REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Pakracu
Trg Pape Ivana Pavla II br. 1.
34550 Pakrac
Posl.br.: Pr-41/2024-20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu po sucu toga suda Matiji Stokiću, kao sucu pojedincu, na temelju prijedloga više sudske savjetnice-specijaliste OB, u pravnoj stvari tužiteljice UB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici ČB i dr. dipl. pravnicama u Sindikatu državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske, Zagreb, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, Stalnoj službi u Daruvaru, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 04. rujna 2025., u nazočnosti punomoćnice tužiteljice ČB, dipl. pravnice u Sindikatu državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske te zakonske zastupnice tuženika IB, zamjenice u Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, Stalnoj službi u Daruvaru, uz javno objavljivanje 02. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, da tužiteljici UB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike plaće isplati bruto iznos od 957,00 EUR zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom:
na iznos od 37,42 EUR od 16. kolovoza 2023. do isplate,
na iznos od 86,18 EUR od 16. rujna 2023. do isplate,
na iznos od 40,94 EUR od 16. listopada 2023. do isplate,
na iznos od 54,40 EUR od 16. studenog 2023. do isplate,
na iznos od 43,02 EUR od 16. prosinca 2023. do isplate,
na iznos od 42,97 EUR od 16. siječnja 2024. do isplate,
na iznos od 42,99 EUR od 16. veljače 2024. do isplate,
na iznos od 174,00 EUR od 16. ožujka 2024. do isplate,
na iznos od 62,30 EUR od 16. travnja 2024. do isplate,
na iznos od 62,32 EUR od 16. svibnja 2024. do isplate,
na iznos od 62,29 EUR od 16. lipnja 2024. do isplate,
na iznos od 61,18 EUR od 16. srpnja 2024. do isplate,
na iznos od 63,48 EUR od 16. kolovoza 2024. do isplate,
na iznos od 62,57 EUR od 16. rujna 2024 do isplate,
na iznos od 60,94 EUR od 16. listopada 2024. do isplate,
i to po stopi koja se od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, izuzev zakonskih zateznih kamata na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, u roku od 15 dana.
II Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji se odnosi na zatraženu zakonsku zateznu kamatu za jedan dan i to na pojedine dosuđene mjesečne iznose počev od 15-tog dana u mjesecu za prethodni mjesec do dosuđene kamate od 16-tog dana u mjesecu, kao neosnovan.
III Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, da tužiteljici UB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove postupka u iznosu od 284,20 EUR, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica UB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] podnijela je tužbu protiv tuženika Republike Hrvatske, za Ministarstvo kulture i medija, OIB: 52634238587, radi isplate.
2. U tužbi tužiteljica navodi kako je podnijela 12. srpnja 2024. godine Zahtjev za mirno rješenje spora radi isplate razlike plaće, sukladno čl. 186. a) Zakona o parničnom postupku. Dana 01. listopada 2024. godine, tužiteljica je zaprimila odgovor na Zahtjev Općinskog državnog odvjetništva u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru, kojim isti smatra neosnovanim, te nema uvjeta za mirno rješenje spora. Tužiteljica je zaposlena kao državna službenica u Ministarstvu kulture i medija. Dana 01. siječnja 1996. godine tužiteljica je preuzeta iz Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Ministarstvo kulture temeljem Zakona. U Zavodu za zaštitu spomenika kulture, koji je pravni prednik Ministarstva kulture i medija, bila je zaposlena od 05. srpnja 1993. godine. Od 05. srpnja 1993. do danas tužiteljica nije imala prekida radnog staža u Ministarstvu kulture, odnosno Zavodu kao njegovom pravnom predniku, te je preuzeta u državnu službu za obavljanje istih poslova koje je do preuzimanja obavljala u Zavodu. Sukladno članku 7. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine 112/2017) od 09. studenoga 2017. godine, službenik i namještenik tijela jedinice lokalne ili područne samouprave i službenik iz javne službe koji se po sili zakona preuzima u državno tijelo, odnosno koji se zbog potreba službe, temeljem posebnog propisa o službeničkim odnosima, premješta u državno tijelo na temelju pisanog sporazuma čelnika državnog tijela i tijela jedinice lokalne ili područne samouprave, odnosno javne službe, za ostvarivanje svojih radnih i materijalnih prava, zadržava kontinuitet svog rada odnosno radnog staža kao ukupni staž ostvaren u državnom tijelu, javnoj službi i jedinici lokalne i područne samouprave. Kao neprekinuti rad odnosno radni staž smatrat će se rad ostvaren u državnim tijelima, javnim službama i jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave između kojeg nije bilo prekida dužeg od osam dana. Prema tumačenju Zajedničke komisije za tumačenje i praćenje Kolektivnog ugovora, ukupni radni staž ostvaren u državnoj službi smatra se ukupni radni staž ostvaren u svim državnim tijelima. Iznimno, odredbom članka 7. Kolektivnog ugovora, službenik i namještenik tijela jedinice lokalne ili područne samouprave i službenik iz javne službe koji se po sili zakona preuzima u državno tijelo, odnosno koji se zbog potreba službe, temeljem posebnog propisa o službeničkim