REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-770/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica: 1. EČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. OČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Željko Puljić, odvjetnik u Splitu protiv tuženice EČN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Branimir Tuškan, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Tuškan i Fras j.t.d., Zagreb, radi činidbe, odlučujući o reviziji 1. i 2. tužiteljica protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-106/2024-2 od 28. veljače 2024., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1475/20-35 od 31. listopada 2022., na sjednici vijeća održanoj 2. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e :

I. Preinačuje se presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž- 106/2024-2 od 28. veljače 2024. i sudi:

Odbija se žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1475/20-35 od 31. listopada 2022.

II. Nalaže se tuženici nadoknaditi 1. i 2. tužiteljicama troškove nastale u povodu revizije u iznosu od 706,18 €, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-106/2024-2 od 28. veljače 2024., preinačena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1475/20-35 od 31. listopada 2022., te je suđeno:

"Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 16 P-1475/20-35 od 31. listopada 2022. i sudi na način da se odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan, a koji glasi:

„Nalaže se tuženici EČN da na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica], zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u dvorištu iste poruši betonski zid i željeznu ogradu, koja se na tom zidu nalazi, a koji zid se proteže od granice južnog dijela nekretnine, između dvije garaže, do južnog zida samih garaža koje se nalaze uz istočni rub te nekretnine, zatim da poruši željeznu ogradu koja se proteže od kuće pa do južnog dijela nekretnine-ulice, kao i da poruši željeznu ogradu koja se nalazi na južnoj granici nekretnine uz ulicu te da materijal koji nastane rušenjem odveze s te nekretnine.“

Nalaže se tužiteljicama pod 1) EČ i 2) OČ naknaditi parnični trošak tuženici EČN u iznosu od 2.663,00 eura (20.087,50 kn), u roku od 15 dana."

2.1. Protiv te drugostupanjske presude reviziju su podnijele 1. i 2. tužiteljice (dalje: tužiteljice) zbog pravnih pitanja zbog kojih im je dopušteno podnošenje revizije rješenjem ovog suda poslovni broj: Revd-3398/2024-2 od 18. rujna 2024. koja glase:

"1. Predstavljaju li poslovi kao što su izgradnja betonskih zidova, postavljanje željeznih ograda, ograđivanje dijela zajedničkog nepodijeljenog dvorišta te postavljanje i zaključavanje kapije na njemu posao izvanredne uprave za koji je potrebna suglasnost svih suvlasnika u smislu čl. 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima?

2. Gube li suvlasnici zajedničkog, nepodijeljenog dvorišta pravo odlučivati o poslovima izvanredne uprave na tom dvorištu time što se umjesto prvotnog pješačkog prilaza položenog ispod prozora stana tuženice od ulice do ulaza u zgradu koriste pješački prilaz položen na drugom dijelu istog dvorišta?"

2.2. Predložile su da ovaj sud pobijanu presudu preinači ili ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova nastalih u povodu revizije.

3. Tuženica u odgovoru na reviziju predlaže istu odbiti kao neosnovanu, uz naknadu tuženici troškova odgovora na reviziju.

4. Revizija je osnovana.

5. U povodu revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) zbog kojeg je dopuštena.

6. Predmet spora jest zahtjev tužiteljica na činidbu (rušenje betonskog zida i ograda) podignutih na nekretnini u suvlasništvu stranaka, a koje onemogućuju tužiteljicama nesmetani suposjed zajedničke nekretnine.

