REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I–3942/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Tomislavu Krušlinu, uz sudjelovanje Valentine Pergar, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja KU iz [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Zoranu Galiću, odvjetniku u Zagrebu, Selska cesta 90/B – Hruševečka 3, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, kojega zastupa opunomoćenik UU, službena osoba, radi invalidske mirovine, 2. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, KLASA: 141 02/22 03/00250011677, UR. BROJ: 341 99 06/2 22 003979 od 28. srpnja 2023.

Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Zagrebu, KLASA: 141-02/07-03/OB 00250011677, URBROJ: 341-25-06/2-07-049402 od 28. studenog 2007.

II. Priznaje se tužitelju pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, počevši od 28. srpnja 2006., uzrok je 100% ranjavanje, zadobiveno u ratu u Bosni i Hercegovini.

III. Nalaže se prvostupanjskom javnopravnom tijelu u roku od 60 dana donijeti rješenje kojim će tužitelju utvrditi iznos invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 60 dana naknaditi tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 3.000,00 eura, dok se tužitelj odbija s ostatkom zatraženog iznosa troška.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, KLASA: 141 02/22 03/00250011677, UR. BROJ: 341 99 06/2 22 003979 od 28. srpnja 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Zagrebu, KLASA: 141-02/07-03/OB 00250011677, URBROJ: 341-25-06/2-07-049402 od 28. studenog 2007. Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za priznavanje prava na invalidsku mirovinu primjenom Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji („Narodne novine – međunarodni ugovori“, broj 2/06; dalje: Ugovor).

2. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost rješenja tuženika, pri čemu smatra pogrešnom i arbitrarnom tuženikovu interpretaciju pojma ranjavanja iz članka 1. stavka 1. toč. 7. Ugovora, a koja limitira taj pojam isključivo na stručno-medicinski pojam ranjavanja. Naglašava da je stradao kao pripadnik HVO-a pod takvim ratnim okolnostima i uz takve posljedice da sadržajno nema razlike između njegova stradanja i ranjavanja. Stoga se, prema navodima tužitelja, nastanak njegovih zdravstvenih oštećenja uzrokovanih blast-ozljedom mogu podvesti pod pojam ranjavanja, zbog čega ga valja smatrati osobom koja je obuhvaćena člankom 1. stavkom 1. toč. 7. Ugovora. Tome u prilog, tužitelj se poziva na stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske izražena u predmetu U-III-1941/2011. Predlaže poništiti osporeno rješenje.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava navode tužbe, pozivajući se u bitnome na navode osporenog rješenja, i predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis upravnog postupka, proveo je sudsko-medicinsko vještačenje te održao raspravu 4. rujna 2025.

6. Prema članku 1. stavku 1. toč. 7. Ugovora izraz "osobe" obuhvaća pripadnike Hrvatskog vijeća obrane (u daljnjem tekstu HVO) koji su stradali na teritoriju Bosne i Hercegovine te ostvarili status ratnoga vojnog invalida, po osnovi ranjavanja ili zatočeništva ukoliko su državljani Republike Hrvatske.

Prema članku 6. stavku 1. Ugovora Republika Hrvatska obvezna je osobama iz članka 1. stavka 1. točke 7. ovoga Ugovora koje su do dana stupanja na snagu ovog ugovora podnijele zahtjev za priznanje prava iz mirovinskog osiguranja na temelju djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti odnosno kod kojih je već ranije proveden postupak medicinskog vještačenja u vezi s ocjenom njihove radne sposobnosti prema ranijim pravnim propisima o pravima hrvatskih branitelja okončati postupak priznavanja prava na mirovinu sukladno odredbama važećeg Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji i sukladno odredbama ovog Ugovora.

Prema članku 6. stavku 2. Ugovora Republika Hrvatska obvezna je osobama iz članka 6. stavka 1. ovoga Ugovora isplaćivati razliku između visine mjesečnog iznosa osobne invalidnine ostvarene po pravomoćnom rješenju nadležnog tijela Bosne i Hercegovine i visine mjesečnog iznosa invalidske mirovine koju bi ista osoba ostvarila po pravnim propisima u Republici Hrvatskoj.