odnosima, premješta u državno tijelo na temelju pisanog sporazuma čelnika državnog tijela i tijela jedinice lokalne ili područne samouprave, odnosno javne službe, za ostvarivanje svojih radnih i materijalnih prava, zadržava kontinuitet svog rada odnosno radnog staža kao ukupni staž ostvaren u državnom tijelu, javnoj službi i jedinici lokalne i područne samouprave. Navedena odredba se na službenike i namještenike primjenjuje od dana primjene Kolektivnog ugovora iz 2017. godine, odnosno od 1. studenog 2017.godine. Prema tumačenju Zajedničke komisije broj 3/7 od 23. svibnja 2018., odredba članka 7. Kolektivnog ugovora primjenjuje se na prava iz Kolektivnog ugovora od 1. studenog 2017. godine pri čemu se u ukupni radni staž ubraja i staž ostvaren u razdoblju prije 1. studenog 2017. godine sukladno kriterijima iz članka 7. Kolektivnog ugovora. Prema tumačenju broj 6/7 od 22. veljače 2019., službenik i namještenik zadržava kontinuitet svog rada, odnosnog radnog staža, sukladno članku 7. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, neovisno o tome je li do preuzimanja ili premještaja došlo prije ili nakon stupanja na snagu ovog Kolektivnog ugovora. Tuženik priznaje tužiteljici za ostvarivanje prava iz radnog odnosa samo radni staž ostvaren od 15. srpnja 1994. godine, iako joj je sukladno odredbama Kolektivnog govora i tumačenjima Zajedničke komisije, od 2017. godine trebalo priznati radni staž od 05. srpnja 1993. koji je ostvaren u Ministarstvu kulture i pravnim prednicima Ministarstva. Naime, do donošenja presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr- 4869/10, od 14. listopada 2010. godine, tuženik je tužiteljici priznao kontinuirani rad u državnoj službi od 01.01.1996. Nakon navedene presude (poslovni broj Pr-4869/10 od 14. listopada 2010.), tuženik je priznao kontinuitet zaposlenja u državnoj službi samo od 15. srpnja 1994. godine, pozivajući se na navedenu presudu. Člankom 39. Kolektivnog ugovora utvrđeno je pravo državnim službenicima na uvećanje koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta za radni staž ostvaren u državnim tijelima, i to za: - 20 do 29 godina 4%, od 30 do 34 godine 8%, od 35 i više godina 10%. Izmjene i dopune Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine br.29/24) od 11. ožujka 2024. godine, koje se primjenjuju od 01. ožujka 2024. godine, određuju da zatečeni službenici i namještenici koji su do dana stupanja na snagu ovih izmjena i dopuna Ugovora stekli pravo na postotno uvećanje koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta za radni staž ostvaren u državnim tijelima, ostvaruju pravo na dodatak za radni staž u državnim tijelima u visini stečenog postotka uvećanja koeficijenta koji je ostvaren do dana stupanja na snagu ovih izmjena i dopuna Ugovora. Dodatak se obračunava na osnovnu plaću uvećanu za dodatak za radni staž, a zatečeni službenici i namještenici zadržavaju ga do prestanka državne službe. Sukladno članku 2. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike i članka 192. Zakona o radu, njegove odredbe se primjenjuju neposredno. Stavkom 2. istog članka određeno je da u slučaju da je neko pravo iz radnog odnosa za službenike i namještenike različito uređeno zakonom, drugim općim aktima, pojedinačnim rješenjem ili Ugovorom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo. Isto propisuje i članak 9. Zakona o radu. Članak 90. ZOR propisuje da je poslodavac dužan radniku obračunati i isplatiti plaću koju radnik ostvaruje prema propisanim, utvrđenim ili ugovorenim osnovama, odnosno mjerilima određenim posebnim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Stavkom 5. određeno je da je poslodavac dužan dodatke obračunati u iznosu i na način koji je utvrđen posebnim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Dakle, tužiteljica je 05. srpnja 2013. god. stekla pravo na uvećanje koeficijenta složenosti poslova od 4 %, a 05. srpnja 2023. god. stekla je pravo na uvećanje koeficijenta složenosti poslova od 8 %. Međutim, isto pravo joj nije utvrđeno u skladu s odredbama Kolektivnog ugovora, te joj je u utuženom razdoblju isplaćivana umanjena plaća čime je pretrpjela štetu proizašlu iz pogrešno utvrđenih godina radnog staža. Tuženiku su bile poznate činjenice o stažu tužiteljice te je bio dužan po službenoj dužnosti donijeti Rješenje o plaći i uvećanju koeficijenta. Tužiteljica je od tuženika tražila da joj izmijeni Rješenje o plaći, odnosno da joj zakonito isplati plaće, no tuženik se do danas na navedeno nije očitovao. Na temelju iznesenog, tužiteljica predlaže sudu da donese slijedeću presudu: "Nalaže se Republici Hrvatskoj, za Ministarstvo kulture, da tužiteljici isplati razliku plaće, odnosno naknadi štetu na ime uvećanja koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta za 8 % za staž ostvaren u državnim tijelima za razdoblje od 5. srpnja 2023. godine do 30. rujna 2024. godine, u iznosu koji će biti utvrđen nakon što tužena izvrši obračun pripadajuće razlike plaće ili bude utvrđen financijskoknjigovodstvenim vještačenjem, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. godine., a od 1. siječnja 2023. godine u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , izuzev zakonskih zateznih kamata na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, sve u roku od 15 dana."