7. U postupku koji je prethodio revizijskom utvrđene su slijedeće odlučne činjenice:

- parnične stranke suvlasnici su nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica]-stambena jednokatna zgrada pop.br. [broj poduloška] u [adresa] i dvorište, površine 152 čhv, a s kojim suvlasništvom je uspostavljeno vlasništvo posebnih dijelova te nekretnine (etažno vlasništvo),

- tužiteljica EČ uknjižena kao vlasnica trosobnog stana na I. katu, ukupne površine 88,37 čm s dva balkona u površini 10,89 čm i stubišta površine 26,82 čm i spremišta u podrumu površine 17,22 čm, u nacrtu označenog žutom bojom (što predstavlja 29,86/100 suvlasničkog dijela nekretnine - E 3), a tužiteljica OČ uknjižena kao vlasnica dvosobnog stana u potkrovlju, ukupne površine 89,67 čm, jedan balkon u površini od 3,60 čm i stubište u površini 9,49 čm, u nacrtu označeno žutom bojom (što predstavlja 30,3/100 suvlasničkog dijela nekretnine - E 4), dok je tuženica uknjižena kao vlasnica dvosobnog stana u podrumu ukupne površine 43,50 čm, u nacrtu označeno plavom bojom (što predstavlja 14,7/100 dijela nekretnine - E 1), odnosno trosobnog stana u prizemlju ukupne površine 74,37 čm i pripadajuće terase u površini 22,28 čm i stubište u površini od 6,60 čm u nacrtu označeno plavom bojom (što predstavlja 25,14/100 dijela nekretnine - E 2),

- pravni prednici stranaka UČ, JČ i CČ sklopili su 15. rujna 1998. Ugovor o podjeli suvlasništva zajedničke imovine te potpise na istom ovjerili kod javnog bilježnika, a istim ugovorom stranke su dotadašnje suvlasništvo predmetne nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica] podijelile tako da su UČ pripali stanovi u podrumu i prizemlju zgrade s prilazom i ulazima u stanove s istočne strane, kao i garaža smještena do podrumskog stana na sjeverno-istočnoj strani, a JČ i CČ stanovi na katu i potkrovlju s prilazom i posebnim ulazom u te stanove s južne strane zgrade, kao i podrum ispod terase s ulazom na sjevernoj strani zgrade, kao i garaža koja se nalazi uz garažu susjeda AČ na sjeverno-istočnoj strani. Zemljišna čestica u površini od 152 čhv na kojoj je izgrađena stambena zgrada i u naravi predstavlja dvorište i nadalje je predstavlja zajedničku imovinu suvlasnika s jednakim pravom korištenja,

- suvlasnici JČ i CČ spomenutim Ugovorom ujedno su se obvezali u slučaju prodaje svog dijela nekretnina izgraditi pješački prilaz od ulice do južnog ulaza u zgradu, čime se novom vlasniku uskraćuje korištenje postojećeg pješačkog prilaza uz južnu stranu zgrade,

- u času provođenja očevida na licu mjesta utvrđeno je da se prema istočnoj međi nekretnine nalazi betonski zid sa željeznom ogradom koja se prostire od granice južnog dijela nekretnine (ulice) do južnog zida garaža koje se nalaze uz istočni rub nekretnine, s time da ograda započinje od zida koji se nalazi između tih garaža. Kolni pristup garaži tužiteljica širok je oko 3 m te se istim osobnim vozilom garaži može pristupiti. Na dijelu od južnog zida kuće prema južnoj strani ulice sve do međe prostire željezna ograda, kao i da se na južnoj granici nekretnine uz ulicu također nalazi željezna ograda s pomičnim kolnim vratima. Na zidu prema sjevernoj strani odmah do garaže tuženice nalaze se željezna vrata koja se zaključavaju, ključeve tih vrata ima isključivo tuženica, a prolaskom istih dolazi se do terase i zajedničkog vrta stranaka,

- predmetne ograde podigla je tuženica i samo ona ima ključeve ulaznih pomičnih vrata s ulice te tužiteljice ne mogu pristupiti u taj dio dvorišta koji je omeđen spomenutim ogradama, a koji je ranije predstavljao zajednički prostor kojem su mogli pristupati svi suvlasnici nekretnine.

