to tijekom ranijeg postupka neosnovano tvrdio tužitelj. Drugo, da se u ovom postupku kao posebni propis (lex specialis) imaju primjenjivati odredbe prvenstveno Zakona o trgovačkim društvima. Treće, da ograničenje za zastupanje uprave članova društva djeluju interno između društva i uprave, ali ne prema trećim osobama. I 4. ključni zaključak VSRH je da je tuženik treća osoba. U odnosu na danas istaknute tvrdnje tužitelja u pogledu savjesnosti odnosno nesavjesnosti tuženika, tuženik ističe da tužitelj pravilno citirao odredbu članka 4. ZOO-a, međutim pogrešno je tumači u ovoj stvari. Naime, prilikom svakog ugovornog odnosa, pa tako i prilikom ocjenjivanja Sporazuma između tuženika i tužitelja valja ocjenjivati i sagledavati savjesnost i poštenje obiju ugovornih strana, a ne samo jedne strane. Upravo tako je artikulirana odredba članka 4 ZOO-a koja kaže da su sudionici ugovornog odnosa dužni postupati u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Nadalje tuženik ističe da su svjedoci koji su iskazivali u ovom predmetu, KN, raniji član uprave društva tužitelja, DN, kao i sam tuženik koji je iskazivao na ročištu za glavnu raspravu 30.01.2018., suglasno i nedvojbeno iskazali da je uprava društva tužitelja imala naputke nadzornog odbora da sve sporove, bez iznimke, s radnicima rješavaju mirno, izvan suda te da je postojala usmena suglasnost skupštine društva za potpisivanje sporazuma između tuženika i tužitelja. U odnosu na izjavu tuženika sa ročišta 30.01.2028. da je upozorio staru upravu da sporazum mora imati suglasnost nadzornog odbora, takvu izjavu valja sagledavati kroz prizmu ne samo konteksta nego i ponašanja i izjave volje tijela tužitelja koja su dana prije sklapanja tog sporazuma. Naime, na tom istom ročištu tuženik je u nastavku svog izlaganja izjavio da nadzorni odbor društva od uprave društva stalno inzistira na potpisivanju sporazuma te da svakako imaju suglasnost skupštine društva koja je glavni organ društva. Upravo tako dana izjava tuženika je i u skladu s ranije iskazima ranije navedenih svjedoka kao i u skladu s materijalnim dokazima (ispravama) koja je sam tužitelj dostavio uz svoj podnesak od 28.02.2020. godine gdje se iz zapisnika sa trinaeste izvanredne sjednice nadzornog odbora društva od 1. lipnja 2015. godine jasno navodi da se nisu poštovale odluke nadzornog odbora da se sa uposlenicima ide u van sudsku nagodbu. Dakle tuženik se pouzdao i to razumno u izjave tijela svog poslodavca pa je upravo iz tog razloga tuženik i povukao svoju raniju tužbu u predmetu koji se vodio pred ovim sudom broj Pr-2/16 gdje je tuženik kao tužitelj u tom predmetu povukao tužbu i odrekao se dijela novčanih potraživanja upravo iz razloga jer se pouzdao u izjave volje i ponašanja svog poslodavca, ovdje tužitelja. Dakle cjelokupnom tom procesu koji je slijedio prilikom sklapanja sporazuma tuženik je bio u dobroj mjeri i nastupao savjesno i pošteno. Tuženik nema daljnjih dokaznih prijedloga, predlaže da se uvažavajući pravna shvaćanja VSRH kao i ocjenu svih dokaza temeljem članka 8. ZPP odbiju tužbeni zahtjevi tužitelja. Tuženik bi htio samo konstatirati, neovisno o odluci suda, da je podmirio parnični trošak temeljom ranije pravomoćne presude ovog suda u iznosu od 54.209,46 HRK. Kada bi se u ovome postupku ocjenjivala savjesnost isključivo tuženika, a ne obiju ugovornih strana iz sporazuma, tuženiku bi bilo povrijeđeno i pravo na pravično suđenje s aspekta jednakosti pred zakonom zajamčeno člankom 29. Ustava RH i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

10. Tuženik je treća osoba što jasno proizlazi iz točke 12. obrazloženja rješenja VSRH.

11.Sporna je savjesnost tuženika, odnosno je li tuženik za zabranu znao.