3. Tuženik po zakonskoj zastupnici u odgovoru na tužbu navodi kako su 04. studenog 2024. zaprimili tužbu tužiteljice kojom traži isplatu razlike plaće radi uvećanja koeficijenta složenosti poslova, radnog mjesta od 4% za staž ostvaren u državnim tijelima za razdoblje od 1. lipnja 2019. do 30. lipnja 2023., a od 1. srpnja 2023. do 30. lipnja 2024. na ime uvećanja koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta od 8% u iznosu koji će biti utvrđen nakon što se izvrši obračun pripadajuće razlike plaće ili ona bude utvrđena financijsko-knjigovodstvenim vještačenje, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, sve u roku 15 dana. Tužbi osim punomoći priloženo je očitovanje na zahtjev za mirno rješenje spora, rješenje o visini plaće od 5. srpnja 1993., obračunska lista za plaću isplaćenu u siječnju 2024., evidencija Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 27. veljače 2024., Odluke Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Osijeku od 5. srpnja 1993., 6. srpnja 1994., 7. svibnja 1994., 7. ožujka 1994., 6. siječnja 1994., 5. rujna 1994., i 7. studenog 1994. Analizom tužbe, utvrdili smo da tužitelj nije naznačio vrijednost predmeta spora, pa predlažemo da se utvrdi vrijednost sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku neovisno o tome što se predlaže utvrđivanje visine po tuženiku ili provođenjem knjigovodstveno- financijskog vještačenja. Tužena osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, kako po osnovi tako i visini koja nije naznačena. Naime, tužiteljica je službenica Ministarstva kulture i medija, zaposlena od 5. srpnja 1993. u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Osijeku, a s danom 15. srpnja 1994., preuzeta je u Ministarstvo kulture i prosvjete, Klasa: 023-03/94- 01- 220, Ur. Broj: 532-02-6/1-94-01. od 15. srpnja 1994. Ministarstvo uprave, u svom očitovanju Klasa: 112-01/09-01/452, Ur. Broj: 515- 05/1-09-2. od 1. listopada 2009. dalo je mišljenje Ministarstvu kulture, u kome stoji da se rad u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture, ne smatra radom u državnom tijelu niti postoje pravni temelji za tvrdnje da su Regionalni zavodi za zaštitu spomenika kulture, pravni prednici današnjeg Ministarstva kulture. Slijedom navedenog, djelatnicima bivših Regionalnih zavoda za zaštitu spomenika kulture, neprekidna služba, odnosno rad u državnim tijelima, priznaje se od srpnja 1994., kad su preuzeti u Ministarstvo kulture i prosvjete, a da je takvo tumačenje nedvojbeno i ispravno, potvrđuje i pravomoćna presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pr-4869/2010. (dostavljamo u privitku). Prema tome, službenici, ovdje tuženoj, isplaćena je jubilarna nagrada za 20 godina neprekidne službe u državnim tijelima u kolovozu 2014., te jubilarna nagrada za završenih 25 godina neprekidne službe u državnim tijelima u kolovozu 2019., a jubilarna nagrada za navršenih 30 godina neprekidne službe u državnim tijelima isplaćena je u kolovozu 2024. Sukladno čl. 39 Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (NN 56/22, 127/22, 58/23. 128/23), službenik i namještenik ima pravo na uvećanje koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta za radni staž, ostvaren u državnim tijelima i to za 20-29 godina staža u iznosu od 4%, od 30-34 godina staža u iznosu od 8%, a od 35 i više godina staža u iznosu od 10 %. S obzirom da je tužiteljica u srpnju 2014. navršila 20 godina radnog staža u državnim tijelima, imenovanoj se od kolovoza 2014. do danas uvećava koeficijent složenosti poslova radnog mjesta za radni staž ostvaren u državnim tijelima u iznosu od 4%. Pogrešno je u tužbi navedeno da imenovana potražuje isplatu naknade štete radi neisplate uvećanja koeficijenta složenosti poslova za razdoblje od 1. lipnja 2019. do 30. lipnja 2023. u iznosu od 4 %, jer je neposrednom provjerom s tužiteljicom utvrđeno da je u navedenom razdoblju primala uvećanje u iznosu od 4 % te da je ta činjenica nesporna. Međutim, imenovana smatra da je od srpnja 2023. do 30. lipnja 2024. imala pravo na uvećanje koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta za radni staž ostvaren u državnim tijelima u iznosu od 8 %, po osnovi ostvarenih 30 godina radnog staža u državnim tijelima, računajući ukupnost svojeg radnog staža u državnim tijelima od početka rada u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Osijeku, odnosno od 5. srpnja 1993. pozivajući se na čl. 7. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (NN 112/17.), sukladno kojem službenik i namještenik tijela jedinice lokalne ili područne samouprave i službenik iz javne službe koji se po sili zakona preuzima u državno tijelo, odnosno koji se zbog potreba službe temeljem posebnog propisa o službeničkim odnosima, premješta u državno tijelo, na temelju pisanog sporazuma čelnika državnog tijela i tijela jedinice lokalne ili područne samouprave, odnosno javne službe, za ostvarivanje svojih radnih i materijalnih prava, zadržava kontinuitet svog rada, odnosno radnog staža, kao ukupni staž ostvaren u državnom tijelu, javnoj službi i jedinici lokalne i područne samouprave. Sukladno čl. 104. navedenog Kolektivnog ugovora, isti se primjenjuje od 1. studenog 2017. te stoga ne postoji pravna osnova prema kojoj bi se citirana odredba članka 7. stavak 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike mogla primijeniti retroaktivno na slučajeve preuzimanja službenika iz javne službe koji su po sili zakona preuzeti u državno tijelo 1994., već se ista odredba primjenjuje isključivo za slučajeve preuzimanja po sili zakona odnosno premještaja u državno tijelo nakon 1. studenog 2017. Odredbom čl. 9. Izmjene i dopune Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (NN 29/24), koje su stupile na snagu 1. ožujka 2024., zatečeni službenici i namještenici koji su do dana stupanja na snagu navedenih Izmjena i dopuna Ugovora stekli pravo na postotno uvećanje koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta za radni staž ostvaren u državnim tijelima, ostvaruju pravo na dodatak za radni staž u državnim tijelima u visini stečenog postotka uvećanja koeficijenta koji je ostvaren do dana stupanja na snagu izmjena i dopuna Ugovora. Državni službenici i namještenici nakon 1. ožujka 2024. nemaju pravo na daljnje povećanje dodataka za radni staž u državnim tijelima za navršene godine radnog staža u državnim tijelima. Službenici pripada pravo na uvećanje koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta isključivo u iznosu od 4 % jer je u državnom tijelu zaposlena tek od srpnja 1994., i na dan 1. ožujka 2024. nije imala ostvarenih 30 godina radnog staža u državnim tijelima, pa sukladno tome nema niti pravo na uvećanje koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta u iznosu od 8 %. Sukladno navedenom, smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja u potpunosti neosnovan i predlaže da se isti odbije uz naknadu troška odgovora na tužbu tuženiku.
