Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž R-80/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sutkinja Martine Budinski Modronja, predsjednice vijeća, Kristine Devčić Merzel sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Zlatane Bihar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Radivoje Mačešić-Biscuoli, odvjetnik u Puli, protiv tuženika OPĆA BOLNICA PULA, Santoriova ulica 24A – OSPEDALE GENERALE DI POLA, Via Santorio 24A, kojeg zastupa punomoćnik Edi Slivar, odvjetnik u Puli, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola od 29. rujna 2022. poslovni broj Pr-162/19-24, u sjednici vijeća održanoj 2. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se djelomično kao neosnovana žalba tuženika OPĆA BOLNICA PULA te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola od 29. rujna 2022. poslovni broj Pr-162/19-24 u toč. I izreke kojom je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati bruto razlike plaće u iznosu od 11.698,51 kn (odnosno 1.552,83 eur) zajedno sa zateznim kamatama, izuzev u dijelu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u bruto iznosu plaće za svaki pojedinačni iznos, koje teku:

- na iznos od 180,99 kn od 15.04.2014.g. do isplate;

- na iznos od 570,39 kn od 15.05.2014.g. do isplate;

- na iznos od 455,22 kn od 15.06.2014.g. do isplate;

- na iznos od 1.224,15 kn od 15.07.2014.g. do isplate;

- na iznos od 5,25 kn od 15.08.2014.g. do isplate;

- na iznos od 1.006,39 kn od 15.09.2014.g. do isplate;

- na iznos od 65,81 kn od 15.10.2014.g. do isplate;

- na iznos od 404,14 kn od 15.11.2014.g.do isplate;

- na iznos od 897,07 kn od 15.01.2015.g. do isplate;

- na iznos od 853,52 kn od 15.02.2015.g. do isplate;

- na iznos od 82,29 kn od 15.05.2015.g. do isplate;

- na iznos od 507,80 kn od 15.06.2015.g. do isplate;

- na iznos od 1.314,38 kn od 15.07.2015.g. do isplate;

- na iznos od 449,64 kn od 15.08.2015.g. do isplate;

- na iznos od 530,88 kn od 15.09.2015.g. do isplate;

- na iznos od 82,62 kn od 15.10.2015.g. do isplate;

- na iznos od 55,08 kn od 15.11.2015.g. do isplate;

- na iznos od 99,26 kn od 15.12.2015.g. do isplate;

- na iznos od 15,96 kn od 15.02.2016.g. do isplate;

- na iznos od 57,70 kn od 15.03.2016.g. do isplate;

- na iznos od 105,82 kn od 15.04.2016.g. do isplate;

- na iznos od 94,17 kn od 15.05.2016.g. do isplate;

- na iznos od 110,64 kn od 15.06.2016.g. do isplate;

- na iznos od 53,68 kn od 15.07.2016.g. do isplate;

- na iznos od 86,93 kn od 15.08.2016.g. do isplate;

- na iznos od 79,37 kn od 15.09.2016.g. do isplate;

- na iznos od 27,66 kn od 15.10.2016.g. do isplate;

- na iznos od 4,87 kn od 15.12.2016.g. do isplate;

- na iznos od 55,32 kn od 15.01.2017.g. do isplate;

- na iznos od 2,73 kn od 15.02.2017.g. do isplate;

- na iznos od 62,07 kn od 15.03.2017.g. do isplate;

- na iznos od 19,33 kn od 15.04.2017.g. do isplate;

- na iznos od 54,20 kn od 15.06.2017.g. do isplate;

- na iznos od 112,74 kn od 15.07.2017.g. do isplate;

- na iznos od 87,98 kn od 15.08.2017.g. do isplate;

- na iznos od 20,73 kn od 15.09.2017.g. do isplate;

- na iznos od 118,41 kn od 15.04.2018.g. do isplate;

- na iznos od 93,04 kn od 15.05.2018.g. do isplate;

- na iznos od 36,92 kn od 15.07.2018.g. do isplate;

- na iznos od 289,88 kn od 15.08.2018.g. do isplate;

- na iznos od 7,08 kn od 15.09.2018.g. do isplate;

- na iznos od 122,11 kn od 15.10.2018.g. do isplate;

- na iznos od 72,88 kn od 15.11.2018.g. do isplate;

- na iznos od 390,66 kn od 15.12.2018.g. do isplate;

- na iznos od 663,67 kn od 15.01.2019.g. do isplate;

- na iznos od 67,08 kn od 15.03.2019.g. do isplate;

po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, kao i u dijelu toč. III. izreke kojom je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 4.081,25 kn/541,74 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 29. rujna 2022. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Uvažava se djelomično žalba tuženika OPĆA BOLNICA PULA preinačava presuda Općinskog suda u Puli-Pola od 29. rujna 2022. poslovni broj Pr-162/19-24 u dijelu točke I. izreke a kojom je tužiteljici dosuđen iznos od 9.830,56 kn, preko dosuđenog u toč. I. izreke ove presude, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na isti i sudi:

Odbija se djelomično zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku OPĆA BOLNICA PULA, Santoriova ulica – OSPEDALE GENERALE DI POLA, Via Santorio 24A, OIB: 16089706543 da tužiteljici DELLABERNARDINA CATERINI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati bruto iznos razlike plaće od 1.304,74 eur (ranije: 9.830,56 kn), zajedno sa zateznim kamatama, izuzev na iznos zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u bruto plaći za svaki pojedini iznos, koje teku: na iznos od 223,91 kn od 15.01.2016.g. do isplate;

- na iznos od 540,24 kn od 15.02.2016.g. do isplate;

- na iznos od 449,76 kn od 15.04.2016.g. do isplate;

- na iznos od 470,19 kn od 15.06.2016.g. do isplate;

- na iznos od 97,57 kn od 15.07.2016.g. do isplate;

- na iznos od 899,51 kn od 15.09.2016.g. do isplate;

- na iznos od 174,12 kn od 15.11.2016.g. do isplate;

- na iznos od 48,80 kn od 15.12.2016.g. do isplate;

- na iznos od 470,20 kn od 15.01.2017.g. do isplate;

- na iznos od 331,26 kn od 15.02.2017.g. do isplate;

- na iznos od 197,46 kn od 15.04.2017.g. do isplate;

- na iznos od 264,91 kn od 15.05.2017.g. do isplate;

- na iznos od 1.005,00 kn od 15.07.2017.g. do isplate;

- na iznos od 161,29 kn od 15.08.2017.g. do isplate;

- na iznos od 469,93 kn od 15.09.2017.g. do isplate;

- na iznos od 81,77 kn od 15.11.2017.g. do isplate;

- na iznos od 527,20 kn od 15.05.2018.g. do isplate;

- na iznos od 240,69 kn od 15.06.2018.g. do isplate;

- na iznos od 661,27 kn od 15.07.2018.g. do isplate;

- na iznos od 220,87 kn od 15.08.2018.g. do isplate;

- na iznos od 481,36 kn od 15.09.2018.g. do isplate;

- na iznos od 362,81 kn od 15.11.2018.g. do isplate;

- na iznos od 141,33 kn od 15.12.2018.g. do isplate;

- na iznos od 1.061,23 kn od 15.01.2019.g. do isplate;

- na iznos od 247,91 kn od 15.02.2019.g. do isplate;

po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana“

kao neosnovan.

III. Uvažava se djelomično žalba tuženika OPĆA BOLNICA PULA preinačava presuda Općinskog suda u Puli-Pola od 29. rujna 2022. poslovni broj Pr-162/19-24 u dijelu točke II. i točke III. izreke te se sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za nadoknadom troškova prvostupanjskog postupka preko iznosa navedenog u toč. I. izreke ove presude zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos tekućoj od 29. rujna 2022. pa do isplate kao neosnovan.

IV. Nalaže se tužiteljici da tuženiku nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 95,41 eura u roku od 15 dana, dok se višak zahtjeva tuženika kao neosnovan odbija.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Puli-Pola od 29. rujna 2022. poslovni broj Pr- 162/19-24 naloženo je tuženiku platiti tužiteljici na ime razlike manje isplaćenih plaća bruto iznos od 21.529,07 kn (2.857,40 €) sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u svakom od bruto mjesečnih iznosa, pa do isplate (toč. I izreke) te da nadoknadi tužiteljici trošak ovog postupka u iznosu od 8.375,00 kn/1.111,55 eura zajedno za zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od presuđenja pa do isplate (toč. II. izreke) dok je toč. III. izreke prvostupanjske presude odbijen u cijelosti zahtjev tuženika za nadoknadom troškova postupka.

2. Na takvu presudu, u cijelosti, žalbu je pravovremeno uložio tuženik iz svih žalbenih razloga i odluke o troškovima postupka, a u kojoj navodi da je pobijana odluka u suprotnosti sa shvaćanjem VSRH (Rev-645/2021 i Rev-290/2021). Smatra da se plaća radnicima ispravno obračunava na nivou RH putem sustava obračuna plaća – Centralni obračun plaća. Navodi da Zaključak br.153 Zajedničkog povjerenstva pojašnjava da je mjesečni fond sati umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 radnih sati. Ističe da vještakinja u svome nalazu sate rada odrađene na blagdan smatra satima odrađenim “više” od mjesečnog fonda, što nije točno, i takav rad se smatra “prekovremenim” i utvrđuje da tuženik treba isplatiti novi sat rada sa uvećanjem od 50%. Tuženik smatra da sud na pogrešan način tumači odredbe Granskog kolektivnog ugovora, budući je redovni mjesečni fond sati svim radnicima isti, a osobito se napominje da je kolektivni ugovor dvostranoobvezni ugovor među strankama koje su isti prihvatile i koji se ima primjenjivati kao izvor prava među strankama, kao i njegova tumačenja od strane Zajedničkog povjerenstva, te sud ne može i ne smije jednostrano mijenjati ugovorne odredbe GKU. Navodi da vještak krivo unosi odrađene sate, primjerice za 06/2018 u nalazu i mišljenje tvrdi da je tužiteljica radila 200 sati, dok je tužiteljica radila 184 sata (redovni mjesečni fond) te ističe da tu vještak daje tužiteljici pravo na isplatu dodatnih 16 sati, međutim tih 16 sati je već plaćeno jer je iz platne liste razvidno da je tužiteljici plaćeno 184 sati rada sa dodacima, a ovakvim izračunom tužiteljici bi ponovno bilo plaćeno još dodatnih 16 sati i to sa uvećanjem od 50%, što bi prema nalazu i mišljenju vještaka značilo da je tužiteljica taj mjesec radila 200 sati, a ne stvarno odrađenih 184 sata. Dodaje da se isto ponavlja u studenom 2016. Sumira da u redovan fond sati spadaju svi dani od ponedjeljak do petka, uključujući i blagdan ako isti pada unutar tih dana, jer se inače naknada za blagdan ne bi plaćala, te se svi sati odrađeni više od tako utvrđenog mjesečnog fonda sati imaju smatrati prekovremenim radom i isplaćuju kao prekovremeni rad, sukladno Zaključku 153. koji je u primjeni od prosinca 2015. godine i sukladno rješenjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 281/2021 i Rev-290/2021. Navodi i da sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer iako odredba KU izričito navodi da naknada za prekovremeni rad predstavlja dio osnovne plaće te se uvećava osnovna plaća. Navodi da je tuženik uz navedeno istaknuo brojni niz primjedbi koje vještak nije otklonio. Tuženik smatra da je sud počinio daljnju bitnu povredu odredaba parničnog postupka i to iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP. Tuženik stoga predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te da se tužitelju naloži da tuženiku naknadi parnični trošak u cijelosti, odnosno tuženik predlaže da sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovni postupak, u kojemu će se provesti financijsko vještačenje u kojem će sud dati precizne upute vještaku o određenim riječima, izrazima, terminima, propisima a neće to sami vještaci prilagođavati. Tuženik potražuje trošak sastava ove žalbe od 1.250,00 kn + PDV 25%, kao i sudsku pristojbu na žalbu u visini od 1.000,00 kn odnosno prema odluci suda.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Ispitujući presudu ovaj sud nije utvrdio da bi sud prvog stupnja, donoseći pobijanu odluku, počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22.,114/22. i 155/23., dalje: ZPP), a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, niti da bi presuda bila opterećena povredama iz članka 354. stavka 2. toč. 11. ZPP jer ista ima razloge o odlučnim činjenicama te se prvostupanjska odluka može ispitati.

