REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-24/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VJ (OIB [osobni identifikacijski broj]) vl. obrta [obrt], [adresa]., kojeg zastupa punomoćnik Marija Ćosić odvjetnica iz Novske protiv tuženika ĐJ (OIB [osobni identifikacijski broj]) nositelja OPG Iva Valentić iz Zagreba, Poljička ulica 29., koju zastupa punomoćnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Jutriša&Jutriša, Zagreb, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o tuženičnoj žalbi protiv presude poslovni broj: P-275/2021- 10 od 9. studenog 2023. Općinskog suda u Kutini, Stalne službe u Novskoj, u sjednici održanoj 2. listopada 2025.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Kutini, Stalne službe u Novskoj poslovni broj: P-275/2021-10 od 9. studenog 2023. i predmet vraća istome sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje te se ostavlja da se i o troškovima žalbe odluči u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom su suda prvoga stupnja proglašene nedopuštenom ovrhe pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava zatražene zahtjevom za izravnu naplatu koji su podnijeti Financijskoj agenciji Podružnici Zagreb 22. srpnja 2021. na temelju zadužnica: broj: OV-4769/2017 od 9. studenog 2017., broj: OV-6037/2017 od 14. prosinca 2017. broj: OV-4770/2017 od 9. studenog 2017., pa je potom tuženici ĐJ naloženo isplatiti tužitelju MJ iznose od 1.379,80 eura te 13.627,48 eura i 1.379,80 eura sve sa zateznim kamatama od 24. srpnja i 2. rujna 2021. (na iznos od 13.627,48 eura) a tuženici je naloženo tužitelju naknaditi i parnične troškove u iznosu od 2.742,77 eura sve u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u cijelosti pobija tuženica zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga smatrajući kako je pri donošenju presude izostala ocjena dokaza koji prileže spisu, odnosno općenito kritička ocjena dokaza a presuda se temelji samo na stavu suda kako tuženica nije dokazala da je pridržala pravo na ugovornu kaznu jer nije dokazala da je tužitelj primio dopis od 29. listopada 2018. Ističe međutim kako nije smatrala spornom činjenicu da povratnice nema u spisu a ne postoji razlog zbog kojeg ona ne bi predala sudu tu povratnicu koju ima u posjedu i koja dokazuje da je tužitelj primio dopis od 29. listopada 2018. pa opreza radi tu povratnicu dostavlja ponovno uz žalbu, a radi se o povratnici od 30. listopada 2018. s pečatom i potpisom tužitelja pa kako je tužitelj na ročištu 28. ožujka 2023. izričito izjavio kako nije dobio dopis koji se odnosi na ugovornu kaznu tuženica je podnijela kaznenu prijavu protiv njega.

2.1. Kako je prvostupanjski sud svoju odluku utemeljio na negativnoj činjenici – nepostojanju povratnice kao dokaza primitka dopisa o pridržaju ugovorne kazne, smatra očitim kako je sud poklonio vjeru tužitelju koji, evidentno lažno iskazujući, navodi da dopis nije primio iako je potpisao povratnicu kao dokaz primitka, a njegov iskaz sadrži još jedan neistiniti dio iz kojeg proizlazi kako tijekom svih kontakata pa i prilikom posljednjeg pregleda objekta prije tehničkog pregleda FJ s kojim je bio u kontaktu nikada nije spominjao ugovornu kaznu niti su uopće o njoj razgovarali, iako je FJ tužitelju **.**.2019. poslao e-mail poruku koja kao privitak sadrži i zapisnik o stanju gradilišta i radova koji među inim, sadrži i točku 8. s pridržajem ugovorne kazne, čime se pokazuje evidentnim da je tužitelj lažno iskazivao u namjeri obmanuti sud i da za sebe iskoristi povoljnu procesnu poziciju u čemu je na kraju uspio jer je sud presudu utemeljio samo na njegovom iskazu i na negativnoj činjenici nepostojanja povratnice.

2.2. Tuženica posebno ističe kako je svjedok FJ na ročištu 5. listopada 2023. izjavio upravo suprotno nego tužitelj – da je redovito obavještavao tužitelja na kašnjenje i na pridržaj ugovorne kazne pa smatra da se zbog načela utvrđenja apsolutne istine tuženici treba dati pravo dostavljanja materijalnih dokaza koji opovrgavaju iskaz tužitelja na sudu, makar je prethodni postupak zaključen.

2.3. Zbog svega toga smatra kako prvostupanjski sud nije postupio prema članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP) i nije savjesno ni brižljivo obrazložio nijedan provedeni dokaz, zato što je presudu utemeljio na negativnoj pretpostavci da ne postoji povratnica u spisu, iako iz iskaza tuženice ĐJ kao stranke i iskaza svjedoka SJ proizlazi kako je zajedno s raskidom ugovora tužitelj obaviješten i o tome da će se naplatiti ugovorna kazna jer je objekt građen za iznajmljivanje, tako da su godinu ili dvije zakasnili s iznajmljivanjem a radi toga što su kasnili radovi da zadužnicama nije pokrivena cijela šteta (tuženica na ročištu 28. ožujka 2023.) i da su obavijestili tužitelja kako imaju značajnu štetu zbog kašnjenja jer su izgubili barem dvije sezone u kojima su mogli iznajmljivati taj objekt te će tražiti da se na neki način ta šteta otkloni i to naplatom ugovorne kazne, a kako je i ugovoreno (svjedok FJ na ročištu 5. listopada 2023.), dok prvostupanjski sud navedene iskaze ne obrazlaže ni jednom riječju a kamoli vrijednosno cijeni takve iskaze iako su životni, logični i potpuno istiniti. Slijedom toga smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP a i onu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer je izreka presude nerazumljiva i proturječna stanju spisa i provedenim dokazima.

2.4. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva a podredno ukidanje te presude i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje poglavito provođenjem dokaza saslušanjem NJ kojega sud nije saslušao a nije proveo ni građevinsko vještačenje koje je predložio tužitelj i od kojega dokaza nije odustao a niti je sud obrazložio u presudi zašto taj dokaz nije proveden. Postavlja i zahtjev za prekid postupka s obzirom na podnesenu kaznenu prijavu zbog davanja lažnog iskaza protiv tužitelja te postavlja i zahtjev za naknadu troškova žalbe u iznosu od 781,25 eura.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet je spora zahtjev tužitelja VJ (kao vlasnika građevinskog obrta) protiv tuženice ĐJ (kao nositelja OPG Iva Valentić) za proglašenje nedopuštenima pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate na temelju triju zadužnica radi naplate ugovorne kazne zbog zakašnjenja tužitelja kao izvođača radova u izvođenju građevinskih i elektrotehničkih radova na tuženičinoj kući u [adresa] koji su izvođeni na temelju Ugovora o izvođenju građevinskih radova (od 3. ožujka 2017.) i Ugovora o izvođenju elektrotehničkih radova (od 2. listopada 2017.), kao i radi isplate (jer je izvršen i prijenos) iznosa od ukupno 16.387,08 eura sa zateznim kamatama.

5.1. Tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev na tvrdnji da je poslovni odnos stranaka dovršen tako da tuženica nije imala niti ima ikakvu pravnu osnovu za slanje zadužnica na naplatu pa ni za naplatu ugovorne kazne jer tuženica ni tijekom preuzimanja radova ni nakon toga nije zadržala pravo na naplatu ugovorne kazne pa je time izgubila pravo na naplatu.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev u cijelosti nakon što je prvostupanjski sud našao utvrđenim da je tužitelj dao tuženici bjanko zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika na iznose od 100.000,00 kuna i 10.000,00 kuna kao garanciju za uredno ispunjenje svojih obveza iz sklopljenih ugovora, što tužitelj i priznaje, kao i da je bilo kašnjenja u izvođenju radova, jer je prvostupanjski sud našao utvrđenim i da je tuženica preuzela radove koje je tužitelj izvršio (kako proizlazi iz zapisnika od 19. lipnja 2020.) a nije dokazala da je obavijestila tužitelja o zadržavanju prava na ugovornu kaznu s obzirom na okolnost da tuženica nije dokazala uručenje tužitelju dopisa od 29. listopada 2018. o raskidu ugovora i zadržavanju prava na ugovornu kaznu jer bi inače morala imati potpisanu povratnicu.

6.1. Tužbeni je zahtjev stoga odbijen primjenom odredbe članka 353. stavka 5. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05) kojim je propisano: "vjerovnik ne može zahtijevati ugovornu kaznu zbog zakašnjenja, odnosno neurednog ispunjenja ako je primio ispunjenje, a nije bez odgađanja priopćio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu" a na temelju činjenice što tuženica nije dokazala da je tužitelju uručena obavijest od 29. listopada 2018. (koja je priložena u spis) jer da bi u tom slučaju, i s obzirom na iskaz svjedoka SJ o tome da je ta obavijest poslana tužitelju preporučenom pošiljkom, tuženica morala imati potpisanu povratnicu.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je žalba osnovana jer je ostvareni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni onih na koje se tuženica poziva u žalbi jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati a propusti u pravilnoj primjeni članka 8. ZPP u ovom slučaju nisu bili niti mogli biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

9. Ostvaren je međutim, kao što je već navedeno, žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i to kao posljedice nepotpunog materijalnopravnog pristupa prvostupanjskog suda u prosuđivanju ovoga spora.

10. Prvostupanjski je sud naime prihvatio tužbeni zahtjev samo iz razloga što smatra nedokazanim da je tužitelju uručena obavijest o raskidu ugovora i zadržavanju prava na ugovornu kaznu od 29. listopada 2018. jer da bi tuženica trebala u tom slučaju imati potpisanu povratnicu.

11. Iako se dostava može dokazivati i na drugi način, dakle ne samo povratnicom i u tom smislu prvostupanjski sud nije uzeo u obzir sve dokaze i okolnosti slučaja u skladu s člankom 8. ZPP, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako za odluku o tužbenom zahtjevu nije ni odlučno to je li tužitelj 30. listopada 2018. primio tuženičinu obavijest od 29. listopada 2018. koja se odnosi na raskid ugovora i zadržavanje prava na ugovornu kaznu.

11.1. Ovo iz razloga što je ta obavijest učinjena gotovo dvije godine prije preuzimanja radova - ako je točno da je tuženica preuzela radove 19. listopada 2020. - a u članku je 353. stavku 5. ZOO/05 propisano kako vjerovnik gubi pravo zahtijevati ugovornu kaznu zbog zakašnjenja, odnosno neurednog ispunjenja ako je primio ispunjenje obveze, a nije bez odgađanja priopćio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu, pa se ne bi mogla uzeti u obzir izjava o pridržaju toga prava učinjena dvije godine ranije, koja je osim toga sadržavala i izjavu o raskidu ugovora do kojega izgleda ipak nije došlo jer je tužitelj nakon toga po svemu sudeći radio na otklanjanju nedostataka i dovršetku radova a to je konačno dovelo do preuzimanja ispunjenja.

12. Priopćenje je o zadržavanju prava na ugovornu kaznu tuženica stoga mogla dostaviti tužitelju samo neposredno prije ili nakon preuzimanja radova odnosno tijekom samog preuzimanja, ovisno o konkretnim okolnostima, a o tome se prvostupanjski sud nije izjasnio niti je utvrdio odlučne činjenice.

13. Kako je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev samo zato što tuženica nije dokazala da je tužitelj primio obavijest o raskidu ugovora i zadržavanju prava na ugovornu kaznu (prezentiranjem povratnice o uručenoj obavijesti od 29. listopada 2018.), propustio je utvrditi odlučne činjenice koje se odnose na vrijeme i okolnosti kada je tuženica preuzela ispunjenje odnosno je li tada priopćila tužitelju da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu koja nesporno jest ugovorena a nesporno je i da je tužitelj izdao tuženici i predao joj tri ovjerene bjanko zadužnice, kao i na razlog zbog kojega je tuženica zadržala zadužnice i nakon preuzimanja ispunjenja odnosno zbog čega tužitelj nije zahtijevao povrat tih zadužnica.

13.1. Prvostupanjski će sud stoga u ponovnom postupku ponovno saslušati svjedoka SJ i parnične stranke, sve pod pretpostavkama iz članka 7. ZPP, te detaljno utvrditi sadržaj isprava u spisu i nakon toga donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu i troškovima postupka uključujući i troškove nastale u povodu žalbe.

14. Iz navedenih je razloga, a na temelju članaka 370. i 166. stavka 3. ZPP, valjalo odlučiti kao u izreci.

U Puli 2. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić