Republika Hrvatska
Županijski sud u Osijeku
Osijek, Europska avenija 7
Poslovni broj Gž R-265/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca Drage Grubeše predsjednika vijeća, Snježane Androš članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sanje Sušilović članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja IŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Škarici, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Krešimir Škarica & partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja i tužene protiv presude Općinskog suda u Šibeniku od 11. srpnja 2025. poslovni broj Pr-122/2024-101, u sjednici vijeća održanoj 2. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
Žalba tužitelja i tužene odbija se kao neosnovana i potvrđuje Općinskog suda u Šibeniku od 11. srpnja 2025. poslovni broj Pr-122/2024-101.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 1.791,45 EURA zbog vremena provedenog u pritvoru sa zakonskim zateznim kamatama od 17. travnja 2015. do isplate (toč. I. izreke) te iznos od 6.636,14 eura po osnovi neimovinske štete zbog povrede časti i ugleda i prava na slobodu sa zakonskim zateznim kamatama od 17. travnja 2015. do isplate (toč. II. izreke), na ime naknade imovinske štete po osnovi razlike plaće od 11. rujna 1997. do 30. lipnja 1998. iznos od 2.883,34 eura zajedno sa zateznim kamatama (toč. III. izreke). Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 197.983,00 EURA po osnovi izgubljene zarade od 01. srpnja 1998. do umirovljenja tužitelja (toč. IV. izreke), te iznosa od 6.636,00 EUR-a po osnovi razlike mirovine koju bi ostvarivao da je umirovljen kao vojna osoba s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (toč. V. izreke) te iznos od 1.309,72 EUR-a po osnovi razlike manje isplaćene mirovine u odnosu na mirovinu komparabilnih djelatnika zajedno sa zakonskim zateznim kamatama (toč. VI. izreke) te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (toč. VII. izreke).
2. Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tužitelj u odbijajućem dijelu pod toč. IV., V., VI. izreke i u odluci o trošku pod toč. VII. izreke zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Presudu suda prvog stupnja u usvajajućem dijelu pod toč. I., II. i III. izreke i u odluci o trošku pod toč. VII. izreke žalbom pobija i tužena zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. ZPP-a, s prijedlogom da se preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.
4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
5. Žalbe nisu osnovane.
6. Ispitujući presudu suda prvog stupnja i postupak koji je prethodio, ovaj sud ne nalazi da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st.2. ZPP-a.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tužena naknadi nematerijalnu (neimovinsku) i materijalnu (imovinsku) štetu zbog neosnovanog boravka u pritvoru.
8. U prvostupanjskom postupku utvrđeno je:
- da je tužitelj lišen slobode dana 14. rujna 1997. po osnovi čl. 195. st. 1., a primjenom čl. 191. Zakona o krivičnom postupku (ZKP/93) zbog osnovane sumnje da će uništiti tragove krivičnog djela i zbog okolnosti koje ukazuju da će ometati istragu te mu je rješenjem Županijskog suda u Splitu poslovni broj Kir-944/97 od 15. rujna 1997. određen pritvor, a rješenjem istog suda poslovni broj Kv-429/97 od 10. listopada 1997. produljen pritvor najdulje do 13. studenoga 1997.,
- da je rješenjem Županijskog suda u Splitu poslovni broj II. Kio-154/97 od 28. listopada 1997. ukinut pritvor i tužitelj pušten na slobodu,
- da je presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-2/97 od 18. lipnja 1999. tužitelj oglašen krivim i osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od 8 mjeseci time što će se uvjetna osuda opozvati i odrediti izvršenje kazne zatvora ako u roku od jedne godine ne počini novo kazneno djelo, koja odluka je ukinuta u osuđujućem dijelu odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Kž-862/1999 od 17. prosinca 2002. i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te je postupak nastavljen pod poslovnim brojem K-100/10,
- da je presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-100/10 od 31. siječnja 2012. tužitelj oglašen krivim i osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od 7 mjeseci time što će mu se uvjetna osuda opozvati i odrediti izvršenje kazne zatvora ako u roku od jedne godine počini novo kazneno djelo, a presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj I Kž-465/13-6 od 06. studenoga 2014. optužba je odbijena iz razloga što kazneno djelo za koje je proglašen krivim odgovara u pravnom kontinuitetu biću ostvarenog kaznenog djela protiv službene dužnosti po čl. 291. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12) za koje djelo je nastupila zastara,
- da je tužitelj bio u radnom odnosu u Hrvatskoj vojsci, Ministarstvu obrane kao poručnik HV-a u razdoblju od 01. ožujka 1995. do 30. lipnja 1998., kada je razriješen djelatne vojne službe, a da je 11. rujna 1997. udaljen od dužnosti zbog osnovane sumnje da je počinio stegovni prijestup i da je za vrijeme udaljenja primao jednu polovicu plaće,
- da je tužitelj u vrijeme uhićenja bio u dobi 52 godine, da je bio poručnik u HV i u pritvoru proveo 45 dana, da je ostao bez zaposlenja, a u to vrijeme je uzdržavao četvero malodobne djece i da je bila ugrožena egzistencija njegove obitelji što je imalo za posljedicu nastup zdravstvenih problema u vidu šećerne bolesti i posttraumatskog stresnog poremećaja zbog čega je trpio duševne boli i zatražio liječničku pomoć,
- da je dugotrajnost kaznenog postupka posebno teško utjecala na tužitelja i njegovu obitelj, da je uhićenjem izgubio čast i ugled u sredini gdje je rođen i gdje živi i da su djeca trpjela neugodnosti u školi, a supruga na radnom mjestu i da je zbog konkretnog postupka ostvario znatno manju mirovinu u iznosu 2.480,00 kn,
- da je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora 15. srpnja 2015.,
- da je međupresudom poslovni broj Pr-136/2016 od 02. ožujka 2017. utvrđeno da je tužena odgovorna tužitelju za naknadu štete zbog neosnovanog uhićenja koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-611/2017 od 10. kolovoza 2017. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-
935/2017 od 15. siječnja 2020.,
- da je rješenjem Ministarstva obrane, Personalna uprava od 12. lipnja 1998. tužitelj razriješen djelatne vojne službe sa danom 30. lipnja 1998., a koje rješenje nije poništavao u upravnom postupku niti tražio da ga tužena primi u službu u OS RH,
- da je prema nalazu i mišljenju vještaka Gorana Miljasa utvrđeno da izgubljena zarada tužitelja za razdoblje kada je primao polovicu plaće od 11. rujna 1997. do 30. lipnja 1998. iznosi 21.724,95 kn, a izgubljena zarada za razdoblje od 1. srpnja 1998. do umirovljenja 10. siječnja 2014. iznosi sveukupno 1.402.025,00 kn te razlika manje isplaćene mirovine u odnosu na mirovinu komparabilnog djelatnika iznosi 9.870,23 kn.
9. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je utvrđena odgovornost tužene i da tužitelj sukladno odredbi čl. 528. st. 1. Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" broj 34/93., 38/93. i 28/96., dalje ZKP/93) koji se u ovom slučaju primjenjuje, a kojom odredbom je propisano da pravo na naknadu štete pripada neopravdano osuđenoj osobi prema kojoj je bila pravomoćno izrečena krivična sankcija ili koja je oglašena krivom, a oslobođena kazne, a kasnije je u povodu izvanrednog pravnog lijeka novi postupak pravomoćno obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe ili je optužba odbijena, ima pravo od tužene potraživati naknadu štete koja je uzrokovana boravkom u pritvoru.
10. Prije svega, u odnosu na prigovor zastare potraživanja tužitelja s osnova naknade štete koja je predmet tužbenog zahtjeva istaknutog od strane tužene tijekom postupka koji ponavlja u žalbi valja odgovoriti da je prvostupanjski sud djelomičnim usvajanjem tužbenog zahtjeva isti prigovor našao neosnovanim ali kako pobijana odluka o tome ne sadrži razloge, to pravilno tužena upire u žalbi na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.
11. Ovaj drugostupanjski sud imajući u vidu postupovno uporište u odredbi čl. 373.a ZPP-a nalazi mogućim u žalbenoj fazi postupka ispitati osnovanost materijalno- pravnog prigovora zastare.
12. Naime, u ovoj pravnoj stvari nije sporno da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj I KŽ 465/13-6 od 6. studenog 2014. odbijena optužnica, jer je taj sud pazeći po službenoj dužnosti preinačio prvostupanjsku presudu, kojom je između ostalih osoba i tužitelj bio proglašen krivim za kaznena djela, iz razloga što je u međuvremenu nastupila zastara kaznenog progona.
13. Odredbom čl. 529. st. 1. ZKP/93 propisano je da pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud od dana primitka odluke višeg suda.
14. Iz navedenog proizlazi da je za ocjenu je li protekao zastarni rok mjerodavan trenutak kada je zaprimljena odluka višeg suda u ovom slučaju Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
15. Iz stanja spisa razvidno je da je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Kž-465/13 od 6. studenoga 2014. zaprimljena na Županijski sud u Splitu 27. studenoga 2014. (list 21. spisa) i nakon toga otpremljena strankama pa tako i ovdje tužitelju, a tužba podnesena 10. kolovoza 2016., to nije protekao rok iz odredbe čl. 529. st. 1. ZKP-a te je prigovor zastare neosnovan.
16. Tužitelj potražuje naknadu neimovinske štete za dane provedene u pritvoru kao i za duševne boli zbog povrede prava osobnosti na dostojanstvo, ugled i čast koji su proistekli iz povrede prava na slobodu.
17. Pravilno prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 58/93., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 129/00., 88/01., dalje: ZOO/91.), uzimajući u obzir dane provedene u pritvoru (45 dana), dosuđuje tužitelju iznos od 1.791,45 EURA što predstavlja naknadu od 39,81 EURA (300,00 kn) po danu koja je i po ocjeni ovog suda primjerena.
18. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj zbog boravka u pritvoru trpio duševne boli zbog povrede časti i obiteljskog života koji se ogledaju u činjenici pogoršanja zdravstvenog stanja, promjene odnosa okoline prema tužitelju i njegovoj obitelji, gubitak ugleda, kao i činjenicu da je bio u obvezi uzdržavanja četvero malodobne djece te dosuđuje pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti u iznosu 6.636,14 EURA.
19. Po ocjeni ovog suda dosuđeni iznos neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti predstavlja primjerenu pravičnu naknadu kada se uzmu u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja pa tako i činjenica da je kazneni postupak protiv tužitelja okončan odbijanjem optužbe zbog zastare te je prvostupanjski sud vodio računa o jačini i trajanju duševnih boli i cilju kojem služi naknada (čl. 200. st. 2. ZOO).
20. Na žalbene navode valja odgovoriti da je naknada štete strogo individualizirana i ovisi o nizu elemenata konkretnog slučaja te nije od značaja pozivanje tužene na presudu Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-376/2023 od 23. kolovoza 2023. u pravnoj stvari tužitelja AŽ protiv Republike Hrvatske a u pogledu visine dosuđene pravične naknade u tom predmetu.
21. Nastavno valja ukazati da kada se oštećeniku dosuđuje neimovinska šteta radi povrede prava na slobodu, tada pravična novčana naknada predstavlja naknadu za jedinstveni vid štete u kojoj su obuhvaćene sve štetne posljedice vezane uz uhićenje, a što uključuje i duševne boli zbog povrede prava osobnosti na slobodu, dostojanstvo i ugled pored iznosa dosuđenog za svaki dan proveden u pritvoru. Zbog toga tužena neosnovano prigovara primjeni materijalnog prava u pogledu visine naknade neimovinske štete dosuđene tužitelju.
22. Odlučujući o zahtjevu za naknadu imovinske štete prvostupanjski sud je pravilno polazeći od nalaza i mišljenja vještaka dosudio tužitelju razliku plaće za razdoblje kada je bio udaljen od dužnosti u Oružanim snagama Republike Hrvatske od 11. rujna 1997. do 30. lipnja 1998. za koje vrijeme je primao jednu polovinu plaće i to u visini prosječne plaće isplaćene u prethodna tri mjeseca što iznosi 2.883,40 EURA.
23. No, pravilno je prvostupanjski sud odlučujući o zahtjevu tužitelja s osnova izgubljene zarade za razdoblje od 01. srpnja 1998. do umirovljenja 11. siječnja 2014. te razliku mirovine koju će ostvariti i mirovine koju bi ostvario da je umirovljen kao vojna osoba i razliku manje isplaćene mirovine u odnosu na komparabilnog djelatnika odbio tužbeni zahtjev.
24. Nije sporno da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Kž- 465/13-6 od 06. studenoga 2014. odbijena optužba između ostalih i u odnosu na tužitelja jer je nastupila zastara kaznenog progona. No, navedenom odlukom tužitelj nije vraćen u radno-pravni status kakav je imao prije pokretanja tog postupka.
25. Prema shvaćanju ovog suda tužitelj je razriješen službe djelatne vojne osobe s danom 30. lipnja 1998., a kako je nesporno da nije istu odluku poništavao, to je ista postala pravomoćna i konačna te je tužitelju prestao ugovor o službi u Oružanim snagama s danom 30. lipnja 1998., a koji ugovor je bio sklopljen 1. ožujka 1995.
26. Stoga tužitelj ne može s uspjehom potraživati izgubljenu zaradu s osnova plaće niti pravo na rentu u odnosu na mirovinu koju prima i plaću koju bi primao da je ostao u službi u Oružanim snagama.
27. Nastavno valja ukazati da okolnost da je u kaznenom postupku donesena pravomoćna presuda kojom je optužba odbijena zbog zastare kaznenog progona ne čini tuženu obaveznom tužitelju naknaditi štetu u vidu izgubljene zarade.
28. Tužitelj u žalbi polazi od pogrešnih pretpostavki koje su suprotne utvrđenim činjenicama u prvostupanjskom postupku jer odluke na koje se poziva ne odgovaraju činjeničnim utvrđenjima u ovom postupku te neosnovano upire u žalbi da bi mu postupanjem suda bila povrijeđena prava na pravično suđenje po čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda.
29. Stoga daljnji žalbeni navodi nisu od odlučnog značaja, imajući u vidu sve navedeno, a u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III- 1223/2012 od 15. listopada 2014. na koju se poziva tužitelj nije utvrđeno da stranka nije poništavala odluku o razrješenju službe djelatne vojne osobe.
30. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužitelja i tužene i potvrditi presudu suda prvog stupnja.
31. Odluka o trošku pravilna je i zakonita, utemeljena na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a.
32. Temeljem odredbe čl. 373.a ZPP-a odlučeno je kao u izreci.
Osijek, 2. listopada 2025.
Predsjednik vijeća
Drago Grubeša