REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: Ps-247/2024-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Požar kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Grada Zagreba, Trg Stjepana Radića 1, OIB 61817894937, protiv tuženika JJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], radi iseljenja, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 04. rujna 2025. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja HJ, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, a po čl. 335. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje u tekstu ZPP-a), dana 02. listopada 2025. godine
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku ŽJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iseliti iz stana br 8. površine 27,62 m2 u I. (prvom) katu, koji se sastoji od ulaznog hodnika, kuhinje, jedne sobe i kupaonice s WC-om, na adresi u [adresa], te predati opisanu nekretninu, slobodnu od osoba i stvari, u posjed tužitelju Gradu Zagrebu, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 42,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 02. listopada 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je je predmnijevani vlasnik stana br. 8 u [adresa], 1 kat, površine 27,62 m2, koji se sastoji od ulaznog hodnika, kuhinje, jedne sobe i kupaonice s WC-om, a raniji najmoprimac predmetnog stana bio je sada pok. ĆJ J koji je predmetni stan koristio temeljem Ugovora o najmu stana na određeno vrijeme sa zaštićenom najamninom do svoje smrti 26.05.2021, te je predmetni stan nakon njegove smrti do dovršetka ostavinskog postupka iza pok. ĆJ bio zapečaćen službenim pečatom MUP-a, a dana 22.12.2021. preuzet je u posjed Grada Zagreba. Ističe da je tuženik korisnik predmetnog stana bez valjane pravne osnove, a ne podmiruje ni troškove stanovanja, pa tužitelj predlaže da mu sud naloži iseljenje i predaju stana u posjed tužitelju, uz naknadu parničnog troška.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je u stanu godinu dana i da nema gdje stanovati, pa želi da mu tužitelj omogući da tamo i ostane.
3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o najmu od 20.11.2015. (list 7), ostavinsko rješenje ovoga suda O-4580/21 od 22.10.2021. (list 17), zapisnike (list 21-25), knjigovodstveno stanje (list 27-37).
4. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8 ZPP-a, sud je našao tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti.
5. Tuženik tijekom postupka nije posebno osporavao da je u posjedu stana u [adresa], pobliže opisanog u izreci presude. Sporno je da li tuženik ima pravni osnov držati predmetnu nekretninu u posjedu, te u čemu se taj osnov ogleda.
6. Temeljem odredbe čl.166 st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99 i 22/00 - dalje u tekstu Zakona o vlasništvu), propisano je da onaj tko u postupku pred sudom dokaže pravni temelj i istinit način svoga stjecanja stvari, smatrati će se vlasnikom te stvari (predmnijevani vlasnik) prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnog temelja, ili na slabijem pravnom temelju. Stavkom 2 istog članka propisano je da će predmnijevanom vlasniku na njegov zahtjev predati posjed stvari posjednik koji nema pravni temelj posjedovanja ili je slabiji time što mu je posjed nepošten ili nezakonit, ili što ne može označiti svoga prednika, ili može samo sumnjivoga, ili što je stekao posjed stvari besplatno, a onaj koji zahtijeva posjed bio ga je stekao naplatno, no neće mu trebati predati posjed stvari posjednik koji ima jednako jak pravni temelj kao i on.
7. U ovom slučaju ne radi se dakle o pravoj vlasničkoj tužbi iz čl. 162. Zakona o vlasništvu, već se radi o tužbi predmnijevanog vlasnika iz čl. 166 istog zakona, što znači da tužitelj treba dokazati da je njegov pravni temelj posjedovanja jači od pravnog temelja tuženika, a navedeno je po mišljenju suda tužitelj i dokazao.
8. Naime, spisu prileže Ugovor o najmu od 20.11.2015., kao i ostavinsko rješenje ovoga suda O-4580/21 od 22.10.2021., iz čega je tužitelj ne samo dokazao valjani pravni osnov i istinit način stjecanja predmetne nekretnine, već i kontinuitet raspolaganja istom, za razliku od tuženika koji je tamo uselio nasilno i bez pravnog temelja.
9. Što se pak tiče pravnog osnova posjedovanja, tuženik ni ne tvrdi niti se poziva na isti, slijedom čega sud nalazi da isti nije ovlašten nekretninu zadržati u posjedu, već ju je naprotiv dužan predati tužitelju kao vlasniku, sve sukladno odredbi čl. 163. st. 1. Zakona o vlasništvu. Pritom se ističe da tuženik čak nije niti pristupio na ročište kod ovoga suda, a kamoli dostavio neku ispravu iz koje bi proizlazio njegov temelj posjedovanja.
10. Nadalje, razmatrajući po službenoj dužnosti i tuženikovo eventualno pravo na dom, ističe se da sukladno čl. 8 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (NN - Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06, dalje: Konvencija) svatko ima pravo na poštivanje svog doma, a javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala i radi zaštite prava i sloboda drugih. To "pravo na dom" u značenju koje mu daje Konvencija izvodi se iz čl. 34 st. 1 u vezi s mjerodavnim dijelom čl. 35 i čl. 16 st. 2 Ustava RH po kojima je dom nepovrediv, svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života, te svako ograničenje sloboda ili prava mora biti razmjerno naravi i potrebi za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.
11. Stoga, da bi došlo do primjene čl. 8 Konvencije, tuženik se čak nije morao neposredno ni pozvati na sadržaj toga članka, već je dovoljno da iznese činjenične navode iz kojih proizlazi obveza suda da razmotri i primjenu te odredbe Konvencije, a tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da nema gdje drugdje živjeti.
12. Pritom, za ocjenu da li se predmetni stan može smatrati domom tuženika, valja ukazati na presude Ustavnog suda RH i Europskog suda za ljudska prava po kojima ta ocjena ovisi o dovoljnim i kontinuiranim vezama s određenim mjestom, misleći pritom na subjektivne veze koje su se razvile.
13. Iz činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, poglavito analizirajući navod samog tuženika iz odgovora na tužbu prema kojemu je u stan uselio samo godinu dana prije tužbe, sud smatra da tuženik u razdoblju tako kratkog i bespravnog korištenja nije uspio razviti dovoljne i kontinuirane veze s predmetnom nekretninom na način da upravo tu nekretninu smatra svojim domom, već je morao biti svjestan da se radi o za njega privremenom rješenju.
14. Međutim, opreza radi, sud će u ovoj odluci provesti i test razmjernosti, te će, radi ocjene da li bi usvajanje tužbenog zahtjeva kako je postavljen od strane tužitelja predstavljalo miješanje države (ovdje suda) u pravo tuženika na dom, odgovoriti i na sva tri eliminacijska pitanja.
15. Što se tiče prvoga pitanja, a to je da li bi takvo miješanje bilo opravdano, odnosno da li bi u smislu čl. 34 st. 1 u svezi s mjerodavnim dijelom čl. 35. i čl. 16. Ustava RH te čl. 8. st. 2. Konvencije, bilo u skladu sa zakonom, u konkretnom slučaju sud smatra da bi miješanje tužitelja bilo zakonito jer je isti predmnijevani vlasnik stana, kao što je to ranije obrazloženo, dok tuženik pak nije stekao niti status najmoprimca prema odredbama Zakona o najmu stanova (NN 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06 - dalje u tekstu Zakon o najmu), niti ima po drugom osnovu pravo koje bi ga ovlastilo na posjedovanje stana.
16. Nadalje, daljnje pitanje na koje je bilo potrebno odgovoriti jest da li bi takvo miješanje države u pravo na dom imalo cilj koji bi bio legitiman, dakle, da li miješanje države u smislu usvajanja tužbenog zahtjeva za iseljenjem tuženika bilo provedeno "radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja i morala ili radi zaštite prava i slobode drugih".
17. U odnosu na to pitanje valja reći da je po mišljenju suda miješanje u konkretnom slučaju usmjereno na postizanje legitimnog cilja. Naime, tužitelj je vlasnik stana u koji je tuženik uselio bez da je za to imao bilo kakvu odluku ili dopuštenje osobe koja je tim stanom imala pravo raspolagati, od početka evidentno svjestan da je takav smještaj za njega privremen i nesiguran, nadajući se da će u stanu ostati koliko to bude moguće. Nadalje, tuženik je u trenutku useljenja bio je star 40 godina, pa bi u takvom kontekstu priznati pravo na dom po mišljenju suda značilo poslati društvenu poruku da se samovlast isplati više nego podizanje kredita, sklapanje ugovora o najmu ili čekanje na listi za dodjelu gradskih stanova u najam, odnosno više nego postupanje po zakonu i poštivanje pravnog poretka. Dakle, u interesu je državne sigurnosti, javnog reda i mira i općenito postupanja prema zakonu iseliti tuženika iz predmetne nekretnine.
18. Konačno, pitanje na koje još odgovoriti jest to da li bi mjera za iseljenje tuženika bila razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li bi bila nužna u demokratskom društvu (što znači da za tom mjerom postoji prijeka društvena potreba), a sve u smislu čl. 16 st. 2 Ustava RH i čl. 8 st. 2 Konvencije. Dakle, potrebno je ocijeniti postoji li dovoljni stupanj razmjernosti između mjere koja se traži (iseljenje) i legitimnog cilja koji bi se tom mjerom ostvario.
19. U konkretnom slučaju, sud smatra da nije nerazmjerno miješanje tužitelja u tuženikovo pravo na dom, te da si on dom trebao osigurati na drugi, zakonom dopušteni način. Pritom valja istaknuti i to da je tuženik, baš kao i tisuće drugih u ovom gradu i državi, zdrava i radno sposobna osoba, odnosno on niti tvrdi niti dokazuje suprotno, pa nema razloga privilegirati ga u odnosu na druge koji svoja stambena pitanja rješavaju kreditom, najmom ili na druge dozvoljene načine.
20. Slijedom navedenog, a kako je dakle utvrđeno da tuženik nema pravni osnov za korištenje stana koji je u vlasništvu tužitelja, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i presuditi kao u izreci.
21. Temeljem čl. 154. st. 1 ZPP-a, tužitelju je s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora dosuđena naknada koja se odnosi na sudske pristojbe na tužbu i presudu od po 13,27 EUR te predujam za sudskog dostavljača od 15,46 EUR, ukupno 42,00 EUR, sve primjenom Zakona i tarife sudskih pristojbi te čl. 155. ZPP-a.
U Zagrebu 02. listopada 2025. godine
Sudac:
Ivana Požar
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.
DNA:
1. tužitelju uz rješenje o pristojbi na presudu 13,27 EUR
2. tuženiku