12. Iz iskaza saslušanog svjedoka KN, člana uprave, proizlazi da je naputak nadzornog odbora i skupštine društva bio da se sporazumno riješe brojni sudski sporovi sa radnicima tužitelja, jer je tužitelj bio u teškoj financijskoj situaciji, blokadama računa, a sporovi su znatno otežavali tužiteljevo poslovanje. Tuženik se u početku protivio nastojanjima tužitelja da povuče tužbu u sporu koji je vodio protiv tužitelja u kojem je tužbeni zahtjev iznosio oko 300.000,00 kuna, da bi tek nakon određenog vremena pristao na sklapanje sporazuma i povlačenje svoje tužbe. Uprava nije imala pisanu suglasnost nadzornog odbora za sklapanje sporazuma, ali su imali naputke nadzornog odbora da rješavaju ovakve sporove mirno, te su imali suglasnost skupštine društva za sklapanje predmetnog sporazuma. Svjedokinji FN, tajnici nadzornog odbora tužitelja u vrijeme sklapanja sporazuma, poznato je kada je u upravi KN tražio da se sporovi sa radnicima rješavaju na miran način, bez suda, odnosno sklapanjem sporazuma, nije tražena suglasnost. Poznato je da su u nadzornom odboru na više sjednica spominjao miran način rješavanja ovih sporova kao preporuka. Svjedoku AN poznato je da je tuženik tužbenim zahtjevom za razliku plaće zahtijevao negdje oko 260.000 kuna koliko se sada može sjetiti, a naknadno je napravio sporazum kojim se odrekao tužbenog zahtjeva za razliku plaće 50%. Svjedok NN je iskazao da je član u prave tužitelja od 09. 06. 2016., pa nije sudjelovao u potpisivanju predmetnog sporazuma. Kada se nova uprava tužitelja upoznala sa sporazumom smatrala je da prijašnja uprava nije postupila sukladno izjavi i tražila suglasnost nadzornog odbora, zbog čega su odlučili ići u poništavanje tog sporazuma. Poznatu mu je da je bivša uprava sklapala nagodbe u sudskim sporovima pa je i nova uprava sklapala nagodbe i misli da protiv nikog drugog od zaposlenika sa njihove strane nije pokrenut spor osim protiv tuženika. Iz iskaza svjedoka VN proizlazi da je ondašnja uprava tužitelja inzistirala na sklapanju sporazuma sa tuženikom. Članovi te uprave TN, kao predsjednik, CN kao član i KN kao član su smatrali da će potpisivanjem takvog sporazuma tužitelj doći u povoljniju financijsku situaciju, odnosno da će obveze tužitelja biti u manjem iznosu od onih ukoliko sporazum ne bude sklopljen. U to vrijeme postojalo je više sporova zbog neisplaćenih plaća, razlika plaća i neisplate regresa za godišnji odmor. Ovaj svjedok doslovce tvrdi: "Načelan stav nadzornog odbora tužitelja kojim sjednicama sam bio nazočan, ali ne mogu se točno sjetiti vremena, odnosno datuma da se sporovi sa radnicima pokušaju riješiti sporazumom. Na tim sjednicama su bila sva tri člana uprave, dakle, i TN i CN, i KN, jer su se po okončanju tih sporova koje je tužitelj većinom gubio povećavali troškovi zbog kamata i odvjetničkih usluga. Procjena je bila da ako ne bi sklopili sporazum da bi troškovi sudskog spora bili puno veći, što bi imalo po njihovoj procjeni štetne posljedice za samo društvo… Uprava je znala za ovu izjavu u kojoj je potrebna suglasnost nadzornog odbora za iznos iznad 50.000 kuna, ali su inzistirali na sporazumu zbog financijskih razloga, a bio je i naputak nadzornog odbora da se ide na sporazumno rješenje radi smanjenja troškova."

13.Tuženik ZN je iskazao da je upozorio staru upravu da za predmetni sporazum moraju imati suglasnost nadzornog odbora na što mu je ona odgovorila da nadzorni odbor od njih stalno inzistira na potpisivanju sporazuma i rješavanju sporazumno ovih sporova, a da svakako imaju suglasnost od skupštine društva koja je glavni organ u društvu.

