REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-1346/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Romani Mališ u pravnoj stvari tužitelja TV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Klari Jandroković, odvjetnici u OD Grahovac, Horvat, Žaper iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupan po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 16. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja – Domagoja Grahovac, odvjetnika iz OD Grahovac i partneri i punomoćnice tuženika – Ane Bago Martić, odvjetnice u OD Metelko, Knežević & Partneri, 2. listopada 2025., donio je, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA D.D., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10 000 Zagreb, OIB 92963223473 da tužitelju TV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.448,73 EUR koji je tužitelj preplatio uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli prilikom plaćanja mjesečnih anuiteta, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. veljače 2016. pa do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II O d b i j a s e tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 4.448,73 € od 30.9.2015. do 13.2.2016. kao neosnovan.

III Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA D.D., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10 000 Zagreb, OIB 92963223473 da tužitelju TV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 863,39 EUR koji iznos predstavlja zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose do konverzije uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli prilikom plaćanja mjesečnih anuiteta, u roku od 15 dana.

IV O d b i j a s e tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 527,26 € koji iznos predstavlja zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose do konverzije uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli prilikom plaćanja mjesečnih anuiteta, u roku od 15 dana, kao neosnovanim.

V O d b i j a s e kao neosnovan tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi: "Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA D.D., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10 000 Zagreb, OIB 92963223473 da tužitelju TV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.456,80 EUR koji iznos predstavlja razliku glavnice koju je tužitelj preplatio uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do isplate po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

VI O d b i j a s e tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 495,38 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

VII Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju cjelokupni prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.000,00 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VIII O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita sklopio 20. listopada 2006. s tuženikom namjenski Ugovor o kreditu broj: 3207696965, kreditna partija: 7103360292, kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 71.700,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, uz rok otplate 360 mjeseci od dana stavljanja kredita u otplatu i uz godišnju kamatnu stopu od 4,50 % s tim da je kamatna stopa promjenjiva (članak 2. Ugovora o kreditu), dok se iznosi isplata kredita i otplata kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule (članak 7. Ugovora o kreditu). Kredit je korišten za adaptaciju nekretnine koju je tužitelj koristio samo u osobne svrhe, odnosno za stanovanje.

1.1. Povodom ugovornih odredbi banaka kojima je glavnica vezana uz ugovorenu valutu CHF, a bez da se prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora trgovca kao potrošača u cijelosti informiralo o svim potrebnim elementima kako bi donio valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti, podignuta je tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te je svojom presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem se utvrđuje da su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. banke, uključujući i tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita i to na način da su zaključivale ugovore o kreditima u koje su unosile ništetne i nepoštene ugovorne odredbe. Radi se o odredbama kojima je glavnica vezana uz ugovorenu valutu CHF, a bez da se prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora trgovca kao potrošača u cijelosti informiralo o svim potrebnim elementima kako bi donio valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti. Samim time potrošači su dovedeni u nezavidnu situaciju potpune neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelju prilikom i prije sklapanja ugovora nije objašnjen valutni rizik CHF- a te ga se nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim elementima kako bi donio valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti; o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, uz rizik da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, da je rast CHF vrlo vjerojatan prema studiji MMF iz 2007. i 1999., te riziku istovremenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je sve u konačnici utjecalo na ukupnu cijenu kredita. Koristeći oskudne informacije koje su mu prilikom sklapanja ugovora pružene tužitelj nije mogao predvidjeti kako će iznosi mjesečnih anuiteta toliko značajno rasti u odnosu na one određene u prvom otplatnom planu. U suprotnom, da je na vrijeme i na ispravan način o tome bio obaviješten, ne bi sklopio predmetni Ugovor o kreditu.