6. U odnosu na činjenično stanje ovaj sud ističe da tuženik svojom žalbom uglavnom upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava (a koje se odnosi na tumačenje odredaba Kolektivnog ugovora koji obvezuje stranke) dok u odnosu na činjenice tuženik u svojoj žalbi u dijelovima osporava utvrđenja iz nalaza i mišljenja vještaka. Sud ističe da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti u jednom dijelu (pa i u dijelu utvrđenja sata rada tužiteljice) osporavao nalaz i mišljenje vještaka već je isključivo isticao prigovore koji se odnose na primjenu materijalnog prava. Slijedom iznesenog ovaj sud takav prigovor tuženika, a u žalbenom postupku, smatra zakašnjelim i nedopuštenima a kako je to i određeno člankom 352. stavak 1. i 2. ZPP. U odnosu na druge odlučne činjenice, a to da je tužiteljica bila djelatnica tuženika na radnom mjestu medicinske sestre na odjelu psihijatrije i da je bila zaposlena na istom u utuženom periodu, iste među strankama nisu sporne.

7. Suprotno navodima žalbe tuženika prvostupanjski sud je pravilno primjeno 91. i 94. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14. i 127/17., dalje: ZR) u svezi članka 47., članka 51., članka 57. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" 143/13. dalje: KU) te članka 59.a Dodatka I. KU odnosno članka 45. stavka 1., članka 49., članka 55. i 58. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine broj: 29/18, dalje KU/18) i Dodatka II. KU/18 utvrđujući da tužiteljici pripada uvećanje plaće za svaki sat prekovremenog rada po osnovi dodataka za posebne uvjete rada i dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenta (potonje od 1. listopada 2015.).

8. Naime, u smislu članka 47. stavak 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj: 143/13, dalje u tekstu:

KU, a koji se primjenjuje od 1. prosinca 2013. ,članak 79. KU, a u skladu sa člankom 3. se sklapa na rok od 4 godine, te produženo na daljnjih tri mjeseca temeljem članka 23. stavak 2. KU, primjenu kojeg ugovora na odnos među strankama tuženik nije osporavao), plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovu plaću. Među strankama nije sporno da se navedeni KU/13 primjenjuje na odnos među strankama.

9. Novi Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja sklopljen je 26. ožujka 2018. (NN 28/18, dalje: KU/18), a u smislu članka 2. KU/18 na rok od 12 mjeseci, a koji se primjenjuje od 1. ožujka 2018. (kako je to određeno člankom 75. KU/18). Dakle, na utuženo potraživanje u dijelu utuženog perioda, od ožujka 2014. do zaključno 28. veljače 2018. primjenjuje se KU, no od ožujka 2018. se primjenjuje KU/18, a koji u članku 45. sadrži identičnu odredbu kao članak 47. KU.

10. U smislu stavka 2. članka 47. KU (članak 45. stavak 2. KU/18) osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Stavak 3. istog članka je određeno da dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete za rada, dodaci i uvećanja plaća. Prema odredbi članka 51. stavak 1. KU (članak 49. stavak 1. KU/18) osnovna plaća uvećava se za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50%, te za rad u drugoj smjeni 10%, ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima.

11. U odnosu na neplaćene dodatke za posebne uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje za odrađene prekovremene sate ovaj sud ističe sljedeće:

U smislu članka 57. stavak 1. KU (članak 55. stavak 1. KU/18) radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. U konkretnom slučaju tužiteljici, a kako to proizlazi iz provedenih dokaza, prvenstveno obračuna plaća tužiteljice za utuženi period i provedenog knjigovodstvenog vještačenja, taj dodatak iznosi 16% uvećanja od osnovne plaće (radna mjesta II., III. i IV. vrste točka 4.). Dakle, navedena činjenica proizlazi i iz priznatog prava tužiteljici od strane samog tuženika, a tuženik tijekom postupka niti ne osporava visinu takvog dodatka tužiteljici.

12. Člankom 57. stavkom 3. KU (članak 55. stavak 4. KU/18) je navedeno da se dodaci iz tog članka ne mogu kumulirati. No, svojim zahtjevom tužiteljica niti ne traži kumulaciju dodataka iz tog čl. dok je odredbom članka 51. stavak 12. KU (članak 49. stavak 12. KU/18, a kojim člankom je određeno uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada) određeno da se dodaci iz stavaka 1.-8. tog članka međusobno ne isključuju.

13. Nadalje, u smislu članka 59. KU (članak 57. KU/17) zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 10% od osnovne plaće, a koji dodatak je Dodatkom I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja od 4. kolovoza 2015. (NN 96/15., dalje Dodatak I KU, a koji se primjenjuje od 1. listopada 2015.) povišen na 12%.

14. Članak 59.a KU (dodan Dodatkom I Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja od 4. kolovoza 2015. NN 96/15 a koji se primjenjuje od 1. listopada 2015., sada članak 58. KU/18) iznimno od članka 59. KU zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću od 4% osnovne plaće. Niti jedan članak KU (KU/18) ne određuje da se dodaci iz članka 57. i 59.a (članci 55. i 58. KU/18) isključuju, već samo da se dodaci iz članka 57. i 58. (članak 55. i članak 56. KU/18) ne mogu kumulirati (no tužiteljica niti ne potražuje položajni dodatak - članak 58. KU).

15. U smislu članka 3. KU stavak 1. (članak 4. stavak 1. KU/18) isti obvezuje njegove potpisnike.

16. Uz KU (KU/18) Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12., dalje: TKU, a koje odredbe sadrži i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama NN 128/17., dalje: TKU/17) sadrži odredbe u članku 51. TKU koje određuju da plaću zaposlenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovnu plaću zaposlenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Stavak 3. istog članka određuje da dodaci na osnovnu plaću su stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, položajni dodaci i uvećanja plaća, dok su člankom 54. TKU određena uvećanja plaće i njihova visina (između ostalog i za prekovremeni rad), a člankom 55. TKU da zaposleniku u javnim službama, koji radi na poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada, pripada pravo na posebni dodatak na plaću, a radna mjesta s posebnim uvjetima rada i pripadajuću visina posebnih dodataka na plaću za svako takvo mjesto utvrdit će se granskim kolektivnim ugovorima.

17. Dakle, obzirom na navedeno u cijelom utuženom periodu tužiteljica ima pravo na dodatak na plaću zbog posebnih uvjeta rada i to u visini uvećanja osnovne plaće za ugovoreni postotak kao medicinskoj sestri na psihijatriji, a koji dodatak, što je vidljivo iz obračuna plaća tužiteljice za utuženo razdoblje odnosno provedenog financijskog vještačenja, joj je u toj visini tuženik i priznao te plaćao (a što nije niti sporno), no ne i na sve efektivno odrađene sate (prekovremene sate), već samo na sate odrađene u redovnom radnom vremenu.

18. Niti jedan članak KU ne određuje da se dodaci iz članka 57. i 59.a isključuju, već samo da se dodaci iz članka 57. i 58. ne mogu kumulirati (članak 58. stavak 3. KU položajni dodatak, no isti nije predmet ovog postupka).

19. Dakle, tužiteljica od 1. listopada 2015. nadalje ima pravo i na dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, a koji dodatak joj je tuženik i isplaćivao, što je vidljivo iz obračuna plaća odnosno financijskog vještačenja, no nije joj plaćao isti dodatak i na sve efektivno odrađene sate rada (prekovremene sate). Da je tuženik tužiteljici u utuženom periodu isplaćivao sporne dodatke obračunavajući isti samo na redovan rad (a ne i prekovremeni) vidljivo je iz obračuna plaće za utuženi period a iz kojih je jasno vidljivo da su dodaci za posebne uvjete rada obračunati samo na redovan rad, ali ne i prekovremeni. U konačnici tuženik niti ne osporava da utužene dodatke nije obračunavao za svaki efektivno odrađeni sat već, kako ističe, samo na osnovnu plaću. No, iz obračuna plaće te provedenog vještačenja vidljivo je da su navodi tuženika da se utuženi dodaci isplaćuju samo na osnovnu plaću bez obzira na odrađene sate neosnovani, jer i sam tuženik, obračunavajući plaću tužitelju kao i dodatak na posebne uvjete rada i iznimnu odgovornost obračunava iste na način da uvećava za pripadajući postotak osnovnu plaću (po jednom satu takvog rada), a zatim vrijednost takvog sata množi sa satnicom redovnog rada. Dakle, tuženik obračunava pripadajući dodatak obzirom na odrađene sate rada (iako samo u redovnom radnom vremenu). Dakle i sam tuženik obračunava sporne dodatke obzirom na sate rada, no samo u odnosu na redovni rad, a ne i prekovremeni.

20. U smislu članka 90. stavak 1. ZR poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu. U smislu članka 94. stavak 1. ZR za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom i neradnim danom utvrđenim posebnim zakonom radnik ima pravo na povećanu plaću, u visini i na način određenima kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, pri čemu povećanje za svaki sat rada nedjeljom ne može biti manje od 50%. Upravo navedena odredba ZR potvrđuje zaključak suda da se takvo povećanje plaće obračunava na svaki sat rata.

21. U smislu članka 9. stavak 3. ZR ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. Stoga nema mjesta isključenju isplate dodataka na koje tužiteljica ima pravo i za prekovremeni rad jer i za prekovremeni rad (a koji je jedino i mjerljiv u svakom satu rada preko redovnog mjesečnog fonda sati) tužiteljica također ima pravo na plaću koja sadrži sve ono što je propisano odredbom članka 91. stavak 3. ZR. KU nije izričito određeno na koji način će se pri izračunu plaće primijeniti odredba o spornim dodacima (uvećanjima) niti je (suprotno isticanju samog tuženika) o tome, a za konkretni slučaj, pravno mišljenje dalo za to nadležno Povjerenstvo za tumačenje KU koje mišljenje bi eventualno osporilo pravo tužiteljice. Iz sadržaja citiranih odredbi ZR i KU proizlazi da su tužiteljici kao djelatniku tuženika priznata određena prava na dodatke na plaću koji jedne druge ne isključuju (osim dodatak iz članka 58. KU koji isključuje kumulaciju dodataka iz članka 57. i članka 58. KU, no u konkretnom slučaju tužiteljica niti ne potražuje položajni dodatak). Dakle, ako tužiteljica po KU i ZR ima pravo na određene dodatke na plaću, a ta se prava ne isključuju, takvi dodaci na plaću odnose se kako na plaću za redovno radno vrijeme tako i na plaću za prekovremeni rad. Dakle, tužiteljici u utuženom periodu, osim uvećanja plaće po osnovi prekovremenog rada, pripadaju i uvećanje plaće po osnovi dodataka iz članka 57. KU i članka 59. a KU (odnosno članka 55. i 58. KU/18) za sve odrađene sate rada (VSRH Revr-206/12, a tako i priopćenje VSRH od 10. prosinca 2019.).

22. Dakle, obzirom da je tuženik isplaćivao tužiteljici umanjenu plaću a iz razloga što tužiteljici nije obračunao i isplatio utužene dodatke (uvećanja) na sve efektivno odrađene sate, tuženik nije tužiteljici niti ispravno obračunao naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora i za razdoblja u kojima tužiteljica nije radila zbog opravdanih razloga (temeljem članka 95. ZR), budući da je kao prosjek plaće uzimao tako umanjenu plaću.

23. Slijedom svega iznesenog osnovano prvostupanjski sud, pravilnom primjenom materijalnog prava, dosuđuje tužiteljici razliku plaće i naknade plaće po osnovi neplaćenih utuženih dodataka i na prekovremeno odrađene sate. Stoga su u tom dijelu razlozi žalbe tuženika ocijenjeni neosnovanim.

24. No, ocjenjujući navode žalbe u dijelu u kojem je usvojen zahtjev tužiteljice, a koji se odnosi na isplatu razlike plaće po osnovi neplaćenog prekovremenog rada, u cijelom utuženom razdoblju, ovaj sud ističe da je u tom dijelu prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo priznajući tužiteljici razliku plaće po tom osnovu i nakon 21. prosinca 2015. pri tom utvrđujući da Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", br. 33/96., 96/01., 13/02., 136/02. – pročišćeni tekst, 112/05., 59/06., 55/08. i 74/11.,130/11., dalje: Zakon o blagdanima) se može smatrati specijalnim zakonom u odnosu na ZR (u pogledu radnog vremena) te da stoga i derogira odredbe članka 61. i 65. ZR.

25. Naime, što je radno vrijeme (puno radno i prekovremeni rad) određuje upravo ZR, a ne Zakon o blagdanima, slijedom čega upravo je ZR specijalni zakon u pogledu određivanja radnog vremena, a koji propisuje da je puno radno vrijeme 40 sati tjedno (dakle ne radi razliku između radnih i neradnih dana, već određuje isto u satima tokom jednog tjedna) a sve preko toga se ima smatrati prekovremenim radom (članak 65. stavak 1. ZR), ukoliko zakonom, sporazumom radničkog vijeća, ugovorom o radu ili kolektivnim ugovorom nije određeno drugačije (a kako je to određeno člankom 61. stavkom 2. ZR). Dakle, u slučaju da KU određuje radno vrijeme (puno i prekovremeni rad) povoljnije (a u smislu članka 9. stavka 3. ZR) za radnika je od članka 61. ZR. No, kako članak 61. stavak 2. ZR a u svezi članka 9. stavka 3. ZR, propisuje povoljniju primjenu prava, ukoliko KU određuje puno radno vrijeme ali i prekovremeni rad drugačije nego li to propisuje ZR, potrebno je prekovremeni rad i pravo na uvećanje plaće vezano za takav rad sagledati kroz odredbe KU, a koji je bio na snazi u utuženom periodu.

26. Što se smatra radnim vremenom regulirano je i člankom 30. KU (članak 28. KU/18) a koji u stavku 1. određuje da puno radno vrijeme iznosi 40 sati tjedno, zatim u stavku 2. da tjedno radno vrijeme raspoređeno je na pet dana u tjednu, u pravilu od ponedjeljka do petka. Nadalje stavkom 3. određeno je da za organizaciju rada u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja odgovoran je poslodavac, a koji je u smislu članka 4. dužan organizirati rad na način da radnik odradi najmanje ugovoreni puni mjesečni fond radnih sati. Stavkom 6. istog članka određeno je da za posebne poslove koji se obavljaju u smjenskom radu ili poslove koji zahtijevaju drukčiji raspored dnevnog, odnosno tjednog radnog vremena poslodavac može odrediti drukčiji dnevni ili tjedni raspored, a u skladu s pravilnikom o radnom vremenu u zdravstvenim ustanovama koji donosi ministar nadležan za zdravlje, u okviru petodnevnoga radnog tjedna te u konačnici stavkom 7. da u slučaju preraspodjele radnog vremena i rasporeda radnog vremena u smjenama, turnusu i dežurstvu, radno vrijeme svodi se na prosječno puno radno vrijeme na razini mjeseca.

27. Nadalje, člankom 51. stavkom 9. KU (članak 49. stavak 9. KU/18) određeno je da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Stavkom 10. istog članka određeno je da redovni mjesečni fond radnih sati su sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati. Stavkom 11. člankom 51. KU (49 KU/18) određeno da je poslodavac je obvezan svakom radniku platiti prekovremeni rad. Ako radnik to želi, poslodavac će na njegov pisani zahtjev, umjesto uvećanja plaće po osnovi prekovremenog rada iz stavka 1. podstavka 4. ovoga članka, odobriti korištenje slobodnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 minuta za utvrđivanje ukupnog broja sati i slobodnih dana), sukladno mogućnostima organizacije rada. U konačnici st. 12. istog čl. je određeno da se dodaci iz stavka 1. i 8. ovoga članka međusobno se ne isključuju. Tijekom postupka tuženik nije dostavio podatak da bi tužiteljica koristila slobodne dane za odrađene prekovremen sate niti da bi tužiteljica takav zahtjev postavila u utuženom periodu.

28. Među strankama nije sporno da tužiteljica ima pravo na uvećanje plaće, a kako je propisano u visini kako je propisano člankom 51. stavkom 1. KU (članak 49. KU/18) za odrađeni prekovremeni rad, no stranke spore što se točno smatra prekovremenim radom, odnosno koji sati rada predstavljaju redovni mjesečni fond sati, a posljedično tome koji sati povrh redovnog mjesečnog fonda sati predstavljaju prekovremeni rad, te je li sav prekovremeni rad tužiteljici plaćen. Naime, u smislu članka 18. stavak 1. KU (članak 15. KU/18), a temeljem kojeg se u konačnici utvrđuje kako pravo tako i visina tužiteljičina potraživanja (budući da opće odredbe ZR propisuju samo načelno pravo, no ne i način utvrđivanja takvog prava i njegovu visinu), ugovorne strane osnivaju zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU, a koje tumačenja, u smislu stavka 6. istog članka, su obvezna i dostavljaju se podnositelju upita te svim ustanovama na koje se odnose, a imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu tog ugovora. Dakle, unatoč samim odredbama KU sud, u slučaju postojanja tumačenja Zajedničkog povjerenstva, nije ovlašten primijeniti odredbe KU (KU/18) suprotno takvom tumačenju, obzirom da je takvo tumačenje obvezno za stranke te upravo za iste predstavlja izvor prava.

29. Obzirom na takvu odredbu KU uvidom u Zaključak br. 34. stavak 6. sjednice Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU od 5. veljače 2014. (svi zaključci javno dostupni na stranicama Ministarstva zdravstva RH: u-zdravstvu/kolektivni- ugovor-1266/zaključci-povjerenstva/2168) utvrđeno je da je istim utvrđeno da svakom radniku, bez obzira na oblik rada (redovni, smjena, turnus, dežurstvo) svi prekovremeni sati koje je ostvario iznad redovitog mjesečnog fonda radnih sati moraju se obračunati i platiti kao prekovremeni rad na mjesečnoj razini. Iz navedenog se zaključuje da se obračun prekovremenog rada tužiteljice obračunava temeljem mjesečnog fonda sati (redovne mjesečne satnice) te svaki rad iznad tako utvrđenog rada se ima smatrati prekovremenim. Sud ovdje dodaje da je i na 10. sjednici Zajedničkog povjerenstva donesen zaključak br. 48. sa istim sadržajem definicije načina obračuna i načina plaćanja prekovremenog rada. Dakle, obračun prekovremenog rada ima se izvršiti na mjesečnoj razini.

30. Među strankama je sporno što točno ulazi u redovni mjesečni fond sati te tako tužiteljica ističe da u redovni mjesečni fond sati ne ulaze blagdani i neradni dani (a koji su kao takvi određeni člankom 1. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj NN 33/96., 96/01., 13/02., 136/02., 112/05., 59/06., 55/08., 74/11., 130/11., dalje: Zakon o blagdanima) a koji padaju od ponedjeljka do petka, dok tuženik protivno tome ističe da takvi dani ulaze u redovnu mjesečnu radnu satnicu. U smislu člankom 1. Zakona o blagdanima propisano je koji dani su blagdani i neradni dani, a člankom 5. istog da zaposlenici u dane blagdana imaju pravo na naknadu plaće. Dakle, ista odredba Zakona o blagdanima uopće ne propisuje što predstavlja radno vrijeme (puno i prekovremeno) niti mjesečni fond radnih sati. Što predstavlja redovni mjesečni fond radnih sati propisano je u članku 51. stavku 10. KU, a kojim je određeno da su redovni mjesečni fond radnih sati su sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna a mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati. Tužiteljica smatra da upravo taj članak propisuje da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati, s time da ističe da je Zakonom o blagdanima propisano koji su točno dani neradni dani (a u skladu sa člankom 1. stavkom 1. u svezi stavka 2. Zakona o blagdanima) slijedom čega tužiteljica zaključuje da upravo u predmetnom slučaju redovnu radnu satnicu obuhvaćaju samo radni dani od ponedjeljka do petka bez subota, nedjelja te blagdana koji su kao takvi određeni posebnim zakonom.

31. U smislu članka 4. stavak 1. Pravilnika o početku, završetku i rasporedu radnog vremena zdravstvenih ustanova i privatnih zdravstvenih radnika u mreži javne zdravstvene službe („Narodne novine“ broj: 4/14. dalje: Pravilnik o rasporedu radnog vremena) raspored radnog vremena od 40 sati tjedno, odnosno odgovarajućeg ukupnog mjesečnog fonda sati u zdravstvenim ustanovama mora biti utvrđen tako da osigurava dostupnost zdravstvene zaštite osiguranim osobama Zavoda tijekom svih dana u tjednu. Dakle, suprotno zaključku suda prvog stupnja (da niti radnici u zdravstvu na blagdane ne moraju raditi), u zdravstvenim ustanovama rad se mora organizirati na način da je zdravstvena zaštita dostupna osiguranicima tijekom svih dana u tjednu (a kako to u konačnici i propisuje i članak 6. Zakona o blagdanima) pa i tijekom blagdana i neradnih dana.

32. U konačnici što točno predstavlja redovni mjesečni fond radnih sati (puno radno vrijeme) propisuje i sam ZR, a koji u članku 61. stavku 2. upravo upućuje na odredbe KU u tom pogledu (pravilnike o radu, ugovore o radu i dr. specijalne propise ovisno o kojoj djelatnosti se radi) pa time i isključuje jedinstvenu primjenu takvog mjerila na sve gospodarske djelatnosti, odnosno javne ili državne službe. Ono što je ZR propisano (ukoliko istog ne isključuje specijalan zakon ovisno o kojoj se djelatnosti radi) je maksimalno trajanje tjednog radnog vremena, a koje opet može biti korigirano u svezi članka 67. ZR (ukoliko eventualno dolazi do preraspodijele), a koje je propisano na 40 sati tjedno (dok bi sve preko toga predstavljano) prekovremeni rad). U konkretnom slučaju, a obzirom na odredbe KU (KU/18), ovaj sud smatra da je točno određeno što ulazi u redovnu mjesečnu radnu satnicu, a slijedom toga što posljedično tome, u slučaju premašivanja takve satnice, predstavlja prekovremeni rad.

33. Naime, u smislu članku 52. KU sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan, u smislu Zakona o blagdanima evidentiraju se kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu. Odredbu istog sadržaja sadrži članak 50. KU/18. Po mišljenju ovog suda navedena odredba je jasno određena u svezi redovne mjesečne satnice i definira istu tako da redovna mjesečna satnica obuhvaća i sate rada odrađene na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima. Činjenica hoće li, a u skladu s organizacijom i rasporedom radnog vremena, određeni djelatnik javne službe (konkretno zdravstveni djelatnik tuženika), u određenom mjesecu, a obzirom na svoje radno mjesto i oblik rada i radnog vremena, biti obvezan raditi na blagdan, a koji ulazi u redovnu mjesečnu satnicu (a koja se bazira na četrdesetsatnom radnom tjednu bez subota i nedjelja) ili ne, ne čini takav rad nejednakim niti postupanje tuženika nejednako, a obzirom na obvezu organizacije rada na način da je zdravstvena zaštita dostupna svim danima u tjednu, dok s druge strane sama činjenica da djelatnik, koji nije obvezan raditi na blagdan, ostvaruje pravo na naknadu plaće za taj dan koji nije odradio, je pravo koje je propisano Zakonom o blagdanima. U takvom slučaju za takav dan za koji taj djelatnik ostvaruje naknadu plaće (dan kada nije radio na neradni dan u skladu s Zakonom o blagdanima) vodi se posebna evidencija a u skladu sa člankom 8. stavkom 1. točkom 6. Pravilnikom o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (NN 37/11., 97/15.) odnosno Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (NN 73/17.), a koji potonji i jasno pravi razliku za takvo vrijeme određujući ga kao vrijeme nenazočnosti radnika na radu (članak 8. stavak 1. točka 9.).

34. Slijedom citiranih propisa i ugovornih odredbi (KU članak 30. u svezi članka 52.) radno vrijeme (redovan mjesečni fond radnih sati) predstavlja 40 satno tjedno radno vrijeme, a sve povrh toga bi predstavljalo prekovremeni rad. Samo pravo i visina takvog prava proizlazi za tužiteljicu upravo iz KU. Radnik koji prema redovnom rasporedu rada radi na dan a koji je u skladu sa Zakonom o blagdanima utvrđen neradnim ima pravo, a kako je to određeno općom odredbom članka 94. ZR i članka 51. stavak 8. KU/18, na uvećanje plaće i to za 150%.

35. No, u konkretnom slučaju, a obzirom na odredbu članka 19. stavak 6. KU (članak 16. stavak 6. KU/18), kako stranke, pa tako i ovaj sud, istovrsno kao i odredbe KU, obvezuju i tumačenja Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU (pa tako i Revr-501/05 od 3. svibnja 2005., Revr-443/07 od 3. srpnja 2007. i Revr-446/07 od 5. rujna 2007.) ovaj sud ističe da je Zaključkom br. 148. sa 23. sjednice Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (dalje Zajedničko povjerenstvo) održane 1. srpnja 2015. godine zaključeno da sukladno Kolektivnom ugovoru, mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez blagdana, subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati, a da svi sati odrađeni iznad te satnice predstavljaju prekovremeni rad. Nadalje, istim se zaključuje da kada blagdan pada u radni dan, svaki radnik odrađuje manji broj sati, a poslodavac ne može radnika, koji u zdravstvu radi u smjenama ili u turnusu, zaduživati s većim brojem sati od radnika s 40-satnim radnim tjednom te da mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira rade li samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti. Sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad i tako treba biti plaćen. U citiranom zaključku navedeno je plastično i primjer za mjesec listopad 2015. godine kada je jedan blagdan padao u radni te se navodi da mjesečni fond radnih sati za taj mjesec iznosi 168 sati i za sve je radnike isti neovisno u kojim oblicima rada oni rade (od ponedjeljka do petka, u smjeni, turnusu i dr.) i da svaki sat rada koji radnik odradi iznad 168 sati predstavlja prekovremeni rad i tako treba biti plaćen.

36. Dakle, citiranim zaključkom Zajedničko povjerenstvo točno određuje način određivanja mjesečnog fonda radnih sati, a preko kojeg sav rad predstavlja prekovremeni rad (točno primjerice je određeno za mjesec listopad što predstavlja mjesečni fond radnih sati za taj mjesec). Kako u smislu članka 19. stavak 6. KU su istim zaključkom, kao izvorom prava, stranke vezane, ali i sud prilikom donošenja odluka, i to od dana donošenja samog KU, jasno je da potraživanje tužiteljice počevši od dana primjene KU treba prosuđivati upravo u svezi tog zaključka, a slijedom njega i utvrditi mjesečni fond radnih sati (redovnih) u skladu s tim zaključkom (kao povoljnijim pravom).

37. No, nastavno Zaključkom br. 153. sa 26. sjednice Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja održane 21. prosinca 2015. godine je zaključeno da sukladno KU redovni mjesečni fond radnih sati su sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati. Nadalje je zaključno da mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira rade li samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti. Sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad i tako treba biti plaćeno. Isto tako zaključeno je da sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i dan Uskrsa evidentiraju se kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu, a da se prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. U konačnici se zaključuje da radnik koji radi u dane blagdana, neradnih dana utvrđenih zakonom i na dan Uskrsa ima pravo na plaću uvećanu za 150% prema stvarno odrađenim satima, a svi radnici, bez obzira na oblik rada, koji ne rade na dan blagdana, neradni dan utvrđen zakonom i na dan Uskrsa, a koji pada u radni dan, imaju pravo na naknadu plaće. Na kraju se tim zaključkom stavljaju se izvan snage Zaključci broj 21, 48 i 148. Zaključak istog sadržaja (osim dijela o stavljanju van snage prethodnog zaključka) br. 17. donesen je i za vrijeme važenja KU/18 i to na 5. sjednici Zajedničkog povjerenstva 21. studenog 2018.

38. Iz navedenog zaključka 153. (a koji u konačnici proizlazi iz odredaba članka 51. i 52. KU odnosno članka 49. i 50. KU/18) proizlazi da upravo sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i dan Uskrsa evidentiraju se kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu, dok s druge strane ukoliko prekovremeni sat predstavlja svaki sat rada preko redovnog mjesečnog fonda radnih sati, jasno je da istovremeno isti sati rada ne mogu predstavljati redovni mjesečni fond sati i prekovremene sate.

39. Dakle, 21. prosinca 2015. Zajednička komisija donosi drugo tumačenje, a kojim stavlja van snage tumačenje iste komisije iz zaključka 148. te sada zaključuje da redovan mjesečni fond sati se obračunava temeljem umnoška radnih dana sa 8 sati dnevno (bez subota i nedjelja, dakle ne ističući ovog puta i blagdane) te sve preko toga predstavlja prekovremeni rad. Sve i da navedena formulacija ostavlja stanovitu dilemu oko toga koji je faktor koji se množi s 8 sati dnevno a kako bi se dobio redovan mjesečni fond radnih sati (obzirom na različita tumačenja što predstavlja radne dane u smislu odredaba KU), ovaj sud ističe da je i Zajednička komisija otklonila takvu dilemu ističući da sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i dan Uskrsa evidentiraju se kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu.

40. Slijedom iznesenog danom donošenja Zaključka br. 153. prestaje važiti zaključak 148. Kako je sud vezan, a temeljem članka 19. KU (odnosno članka 16. KU/18), danim tumačenjima kao izvorom prava, jasno je da od 21. prosinca 2015. redovnu radnu satnicu je valjalo utvrditi u skladu s citiranim zaključkom 153. (četrdesetsatno tjedno radno vrijeme, bez subota i nedjelja).

41. Ovdje sud dodaje da je na 30. sjednici Zajedničkog povjerenstva od 12. travnja 2017. donesen i zaključak broj 169. a obzirom na postavljeno pitanja baš u svezi primjene Zaključka 153., te se zaključkom 169. zaključuje da Zaključci povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke KU od dana stupanja na snagu KU, a izmijenjeni zaključci imaju pravnu snagu i učinke KU od dana donošenja izmjena. Dakle iz izloženog proizlazi da je, u slučaju da se mjesečni fond radnih sati određuje temeljem četrdesetsatnog radnog tjedna (bez subota i nedjelja) potraživanje tužiteljice po osnovi neplaćenog prekovremenog rada (dakle ne dodataka na takav rad) u cijelom utuženom razdoblju bi bilo neosnovano, no ukoliko se utvrdi da je mjesečni fond radnih sati (redovni) trebao biti umanjen za neradne dane u smislu Zakona o blagdanima, tada tužiteljica ima pravo na neisplaćenu razliku plaće a koja se očituje u uvećanju plaće na određene sate na te dane za 50% po osnovi prekovremenog rada i to kako je tužiteljica i potraživala. U konkretnom slučaju, a obzirom da su stranke vezane odredbama KU (pa tako i članka 19. KU) po mišljenju ovog suda tužiteljica osnovano potražuje razlike plaće po osnovi neplaćenog prekovremenog rada za period od 1. prosinca 2013. do zaključno 21. prosinca 2015., no nakon tog razdoblja, a obzirom na doneseno izmijenjeno tumačenje KU, tužiteljica neosnovano potražuje da se redovni mjesečni fond radnih sati umanji za blagdane u skladu s Zakonom o blagdanima, budući da isti dani, a u skladu s odredbom članka 52. i zaključkom br. 153. Zajedničkog povjerenstva ulaze u redovan fond radnih sati.