4. Tužiteljica po punomoćnici u podnesku od 04. prosinca 2024. navodi kako ostaje kod svih navoda iz tužbe u cijelosti te odlučno osporava navode iz odgovora na tužbu, koje smatra neutemeljenima i pravno pogrešnima. Tužiteljica je zaposlena u državnim tijelima od 05. srpnja 1993. godine kada je započela rad u Ministarstvu kulture, Upravi za zaštitu kulturne i prirodne baštine, Konzervatorski odjel Osijek, pravnom predniku današnjeg Ministarstva kulture i medija. Ova činjenica jasno proizlazi iz priložene dokumentacije i evidentirane povijesti zaposlenja HZMO-a. Tuženik navodi da se tužiteljici rad u državnim tijelima priznaje tek od srpnja 1994. godine, kada je preuzeta u Ministarstvo kulture i prosvjete, što dokazuje mišljenjem Ministarstva uprave od 01. listopada 2009. Međutim, tuženik pogrešno interpretira tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice. Tužiteljica ne traži priznavanje kontinuiteta rada u državnoj službi, već zahtijeva da joj se, temeljem članka 7. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, prizna kontinuitet rada u državnim i javnim službama kao neprekinuti rad za ostvarivanje radnih i materijalnih prava. Svi prijelazi iz državne u javnu službu, odnosno obrnuto, dogodili su se isključivo po sili zakona, čime je kontinuitet radnog odnosa tužiteljice priznat pravnim normama. Državna uprava za zaštitu kulturne i prirodne baštine u Osijeku bio je dio tijela javnih službi koja je reorganizacijom pripojena Ministarstvu kulture kao državnoj službi, a službenici i namještenici preuzeti temeljem zakonskih odredbi zadržavaju kontinuitet radnog staža, kako je utvrđeno člankom 7. Kolektivnog ugovora. Tužiteljičine navode dokazuju: - Članak 7. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (NN 112/17), koji omogućava priznanje kontinuiteta radnog staža u slučaju preuzimanja službenika iz javne službe u državno tijelo. - Tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje Kolektivnog ugovora: - Tumačenje broj 3/7 od 23. svibnja 2018.: Staž ostvaren prije stupanja na snagu Kolektivnog ugovora uključuje se u kontinuitet radnog staža. - Tumačenje broj 6/7 od 22. veljače 2019.: Kontinuitet radnog staža priznaje se neovisno o vremenu preuzimanja, pod uvjetom da je preuzimanje izvršeno temeljem zakona. Tužiteljica je ostvarila pravo na uvećanje koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta za 8% jer je u srpnju 2023. godine navršila 30 godina radnog staža, uključujući razdoblje rada u Zavodu za zaštitu spomenika kulture, koji se sukladno članku 7. Kolektivnog ugovora mora smatrati neprekinutim stažem za ostvarivanje radnih i materijalnih prava. Tuženik pogrešno tvrdi da se radni staž tužiteljici računa tek od 1994. godine, zanemarujući činjenicu da se člankom 7. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike priznaje kontinuitet rada za sva razdoblja rada u javnim službama, državnim tijelima i jedinicama lokalne i područne samouprave. Tuženik pogrešno interpretira pravnu normu članka 7., tvrdeći da se ista ne može primijeniti retroaktivno. Međutim, Zajednička komisija za tumačenje Kolektivnog ugovora, u Tumačenju broj 3/7, jasno je utvrdila da se prava iz Kolektivnog ugovora primjenjuju od 1. studenog 2017. godine, ali da ukupni radni staž uključuje i staž ostvaren prije tog datuma. Ovakvo tumačenje osigurava smislenost i svrhovitost članka 7., jer bez uključivanja ranijeg staža njegova primjena ne bi bila dosljedna cilju zaštite prava preuzetih službenika i namještenika. Tuženik se poziva i na pravomoćnu presudu Općinskog suda u Zagrebu, broj Pr-4869/2010, no navedena presuda nije obvezujuća za ovaj slučaj jer se temelji na drugačijem činjeničnom i pravnom stanju te nije uzela u obzir primjenu Kolektivnog ugovora koji je stupio na snagu nakon donošenja te presude. Nadalje, ta presuda ne isključuje obvezu državnih tijela da poštuju Kolektivni ugovor, tumačenja Zajedničke komisije te prava koja proizlaze iz njega. Tuženik pogrešno tumači i odredbu članka 9. Izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora (NN 29/24), jer ova izmjena ne uskraćuje pravo tužiteljici na uvećanje koeficijenta složenosti poslova za 8% za razdoblje od srpnja 2023. do veljače 2024., budući da je to pravo stekla temeljem ostvarenog radnog staža prije stupanja na snagu izmjena. Na temelju svega iznesenog, tužiteljica ostaje pri svom tužbenom zahtjevu i predlaže sudu da donese presudu kojom će se: 1. Utvrditi da je tužiteljica ostvarila pravo na uvećanje koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta za 8% od srpnja 2023. godine na temelju ostvarenog kontinuiteta radnog staža od 05. srpnja 1993. godine. 2. Naložiti tuženiku da isplati razliku plaće tužiteljici za razdoblje od 05. srpnja 2023. do 30. rujna 2024., u iznosu koji će biti utvrđen financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa. Tužiteljica smatra da su svi navodi tuženika pravno neutemeljeni te traži da sud u cijelosti usvoji tužbu i tužbeni zahtjev.
5. Tuženik u podnesku od 28. siječnja 2025. dostavlja obračun razlike plaće za tužiteljicu, za predmetno razdoblje iz kojeg je vidljivo da se radi o ukupnom iznosu od 564,43 EUR, međutim, tuženik i nadalje smatra da zahtjev tužiteljice nije osnovan, obzirom da nije imala pravo na uvećanje koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta u iznosu od 8%, pa sukladno tome i nadalje osporava tužbu i tužbeni zahtjev po osnovi i visini.
6. Tužiteljica po punomoćnici u podnesku od 29. siječnja 2025. navodi kako nema prigovor na matematički izračun dostavljenog obračuna razlike plaće, ali prema dostavljenom izračunu ne može specificirati tužbeni zahtjev. Tužiteljica tužbom potražuje bruto iznos razlike plaće koji treba biti iskazan po mjesecima u utuženom razdoblju. S obzirom na to da tužiteljica temeljem dostavljenog obračuna ne može precizno specificirati svoj tužbeni zahtjev, predlaže se tuženoj da dostavi dopunu obračuna, u kojoj će se jasno specificirati iznos razlike plaće po pojedinom mjesecu, i to u bruto iznosu, te potom izračunati ukupan iznos razlike plaće. Ukoliko tuženik nije u mogućnosti dostaviti traženi obračun na navedeni način, predlažemo provođenje financijsko-računovodstvenog vještačenja radi preciznog utvrđivanja razlike plaće, što bi moglo nepotrebno odužiti postupak i povećati troškove postupka.
7. Tuženik u podnesku od 18. veljače 2025. navodi kako dostavlja sudu dopunjeni obračun razlike plaće za tužiteljicu s popratnim dopisom i tabelarnim prikazom.
8. Tužiteljica po punomoćnici u podnesku od 21. veljače 2025. navodi kako je zaprimila izračun razlike plaće tužene, te ističe da je suglasna s izračunom. U skladu s dostavljenim izračunom tužiteljica specificira tužbeni zahtjev i predlaže da Sud donese slijedeću presudu: "Nalaže se tuženoj, Republici Hrvatskoj za Ministarstvo kulture, tužiteljici UB, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti bruto iznos od 957,00 €, na ime razlike plaće za vremensko razdoblje između 01. srpnja 2023. do 01. rujna 2024. zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom: na iznos od 37,42 € od 15. 08.2023. do isplate, na iznos od 86,18 € od 15. 09.2023. do isplate, na iznos od 40,94 € od 15. 10.2023. do isplate, na iznos od 54,40 € od 15. 11.2023. do isplate, na iznos od 43,02 € od 15. 12.2023. do isplate, na iznos od 42,97 € od 15. 01.2024. do isplate, na iznos od 42,99 € od 15. 02.2024. do isplate, na iznos od 174,00 € od 15. 03.2024. do isplate, na iznos od 62,30 € od 15. 04.2024. do isplate, na iznos od 62,32 € od 15. 05.2024. do isplate, na iznos od 62,29 € od 15. 06.2024. do isplate, na iznos od 61,18 € od 15. 07.2024. do isplate, na iznos od 63,48 € od 15. 08.2024. do isplate, na iznos od 62,57 € od 15. 10.2024. do isplate, na iznos od 60,94 € od 15. 09.2024. do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
9. Tužiteljica u podnesku od 03. rujna 2025. navodi kako je naknadno utvrdila kako je omaškom pogrešno navela iznose razlike plaće s dospijećem u rujnu i listopadu te isti ispravlja tako da tužbeni zahtjev glasi: " Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj za Ministarstvo kulture, tužiteljici UB, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti bruto iznos od 957,00 EUR na ime razlike plaće za vremensko razdoblje između 01. srpnja 2023. do 01. rujna 2024. zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom: na iznos od 37,42 € od 15. 08.2023. do isplate, na iznos od 86,18 € od 15. 09.2023. do isplate, na iznos od 40,94 € od 15. 10.2023. do isplate, na iznos od 54,40 € od 15. 11.2023. do isplate, na iznos od 43,02 € od 15. 12.2023. do isplate, na iznos od 42,97 € od 15. 01.2024. do isplate, na iznos od 42,99 € od 15. 02.2024. do isplate, na iznos od 174,00 € od 15. 03.2024. do isplate, na iznos od 62,30 € od 15. 04.2024. do isplate, na iznos od 62,32 € od 15. 05.2024. do isplate, na iznos od 62,29 € od 15. 06.2024. do isplate, na iznos od 61,18 € od 15. 07.2024. do isplate, na iznos od 63,48 € od 15. 08.2024. do isplate, na iznos od 62,57 € od 15. 09.2024 do isplate, na iznos od 60,94 € od 15. 10.2024. do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana. Tužiteljica ističe da se tužbeni zahtjev temelji na odredbama Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (čl. 7), kao i na odredbama Zakona o radu koje propisuju odgovornost poslodavca za povredu prava iz radnog odnosa. Sukladno članku 111. stavku 1. i 2. Zakona o radu, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu nastalu na radu ili u vezi s radom, a to se pravo odnosi i na štetu uzrokovanu povredom prava iz radnog odnosa. U konkretnom slučaju, uskraćivanje prava na priznavanje kontinuiteta radnog staža, koje proizlazi iz čl. 7. Kolektivnog ugovora, prouzročio je štetu tužiteljici u obliku neisplaćene plaće u iznosu prema odredbama Kolektivnog ugovora. Dodatno, članak 196. stavak 1. i 2. Zakona o radu obvezuje stranke kolektivnog ugovora i sve osobe na koje se on primjenjuje da njegove odredbe izvršavaju u dobroj vjeri. Povredom te obveze tuženik je narušio svoju ugovornu dužnost, čime je tužiteljici prouzročena šteta koju ima pravo potraživati u obliku razlike plaće. Naglašava se da pozivanje na članke 111. i 196. Zakona o radu ne predstavlja izmjenu niti proširenje tužbenog zahtjeva, već isključivo dodatno pravno obrazloženje zahtjeva koji je od početka postavljen – priznanje prava na uvećanje koeficijenta složenosti poslova za 8% temeljem neprekinutog radnog staža u državnoj službi te isplata razlike plaće s tog osnova. Tužbeni zahtjev u sadržajnom smislu ostaje isti, dok se pravna argumentacija dopunjuje radi potpunosti i jasnijeg isticanja pravnog temelja. Slijedom navedenog, postupanje tuženika predstavlja povredu prava tužiteljice iz radnog odnosa, kao i povredu obveza iz Kolektivnog ugovora, zbog čega je tužiteljica, temeljem članka 111. stavka 2. i članka 196. stavka 2. Zakona o radu, ovlaštena zahtijevati naknadu pretrpljene štete u obliku razlike plaće. Stoga tužiteljica predlaže sudu u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev, prvenstveno s osnova naknade štete, te alternativno predlaže sudu donijeti slijedeću presudu: "Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj za Ministarstvo kulture, tužiteljici UB, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti bruto iznos od 957,00 €, na ime naknade štete, koji predstavlja razliku između isplaćene plaće i plaće uvećane za dodatak od 8% za radni staž ostvaren u državnim tijelima za vremensko razdoblje između 01. srpnja 2023. do 01. rujna 2024. zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom: na iznos od 37,42 € od 15. 08.2023. do isplate, na iznos od 86,18 € od 15. 09.2023. do isplate, na iznos od 40,94 € od 15. 10.2023. do isplate, na iznos od 54,40 € od 15. 11.2023. do isplate, na iznos od 43,02 € od 15. 12.2023. do isplate, na iznos od 42,97 € od 15. 01.2024. do isplate, na iznos od 42,99 € od 15. 02.2024. do isplate, na iznos od 174,00 € od 15. 03.2024. do isplate, na iznos od 62,30 € od 15. 04.2024. do isplate, na iznos od 62,32 € od 15. 05.2024. do isplate, na iznos od 62,29 € od 15. 06.2024. do isplate, na iznos od 61,18 € od 15. 07.2024. do isplate, na iznos od 63,48 € od 15. 08.2024. do isplate, na iznos od 62,57 € od 15. 09.2024 do isplate, na iznos od 60,94 € od 15. 10.2024. do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana."
10. Na glavnoj raspravi održanoj 04. rujna 2025. zakonska zastupnica tuženika navela je da se tuženik u cijelosti protivi tužbenom zahtjevu kako u odnosu na isplatu tako i u odnosu na naknadu štete.
11. U dokaznom postupku radi utvrđivanja odlučnih činjenica izvedeni su dokazi čitanjem zahtjeva za mirno rješenje spora od 12. srpnja 2024. (list 5-7), očitovanja Općinskog državnog odvjetništva u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru od 16. rujna 2024. (list 9-11), rješenja o visini plaće djelatnika od 05. srpnja 1993. (list 13), odluke o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme od 05. srpnja 1993. (list 14), odluke o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme od 06. srpnja 1994. (list 15), odluke o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme od 07. svibnja 1994. (list 16), odluke o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme od 07. ožujka 1994. (list 17), odluke o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme od 06. siječnja 1994. (list 18), odluke o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme od 05. rujna 1994. (list 19), odluke o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme od 07. studenog 1994. (list 20), elektroničkog zapisa HZMO o radnom stažu tužiteljice od 27. veljače 2024. (list 21-23), obračunske isprave za isplatu plaće za siječanj 2024. (list 24), sudske prakse (list 40-46), obračuna razlike place u razdoblje od 05. srpnja 2023. do 30. rujna 2024. (list 55), i dopunjenog obračuna razlike plaće u razdoblje od 05. srpnja 2023. do 30. rujna 2024. (list 63-64).
12. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je uz primjenu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP) utvrdio kako je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.
13. Između stranaka nije sporno da je tužiteljica državna službenica Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, da je od 05. srpnja 1993. zaposlena u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Osijeku, a s danom 15. srpnja 1994. preuzeta kao službenica u Ministarstvo kulture i prosvjete. Nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva.
14. Sporno je da li tužiteljica ima od srpnja 2023. do rujna 2024. pravo na uvećanje koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta za radni staž ostvaren u državnim tijelima u iznosu od 8 %, po osnovi ostvarenih 30 godina radnog staža, računajući ukupnost svojeg radnog staža od početka rada u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Osijeku, odnosno od 5. srpnja 1993. pozivajući se na čl. 7. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine 112/17), dakle sporan je osnov potraživanja.
15. Najprije valja istaknuti kako uz primjenu odredbe čl. 22. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti spomenika kulture (Narodne novine 52/1994) Regionalni zavodi za zaštitu spomenika kulture nisu pravni prednici Ministarstva kulture i prosvjete odnosno današnjeg Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, već su Regionalni zavodi za zaštitu spomenika kulture bili do 15. srpnja 1994. ustanove kulture, što proizlazi iz Zakona o zaštiti spomenika kulture (Narodne novine 19/91) i Zakona u upravljanju ustanovama u kulturi i zaštiti spomenika kulture (Narodne novine 96/93) koje je Ministarstvo kulture i prosvjete samo preuzelo slijedom ranije citiranog propisa.
16. Odredbom čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine 56/22) propisano je da službenik i namještenik ima pravo na uvećanje koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta za radni staž ostvaren u državnim tijelima i to za: 20 do 29 godina 4%, od 30 do 34 godine 8% i od 35 i više godina 10%.
17. Odredbom čl. 7. st.1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine 112/2017), koji je u primjeni od 01. studenog 2017., ugovoreno je da službenik i namještenik tijela jedinice lokalne ili područne samouprave i službenik iz javne službe koji se po sili zakona preuzima u državno tijelo, odnosno koji se zbog potreba službe, temeljem posebnog propisa o službeničkim odnosima, premješta u državno tijelo na temelju pisanog sporazuma čelnika državnog tijela i tijela jedinice lokalne ili područne samouprave, odnosno javne službe, za ostvarivanje svojih radnih i materijalnih prava, zadržava kontinuitet svog rada odnosno radnog staža kao ukupni staž ostvaren u državnom tijelu, javnoj službi i jedinici lokalne i područne samouprave, st.2. istog članka da u slučaju iz stavka 1. ovoga članka kao neprekinuti rad odnosno radni staž smatrat će se rad ostvaren u državnim tijelima, javnim službama i jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave između kojeg nije bilo prekida dužeg od osam dana.
18. Odredbom čl. 101. st.1. istog Kolektivnog ugovora ugovoreno je kako za tumačenja odredaba i praćenje primjene ovoga Ugovora ugovorne strane imenuju zajedničku komisiju u roku od 30 dana od dana potpisivanja ovog Ugovora, st.8. istog članka kako tumačenja Komisije imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora i dostavljaju se podnositelju upita i svim potpisnicima ovog Ugovora, koji su se dužni pridržavati danog tumačenja.
19. Odredbom čl.7. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine 56/2022), koji je u primjeni od 01. svibnja 2022., ugovoreno je da službenik i namještenik tijela jedinice lokalne ili područne samouprave i službenik iz javne službe koji se po sili zakona preuzima u državno tijelo, odnosno koji se zbog potreba službe, temeljem posebnog propisa o službeničkim odnosima, premješta u državno tijelo na temelju pisanog sporazuma čelnika državnog tijela i tijela jedinice lokalne ili područne samouprave, odnosno javne službe, za ostvarivanje svojih radnih i materijalnih prava, zadržava kontinuitet svog rada odnosno radnog staža kao ukupni staž ostvaren u državnom tijelu, javnoj službi i jedinici lokalne i područne samouprave, st.2. istog članka u slučaju iz stavka 1. ovog članka kao neprekinuti rad odnosno radni staž smatrat će se rad ostvaren u državnim tijelima, javnim službama i jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave između kojeg nije bilo prekida dužeg od osam dana.
20. Odredbom čl.7. st.1. Izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine 29/24) ugovoreno je kako službenik i namještenik tijela jedinice lokalne ili područne samouprave i službenik iz javne službe koji je po sili zakona bio preuzet u državno tijelo, odnosno koji je zbog potreba službe, na temelju propisa koji su bili na snazi u vrijeme premještaja, bio premješten u državno tijelo na temelju pisanog sporazuma čelnika državnog tijela i tijela jedinice lokalne ili područne samouprave, odnosno javne službe, za ostvarivanje svojih radnih i materijalnih prava, zadržat će kontinuitet svog rada odnosno radnog staža kao ukupni staž ostvaren u državnom tijelu, javnoj službi i jedinici lokalne i područne samouprave, st.2. službeniku i namješteniku kojem se radno-pravni status državnog službenika promijeni u radno-pravni status javnog službenika ili obrnuto, neprekinuti staž u državnoj i javnoj službi smatra se neprekidnim stažem u javnoj službi, odnosno državnoj službi, za ostvarivanje radnih i materijalnih prava, st.3. u slučaju iz stavka 1. i 2. ovoga članka kao neprekinuti rad odnosno radni staž smatrat će se rad ostvaren u državnim tijelima, javnim službama i jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave između kojeg nije bilo prekida dužeg od osam dana.
21. U odnosu na navode tuženika kako se čl. 7. st.1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine 112/2017), primjenjuje od 1. studenog 2017. te stoga ne postoji pravna osnova prema kojoj bi se citirana odredba članka 7. stavak 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike mogla primijeniti retroaktivno na slučajeve preuzimanja službenika iz javne službe koji su po sili zakona preuzeti u državno tijelo 1994., već se ista odredba primjenjuje isključivo za slučajeve preuzimanja po sili zakona odnosno premještaja u državno tijelo nakon 1. studenog 2017., valja istaknuti u nastavku obrazloženja ove odluke tumačenja zajedničke komisije upravo za članak 7.st.1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine 112/2017).
22. Zajednička komisija u tumačenju broj 3/7 od 23 svibnja 2018. navodi kako se odredba čl. 7. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike primjenjuje na prava iz Kolektivnog ugovora od 01. studenog 2017. pri čemu se u ukupni radni staž ubraja i staž ostvaren u razdoblju prije 01. studenog 2017. sukladno kriterijima iz čl.7. Kolektivnog ugovora.
23. Zajednička komisija u tumačenju broj 6/7 od 22. veljače 2019. navodi kako službenik i namještenik zadržava kontinuitet svog rada, odnosno radnog staža, sukladno čl. 7. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike neovisno o tome je li do preuzimanja ili premještanja došlo prije ili nakon stupanja na snagu ovog Kolektivnog ugovora te u tumačenju broj 7/7 od 06. veljače 2020. navodi se kako se odredba čl. 7. Kolektivnog ugovora primjenjuje na službenike i namještenike koji su u državno tijelo preuzeti temeljem zakona iz jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave, odnosno iz javne službe ili su premješteni temeljem pisanog sporazuma čelnika tijela, neovisno o tome je li do tog preuzimanja, odnosno premještaja došlo prije sklapanja ovog kolektivnog ugovora ili nakon toga.
