Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Poslovni broj: Gž-217/2025-3

Vukovar, Županijska 33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Krešimira Biljana, kao predsjednika vijeća, te Marijane Žulj Jakovljević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivice Raguža kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽMH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku iz Čakovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o. odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice ŽMH i žalbi tuženika Raiffeisenbank Austria d.d, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P-126/22-39 od 14. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 02. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalbe tužiteljice ŽMH i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb se odbijaju kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P-126/22-39 od 14. veljače 2025.

II. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P- 126/22-46 od 14. veljače 2025. odlučeno je:

" I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici ŽMH, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.164,14 eura (tri tisuće sto šezdeset četiri eura i četrnaest centi) zajedno sa zateznim kamatama, koje teku od dana dospijeća pojedinog iznosa do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućim na:iznos 0,03 EUR od 31. siječanj 2008. do isplate,iznos 3,63 EUR od 29. veljača 2008. do isplate,iznos 6,17 EUR od 31. ožujak 2008. do isplate,iznos 2,34 EUR od 30. travanj 2008. do isplate,iznos 0,84 EUR od 31. svibanj 2008. doisplate,iznos 2,70 EUR od 30. lipanj 2008. do isplate,iznos 0,09 EUR od 31. kolovoz 2008. do isplate,iznos 1,74 EUR od 30. rujan 2008. do isplate,iznos 14,24 EUR od 31. listopad 2008. do isplate,iznos 5,87 EUR od 30. studeni 2008. do isplate,iznos 16,51 EUR od 31. prosinac 2008. do isplate,iznos 18,15 EUR od 31. siječanj 2009. do isplate,iznos 18,89 EUR od 28. veljača 2009. do isplate,iznos 17,28 EUR od 31. ožujak 2009. do isplate,iznos 17,68 EUR od 30. travanj 2009. do isplate,iznos 14,48 EUR od 31. svibanj 2009. do isplate,iznos 12,13 EUR od 30. lipanj 2009. do isplate,iznos 12,76 EUR od 31. srpanj 2009. do isplate,iznos 14,00 EUR od 31. kolovoz 2009. do isplate,iznos 13,89 EUR od 30. rujan 2009. do isplate,iznos 12,63 EUR od 31. listopad 2009. do isplate,iznos 14,99 EUR od 30. studeni 2009. do isplate,iznos 16,87 EUR od 31. prosinac 2009. do isplate,iznos 19,56 EUR od 31. siječanj 2010. do isplate,iznos 18,94 EUR od 28. veljača 2010. do isplate,iznos 22,58 EUR od 31. ožujak 2010. do isplate,iznos 21,89 EUR od 30. travanj 2010. do isplate,iznos 23,24 EUR od 31. svibanj 2010. do isplate,iznos 34,89 EUR od 30. lipanj 2010. do isplate,iznos 32,49 EUR od 31. srpanj 2010. do isplate,iznos 39,82 EUR od 31. kolovoz 2010. do isplate,iznos 37,28 EUR od 30. rujan 2010. do isplate,iznos 33,21 EUR od 31. listopad 2010. do isplate,iznos 41,81 EUR od 30. studeni 2010. do isplate,iznos 52,74 EUR od 31. prosinac 2010. do isplate,iznos 45,00 EUR od 31. siječanj 2011. do isplate,iznos 47,71 EUR od 28. veljača 2011. do isplate,iznos 44,26 EUR od 31. ožujak 2011. do isplate,iznos 44,88 EUR od 30. travanj 2011. do isplate,iznos 59,53 EUR od 31. svibanj 2011. do isplate,iznos 60,96 EUR od 30. lipanj 2011. do isplate,iznos 73,20 EUR od 31. srpanj 2011. do isplate, iznos 66,91 EUR od 31. kolovoz 2011. do isplate,iznos 60,03 EUR od 30. rujan 2011. do isplate,iznos 58,89 EUR od 31. listopad 2011. do isplate,iznos 58,36 EUR od 30. studeni 2011. do isplate,iznos 61,62 EUR od 31. prosinac 2011. do isplate,iznos 64,46 EUR od 31. siječanj 2012. do isplate,iznos 64,85 EUR od 29. veljača 2012. do isplate,iznos 62,88 EUR od 31. ožujak 2012. do isplate,iznos 64,21 EUR od 30. travanj 2012. do isplate,iznos 65,12 EUR od 31. svibanj 2012. do isplate,iznos 63,59 EUR od 30. lipanj 2012. do isplate,iznos 63,99 EUR od 31. srpanj 2012. do isplate,iznos 62,84 EUR od 31. kolovoz 2012. do isplate,iznos 60,37 EUR od 30. rujan 2012. do isplate,iznos 63,01 EUR od 31. listopad 2012. do isplate,iznos 64,27 EUR od 30. studeni 2012. do isplate,iznos 63,39 EUR od 31. prosinac 2012. do isplate,iznos 58,41 EUR od 31. siječanj 2013. do isplate,iznos 62,64 EUR od 28. veljača 2013. do isplate,iznos 63,01 EUR od 31. ožujak 2013. do isplate,iznos 61,35 EUR od 30. travanj 2013. do isplate,iznos 56,19 EUR od 31. svibanj 2013. do isplate,iznos 56,06 EUR od 30. lipanj 2013. do isplate,iznos 57,33 EUR od 31. srpanj 2013. do isplate,iznos 59,36 EUR od 31. kolovoz 2013. do isplate,iznos 62,17 EUR od 30. rujan 2013. do isplate,iznos 60,72 EUR od 31. listopad 2013. do isplate,iznos 61,75 EUR od 30. studeni 2013. do isplate,iznos 62,91 EUR od 31. prosinac 2013. do isplate,iznos 63,64 EUR od 31. siječanj 2014. do isplate,iznos 65,17 EUR od 28. veljača 2014. do isplate,iznos 64,67 EUR od 28. ožujak 2014. do isplate,iznos 62,97 EUR od 30. travanj 2014. do isplate,iznos 62,43 EUR od 31. svibanj 2014. do isplate,iznos 62,67 EUR od 30. lipanj 2014. do isplate, sve u roku 15 dana. II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, nadoknaditi tužiteljici ŽMH, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.182,61 eura (dvije tisuće sto osamdeset dva eura i šezdeset jedan cent), zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana. "