14. Stajalište je ovog suda da je u pravu tuženik kada na ročištu od 4. rujna 2025. tvrdi kako predmetni sporazum između tužitelja i tuženika valja ocjenjivati i proučiti uzimajući u obzir poštenje obiju ugovornih strana, a ne samo jedne strane, kako to pogrešno smatra tužitelj. Točno je da su svjedoci, KN i DN, kao i sam tuženik, suglasno iskazali da je tužiteljeva uprava imala naputke nadzornog odbora da sve sporove, bez iznimke, s radnicima rješava mirno, izvan suda, kao i da je postojala usmena suglasnost skupštine društva za potpisivanje sporazuma između tužitelja i tuženika. Tuženik je, a što nije sporno, upozorio staru upravu tužitelja da sporazum mora imati suglasnost nadzornog odbora, ali pritom svakako valja uzeti u obzir da je tužiteljeva uprava po preporuci nadzornog odbora inzistirala na sklapanju predmetnog sporazuma, i to zbog brojnih tužbi i loše financijske situacije tužitelja, te da je ondašnja uprava imala suglasnost skupštine društva koja je glavni organ društva. Iz zapisnika sa XIII. vanredne sjednice NO tužitelja proizlazi da je u tom zapisniku navedeno da u rashodima iskaču stavke sudski troškovi i takse (pristojbe) koje su povećane u 2014. godini, u odnosu na 2013. godinu, cca 300% (3 puta), i da je do ovolikog rashoda došlo što prethodna, a niti nova uprava NTF-a nisu ispoštovale odluku NO da se uposlenicima, gdje god je to moguće, ide u vansudsku nagodbu, društvo bi se spasilo od plaćanja velikih kamata, odvjetničkih i sudskih troškova, a ta ista sredstava uložila u održavanje terminala i ulaganje u infrastrukturu… Uprava nastavlja i dalje sa stalnom praksom i ne poštuje odluku NO da pokuša ostale sporove riješiti vansudskom nagodbom, nego se i dalje neosnovano žali na sudovima i plaćaju troškove, a samim tim i povećavaju trošak društva. Tuženik je očito povjerovao s razlogom upravi tužitelja pa je, iz tog razloga povukao svoju tužbu u predmetu koji je vodio protiv tužitelja broj Pr-2/2016 i odrekao se dijela novčanih potraživanja upravo iz razloga što mu je uprava tužitelja ponudila sklapanje predmetnog sporazuma, na čijem sklapanju je baš uprava inzistirala po preporuci nadzornog odbora. Stoga je tuženik postupao u dobroj vjeri, savjesno i pošteno.

15.O troškovima je odlučeno na temelju članka 154.st.1. ZPP-a. Tuženiku su priznati troškovi u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' 138/23 - dalje: Tarifa) i to: sastav odgovora na tužbu 13.07.2017. (Tbr 8. t. 1 Ot) 500 bodova, zastupanje na pripremnom ročištu 23.08.2017. (tbr 9 t.1 OT) 500 bodova, zastupanje na glavnoj raspravi 27.10.2017. (tbr. 9 t.1 OT) 500 bodova, zastupanje na glavnoj raspravi 30.01.2018. (tbr. 9 t.1 OT) 500 bodova, odgovor na žalbu protiv presude od 07.03.2018., posl. br. Pr-36/2017 (tbr. 10 t.6 OT) 500 bodova, zastupanje na pripremnom ročištu od dana 05.03.2020. (tbr. 9 t.1 OT) 500 bodova, obrazloženi podnesak od 24.03.2020. (tbr 8 t.5 OT) 500 bodova, zastupanje na ročištu od 02.06.2020. (tbr. 9 t.1 OT) 500 bodova, žalba protiv presude od dana 09.07. 2020. poslovni broj Pr-250/2019 (tbr. 10 t. 1. OT) 625 bodova, prijedlog za dopuštenje revizije od 18.08. 2021. (tbr. 10 t 5. OT) 750 bodova, reviziju protiv presude ŽS Split od 29.06. 2021. Gž R-1195/2020, (tbr. 10 t.5. OT) 750 bodova, zastupanje na ročištu 04.09.2025. (tbr. 9 t.1 OT) 500 bodova ili ukupno 6625 bodova, što računajući vrijednost boda to tbr. 54 OT što iznosi 2,00 eura da je ukupno 13.250,00 eura te uvećano za PDV od 25% što iznosi 3312,50 eura da je parnični trošak tuženika u iznosu od 16.562,50 eura (članak 155.st.1. ZPP-a).

16.Zbog svega izloženog presuđeno je i riješeno kao u izreci.

U Pločama, 2. listopada 2020. godine

S u d a c :

Darko Jelčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Splitu u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište za objavu. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja Zdenku Merdžanu, odvjetniku u Metkoviću, Hrvatskih iseljenika 5/1

2. Punomoćniku tuženika Mariju Vrnogi, odvjetniku u Metkoviću, Trg bana Jelačića