8. Polazeći od tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud zaključuje da su stranke suvlasnice predmetnih nekretnina, da je u Ugovoru o podjeli suvlasništva zajedničke imovine koji su prednici stranaka sklopili još 1998. jasno navedeno da dvorište predstavlja zajedničku imovinu suvlasnika s jednakim pravom korištenja, pa da taj ugovor ne predstavlja pravni temelj po kojem bi tuženica bila ovlaštena na osporeni način izvršiti podjelu zajedničkog dvorišta (već i sama tuženica navodi da je to učinila na temelju dogovora sa supruzima tužiteljica, a ne na temelju ugovora iz 1998.) i isključiti tužiteljice iz suposjeda. Prvostupanjski sud nalazi da tuženičino izvođenje spornih radova kojim je u konačnici ogradila dio zajedničkog dvorišta i tužiteljice kao preostale suvlasnice nekretnine isključila iz dotadašnjeg suposjeda istoga, u smislu odredaba čl. 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14. - dalje: ZV) svakako predstavlja posao koji premašuje okvir redovitog upravljanja nekretninom, a za poduzimanje tog posla bila je stoga potrebna suglasnost svih suvlasnika, dakle i ovdje tužiteljica. S obzirom na prethodna utvrđenja da takve suglasnosti tužiteljica u konkretnom slučaju nema, tužiteljice su odgovarajućom primjenom odredbe čl. 46. st. 1. ZV u odnosu na tuženicu ovlaštene štititi svoje pravo suvlasništva, pa tako i zahtijevati uspostavu prijašnjeg stanja uklanjanjem spornih ograda pa je tužbeni zahtjev prihvaćen u cijelosti.

9. Nasuprot pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, odlučujući u povodu žalbe tuženice, drugostupanjski sud utvrđuje da iz Sporazuma koji je sklopljen između pravnih prednika stranaka, a koji obvezuje stranke u ovom postupku tim više što one za isti znaju, jasno proizlazi da su se suvlasnici JČ i CČ, odnosno pravni prednici tužiteljica obvezali u slučaju prodaje svog dijela nekretnina, do čega je očito došlo kada su tužiteljice kupile predmetne nekretnine, izgraditi pješački prilaz od ulice do južnog ulaza u zgradu, čime se novom vlasniku uskraćuje korištenje postojećeg pješačkog prilaza uz južnu stranu zgrade. Zbog navedenog, taj sud smatra da tuženica upravo na temelju navedenog Sporazuma, imala ovlasti i pravo ograditi dio dvorišta koji je po Sporazumu pripada na način da postavi vrata i dr., tako da na njenoj strani ne postoji protupravnost u postupanju. Zbog navedenog je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbio.

10. Pobijajući ovakav zaključak drugostupanjskog suda tužiteljice u reviziji u bitnom navode da u Ugovoru od 15. 09. 1998. nigdje ne piše da nakon prodaje suvlasničkog dijela suvlasnika JČ i CČ, novim vlasnicima pripada u isključivo vlasništvo i posjed neki dio dvorišta niti da tuženica ima ovlasti i pravo ograditi bilo koji dio zajedničkog dvorišta, pa čak niti taj pješački prolaz ispod prozora njenog stana. Isto tako ne stoji niti tvrdnja pobijane presude da se novi vlasnici nekretnine nemaju ovlasti koristiti dijelom dvorišta na bilo koji način osim prava prolaza ispod prozora stana tuženice, već se u čl. 2. Ugovora od 15. rujna 1998. jasno navodi da je k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] pov. 152 čhv na kojoj je izgrađena stambena zgrada opisana u toč. 1. ugovora, u naravi dvorište i predstavlja zajedničku imovinu suvlasnika s jednakim pravom korištenja te se ne navodi da tužiteljice kao pravne sljednice JČ i CČ (nove vlasnice nekretnine) gube jednako pravo korištenja zajedničkog dvorišta, niti bilo koje pravo koje im po ZV pripada, kao i tuženici, na zajedničkom dvorištu. Stoga revidentice tvrde da je zbog pogrešnog tumačenja dosega Ugovora od 15. rujna 1998. došlo do pogrešne primjene materijalnog prava pri donošenju pobijane presude.

11. U odgovoru na reviziju tuženica smatra da tužiteljice nastoje zaobići nespornu činjenicu da su se, i usprkos sadržaju Ugovora od 15. rujna 1988., suvlasnici prije bilo kakvih radova usmeno dogovorili da će zajednički urediti dvorište, jer tuženica ne bi ni započela nikakve radove da nije bilo potrebne suglasnosti svih suvlasnika (preko supruga 1. i 2. tužiteljica) prije radova, a na što ukazuje i iskaz svjedoka - supruga 2. tužiteljice. Smatra da postavljena pitanja o karakteru izvedenih radova nemaju apsolutno nikakve veze sa stvarnim činjeničnim stanjem, jer je tuženica sve radove obavljala po dogovoru sa tužiteljicama odnosno njihovim predstavnicima i ovlaštenjima iz Sporazuma koji je sklopljen između pravnih prednika stranaka.

12. Prije svega valja reći da je između suvlasnika suvlasništvo podijeljeno samo po obujmu, a ne i po sadržaju. Prema tome, svaki suvlasnik istovremeno ima sva vlasnička ovlaštenja, ali samo u veličini svojeg alikvotnog (idealnog) dijela. Stoga svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa njihova prava. Kako suvlasništvo predstavlja određenu suvlasničku zajednicu u njoj treba organizirati izvršavanje vlasničkih ovlaštenja na određenoj stvari, što prema čl. 39. ZV obuhvaća odlučivanje o svemu što se tiče stvari koja je u suvlasništvu, pa i o odlučivanju o izvršavanju posjeda na stvari u smislu čl. 42. ZV. I pravni odnosi na nekretnini u suvlasništvu na kojoj je uspostavljeno etažno vlasništvo obuhvaćaju kako individualna prava, ovlaštenja i obveze pojedinog etažnog vlasnika na njegovom etažnom dijelu, ali to ne isključuje prava i obveze svih etažnih vlasnika u pogledu cijele nekretnine pa tako svaki etažni vlasnik sudjeluje zajedno s ostalim etažnim vlasnicima u upravljanju cijelom nekretninom prema pravilima ZV. Tako i etažni vlasnici o poslovima redovite uprave odlučuju većinom glasova koji se računaju po suvlasničkim dijelovima (čl. 86. u vezi s čl. 40. ZV),a za poslove koji izlaze iz okvira redovite uprave, u pravilu je potreban pristanak svih etažnih vlasnika (čl. 87. st. 1. ZV).

13. Imajući na umu predmet spora, sadržaj revizijskih pitanja, te revizijom osporeno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda, za odluku u ovoj pravnoj stvari valja poći od odredaba ZV koje uređuje pitanja upravljanja sa stvari koja je u suvlasništvu. Tako već spomenuta odredba čl. 39. st. 1. ZV propisuje da svaki suvlasnik ima pravo sudjelovati u odlučivanju o svemu što se tiče stvari koja je u suvlasništvu (upravljanje stvarju) zajedno s ostalim suvlasnicima. Nadalje, odredbama čl. 41. st. 1. i 2. ZV općenito je uređeno da je za poduzimanje poslova koji premašuju okvir redovitoga upravljanja (naročito promjena namjene stvari, veći popravci, dogradnja, nadogradnja, preuređenje, otuđenje cijele stvari, davanje cijele stvari u zakup ili najam na dulje od jedne godine, osnivanje hipoteke na cijeloj stvari, odnosno davanje pokretne stvari u zalog, osnivanje stvarnih i osobnih služnosti, stvarnoga tereta ili prava građenja na cijeloj stvari) potrebna suglasnost svih suvlasnika, a u sumnji se smatra da posao premašuje okvir redovitoga upravljanja. Naposljetku, čl. 46. st. 1. ZV određeno je da svaki suvlasnik ima pravo glede cijele stvari postavljati svojim suvlasnicima one zahtjeve koji proizlaze iz njegova suvlasništva.

14. Ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da poduzeti radovi tuženice radi ograđivanja dijela dvorišta, a kojima se tužiteljice kao suvlasnice potpuno isključuju iz dosadašnjeg suposjeda cijele nekretnine, predstavljaju poslove izvanredne uprave tj. da ti poslovi premašuju okvir redovitog upravljanja nekretninom, a čime je odgovor na prvo revizijsko pitanje potvrdan.

15. Nadalje, revizijski sud prihvaća ocjenu i zaključak prvostupanjskog suda da iz sadržaja Ugovora od 15. rujna 1988. ne proizlazi ovlaštenje tuženice za isključenje budućih suvlasnika iz suposjeda, već upravo suprotno, proizlazi da dio nekretnine, u naravi dvorište, predstavlja zajedničku imovinu suvlasnika s jednakim pravom korištenja (posjedovanja).

16. Dakle, u konkretnom slučaju stranke su suvlasnice i suposjednice predmetnog dvorišta, a tuženica je izvedenim radovima dio nekretnine ogradila bez suglasnosti tužiteljica i na taj ih način isključila iz dosadašnjeg suposjeda, čime je povrijedila suvlasničko pravo tužiteljica jer joj je za poduzimanje takvih radnji bila potrebna suglasnost upravo tužiteljica kao suvlasnica, s obzirom da se radi o poslovima izvanredne uprave u smislu odredbe čl. 41. st. 1. ZV. Takvu suglasnost, suprotno navodu iz pobijane drugostupanjske presude, ne predstavlja Ugovor od 15. rujna 1988., a niti je tuženica, suprotno tvrdnjama u odgovoru na reviziju, dokazala postojanje prethodne suglasnosti tužiteljica (putem njihovih zastupnika – supružnika) za namjeravane radove i njihov ishod. Naime, iz sadržaja pobijane presude, kao i iz činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja (kojim utvrđenjima je ovaj sud u revizijskog stupnju postupka vezan) ne proizlazi da bi tužiteljice (bilo osobno, bilo putem ovlaštenih zastupnika) dale potrebnu prethodnu suglasnost na poduzimanja spornih poslova izvanredne uprave te su ovlaštene tražiti uklanjanje izvedenih zidova i ograda kojima se njihov suposjed onemogućuje (drugim riječima, ovlaštene su tražiti uspostavu ranijeg stanja).

17. Imajući sve navedeno na umu, u vezi drugog postavljenog pitanja, u okolnostima ovog konkretnog slučaja valja odgovoriti da suvlasnici zajedničkog, nepodijeljenog dvorišta ne gube pravo odlučivati o poslovima izvanredne uprave na nekretnini (konkretno dvorištu) time što se svojim pravom suposjeda koriste na određeni način (konkretno, da se umjesto prvotnog pješačkog prilaza položenog ispod prozora stana tuženice od ulice do ulaza u zgradu koriste pješački prilaz položen na drugom dijelu istog dvorišta). Naime, za svaki posao koji premašuje okvir redovitog upravljanja nekretninom potrebna je, prema ranije citiranoj odredbi čl. 41. ZV, posebna suglasnost svih suvlasnika. Time je odgovoreno i na drugo revizijsko pitanje.

18. Zbog svih navedenih razloga, pravno shvaćanje drugostupanjskog suda iz pobijane presude nije pravilno, pa ovaj sud smatra reviziju osnovanom te je presuđeno kao u izreci pod točkom I. na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP.

19. Tužiteljicama su, s obzirom na uspjeh u sporu, priznati zatraženi troškovi revizijskog postupka na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP. Troškovi su odmjereni prema odredbama Tarife o nagradama i troškovima za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23, dalje: OT) i sastoje s od troškova sastava prijedloga za dopuštenje revizije i revizije (za svaku po 150 b prema Tbr. 10./5.), uvećanih za 10% za zastupanje dvije osobe (Tbr. 40./1.) i pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46.), što prema vrijednosti boda (Tbr. 54.) iznosi 640,00 €. Tužiteljicama pripada pravo i na naknadu troškova sudske pristojbe na prijedlog za dopuštenje revizije i reviziju u iznosu od 106,18 €. Stoga je naloženo tuženici naknaditi tužiteljicama troškova postupka revizije u ukupnom iznosu od 706,18 € (točka II. Izreke).

Zagreb, 2. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić