REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-806/2025-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb. Antuna Mihanovića 3, OIB:84397956623, protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje, Zagreb, Martićeva 71, OIB:38922958547, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui, odvjetnici iz Zagreba, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 2. rujna 2025. u nazočnosti PĐ, dipl. pravnice zaposlene kod tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Petre Glavinić, odvjetnice, dana 2. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" Tuženik je dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 113.187,05 kn sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnične troškove, sve na račun Državnog proračuna br. [broj bankovnog računa] (s „poziv na broj-odobrenje“, u pretpolje upisati 26, a u veće polje sljedeće šifre 5908-19-19-03357716221), sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.125,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 2. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 31.3.2022. Općinskom sudu u Požegi podnio tužbu protiv tuženika radi naknade štete. Navodi da se šteta sastoji u isplaćenoj invalidskoj mirovini koju je u razdoblju od 1.7.2017. do 30.11.2021. isplatio svom osiguraniku OĐ te da ista iznosi ukupno 113.187,05 kn. Tužitelj pojašnjava da je temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-806/95 od 20.12.2001. Croatia osiguranje d. d. Zagreb periodično podmirivalo štetu za isplaćenu invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja OĐ jer je imenovani osiguranik zadobio teške tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi dana 3.4.1990. Nezgodu je skrivio nepoznati vozač što je utvrđeno pravomoćnom presudom Županijskog suda u Požegi poslovni broj Gž-328/03 od 8.9.2003. te je nakon te prometne nezgode osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu. Međutim, iz presude Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-334/2017 od 14.12.2017. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2826/2018 od 4.7.2019., proizlazi da prema čl. 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/2013 i dr.) tužitelj naknadu štete nastalu uporabom nepoznatog motornog vozila može tražiti izravno od Hrvatskog ureda za osiguranje tj. od tuženika. Budući se isplata invalidske mirovine osiguraniku OĐ vrši i dalje, nastala je nova šteta koju je tuženik temeljem čl. 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/2013 i dr.) dužan podmiriti slijedom čega tužitelj potražuje utuženu isplatu zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

Tužitelj uz tužbu kao dokaze prilaže presudu Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-806/95 od 20.12.2001., presudu Županijskog suda u Požegi poslovni broj Gž-328/03 od 8.9.2003., presudu i rješenje Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-334/2017 od 14.12.2017., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2826/2018 od 4.7.2019., Rješenje tužitelja IN-10694 od 1.7.1993., Nalaz i mišljenje Invalidske komisije od 12.5.1993., obračun Službe za isplatu mirovina od 9.6.2020. i od 29.11.2021. za OĐ.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti protivi navodima tužbe i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom. Ističe prigovor stvarne nenadležnosti i prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi. Ističe prigovor zastare sukladno čl. 372. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91) prema kojem potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja), bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Ističe prigovor zastare i sukladno čl. 373. st. 1. ZOO-a prema kojem samo pravo iz kojeg proistječu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik nije vršio davanja, a sve obzirom tuženik ne može biti dužnik za navedeno potraživanje, jer isti nije pasivno legitimiran. Osporava uzročnu vezu umirovljenja tužiteljeva osiguranika ŠĐ i predmetne prometne nesreće. Ukazuje da se prometna nesreća dogodila 3.4.1990. pa se kao mjerodavno materijalno pravo primjenjuje Zakon o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba (Službeni list SFRJ broj 17/1990, 82/1990, NN 53/91), koji se sukladno Zakonu o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti financija u Republici Hrvatskoj primjenjuje kao Republički zakon (NN 53-1288/91, objava 8. 10. 1991., na snazi od 8. 10. 1991.). Obzirom tužitelj tvrdi da je nesreća prouzročena nepoznatim vozilom, tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije sukladno odredbi čl. 100 Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba, Naknada za štete prouzročene upotrebom nepoznatog vozila, koji propisuje: "Oštećena osoba kojoj je šteta prouzročena upotrebom nepoznatog vozila ima pravo zahtijevati naknadu štete zbog smrti, tjelesne ozljede ili narušavanja zdravlja, od organizacije za osiguranje koja obavlja osiguranje autoodgovornosti čije je sjedište na teritoriju republike odnosno autonomne pokrajine na kojoj je šteta nastala, i to do visine iznosa utvrđene odlukom Saveznog izvršnog vijeća za osobna vozila.

Štete od nepoznatih vozila snose sve organizacije za osiguranje koje obavljaju osiguranje od autoodgovornosti u republici, odnosno autonomnoj pokrajini gdje je šteta nastala, razmjerno premiji koju ostvaruju u toj vrsti osiguranja pomnoženoj brojem vozila. Ako se pronađe vozilo čijom je upotrebom prouzročena šteta, organizacija za osiguranje koja je snosila štetu ima pravo na regres prema organizaciji kod koje je obavljeno osiguranje autoodgovornosti i to za isplaćeni iznos, kamatu i troškove. U slučaju stečaja organizacije za osiguranje, oštećena osoba može zahtijevati naknadu štete od organizacije iz st. 1. ovoga člana, odnosno od organizacije iz čl. 108. ovog zakona."

Organizacija za osiguranje u smislu citiranih zakonskih odredbi je bilo koje društvo za osiguranje koje obavlja poslove osiguranja od automobilske odgovornosti. Stoga je tužitelj promašio pasivnu legitimaciju obzirom na dan nastanka nesreće 3. 4. 1990., za štete nastale od nepoznatih vozila, a kako se to tvrdi tužbom, i ukoliko se isto dokaže, nije odgovarao ovdje tuženik Hrvatski ured za osiguranje, već se naknada štete mogla potraživati od bilo kojeg društva za osiguranje.

3. Tuženik nadalje osporava tvrdnju da je „nesreću skrivio nepoznati vozač“ te osporava i odgovornost za predmetnu nesreću i posljedice, obzirom nema nikakvog dokaza da bi navodno nepoznato vozilo bilo odgovorno za nesreću i posljedice. Uz tužbu nije dostavljen Zapisnik o očevidu niti bilo kakvi podaci o prometnoj nesreći i sudionicima iste. Presude na koje se tužitelj poziva, u istom postupcima tuženik Hrvatski ured za osiguranje nije bio stranka, i ničim nije upoznat sa istima. Tuženik se izričito protivi korištenju dokaza provedenih u postupcima na koje se poziva tužitelj. Osporava se i uzročno posljedična veza kao pretpostavka odgovornosti za štetu. Tužitelj uz tužbu nije priložio nikakvu dokumentaciju, niti dokaz kojim bi se utvrdila pasivna legitimacija tuženika po osnovu postojanja i odgovornosti nepoznatog vozila. Predmetni spor je spor za naknadu štete koju štetu tužitelj potražuje izravno od društva za osiguranje i koja šteta predstavlja novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja te treba poći od općih pretpostavki za naknadu štete propisanih odredbama Zakona o obveznim odnosima prema kojima odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu (štetnik) počinila protupravnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja naknadu štete traži, pri čemu mora postojati uzročno posljedična veza između štetne radnje i štete kao posljedice. Sve navedene pretpostavke moraju biti ispunjene kumulativno, a teret dokazivanja postojanja navedenih pretpostavki za štetnikovu odgovornost za konkretnu štetu je na oštećenom, ovdje tužitelju (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Pž-2261/15, od 14.6.2017.). Tužitelj je dužan dokazati sve pretpostavke odgovornosti za štetu. Kako nema dokaza o postojanju nepoznatog vozila kao niti o odgovornosti bilo kakvog nepoznatog vozila, odnosno nema dokaza na temelju kojih bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da je šteta nastala uporabom nepoznatog vozila, tuženik osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva te predlaže isti u cijelosti odbiti, uz naknadu parničnih troškova tuženiku sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