42. Slijedom iznesenog, a obzirom da je osnovom nalaz i mišljenja vještakinje financijske struke utvrđeno da je tuženik, a vezano za Zaključak br. 148. Zajedničkog povjerenstva pogrešno u utuženom periodu do 21. prosinca 2025. obračunavao mjesečni fond radnih sati (samo kao petodnevno tjedno radno vrijeme, bez subota i nedjelja, pomnoženo sa 8 sati, pritom ne umanjujući istu satnicu za dan blagdana) tužiteljici osnovano pripada i razlika plaće za odrađene prekovremene sate (dakle sate rada koje je odradila preko mjesečnog fonda radnih sati u skladu sa Zaključkom 148.) stoga je u tom dijelu prvostupanjska odluka, a kojom se i taj dio zahtjeva tužiteljice usvojen, pravilna, slijedom čega je u tom dijelu žalba tuženika kao neosnovanu valjalo odbiti.

43. No, za period nakon stupanja na snagu zaključka 153. sa sjednice Povjerenstva za tumačenje odredaba KU 21. prosinca 2021., zbog pogrešnog pravnog stava prvostupanjskog suda, da se mjesečni fond radnih sati i nakon 21. prosinca 2015. umanjuje za dane blagdana budući da su isti za sve radnike neradni dani, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo stoga je u tom dijelu djelomično valjalo prvostupanjsku presudu preinačiti tako da nakon 21. prosinca 2021. tužiteljici se ima dosuditi iznos prema nalazu i mišljenju vještakinje financijske struke od 14. ožujka 2022. a koji nalaz i mišljenje je ista sačinila na način da je do uključivo 20. prosinca 2015. primjenjivala zaključak 148. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora a nakon toga od 21. prosinca 2015. zaključak 153. istog povjerenstva, a osnovom kojeg nalaza je utvrđeno da tužiteljici (varijanta I.), primjenom istih zaključaka, po osnovi razlike plaće zbog neplaćenog prekovremenog rada, ali i neplaćenih dodataka za posebne uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje na prekovremene sate rada, pripada razlika plaće u iznosu od 11.698,51 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki dospjeli a neisplaćeni mjesečni iznos od zakašnjenja pa do isplate, a kako je pobliže navedeno u toč. I izreke ove presude i u kojem dijelu je temeljem članka 368. ZPP prvostupanjsku odluku valjalo potvrditi, dok je višak zahtjeva tužiteljice, a kako je navedeno u toč. II. izreke prvostupanjske odluke, u iznosu od 1.304,74 eura (ranije: 9.830,56 kn) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos kao neosnovan valjalo odbiti.

44. Obzirom da je usvajanjem djelomično žalbe tuženika izmijenjen uspjeh stranaka u ovom postupku i to na način da je tužiteljica sa osnovom uspjela sa 68% (pritom sud navodi da je tužiteljica sa osnovom u odnosu na zahtjev za isplatu dodataka za posebne uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenta na prekovremene sate uspjeha u cijelosti, dok tužiteljica nije uspjela djelomično sa zahtjevom za isplatu razlike plaće po osnovi prekovremeno odrađenih sati za vrijeme blagdana – od ukupno 52 mjeseca uspjela je sa 18 mjeseci, slijedom čega je njezin uspjeh u tom dijelu 36%, dakle ukupan uspjeh po osnovi je 136:2= 68%) dok je sa visinom uspjela sa 54%, odnosno konačan uspjeh tužiteljice ocijenjen je sa 61%, a od kojeg uspjeha je valjalo oduzeti uspjeh tuženika od 39% slijedom čega u konačnici tužiteljici pripada trošak u omjeru od 22% a temeljem članka 154. stavka 2. ZPP, valjalo je djelomično preinačiti i odluku o troškovima postupka.

45. Tužiteljici je temeljem članka 154. stavak 2. u svezi članka 2. ZPP pripada trošak i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika "Narodne novine" broj: 138/23,dalje: Tarifa), za sastav podneska od 12. rujna 2019. 25 bodova (Tbr. 8/3 Tarife), za zastupanje na ročištu 4. listopada 2019. i 26. studenog 2019. po 50 bodova (Tbr. 9/2 Tarife), za sastav podneska od 8. svibnja 2022. 100 bodova (Tbr. 8/1, Tarife), za zastupanje na ročištu 10. lipnja 2022. 50 bodova (Tbr. 9/2 Tarife) za sastav podneska od 2. rujna 2022. 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), za zastupanje na ročištu 5. rujna 2022. 100 bodova (Tbr. 9/1 Tarife), ukupno u smislu Tbr. 52/3, 54 i 46 Tarife iznosi 7.187,50 kuna. Obzirom na omjer uspjeha stranaka iz točke 44. ove presude u konačnici tužiteljici pripada trošak zastupanja u omjeru od 22% odnosno ukupno iznos od 1.581,25 kn. Tužiteljici je nadalje priznat trošak provedenog vještačenja u iznosu od 2.500,00 kuna kao nužan bez obzira na uspjeh stranaka u postupku, pa joj je ukupno na ime parničnog troška priznat iznos od 4.081,25 kn odnosno u skladu s člankom 5. i 7. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj: 57/22. i 88/22., dalje: Zakon EUR) iznos od 541,74 eura a u kojem dijelu je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tuženiku naloženo da plati navedeni iznos zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske odluke pa do ispalte (te je odlučeno kao u toč. I. izreke temeljem članka 368. ZPP) dok je višak zahtjeva tužiteljice u odnosu na trošak valjalo kao neosnovan odbiti (članak 373. točka 3. ZPP).

46. Obzirom da je djelomično uvažena žalba tuženika, u smislu članka 166. ZPP tuženiku je djelomično priznat trošak žalbenog postupka a koji se odnosi na trošak sastava žalbe u iznosu od 1.562,00 kn (Tbr. 10/1, 52/3, 54 i 46 Tarife) a koji je obzirom na uspjeh u žalbenom postupku 46% tuženika istom odmjeren u iznosu od 718,75 kn odnosno u skladu s člankom 5. i 7. Zakona EUR 95,41 eura a koji je naloženo da plati tužiteljica. Tuženiku nije priznat trošak pristoje na žalbu jer tuženik, a obzirom da je javna ustanova, nije dokazao da bi takav trošak za njega nastao.

U Sisku 2. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Martina Budinski Modronja