1.2. Članak 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., odnosno članak 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. propisuju kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Osim toga, članak 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., odnosno članak 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. kao lex specialis određuju pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima i definiraju ih kao odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te su viši sudovi u svojim odlukama presudili kako se radi upravo o takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

1.2.1. Konkretno u ovom sporu tužitelj ističe kako je nesporno da je odredba o valutnoj klauzuli bila gramatički jasna i vizualna uočljiva, no primjenom standarda „prosječnog čovjeka“ tužitelju ta odredba nije mogla biti lako razumljiva niti mu je pojašnjena od strane službenika banke ili ikoga drugoga. Prije zaključenja, niti u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelju nije pojašnjen ogroman rizik kojem se izlaže sklapajući predmetni ugovor u kojemu je unesena spomenuta ugovorna odredba. Stoga je logično zaključiti kako tužitelju sporna odredba nije bila lako razumljiva. Nadalje, s obzirom da se tuženik nije vodio načelom savjesnosti i poštenja te je u tipske i standardizirane ugovore na vlastitu inicijativu unosio nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na njihov sadržaj, došlo je do značajne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača, a posebno s obzirom da je u to vrijeme tuženik već znao o kojem se riziku radi kada se potpisuje ugovor koji sadržajno odgovara tužiteljevom, a tužitelj nije. Naime, ranije navedenim sudskim odlukama iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno je kako su banke znale za rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku tužitelj kao fizička osoba – potrošač može se u posebnoj parnici pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Istom odredbom propisano je i da je sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj se tužitelj na njih poziva. Isto je propisano i Zakonom o zaštiti potrošača, preciznije člankom 118. koji propisuje kako odluka donesena u povodu tužbe za zaštitu interesa potrošača obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu. Stoga je u predmetnom slučaju utvrđenje ništetnosti nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz navedenih obvezujućih presuda iz tzv. slučaja „Franak“ izravno primjenjivo te je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetna.

1.2.2. Ovom tužbom tužitelj potražuje iznose koje je tuženik temeljem ništetnosti navedene odredbe stekao bez osnove te koje je stoga dužan tužitelju vratiti. Naime obzirom da je navedena odredba o valutnoj klauzuli ništetna, tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije Ugovora o kreditu za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule, odnosno pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune naspram švicarskog franka na dan isplate kredita.

1.3. Parnične stranke sklopile su Dodatak Ugovora o kreditu kojim je promijenjen način ispunjenja obveze iz ranije sklopljenog Ugovora o kreditu na način da se obveze do tada podmirivane u kunskoj protuvrijednosti CHF od dana sklapanja aneksa podmiruju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za EUR važećem na dan plaćanja, odnosno došlo je do konverzije osnovnog ugovora u valutu euro sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Tužitelj ističe da se zaključenjem navedenog Dodatka Ugovora o kreditu tužitelj ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti naprijed navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. utvrđeno je kako činjenica da je sklopljen aneks Ugovora o kreditu ne znači kako korisnik kredita gubi pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. „To stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen).“ Navedenom odlukom nedvojbeno je utvrđeno kako potrošači koji su konvertirali CHF kredite nisu izgubili time pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba, da ništetnost po zakonu nastaje od trenutka sklapanja ugovora i da ugovor ne postaje valjan niti nakon što uzrok ništetnosti naknadno nestane. Potrošač uvijek ima pravni interes utvrđivati ništetnost i tražiti svoja prava na temelju ništetnosti. Stoga tužitelj nesporno ima pravni interes i može tražiti isplatu radi utvrđenja pojedinih ugovornih odredaba kako bi na taj način zaštitio i ostvario svoja prava.

1.4. Tužitelj je svoje obveze prema tuženiku uredno podmirivao. Tužitelj naglašava kako se s promjenama visine anuiteta zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije slagao niti je na njih prešutno pristao plaćajući, već bi mu u suprotnom sukladno Ugovoru o kreditu prijetio postupak izravne naplate, odnosno ovršni postupak na pokretnini, a koji bi mu značajno otežao kako ekonomsku, tako i cjelokupnu životnu situaciju.

1.5. Konačno, tužitelj u ovom parničnom postupku specificiranim tužbenim zahtjevom od 26. svibnja 2025. (list 459-461 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, potražuje od tuženika isplatu iznosa od 4.448,73 €, a koji se odnosi na preplatu uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli prilikom plaćanja mjesečnih anuiteta, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. pa do isplate; iznos od 1.390,65 € koji predstavlja zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose do konverzije uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli prilikom plaćanja mjesečnih anuiteta; iznos od 2.456,80 €, koji predstavlja razliku glavnice koju je tužitelj preplatio uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015., kao i prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. U opsežnom odgovoru na tužbu zaprimljenog kod ovoga suda 29. prosinca 2023. (list 76-92 spisa) tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja te osporava status tužitelja kao potrošača, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja jer uplate po predmetnom kreditu nisu vršene samo od strane tužitelja nego i od strane drugih osoba, ističe prigovor zastare jer je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari te ističe da je konverzija kredita izvršena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), osporava tijek zateznih zakonskih kamata, da je neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu navodne razlike u glavnici, te konačno predlaže da sud tužbu tužitelja odbaci, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: Ugovor o namjenskom kreditu (list 11-18 spisa), pregled promjena kamatne stope (list 19-33), prometi po kreditu (list 34-50 i 259-277), Dodatak Ugovoru o kreditu (list 58-67), obavijest o prihvatu izračuna konverzije s potvrdom (list 68-70), obavijest o izračunu efekata konverzije (list 187), izračun konverzije (list 189-195), informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.9.2015. (list 197-201), saslušan je svjedok TVV, u svrhu dokazivanja saslušan je tužitelj TV osobno, te je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl.oec. iz DARFIN d.o.o. (list 440-463).

4. Podneskom od 4. lipnja 2025. (list 521-522 spisa) tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva.

5. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu 20. listopada 2006.

5.1. Predmetnim ugovorom o kreditu tužitelju je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 71.700,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Istim ugovorom ugovorena je i redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po predmetnom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a na dan sklapanja predmetnog ugovora iznosi 4,50 % godišnje. Namjena kredita je adaptacija kuće u [adresa]. Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 359,47 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće za CHF na dan plaćanja.

6. Između stranaka je nesporno da su 13. veljače 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

7. Svjedok TVV iskazala je da je njezin suprug otplatu kredita vršio na način da je svaku ratu odlazio plaćati u banku. Tijekom otplate kredita suprug je znao često raditi na terenu, npr. u BiH, Makedoniji i slično, radi čega joj je znao ostaviti novac i ona bi otišla u banku i platila ratu kredita. Nekoliko rata je uplatila na FINA-i. Ako se i dogodilo da je sa svog računa platila, to je bilo od novaca koje joj je suprug ostavio jer ona je roditelj njegovatelj i od te naknade ne bi ni mogla pokriti ratu kredita, a naknada za roditelja njegovatelja bila je 1.500,00 kn.

8. Saslušan u svrhu dokazivanja, tužitelj TV iskazao je da je kredit dignut kako bi se uredila obiteljska kuća u kojoj sada trenutno živi njegova majka, a koja kuća će biti njegovo nasljedstvo. Kuću ne iznajmljuje svojoj majci, ona ima pravo u njoj živjeti do kraja svog života i misli da je to pravo upisano i u zemljišnoj knjizi. Kredit je u otplati, kredit je konvertiran. Nije vlasnik trgovačkog društva, obrta, OPG-a ili slično, niti je to bio u vrijeme sklapanja kredita. Kredit je sklopljen u Zagrebačkoj banci kod koje je godinama bio klijent i to mu je bilo logično. Pročitao je ugovor prije potpisivanja, bile su mu jasne odredbe ugovora, a iskreno djelatnici banke nisu ga upozorili na eventualne rizike. Dobio je gotovi ugovor na potpis i bilo je "hoćeš-nećeš". Nije bio u poziciji pregovarati o odredbama ugovora. Kredit je uzeo u CHF jer mu je bio ponuđen kao najbolja opcija. Kad je "švicarac počeo divljati", od banke je dobio prijedlog da bi bilo dobro da ga konvertira u euro. U trenutku sklapanja aneksa ugovora, nije znao da je valutna klauzula ništetna. Sjeća se da se početni anuitet pa sve do sklapanja aneksa ugovora, negdje udvostručio. Da je bio upozoren, ne bi ni sklopio takav ugovor. Supruga je u više navrata plaćala anuitet kredita kada on nije bio u mogućnosti jer je radio na terenu, a također je u nekom periodu i poslodavac uplaćivao anuitet. Banka nije kontrolirala na što se troše sredstva kredita.