2. Protiv točke II. izreke presude tužiteljica je podnijela pravovremenu žalbu iz čijeg sadržaja proizlazi kako pobija točku II. navedene presude u dijelu u kojem nije uspjela sa zahtjevom za naknadom troška postupka i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže usvojiti žalbu i preinačiti prvostupanjsku presudu u točci II. izreke na način da se prilikom odluke o troškovima dosudi pravilan iznos na ime troškova postupka. Protiv pobijane odluke i tuženik je podnio pravovremenu žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže usvojiti žalbu tuženika i preinačiti pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i obveže istu da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak, odnosno da ukine pobijanu presudu i rješenje o trošku i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica predlaže odbiti žalbu tuženika uz obvezivanje tuženika na naknadu troškova odgovora na žalbu.

4. Žalbe tužiteljice i tuženika nisu osnovane.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, postupak koji je prethodio i žalbene navode tužiteljice i tuženika, ovaj sud je utvrdio kako prvostupanjski sud prilikom donošenja presude nije počinio koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 u daljnjem tekstu ZPP), na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. st. 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st. 2. t. 11. ZPP na koje povrede se poziva tuženik u žalbi iz razloga što su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika. Dakle, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost, a prvostupanjska presuda je sačinjena u cijelosti u skladu s čl. 338.st.4. ZPP.

7. U postupku pred prvostupanjskim sudom potpuno su i istinito utvrđene sve činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva.

8. Predmet spora je utvrditi ima li tužiteljica pravo na isplatu preplaćenih iznosa s osnove ništetne ugovorne odredbe, odnosno je li odredba Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula nepoštena, a time i ništetna.

9. U prvostupanjskom postupku, izvedenim dokazima, utvrđeno je:

- da je tužiteljica realizirala Ugovor o kreditu kod tuženika dana 19. lipnja 2007. za iznos od 17.304,03 CHF s rokom vraćanja od 84 mjeseca,

- da se kredit otplaćivao u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važeći na dan dospijeća,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu, odnosno da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača,

- da je odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna jer je ništetnost takve odredbe utvrđena u postupku kolektivne zaštite, a i da tuženik nije dokazao da bi kretanje tečaja CHF tužiteljici bilo pojašnjeno u vrijeme zaključenja ugovora,

- da je tužiteljica za vrijeme otplate kredita, na temelju ništetne valutne klauzule, platila više 3.164,14 eur, stoga tužiteljica ima pravo na isplatu temeljem čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05 u daljnjem tekstu ZOO).

10. Ovakve zaključke prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju ( čl. 8. ZPP) u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u dvojbu ni žalbom tuženika, a za svoja utvrđenja prvostupanjski sud je dao jasne i na zakonu osnovane razloge.

11. Prije svega, valja istaći kako nisu relevantni žalbeni navodi tuženika kako prvostupanjski sud nije mogao utvrditi ništetnost sporne odredbe jer tužiteljica u tužbenom zahtjevu nije tražila utvrđenje ništetnosti sporne odredbe pa da slijedom toga ne postoji osnova za povrat stečenog bez osnove. Neovisno o tome što tužbenim zahtjevom tužiteljica nije tražila utvrđenje ništetnosti sporne odredbe o valutnoj klauzuli, prvostupanjski sud je valjanom primjenom materijalnog prava odlučio o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli kao prethodnom pitanju, stoga tužiteljica ima pravo na isplatu temeljem čl. 1111. ZOO.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je dao jasne, valjane i potpune razloge za svoja utvrđenja da su odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, a koje prihvaća i ovaj sud. Naime, prvostupanjski sud je jasno naveo kako iz iskaza tužiteljice proizlazi kako ju je u banci čekao unaprijed pripremljeni ugovor te da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta kao i da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi niti ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke.

13. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna u smislu odredbe 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) jer je navedenim člankom propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Nisu od odlučnog značaja žalbeni navodi tuženika primjenjuje li se Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. (u daljnjem tekstu Direktiva), na konkretan ugovorni odnos jer je pravilnom primjenom materijalnog prava prvostupanjski sud primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača temeljem kojih je utvrdio da je predmetna ugovorna nepoštena.

15. Tako je, prvostupanjski sud temeljem izvedenih dokaza i pravilnom primjenom odredbe čl. 8. ZPP utvrdio kako nije bilo sporno da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane trgovca zbog čega vrijedi zakonska presumpcija da se o pojedinačnoj odredbi nije pregovaralo te je na tuženiku da obori navedenu zakonsku presumpciju i da dokaže kako se o spornim odredbama pregovaralo, što tuženik nije učinio jer je tuženik odustao od dokaznih prijedloga radi saslušanja svjedoka službenika banke. Prema tome, ne može se smatrati kako je tuženik omogućio tužiteljici pregovaranje, odnosno kako je tužiteljica imala mogućnost birati između ugovora u CHF, ili EUR jer je iz njezina iskaza utvrđeno kako je tužiteljicu kod tuženika čekao unaprijed pripremljeni obrazac ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF stoga tužiteljica nije imala mogućnost mijenjati odredbe ugovora, odnosno pregovarati. Prvostupanjski sud je prihvatio iskaz tužiteljice u cijelosti pa je temeljem navedenog pravilno utvrdio kako je tužiteljici ponuđen samo ugovor u CHF. Dakle, kako je tuženik mogao sudjelovati u postupku te su se izvodili dokaz na usmenoj, neposrednoj i javnoj raspravi, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kako parnični postupak nije imao element kontradiktornosti.

16. Uz navedeno, ispunile su se i ostale pretpostavke radi utvrđenja sporne odredbe nepoštenom na način da je između stranaka postojala značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama koja se protivila načelu savjesnosti i poštenja realizacijom predmetnog ugovornog odnosa, a koje pretpostavke je utvrđivao prvostupanjski sud. Navedeno se očitovalo u tome da je tužiteljica bila u neravnopravnom položaju prema tuženiku jer tuženik nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa navedeno nije moglo biti razumljivo ne samo prosječnom potrošaču, već i svakom potrošaču, a i ista formulacija nije bila niti odrediva sukladno odredbi čl. 269. ZOO.

17. Takvo postupanje tuženika uzrokovalo je neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni elementi ugovora. Prema tome, tužiteljica, kao potrošač, prilikom sklapanja ugovora nije bila informirana na jasan i transparentan način o valutnoj klauzuli, već je omogućeno tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani da ugovori valutnu klauzulu, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužiteljici kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe te u sporazumu s prednikom tuženika utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene tečaja za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

18. Nadalje, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika niti u dijelu u kojem tuženik osporava tužiteljici status potrošača. Tužiteljica je sadržajem svoga iskaza, kao i temeljem sadržaja odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu dokazala kako ista ima status potrošača iz čl. 3. t. 2. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, iz iskaza tužiteljice proizlazi kako je sredstvima ugovora o kreditu kupila osobno vozilo koje je koristila isključivo za svoje potrebe, a u svome vlasništvu nije imala obrt ili firmu. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je zatražio podatak od Porezne uprave o tome je li automobil koji je kupljen sredstvima od ugovora o kreditu, unesen u imovinu obrta ili trgovačkog društva, odnosno je li tužiteljica koristila bilo kakva prava u kontekstu poreznih propisa, a kako iz podataka Porezne uprave proizlazi da ista ne raspolaže traženim podacima, tuženik nije dokazao da tužiteljica nema svojstvo potrošača.

19. Pravilno je prvostupanjski sud cijenio neosnovanim i istaknuti prigovor zastare, u kojem dijelu je prvostupanjski sud također pravilno primijenio materijalno pravo, a suprotno navodima u žalbi tuženika. Zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 04. travnja 2012. (Trgovački sud u Zagrebu broj P-1401/2012) u kojem postupku je donesena pravomoćna presuda 14. lipnja 2018. u predmetu broj Pž-6632/2017, a od koje pravomoćnosti je zastara ponovno počela teći. Također, pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/22 od 31. siječnja 2022. je da ako je ništetnost ustanovljena, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Tužba u ovom predmetu podnijeta je 20. travnja 2022., dakle u roku od 5 godina od pravomoćnosti navedene presude pa nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice za potraživanje zbog promjene tečaja CHF za anuitete koji dospijevaju počevši sa 31. siječnja 2008. pa nadalje, sve iz razloga što se tužiteljica pozvala na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

20. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud priznao tužiteljici zateznu kamatu primjenom odredbe čl. 1115. ZOO jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem budući je bio dužan rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan pa je tuženik nesavjestan stoga je dužan platiti tužiteljici zatezne kamate u skladu sa zatraženim, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja.

21. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice i tuženika, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP pravilno odlučio o trošku postupka.

22. Suprotno žalbenim navodima tuženika, iako je čl. 158. st. 1. ZPP propisana obveza tužitelja da u slučaju povlačenja naknadi troškove postupka tuženiku, u situaciji kada je tužiteljica djelomično povukla tužbu, nema mjesta primjeni naprijed citirane odredbe u punom opsegu te odredbe. To iz razloga što postupak nije završen povlačenjem tužbe, već se postupak nastavio voditi pa tuženik može imati pravo na naknadu određenog dijela troškova za radnje koje su poduzete do povlačenja tužbe. Naime, trošak određene odvjetničke radnje u postupku (sastavljanje podneska ili zastupanje na ročištu) se obračunava u odnosu na cjelokupan tužbeni zahtjev pa u situaciji kada je tužiteljica snizila tužbeni zahtjev ne može tuženik, na ime tog povučenog dijela tužbenog zahtjeva, ostvariti naknadu u punom iznosu za sve radnje koje su poduzete do tog djelomičnog povlačenja jer su one poduzete i u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o kojem se nastavilo raspravljati, već bi mogao imati pravo na naknadu određenog dijela troška za određene radnje. S obzirom da povučeni dio tužbenog zahtjeva predstavlja 8 % inicijalno postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno njegov neznatni dio, u smislu odredaba čl. 158. i čl. 154. st. 5. ZPP-a tuženik nema pravo na zahtijevani trošak jer su ti troškovi nastali u svezi cjelokupnog tužbenog zahtjeva, a ne samo onog dijela koji je tužiteljica povukla. Pored toga, treba reći da je u presudi Europskog suda za ljudska prava od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 odlučeno da čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Dakle, u ovoj vrsti spora tuženik ne bi imao pravo na naknadu troška u pogledu povučenog dijela tužbenog zahtjeva jer bi takav način snašanja troškova od strane potrošača predstavljao znatnu prepreku koja bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na sudsku zaštitu.

23. Pravilnom primjenom materijalnog prava, suprotno žalbenim navodima tuženika, a imajući u vidu odredbe čl. 336. ZPP te Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23) proizlazi da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano sa pravom na pristup sudu ((čl. 29. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 59/99, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/105/14 - dalje: Ustav)), te čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama (Narodne novine – Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17, dalje: Konvencija) upravo zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja, dostave presude – za koju je pravilo da se izvršava upravo na ročištu za objavu, kao i u odnosu na početak tijeka paricijskog roka (tako i Vrhovni sud u predmetu Rev-832/22 od 22. ožujka 2023) stoga je prvostupanjski sud pravilno priznao tužiteljici trošak pristupa ročištu za objavu presude.

24. Nadalje, pravilnom primjenom materijalnog prava, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, istoj nisu priznati troškovi sastava podnesaka od 29. lipnja 2022, 21. srpnja 2022., 29. srpnja 2022., 29. kolovoza 2022., 19. rujna 2022., 15. prosinca 2022., 22. svibnja 2024., 10. rujna 2024. i 19. studenog 2024. iz razloga što su isti bili nepotrebni za vođenje postupka. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio navedene podneske nepotrebnim iz razloga što tužiteljica u podnescima ponavlja navode iz ranijih podnesaka ili iz tužbe, a sve te navode i protivljenje dokaznim prijedlozima je mogla istaknuti na ročištima održanim pred prvostupanjskim sudom koji trošak je svakako priznat. Parnični postupak se mora provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova stoga brojni podnesci ne idu u prilog ubrzanju parničnog postupka, kao to pogrešno navodi tužiteljica u žalbi, već upravo suprotnom, a to je odugovlačenje postupka i povećanje parničnih troškova stoga je uloga suda u skladu s čl. 155. st. 1. ZPP odlučiti o tome koji troškovi su potrebni i koji vode ka uspjehu stranke u postupku.

25. Tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu jer sa istom nije uspio u cijelosti (čl.166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP) pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

26. Slijedom navedenog, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude.

27. Tužiteljici nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu tuženika iz razloga što navedeni trošak nije bio potreban za ovaj postupak stoga je primjenom čl. 155. st. 1. ZPP odlučeno kao pod točkom III. izreke.

Vukovar, 02. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Krešimir Biljan