Prema članku 6. stavku 3. Ugovora odredbe toga članka odgovarajuće se primjenjuju i na osobe iz članka 1. stavka 1. točke 7. Ugovora koje zahtjev iz stavka 1. članka 6. Ugovora podnesu u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu Ugovora.

7. Prema članku 34. stavku 1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 102/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04 i 92/05; dalje: ZMO/98) invalidnost postoji kada je kod osiguranika, zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost trajno smanjena za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravome osiguraniku iste ili slične naobrazbe i sposobnosti (profesionalna nesposobnost za rad). Poslovi prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad osiguranika obuhvaćaju sve poslove koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima.

8. Iz podataka spisa tuženika proizlazi da je tužitelj u smislu članka 6. stavka 1. i 3. Ugovor podnio 28. srpnja 2006. zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu prema odredbama ZMO/98 i Ugovora.

9. U ovom predmetu nije sporno da je tužitelj kao hrvatski državljanin i pripadnik HVO-a stradao na bojištu (u iznenadnom granatiranju odbačen je na kamenje i zadobio teške ozljede glave, kralježnice, desnog ramena, desnog koljena i obostrano oštećenje sluha te doživio stres) i da mu je od strane nadležnog tijela Bosne i Hercegovine utvrđen status ratnog vojnog invalida, V. grupa, 70% radi stradavanja koje je zadobio u obrani suvereniteta Bosne i Hercegovine. Nadalje, tijekom upravnog postupka, a prije donošenja prvostupanjskog rješenja, kod tužitelja je utvrđena profesionalna nesposobnost za rad, nastala 28. srpnja 2006., uzrokovana ozljedom koja nije obuhvaćena Ugovorom. Prema obrazloženjima vještaka, a nastavno tome i javnopravnih tijela, da se tužiteljevo stradavanje na bojištu i njegove posljedice ne može podvesti pod pojam ranjavanja iz članka 1. stavka 1. toč. 7. Ugovora, zaključeno je da tužitelj ne ulazi u krug osoba koje bi na temelju tog Ugovora mogle ostvariti pravo na invalidsku mirovinu. Osnovanost takvog pristupa je ujedno i sporno pitanje u ovom postupku, s obzirom na prigovore tužitelja.

10. Tijekom spora provedeno je sudsko medicinsko vještačenje po Mariji Zavalić, specijalisti medicine rada.

11. Sudska vještakinja Marija Zavalić mišljenja je, na osnovi ukupne priložene medicinske dokumentacije, da je kod tužitelja nastupila profesionalna nesposobnost za rad u smislu stručno medicinskih kriterija iz članka 34. ZMO-a. Dan nastanka invalidnosti kod tužitelja je 28. srpnja 2006. Uzrok invalidnosti je 100 ozljeda-blast ozljeda od 28.11.1993. godine i njene posljedice, uključujući i bolest PTSP.

11.1. Posebno sudska vještakinja obrazlaže da je ozljeđivanje svaki poremećaj funkcije organa nastao zbog oštećenja tkiva djelovanjem kemijskog, mehaničkog, električnog, radijacijskog ili termičkog agensa. Ozljeđivanje nastaje i direktnim udarcem čvrstog predmeta u tijelo ili padom tijela na čvrstu podlogu (mehaničko djelovanje). Ozljede se s obzirom na prekid kontinuiteta kože i /ili sluznice koja ima dodir s vanjskim okolišem dijele na otvorene i zatvorene ozljede. Otvorene ozljede, u medicinskoj literaturi nazvane ranama, nastaju djelovanjem sile koja je jača od otpornosti i elastičnosti kože i potkožja koje djelovanjem sile pucaju i najčešće krvare. Prilikom otvorene ozljede nastaje rana, a ovaj način ozljeđivanja naziva se ranjavanjem. Dakle, ranjavanje je otvorena ozljeda sa prekidom kontinuiteta kože i/ili sluznice. Zatvorene ozljede nastaju djelovanjem određene sile, najčešće mehaničke ili fizikalne čijim djelovanjem ne dolazi do prekida kontinuiteta kože i sluznica koje komuniciraju s vanjskim okolišem, ali dolazi do oštećenja unutarnjih struktura tkiva, odnosno nagnječena i pucanja tkiva. Među zatvorene ozljede svrstavaju se i blast ozljede uzrokovane zračnim udarnim valom – širenjem udarnog vala kroz zrak velikom brzinom kada najčešće dolazi do oštećenja uha, jednjaka, crijeva, dušnika i mozga; vrsta blast ozljede je i udarni val čvrstih tvari kada dolazi do direktnog udarca čvrstom materijom u tijelo ili tijela u čvrstu materiju,. Kod ovog mehanizma najčešće dolazi do višestrukih ozljeda lokomotornog i vaskularnog sustava. Za napomenuti je da se rane, koje se medicinski najčešće povezuju sa prekidom kontinuiteta kože i/ili sluznice i posljedičnim krvarenjem često nazivaju otvorenim ranama, ali u medicinskoj se literaturi iako puno rjeđe, rane bez prekida kontinuiteta kože i/ili sluznice nazivaju zatvorenim ranama. Prema ovom shvaćanju, jer definicija ranjavanja nije navedena ni u jednom propisu, pa ni u Ugovoru, ili u Zakonu o braniteljima, svako oštećenje tkiva, bez obzira radi li se istovremeno o oštećenju kože i/ili sluznica ili o oštećenju unutarnjih organa uz održan kontinuitet kože i sluznice može i logično je, poistovjetiti sa pojmom ranjavanja.

11.2. Posljedice stradavanja tužitelja, s obzirom na njihovu opasnost po zdravlje, trebaju se sa medicinskog stanovišta tretirati kao jednako ugrožavajuće bez obzira jesu li nastupile ozljeđivanjem - zatvorena ozljeda ili ranjavanjem, otvorena ozljeda - rana. Bitne su trajne posljedice za koje nije bitno jesu li posljedica ranjavanja ili ozlijeđivanja u užem smislu shvaćanja ovih pojmova, bitan je njihov trajni utjecaj na oštećenje funkcije organa i posljedično na nastanak invalidnost/ izmijenjenu radnu sposobnost.

12. Vještakinja je odgovorila na postavljeni zadatak jasno, stručno i argumentirano. Tužitelj nije imao primjedbi na njezin nalaz i mišljenje, dok je tuženik dostavio očitovanje Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom (dalje: Zavod za vještačenje) u kojem se ne iznose primjedbe stručno- medicinske naravi, već pravne naravi (o čemu će se sud očitovati u nastavku). Stoga, sud je sud prihvatio nalaz i mišljenje sudske vještakinje Zavalić kao odgovarajuću stručno-medicinsku podlogu za donošenje odluke u ovom sporu.

13. U odnosu na sporno pitanje, sud zaključuje da se stradanje koje je tužitelj pretrpio kao pripadnik HVO-a na bojišnici, kao i njegove posljedice, može podvesti pod pojam ranjavanja iz članka 1. stavka 1. toč. 7. Ugovora.

13.1. Kod izvođenja gornjeg zaključka, sud je najprije uzeo u obzir stajalište izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1941/2011 od 14. veljače 2013. ("Narodne novine" broj 31/13.) u kojoj je navedeno:

„14. ... Ustavni sud ocjenjuje da je način na koji su protumačene i primijenjene mjerodavne odredbe Ugovora (članka 1. stavka 1. točke 7.) od strane ... suda (i nižestupanjskih) upravnih tijela da podnositelj - kojemu je utvrđeno 80% oštećenje organizma pri stradavanju na prvoj crti bojišnice od detonacije minobacačke granate ispaljene s neprijateljskog položaja - nije ostvario status ratnog vojnog invalida budući da je prema navodima iz obrazloženja presude ... njegova invalidnost nastala 'po osnovi povrede i oboljenja', a ne 'po osnovi ranjavanja i zatočeništva' - neživotan i arbitraran. Tim više što niti ... sud (a prije njega niti nižestupanjska upravna tijela) nisu navela niti jedan razlog zbog kojeg smatraju da se (nesporne) okolnosti stradavanja podnositelja ustavne tužbe - u izvršavanju svoje vojne dužnosti na prvoj liniji bojišnice

- ne smatraju ranjavanjem već (običnom) povredom. Dakle, ničim, osim formalnog pozivanja na mjerodavnu odredbu Ugovora nisu obrazložili svoje stajalište. Drugim riječima, mjerodavno pravo na koje su se pozvali nisu ispunili sadržajem - razlozima zbog kojih smatraju da se činjenice i okolnosti stradavanja podnositelja ustavne tužbe ne smatraju ranjavanjem, već povredom u smislu članka 1. stavka 1. točke 7. Ugovora

Slijedom navedenog, Ustavnom sudu ne preostaje drugo nego ocijeniti navedeni pristup Upravnog suda formalističkim, koji ne uzima u obzir pravi smisao i svrhu, kako članka 1. stavka 1. točke 7. Ugovora, tako niti Ugovora u cijelosti, koji pripadnike Hrvatskog vijeća obrane (HVO, državljane Republike Hrvatske) - stradale (pod određenim okolnostima) na teritoriju Bosne i Hercegovine i s ostvarenim statusom ratnog vojnog invalida - izjednačava s pripadnicima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, u odnosu na prava koja im pripadaju zbog oštećenja organizma kao posljedica rane, ozljede ili bolesti u obrani suvereniteta Republike Hrvatske."

13.2. Navedeno stajalište Ustavni sud ponovio je u više svojih odluka (npr. odluke broj: U-III-2646/2011 od 11. travnja 2013.; U-III-4403/2018 od 11. rujna 2019.; U- IIIA2199/2020 od 10. lipnja 2020., U-III-6122/2021 od 18. svibnja 2022., U-III- 2556/2018 od 29. travnja 2021. i U-IIIB-4003/2020 od 1. listopada 2020.).

13.3. Nadalje, sud je uzeo u obzir kao relevantno obrazloženje sudske vještakinje, uz završnu napomenu da se posljedice stradavanja tužitelja, s obzirom na njihovu opasnost po zdravlje, trebaju s medicinskog stanovišta tretirati kao jednako ugrožavajuće bez obzira jesu li nastupile ozljeđivanjem - zatvorena ozljeda ili ranjavanjem, otvorena ozljeda - rana. Bitne su trajne posljedice za koje nije bitno jesu li posljedica ranjavanja ili ozlijeđivanja u užem smislu shvaćanja ovih pojmova, bitan je njihov trajni utjecaj na oštećenje funkcije organa i posljedično na nastanak invalidnost/ izmijenjenu radnu sposobnost.

13.4. Uvažavajući izloženo te potrebu tumačenja pojma "ranjavanja" iz članka 1. stavka 1. toč. 7. Ugovora na način koji nije formalistički, uz poštivanje svrhe i smisla te odredbe i u kontekstu tužiteljevog stradanja na bojišnici, sud zaključuje da se pretrpljena oštećenja kod tužitelja i njegove posljedice mogu podvesti pod pojam "ranjavanja" iz navedene ugovorne odredbe. Posljedično, tužitelja treba smatrati osobom koja je obuhvaćena člankom 1. stavkom 1. toč. 7. Ugovora. Sud smatra arbitrarnim, s obzirom na stradanje tužitelja na bojišnici uslijed granatiranja, zadržati se na strogo formalističkoj i usko medicinskoj kategorizaciji ozljeda na otvorene (rane) i zatvorene (koje uključuju i blast ozljede), kada obje mogu proizvesti jednako teške posljedice, odnosno biti jednako ugrožavajuće po zdravlje, a što je naročito slučaj kod tužitelja koji je pretrpio takve posljedice uslijed granatiranja dok je obavljao vojnu dužnost. U takvim okolnostima, formalističko razlikovanje, na kojem se temelji pristup javnopravnih tijela, umjetno razdvaja osobe koje se nalaze u istoj situaciji (obavljaju vojne dužnosti na bojišnici) i bivaju izložene, s obzirom na posljedice za zdravlje (što naglašava sudska vještakinja u svom nalazu i mišljenju), jednakom oštećenju zdravlja uslijed neprijateljskog djelovanja, i dovodi do toga da se osobe poput tužitelja lišava ostvarivanja prava koje je namijenjeno upravo osobama koje su uslijed takvog stradavanja i neprijateljskog djelovanja na bojišnici pretrpjele ograničenje radne sposobnosti. Kako bi se otklonio takav formalistički pristup i istodobno uvažio imperativ smislenog tumačenja članka 1. stavka 1. toč. 7. Ugovora, zaključak je suda da se stradanje tužitelj kao pripadnika HVO-a na bojišnici, s obzirom na pretrpjele posljedice uslijed granatiranja i daljnje posljedice, može podvesti pod pojam ranjavanja. Nastavno tome, sud zaključuje da je profesionalna nesposobnost za rad kod tužitelja uzrokovana 100% ranjavanjem u smislu članka 1. stavka 1. toč. 7. Ugovora i da je tužitelj obuhvaćen tom ugovornom odredbom.

13.5. Nisu odlučni pravni navodi Zavoda za vještačenje, navedeni u očitovanju od 14. kolovoza 2025., o tome da bi tužitelj trebao ostvariti svoje pravo prema odredbama Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji ("Narodne novine" broj 121/17, 98/19, 84/21 i 156/23; dalje: ZHBDR), s obzirom da se stradavanje tužitelja iz naprijed navedenih razloga može podvesti pod pojam ranjavanja iz Ugovora, posljedično i primijeniti Ugovor kod ostvarivanja prava na invalidsku mirovinu. Nadalje, nije odlučno pozivanje Zavoda za vještačenje na to da je tužitelj ostvario status ratnog vojnog invalida na osnovi ozljede i bolesti, budući da sud samostalno tumači i primjenjuje Ugovor, uvažavajući i potrebu njegove smislene interpretacije na koju je ukazao i Ustavni sud u predmetu U-III-1941/2011 upravo kao dio odgovora i na takvu argumentaciju (izloženoj u točki 12.1 i 12.2 odluke Ustavnog suda). Dakle, činjenica ostvarenja statusa RVI-a po osnovi povrede ili oboljenja ne predstavlja automatsku zapreku za primjenu članka 1. stavka 1. toč. 7. Ugovora, a naprijed je obrazloženo iz kojih razloga se stradanje kod tužitelja treba vezati uz pojam ranjavanja. Uostalom, bespredmetan bi bio cjelokupni postupak vještačenja proveden od strane javnopravnih tijela, jer bi se već na temelju samog uvjerenja bosanskohercegovačkih tijela riješilo pitanje je li tužitelj osoba iz članka 1. točke 1. stavka 7. Ugovora.

14. Slijedom navedenog, zbog pogrešnog zaključaka i pravnog pristupa javnopravnih tijela, sud je ocijenio nezakonitim osporeno rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, zbog čega je pozivom na članak 117. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje: ZUS) poništio navedena rješenja pod točkom I. izreke ove presude.

15. Pod točkom II. izreke sud je korištenjem ovlasti iz članka 117. stavka 1. ZUS-a sam riješio upravnu stvar te je, uvažavajući naprijed izložena činjenična i pravna utvrđenja, tužitelju priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, počevši od 28. srpnja 2006., uzrokovano 100% ranjavanjem, zadobivenim u ratu u Bosni i Hercegovini. Pod točkom III. izreke prvostupanjskom javnopravno tijelu je naloženo donijeti rješenje o iznosu invalidske mirovine.

16. Budući da je tužitelj uspio u sporu, sud je pod točkom IV. izreke presude naložio tuženiku plaćanje troška po osnovi predujma za vještačenje (500,00 eura), sastava tužbe i pristupa na raspravu u iznosu od 1.000,00 eura po radnji, uključujući PDV-e, što ukupno daje 3.000,00 eura, sukladno čl. 147. st. 1. ZUS-a u svezi Tbr. 27. toč. 1., 46. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarifa). U preostalom dijelu odbijen je zahtjev za naknadu troška upravnog spora. Podnesak od 15. rujna 2023. sastavljen je u svrhu dostave osporenog rješenja tuženika koje je trebalo biti dostavljeno već uz tužbu; u podnesku od 19. prosinca 2023. tužitelj ne iznosi bitno drugačije navode i argumentaciju u odnosu na one razloge osporavanja koje je već naveo u tužbi; podneskom od 2. rujna 2025. tužitelj se očitovao da nema primjedbi na nalaz i mišljenje sudske vještakinje, što je bilo nepotrebno, s obzirom da je sud rješenjem broj Us I-3942/2023-19 od 26. svibnja 2025. pozvao stranke na dostavu očitovanja jedino ako imaju primjedbe na predmetni nalaz i mišljenje. Dakle, navedeni podnesci nisu bili potrebni niti relevantni za donošenje odluke u sporu.

U Zagrebu 2. listopada 2025.

Sudac

Tomislav Krušlin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. tužitelj po opunomoćeniku

2. tuženik