24. Dakle, slijedom tumačenja zajedničke komisije koja shodno citiranoj odredbi imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora te su ih se svi potpisnici Kolektivnog ugovora dužni pridržavati, kontinuitet radnog staža za ostvarivanje radnih i materijalnih prava priznaje se neovisno o vremenu preuzimanja u ovome slučaju temeljem zakona iz javne službe u državnu službu. U pravu je tužiteljica kako tumačenje komisije osigurava smislenost i svrhovitost članka 7. jer bez uključivanja ranijeg staža njegova primjena ne bi bila dosljedna cilju zaštite prava preuzetih službenika i namještenika.
25. Odredbom čl. 90. st. 2. Zakona o radu (Narodne novine 93/14,127/17, 98/19,151/22, 46/23 i 64/23 – dalje ZR) propisano je kako je poslodavac dužan radniku obračunati i isplatiti plaću koju radnik ostvaruje prema propisanim, utvrđenim ili ugovorenim osnovama odnosno mjerilima određenim posebnim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu; stavak 5. poslodavac je dužan podatke iz stavka 3. toč. 2. istog članka obračunati u iznosu na način koji je utvrđen, između ostalog, i kolektivnim ugovorom.
26. Odredbom čl. 9. st.1. Izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine 29/24), koje su stupile na snagu 01. ožujka 2024., propisano je kako zatečeni službenici i namještenici koji su do dana stupanja na snagu ovih izmjena i dopuna Ugovora stekli pravo na postotno uvećanje koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta za radni staž ostvaren u državnim tijelima, ostvaruju pravo na dodatak za radni staž u državnim tijelima u visini stečenog postotka uvećanja koeficijenta koji je ostvaren do dana stupanja na snagu ovih izmjena i dopuna Ugovora, st.2. istog članka dodatak iz stavka 1. ovoga članka obračunava se na osnovnu plaću uvećanu za dodatak za radni staž, st.3. istog članka dodatak iz stavka 1. ovoga članka zatečeni službenici i namještenici zadržavaju do prestanka državne službe.
27. Kako je tužiteljica na dan 05. srpnja 2023. ostvarila 30 godina radnog staža, dakle prije stupanja na snagu primjene odredbe čl. 9. Izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora, stekla je pravo na uvećanje koeficijenta složenosti poslova od 8%.
28. Radi utvrđivanja visine potraživanja sud je izvršio uvid u obračun potraživanja za razdoblje od 05. srpnja 2023 do 30. rujna 2024. (list 63 i 64 spisa) te je utvrđena razlika od 957,00 EUR bruto uzimajući u obzir uvećanje koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta od 8 %.
29. Tužiteljica i tuženik nisu osporavali obračun odnosno visina potraživanja je nesporna.
30. Slijedom svega navedenog, sud je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice u iznosu 957,00 EUR bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki mjesečni bruto iznos budući tužiteljici pripada i zakonska zatezna kamata tekuća od 16-tog u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate, a ne od 15-tog u mjesecu, sve shodno odredbi čl. 92. st. 3. ZR po kojoj odredbi tuženik je dužan tužiteljici plaću isplatiti do 15. u mjesecu za prethodni mjesec, u vezi čl. 29. st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) osim zakonske zatezne kamate tekuće na iznos poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u tom bruto iznosu jer, sukladno Zakona o porezu na dohodak, porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju tek s isplatom neto iznosa plaće, odnosno odlučeno je kao u toč. I izreke. Tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan koji se odnosi na zatraženu zakonsku zateznu kamatu za jedan dan i to na pojedine dosuđene mjesečne iznose počev od 15-tog dana u mjesecu za prethodni mjesec do dosuđene kamate od 16-tog dana u mjesecu, odnosno odlučeno je kao u točki II izreke.
31. Budući je usvojen prvotno postavljen tužbeni zahtjev radi isplate, sud nije posebno odlučivao o alternativno postavljenom tužbenom zahtjevu radi naknade štete.
32. Odluka o naknadi parničnih troškova donesena je sukladno članku 154. st. 5. i 155. ZPP te čl. 2., 6. i 8. Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima (NN 8/88).
Tužiteljici su priznati troškovi postupka na ime putnog troška za dolazak punomoćnika na ročište održano 16. siječnja 2025. u iznosu od 142,10 EUR (136kmx2=272km (Zg-Pkc-Zg)x0,5 EUR=136,00 EUR+6,10 EUR (cestarina Zg-Novska)=142,10 EUR), te na ročište održano 04. rujna 2025. u iznosu od 142,10 EUR (136kmx2=272km (Zg-Pkc-Zg)x0,5 EUR=136,00 EUR+6,10 EUR (cestarina Zg-Novska)=142,10 EUR), odnosno ukupni troškovi u iznosu od 284,20 EUR, te je odlučeno kao u točki III izreke.
U Pakracu, 02. listopada 2025.
S U D A C:
MATIJA STOKIĆ
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka pisanim putem u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje ove presude.
Žalba se može podnijeti samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8.-11. Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl.467. st.1. ZPP).
DNA:
1. Sindikat državnih i lokalnih službenika i namještenika RH, Zagreb ČB, dipl.iur.
2. Općinsko državno odvjetništvo, Stalna služba u Daruvaru
Daruvar, Stjepana Radića 27
3. Porezna uprava – Ispostava Pakrac
Pakrac, Trg bana Jelačića 18 – nakon pravomoćnosti