4. U podnesku od dana 2.5.2023. tuženik dodatno ukazuje da ukoliko bi se primjenjivao Zakon koji je bio na snazi u vrijeme isplate mirovinskih davanja, kako to tvrdi tužitelj, tada ne bi bio u primjeni Zakon o mirovinskom osiguranju, već važeći Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, sve prema stavu zauzetom na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održane 9. 6.2022. prema kojem u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO platio svom osiguraniku, odnosno članovima osiguranikove obitelji, primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine. Stoga, primijenila bi se odredba čl. 44. st. 5. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Spomenutom odredbom čl. 44. st. 5. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, propisano je da Zavodi za zdravstveno, mirovinsko i invalidsko osiguranje te društva za osiguranje sa subrogacijskim potraživanjima, kao i druge fizičke i pravne osobe koje su na bilo koji način neposredno oštećenoj osobi naknadile štetu ili dio štete nanesene upotrebom neosiguranog ili nepoznatog prijevoznog sredstva, nemaju pravo na naknadu isplaćenih iznosa iz Garancijskog fonda. Do promjene pravnog shvaćanja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je došlo zbog usklađenja sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u većem broju odluka (primjerice: Rev-5292/19 od 16.6.2020., Rev-x 388/18 od 25.8.2020., Rev-1354/16 od 18.5.2021. i Rev-3660/18 od 12.1.2022.). Posebno se tuženik poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 954/22 od dana 25.1.2023.: „Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje shvaćanje je sadržano u brojnim odlukama, od toga broj Rev-1067/12 od 5.12.2017., Rev-x 388/18 od 25. 8. 2020., Rev-909/21 od 8. 9. 2021., Rev-5292/19 od 16.6.2020., Rev-1437/21 od 5.1.2022., Rev-12/22 od 12.1. 2022., za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnova mirovina, mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO- u, odnosno u vrijeme kad su izvršene isplate mirovine.“

U prilogu opisanog podneska tuženik kao dokaze dostavlja Izvod iz zapisnika sa sjednice trgovačkih i ostalih sporova visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održane 9.6.2022., rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 954/2022-2 od 25.1.2023., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 1939/2022-2 od dana 18.8.2022.

5. Tužitelj je u cijelosti ostao kod navoda tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Protivi se istaknutim prigovorima tuženika kao neosnovanim. Vezano uz pozivanje tuženika na naprijed navedene odluke i izražen stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik se poziva na rješenje tog suda broj Revd 1177/2023 od 21.3.2023. u kojem se ističe da kod dileme u sudskoj praksi koji pravni propis primijeniti, da li čl. 161. ZOMO (NN 157/13 i dr.) ili čl. 27. ZOOP-a (NN 151/05), još uvijek nije zauzet konačan stav, tj. kod tog pravnog pitanja sudska praksa viših sudova još uvijek nije jedinstvena te o tom pravnom pitanju još uvijek nema definitivne prakse revizijskog suda. Predmet ovog spora je regresni zahtjev tužitelja iz čl. 161. u vezi s čl. 164. ZOMO-a, a ne subrogacijski zahtjev prema društvu za osiguranje. Tužitelj ima izvorno pravo na naknadu štete od osiguravajućeg društva koje proizlazi iz Zakona odnosno iz čl. 164. ZOMO-a. Kod odlučivanja o stvarnoj nadležnosti suda ima se primijeniti čl. 34. st. 1. toč. 9. al. 7. ZPP-a kojom je propisano da su općinski sudovi nadležni suditi u prvom stupnju u parničnom postupku u sporovima povodom regresnih zahtjeva zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja.