9. U odnosu na istaknuti prigovor tuženika u pogledu nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, sud takav prigovor nije našao osnovanim. Tuženik je ugovoreni iznos kredita isplatio tužitelju i on je bio u obvezi vratiti isti plaćanjem ugovorenih mjesečnih anuiteta, a dogovoreni modalitet plaćanja istih između tužitelja i eventualno treće osobe, ne oduzima tužitelju svojstvo dužnika. Ujedno se ukazuje tuženiku, da u obveznopravnom odnosu na temelju predmetnog ugovora o kreditu nisu tuženik i eventualno treća osoba.

10. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj ugovor sklopio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe, a što je tuženik tijekom postupka osporio.

10.1. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., T,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

10.2. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužitelja kao i svjedoka, utvrđeno je da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same namjene ugovora o kreditu, koji je odobren za adaptaciju kuće.

10.3. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

11. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

11.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-

III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

11.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

11.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

12. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

13. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

14. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.

16. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Tuženik nije predložio daljnje dokaze.

16.1. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužitelja da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, budući tužitelj nije bio upozoren na eventualne rizike i bio je u poziciji "hoćeš-nećeš", a predmetni kredit u CHF mu je ponuđen kao najpovoljniji. Nije dobio nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora, a mjesečni anuitet mu je znatno porastao tijekom otplate te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno ZZP/03. Tužitelj je i zbog promjene tečaja tuženiku više platio od onog koliko bi platio da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Ono što je tuženik kao financijska institucija zasigurno znao i morao znati jest činjenica da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF, već samo u odnosu na EUR. Naprotiv, tuženik je predmetni ugovor o kreditu ponudio i prikazao tužitelju kao jedinu kreditnu opciju.

17. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

17.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

17.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku Suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

17.3. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora i njegovo trajanje, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. toga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

18. Po čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO), tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom, ako se ne radi o tražbini obuhvaćenoj zastarom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu ukupno više plaćenih iznosa s osnova valutne klauzule.

18.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

19. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl.oec., stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire iz DARFIN d.o.o.

19.1. Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka utvrđeno je da više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 4.448,73 €; zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja do konverzije (19.2.2016.) iznose 1.390,65 €; preplata utvrđena konverzijom iznosi 527,76 €; razlika preostale glavnice po konverziji s osnove promjene tečaja iznosi 2.456,80 €, te manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja iznose 175,40 €.

20. Sud nalaz i mišljenje sudskog vještaka prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, a tuženik ističe da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka, ali i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja.

21. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužitelj, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi dodatka ugovoru o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljevo stanje kreditne obveze i da mu se za ubuduće olakša situacija u koju je bio doveden izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njegov položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o preplati priznatoj konverzijom i o načinu korištenja te preplate za podmirenje budućih mjesečnih anuiteta, dok se iznos preplate ne iskoristi. Potrebno je stoga utvrditi je li aneksom ugovora o kreditu tužitelj obeštećen za iznose koje je preplatio uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljevu tražbinu.

21.1. U odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužitelj tijekom postupka nije ni izričito osporavao pravnu valjanost Dodatka Ugovoru o kreditu kojem je provedena konverzija, a iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je Dodatak Ugovoru o kreditu pravno valjan te da je isti sklopljen u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2025. sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dodatak Ugovoru o kreditu rezultat je valjanog dogovora ugovornih strana o tome te nije utvrđeno da bi bilo koje odredbe tog aneksa ugovora bile ništetne. Osim toga odredbe iz Sporazuma o konverziji nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne, a time što je s tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu, prihvatio je sva prava i obveze iz istog.

22. Tužitelj je tužbeni zahtjev za isplatu uskladio s nalazom i mišljenjem, te je precizirao tužbeni zahtjev na način da je zatražio isplatu iznosa od 4.448,73 € na ime preplate uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, iznos od 1.398,65 € na ime zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose do konverzije i iznos od 2.456,80 € koji iznos predstavlja razliku glavnice po konverziji s osnove promjene tečaja.

23. Tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 4.448,73 € na ime više plaćene razlike anuiteta s osnove valutne klauzule osnovan je radi čega je valjalo presuditi kao u izreci pod I. Tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata na navedeni iznos koja teče od 13. veljače 2016. kao dana provedene konverzije dok je odbijen sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate od 30.9.2015. do 13.2.2016., kao u izreci pod II.

24. Tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu uglavničenih kamata u iznosu od 1.390,65 € valjalo je umanjiti za iznos preplate priznate po konverziji u iznosu od 527,26 € (1.390,65 € – 527,26 € = 863,39 €) te tužitelju dosuditi preostali iznos zateznih kamata od 863,39 € čime je sukladno primjenom reda uračunavanja iz čl. 172. ZOO-a iznosom od 527,26 € namirena djelomično zatezna kamata u odnosu na koju preostaje neplaćeni iznos od 863,39 €, radi čega je odlučeno kao u izreci pod III. S preostalim dijelom u iznosu od 527,26 € valjalo je tužitelja odbiti i odlučiti kao u izreci pod IV.

25. Nedospjela glavnica utvrđena je Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu potpisanog zakonom. Tužitelj je sklapanjem navedenog Dodatka prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. Tužitelj ne tvrdi da je odredbom kojom je konverzijom utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15.

25.1. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice ili utvrđenog manjka nije posljedica ništetnosti odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu, već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojeg je tužitelj slobodnom voljom pristao, tužitelju ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu, radi čega je odbijen kao u izreci pod V.

26. Usklađenim tužbenim zahtjevom tužitelj je snizio tužbeni zahtjev, a prema važećoj sudskoj praksi sniženje zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe, kojem se djelomičnom povlačenju tužbe tuženik usprotivio pisanim putem.

26.1. S obzirom na sniženje tužbenog zahtjeva, sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 495,38 € kao u izreci pod VI, a koji predstavlja razliku između tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi (4.917,25 + 1.417,51 €) i sniženog tužbenog zahtjeva (4.448,73 € + 1.390,65 €).

27. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je u skladu s odredbom čl. 29.st.2. ZOO-a i 1115 ZOO-a.

28. U odnosu na paušalni prigovor tuženika vezano za tzv. negativne razlike, valja istaknuti da je sud stava da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika, tj. za razdoblje otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik kao banka, te jača ugovorna strana, nakon sklapanja ugovora anuiteta i kredita obračunavala po tečaju koji je niži od tečaju na dan sklapanja ugovora o kreditu i na dan korištenja kredita, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu, niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora, tj. na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne obveze na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni iz osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništavosti ugovora obzirom da takvo pravo, u smislu odredbe čl. 108. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je tužitelj. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Osim toga, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tražbinu tužitelja s tzv. potplaćenim iznosima odnosno tzv. negativnim tečajnim razlikama koji se odnosi na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita, a prema pravnom shvaćanju VS RH u presudi broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

29. Prigovor zastare zahtjeva za isplatom po osnovi ništetne odredbe po kojoj se otplata kredita vezuje uz valutnu klauzulu u CHF prema tečaju na dan vraćanja nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost dijela odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi) odnosno od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

29.1. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to do tada u odnosu na isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetnosti dijela valutne klauzule u CHF nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017- 2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

30. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1. ZPP-a, iako je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva kako je to navedeno pod točkom II, IV, V i VI obzirom da je uspio dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva s kojim je odbijen nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovoru koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvoran sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredbi (tako odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev-1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.).

30.1. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 1.9.2023., 25.9.2024. i 26.5.2025., te zastupanja na ročištu 8.10.2024., 4.2.2025. i 16.9.2025. za svaku radnju po 100 bodova, odnosno po 200,00 €, određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 350,00 €, odnosno ukupno 1.750,00 €.

30.2. Tužitelju su priznati troškovi vještačenja u iznosu od 250,00 €.

30.3. Na opisani način tužitelju je dosuđen ukupni parnični trošak u iznosu od 2.000,00 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sukladno odredbi čl. 151.st.3. ZPP-a.

31. Kako tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

U Krapini 2. listopada 2025.

Sutkinja

Romana Mališ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od objave odnosno uručenja istog. Žalba se predaje putem ovoga suda, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.

Dostaviti:

1.Odvjetnica Klara Jandroković

2.OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o.