1

Poslovni broj 79 Gž-1379/2023-3

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 79 Gž-1379/2023-3

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću tog suda sastavljenom od sutkinje Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te sutkinje Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. G., OIB: … iz K., zastupanog po punomoćniku V. B., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu V. B. i J. B. K. u K., protiv tuženika A. H. d.d., OIB: …, Z., radi naknade štete, odlučujući u povodu žalbe tužitelja protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, poslovni broj Pn-66/2019-59 od 15. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 19. rujna 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, poslovni broj Pn-66/2019-59 od 15. veljače 2023. pod točkom I izreke i pod točkom II izreke u dijelu u kojem je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.084,09 EUR[1]/ 8.168,07 kn.

 

              II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, poslovni broj Pn-66/2019-59. od 15. veljače 2023. pod točkom II izreke u dijelu kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 248,85 EUR/ 1.874,96 kn, i u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

 

              III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka

 

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa 4.353,31 EUR / 32.800,00 kn na ime naknade štete sa zateznim kamatama, kao i zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka, također sa zateznim kamatama (toč. I izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.332,94 EUR / 10.043,04 kn.

 

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP) uz prijedlog da drugostupanjski sud uvaži žalbu, prihvati tužbeni zahtjev i naloži tuženiku da mu naknadi parnični trošak, a podredno da ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

3. Žalba je djelomično osnovana.

 

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. st. 2. ZPP.

 

5. Suprotno navodima žalbe pobijana presuda ima dovoljne, jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama, a za što postoji podloga u izvedenim dokazima, pa se presuda može ispitati. Stoga nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuje tužitelj u svojoj žalbi.

 

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete nastale time što je 22. kolovoza 2018. stradao u prometnoj nezgodi kao vozač na način da je zadobio tjelesne ozljede, i to povredu prsnog koša, desnog skočnog zgloba i stopala te desnog ramena i lakta, a nezgodu da je skrivio osiguranik tuženika. Tužitelj smatra da ima pravo na naknadu neimovinske i imovinske štete, i to za pretrpljene i buduće fizičke bolove, za pretrpljeni i budući strah, za pretrpljene i buduće duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, za tuđu pomoć i njegu u paušalnom iznosu, za troškove liječničkih usluga te za izgubljenu zaradu.

 

7. Sud prvog stupnja odbija zahtjev tužitelja, polazeći od utvrđenja da niti jedno vozilo koje je sudjelovalo u predmetnom štetnom događaju nije osigurano policom obveznog osiguranja kod tuženika, radi čega je osnovan istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika (čl. 34. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu- "Narodne novine", broj: 151/05, 36/09, 76/13 i 152/14 – dalje: ZOOP).

 

8. Tužitelj između ostaloga u žalbi navodi kako je pogrešno sud prvog stupnja protumačio odredbu čl. 34. st. 1. ZOOP jer navedena odredba daje mogućnost, ali ne i obvezu oštećenika da se obrati Hrvatskom uredu za osiguranje, a što proizlazi iz gramatičke i logičke interpretacije navedene pravne norme. Ujedno ističe kako je tuženik priznao svoju obvezu naknade štete u više navrata te da je Hrvatski ured za osiguranje bio obaviješten o parnici radi eventualnog sudjelovanja u svojstvu umješača na strani tuženika, a što je ured odbio učiniti prešutno priznajući time tuženika kao obveznika naknade štete. Konačno, navodi kako je pogrešan zaključak suda prvog stupnja kako tužitelj nije dokazao da je osoba koja je upravljala motornim vozilom stranih registarskih oznaka bila osigurana kod tuženika.

 

9. Odluka suda prvog stupnja, osim u dijelu odluke o troškovima postupka je pravilna i zakonita, a žalbeni navodi neosnovani.

 

10. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio osnovanim prigovor promašena pasivne legitimacije tuženika.

 

11. Naime, odredbom čl. 34. st. 1. ZOOP propisano je kako oštećena osoba kojoj je nanesena šteta u Republici Hrvatskoj uporabom vozila inozemne registracije za koje postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti iz čl. 32. st. 1. ZOOP može podnijeti odštetni zahtjev Hrvatskom uredu za osiguranje, dok je čl. 33. propisano kako se međunarodnom ispravom i dokazom iz čl. 32. st. 1. ZOOP, između ostaloga, smatra službena registarska pločica koju nosi vozilo koje je uobičajeno stacionirano na području države čiji je nacionalni ured potpisnik Multilateralnog sporazuma.

 

12. Pogrešno ističe tuženik žalbi navodi kako se navedena odredba ima tumačiti na način da može, ali i ne mora podnijeti odštetni zahtjev Hrvatskom uredu za osiguranje jer se riječ "može" u konkretnom slučaju odnosi na dispozitivnost oštećenika da podnese tužbu, a ne i na izbor oštećenika koga će u konkretnom slučaju tužiti. Kako je u konkretnom slučaju u štetnom događaju sudjelovalo vozilo njemačkih registarskih oznaka to je za štetu koja je nastala pasivno legitimiran Hrvatski ured za osiguranje pri čemu nije od nikakve važnosti eventualna komunikacija tužitelja s tuženikom.

 

13. Tuženik je doduše sudjelovao u obradi štete u svojstvu korespodenta (osiguravajuće društvo kojem je povjerena obrada i isplata predujma štete) i vršio određen isplate, ali time tuženik nema svojstvo odgovornog osiguratelja u predmetnom postupku radi naknade štete.

 

14. U slučaju iz čl. 34. st. 4. ZOOP osoba kojoj je povjerena obrada i isplata štete radi u ime i račun ureda pa stoga ne može biti pasivno legitimirana za isplatu razlike neisplaćene štete u parnici radi naknade štete (tako odluke Vrhovnoga suda Republike Hrvatske broj Rev-854/2000-2 od 14. siječnja 2004.).

 

15. Nadalje, pravilno je zaključio sud prvog stupnja kako tužitelj tijekom postupka nije dokazao navode da bi V. B., osoba koja je upravljala osobnim vozilom stranih registarskih oznaka u vrijeme nastanka štetnog događaja, bio osiguran kod tuženika. Iako iz određenih isprava u spisu predmeta proizlazi kako je osiguratelj tuženik, nije dokazano da se radi o istom društvu, odnosno o pravnoj osobi koja je upisana u sudski registar nadležnog trgovačkog suda Republike Hrvatske, već se može raditi o drugoj pravnoj osobi iste tvrtke A. koja je upisana u drugoj državi.

 

16. Vezano za žalbene navode tužitelja kako je ured bio obaviješten o parnici radi eventualnog sudjelovanja u svojstvu umješača na strani tuženika, ovaj sud ističe kako je institut obavještavanja treće osobe o parnici (litis denuntiatio) iz čl. 211. st. 1. ZPP namijenjen zasnivanju stanovitog građanskopravnog učinka i nije jednak institutu sudjelovanja umješača. Naime, iz same odredbe spomenutog članka jasno proizlazi kako će parnični sud obavijestiti na traženje bilo koje od stranaka treću osobu radi zasnivanja stanovitog građanskopravnog učinka, čemu druga stranka ne može prigovoriti, a sud tom zahtjevu udovoljava, osim ako bi se radilo o slučajevima iz čl. 3. st. 3. ZPP.

 

17. Slijedom navedenoga, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao pod toč. I izreke presude.

 

18. Međutim, odlučujući o troškovima postupka sud prvog stupnja djelomično je pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

19. Prije svega, nisu osnovani navodi tužitelja u žalbi kako je sud prvog stupnja priznao sastav pet podnesaka, s obzirom da su priznata četiri podneska, i to sastav odgovora na tužbu od 25. rujna 2019., sastav podneska od 31. siječnja 2020., sastav podneska od 12. listopada 2020. koje je omaškom naveden kao podnesak od 12. listopada 2002. te sastav podneska od 6. prosinca 2022. godine. Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja priznao trošak sastava podneska od 12. listopada 2020. obzirom da navedeni podnesak ne sadrži nikakve nove činjenice, već se u bitnom ponavlja, dok se u dijelu odnosi na očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka, na koji se tuženik iscrpno očitovao u podnesku od 6. prosinca 2022. godine te stoga nije riječ o trošku koji je potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP. Neosnovan je žalbeni navod tužitelja u dijelu u kojem se protivi trošku zastupanja na ročištu 10. siječnja 2023. jer sama činjenica da punomoćnik tuženika nije sudjelovao na cijelom ročištu, a što proizlazi iz zapisnika od 10. siječnja 2023. (list spisa 200-204) ne umanjuje da je navedeni trošak nastao za tuženika u smislu čl. 151. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP kao i time da Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, dalje: OT) ne poznaje naknadu razmjerno vremenu provedenom na ročištu jer je riječ o trošku koji je nastao neovisno o trajanju. Ujedno nije osnovana žalba u dijelu u kojem tužitelj žali na razliku predujma za trošak sudskog vještaka u iznosu od 88,69 EUR koja je dosuđena tužitelju. Naime, na temelju čl. 260. st. 1. ZPP propisano je kako se nalaz i mišljenje daje usmeno na raspravi, a sud može odrediti da vještak nalaz i mišljenje podnese i u pisanom obliku prije rasprave. Dakle, neovisno o tome je li punomoćnik tuženika bio prisutan prilikom vještakovog davanja nalaza i mišljenja na raspravi riječ je o procesnoj radnji koju je propisao zakonodavac kao obligatornu radnju u svrhu osiguranja načela usmenosti iz čl. 4. ZPP.

 

20. Tužitelj nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadom troškova pravilno odbijen kao neosnovan (čl. 154. st. 1. ZPP).

 

21. Slijedom navedenoga, valjalo je na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odluku suda prvog stupnja o troškovima postupka pod toč. II u dijelu u kojem je naloženo tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.084,09 EUR/ 8.168,07 kn potvrditi, a u preostalom dijelu za iznos od 248,85 EUR/1.874,96 kn na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP preinačiti, i taj dio zahtjeva tužitelja odbiti, te odlučiti kao izreci presude.

 

22. Tužitelj je uspio sa žalbom samo u dijelu odluke o troškovima postupka, dakle sporednom potraživanju pa mu ne pripadaju troškovi žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. u svezi čl. 35. st. 2. i čl. 166. st. 1. ZPP.

 

 

U Zagrebu 19. rujna 2023.

 

 

                                                                                                                Predsjednica vijeća

Gordana Bošković Majerović, v.r.