Tužitelj nadalje, kao dokaz da je predmetnu prometnu nesreću skrivio nepoznati vozač, prilaže nalaz i mišljenje o sudskoj rekonstrukciji navedenog događaja stalnog sudskog vještaka dipl. ing. Drage Županića od 6.11.2000. te kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja zbog navedenog događaja od 10.4.1990. koji dokazi su bili osnova za donošenje presude poslovni broj P-806/95 od 20.12.2001. a koja je priložena uz tužbu. Što se tiče uzročno posljedične veze ona je već dovoljno utvrđena u upravnom postupku kod tužitelja prilikom umirovljenja osiguranika tužitelja OĐ Šteiba kod donošenja pravomoćnog rješenja i priznavanja prava na invalidsku mirovinu nalazom Invalidske komisije tužitelja i sud nije ovlašten u parničnom postupku ponovno preispitivati takvu pravomoćnu odluku tužitelja. Također, suodgovornosti odnosno doprinosa osiguranika tužitelja ŠĐ nastanku predmetne prometne nezgode uopće nema. U odnosu na istaknuti prigovor zastare u ovome predmetu tužitelj ističe da tužitelj nije direktno pretrpio štetu iz prometne nezgode, već je štetu pretrpio osiguranik tužitelja ŠĐ, a tužitelj je kao osiguravatelj isplatio davanja iz mirovinskog osiguranja na što je obvezan po odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju, a koja davanja sada (regresno) potražuje od tuženika, kao osiguravatelja. Kako Zakon o obveznim odnosima ne propisuje poseban zastarni rok za regresnu tražbinu primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina (čl. 371. ZOO). Isto tako tužitelj je u kontinuitetu redovito i nastavno potraživao naknadu štete po ZOMO te su neprekidno vođeni sudski sporovi za osiguranika OĐ protiv osiguravajućih zavoda pa ne može biti govora o zastari.

6. Općinski sud u Požegi je rješenjem poslovni broj Pn-28/2022-9 od dana 27.11.2023. prigovor tuženika da taj sud nije stvarno i mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari odbio kao neosnovan. Županijski sud u Varaždinu je rješenjem poslovni broj Gž-79/2024-2 od dana 4.2.2025. uvažio žalbu tuženika te je rješenje Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pn-28/2022-9 od 27.11.2023. preinačio i riješio da će nakon pravomoćnosti tog rješenja predmet biti dostavljen stvarno i mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Riješeno je i da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti konačnom odlukom. Predmet je dostavljen Općinskom građanskom sudu u Zagrebu dana 11.4.2025..

7. Sud je dana 2.9.2025. održao pripremno ročište. Tužitelj je u cijelosti ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, tuženik je ostao kod odgovora na tužbu i svih navoda. Ustraje kod istaknutih prigovora, posebno prigovora promašene pasivne legitimacije i prigovora nedostatka uzročno posljedične veze. Ukazuje da sud nije vezan utvrđenjima vještaka iz upravnog postupka o uzrocima i omjeru uzroka nastanka nesposobnosti za rad i posljedično tome priznatom pravu na invalidsku mirovinu tužiteljeva osiguranika. Tuženik se poziva na stavove viših sudova i to Visokog Trgovačkog suda u odluci Pž- 4912/2021 od 11.10.2021. VTS Pž-6965/2015 od 25.7.2017., Pž-5930/16 od 12.2.2018., odluka ŽS u Zagrebu Gž-6707/08 od 3.4.2012. Protivi se korištenju nalaza i mišljenja vještaka Drage Županića na koji se poziva tužitelj u svojem podnesku te ponavlja da se protivi korištenju svih drugih dokaza koji nisu provedeni pred ovim sudom. U pogledu tužiteljevog navoda kako ne bi postojao limit osiguranja u odnosu na Hrvatski ured za osiguranje tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Rev-257/05 i na stav sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-4-101/2023.

8. Punomoćnici stranaka su predložili da sud bitne činjenice potrebe za donošenje odluke utvrdi čitanjem dostavljene dokumentacije. Stoga je sud na istom ročištu sukladno čl. 292 a st. 2 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku ZPP-a) zaključio prethodni postupak, proveo i zaključio glavnu raspravu. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke utvrdio je čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije te ocjenjujući sadržaj iste sukladno čl. 8 ZPP-a sud utvrđuje da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu invalidske mirovine koju je isplatio u razdoblju od 1.7.2017. do 30.11.2021. u ukupnom iznosu od 113.187,05 kn / 15.022,50 EUR (fiksni tečaj konverzije 1 EUR=7,53450 kn) svom osiguraniku OĐ stradalom u prometnoj nesreći dana 3.4.1990. koju je prouzročilo nepoznato vozilo. Osiguraniku tužitelja ŠĐ je zbog zadobivenih ozljeda nastao gubitak sposobnosti za rad slijedom čega mu je tužitelj rješenjem klasa UP/I-140-04/93- 01/03357716221, ur. br. 341-17-03/1-93-000667 od dana 1.7.1993. (list 21 spisa) priznato pravo na invalidsku mirovinu. Isplatu mjesečnih iznosa invalidske mirovine u navedenom razdoblju tužitelj dokazuje obračunom isplata mirovina od 9.6.2020 i od 29.11.2021. (list 28 i 29 spisa) koji ima značenje javne isprave temeljem čl. 159 st. 1 i st. 2 Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/2009, 110/21), iz kojeg je razvidno da iste iznose ukupno 113.187,05 kn / 15.022,50 EUR.

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u više svojih odluka pa tako i odluci broj Revd- 3181/2021-2 od 14.9.2022. izrazio pravno shvaćanje da se u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku, odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine. U ovoj pravnoj stvari isplata invalidske mirovine se odnosi na razdoblje od 1.7.2017. do 30.11.2021. slijedom čega se primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23, u nastavku ZOOP)

11. Tuženik je nacionalni ured za osiguranje u Republici Hrvatskoj. Njegovi poslovi i obveze su uređeni zakonom kojim se uređuje osnivanje i poslovanje društva za osiguranje i Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu, sve sukladno čl. 3 t. 6 ZOOP-a. Hrvatski ured za osiguranje ima svoju imovinu, to je garancijski fond koji je namijenjen izvršenju obveza po osnovama navedenim u čl. 44 st. 1., t. 1 - t. 13 tog stavka. Vezano uz ovaj konkretan slučaj, primjenjiva je točka 5. po kojoj će tuženik iz garancijskog fonda izvršiti obvezu naknade šteta zbog smrti, tjelesne ozljede ili oštećenja zdravlja nastalih na teritoriju Republike Hrvatske od nepoznatih prijevoznih sredstava. Međutim, kako je ovdje tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, to se ima primijeniti i odredba čl. 44 st. 5 ZOOP-a koji propisuje da Zavodi za zdravstveno, mirovinsko i invalidsko osiguranje te društva za osiguranje sa subrogacijskim potraživanjima, kao i druge fizičke i pravne osobe koje su na bilo koji način neposredno oštećenoj osobi nadoknadile štetu ili dio štete nanesene upotrebom neosiguranog ili nepoznatog prijevoznog sredstva, nemaju pravo na naknadu isplaćenih iznosa iz Garancijskog fonda. Iz svega navedenog jasno proizlazi osnovanost prigovora promašene pasivne legitimacije, a što je dovoljno za donošenje odluke opisane u izreci. Slijedom navedenog, sud nije niti razmatrao ostale izjavljene prigovore jer isto nije potrebno za donošenje odluke.

12. Odluka o trošku se temelji na čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a, prema vrijednosti predmeta spora, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 250 bodova (Tbr.8.t.1), podneska od 2.5.2023. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8.t.3), sastava žalbe protiv rješenja u iznosu od 125 bodova (Tbr. 9.t.4), zastupanja na ročištu održanom 27.11.2023. u iznosu od 125 bodova (Tbr. 9.t.2) i na ročištu održanom 2.9.2025. u iznosu do 250 bodova (Tbr. 9.t.1). Uz vrijednost jednog boda od 2,00 EUR i 25% PDV- a u iznosu od 425,00 EUR trošak tuženika iznosi 2.125,00 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom određenom po čl. 29 st. 2 ZOO-a, tekućom od dana 2.10.2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, plativo u roku od 15 dana.

U Zagrebu 2. listopada 2025.

Sutkinja

Ivana Markotić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti u roku od 15 dana od primitka presude. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju

2. Tuženiku po pun.