REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Popović, predsjednice vijeća, te Davorka Kučana i Karmen Novak Hrgović, članova vijeća, uz sudjelovanje Matee Sačević u svojstvu sudske savjetnice kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog SD, zbog prekršaja iz članka 282. stavka 9. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22.; dalje: ZSPC), rješavajući o žalbi okrivljenika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru od 26. listopada 2023., broj: Pp-4178/2022-13, u sjednici vijeća održanoj 2. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba okrivljenog SD kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.
II. Na temelju odredbe članka 139. stavka 3. u vezi članka 138. stavka 2. točke 3.c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22; PZ) okrivljeni SD je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu od 60,00 EUR (šezdeset eura) u roku od 30 (trideset) dana od primitka ove presude.
Obrazloženje
1. Uvodno citiranom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru okrivljeni SD proglašen je krivim za prekršaj iz članka 282. stavka 9. ZSPC-a, činjenično opisanog u izreci pobijane presude, za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.320,00 eura u koju se temeljem članka 40. PZ-a uračunava vrijeme zadržavanja u vezi s prekršajem kao 1 dan zatvora odnosno kao 39,82 eura. Istom presudom okrivljeniku je temeljem članka 58. PZ-a izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima B kategorije u trajanju od 3 mjeseca te mu je naloženo platiti troškove postupka u iznosu od 100,00 eura.
2. Protiv prvostupanjske presude okrivljeni SD je, putem branitelja odvjetnika iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Darko Šuper, Iva Kovačev Radić, Ivan Jukić i Dino Vukušić u Osijeku, pravodobno podnio žalbu zbog svih dopuštenih razloga. Tako u žalbi u bitnome elaborira pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i osporava svoju krivnju. Ističe da on nije zaustavljen od strane policijskih službenika već da se sam svojom voljom zaustavio ispred policijskog vozila kako bi se obratio policijskom službeniku S vezano uz drugi događaj. Nadalje navodi da niti S niti V nisu postupali prema okrivljeniku na način da su ga zaustavili i alkotestirali, što je razvidno iz iskaza V koji je naveo da je tek po dolasku druge patrole zatražio od okrivljenika alkotestiranje i da je tek pred njima okrivljenik odbio test. Zbog toga da je pogrešno činjenično utvrđenje da je okrivljenik odbio alkotestiranje prilikom upravljanja vozilom. Žalitelj predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, njegova žalba prihvati.
3. Žalba nije osnovana.
4. Rješavajući predmet te ispitujući prvostupanjsku presudu sukladno odredbi članka 202. stavka 1. PZ-a po službenoj dužnosti, vijeće Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske (dalje: Suda) je utvrdilo da pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. tog Zakona, da nisu povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava na štetu okrivljenika te da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona.
5. Razmatrajući navode žalbe, vijeće ovog Suda nalazi da je prvostupanjski sud nakon provedenih svih potrebnih dokaza, pravilnom ocjenom obrane okrivljenika i cjelokupnog dokaznog materijala predmeta, utvrdio sve odlučne činjenice, te izveo na zakonu osnovan zaključak o krivnji okrivljenika za djelo prekršaja za koji se tereti, koji je prihvatljiv i ovom Sudu, a za koji je prvostupanjski sud iznio valjane i dostatne razloge.
6. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, ovaj je Sud mišljenja da su isti neosnovani iz razloga što je u postupku kao svjedoci saslušani policijski službenici S, V i B koji su inkriminiranog dana postupali prema okrivljeniku u vrijeme počinjenja prekršaja, kao i svjedok Đ koji je bio u vozilu s okrivljenikom.
6.1. Iz iskaza navedenih svjedoka policijskih službenika, a koji su iskazivali podudarno u odnosu na bitne činjenice, proizlazi da su policijski službenici S i V bili u ophodnji kad se jedno vozilo zaustavilo ispred njih, a iz tog vozila je izašao okrivljenik s mjesta vozača i počeo je svjedoku S govoriti nešto oko nekog drugog događaja, nakon čega je došlo do ozljede S zbog čega je pozvana Hitna pomoć i druga ophodnja s policijskim službenicima B i K budući da S i V nisu bili više u stanju procesuirati okrivljenika baveći se ozlijeđenim S. Svjedok V naveo je da je on, kada je došla druga ophodnja, upitao okrivljenika želi li se alkotestirati na što je okrivljenik rekao da ne želi, a što su čuli i potvrdili kolege K i B. Prije nego što su isti okrivljenika odvezli u policijsku postaju, V je još jednom upitao okrivljenika želi li se testirati, te je isti ponovno odbio test. Svjedok B je u iskazu naveo da je V pred njim pitao okrivljenika želi li se alkotestirati, što je okrivljenik odbio.
6.2. Svjedok Đ je u iskazu naveo da se sjeća da je inkriminiranog dana bio s okrivljenikom u vozilu, da je on bio vozač, a okrivljenik suvozač, da su se zaustavili ispred policijskog vozila, okrivljenik je izašao van i obratio se policajcu, nakon čega su razgovarali i dalje ne zna što se događalo.
7. Iskazi svjedoka policijskih službenika podudarni su jedni s drugima u svim odlučnim činjenicama, te su sukladni i s materijalnom dokumentacijom koja prileži spisu, zbog čega ih je pravilno prvostupanjski sud ocijenio vjerodostojnima i istinitima, jer su bili neposredni očevici predmetnog prekršaja. Obrana okrivljenika kao i iskaz svjedoka Đ kontradiktorni su u svim bitnim činjenicama ostalim provedenim dokazima, te je pravilno prvostupanjski sud iste ocijenio neistinitima i usmjerenim ka otklanjanju prekršajne odgovornosti od okrivljenika.
7.1. Navodi žalbe okrivljenika nisu osnovani niti su od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, zbog čega je žalbu okrivljenika valjalo odbiti u tom dijelu te potvrditi pobijanu presudu.
8. Razmatrajući odluku o kazni u povodu žalbe okrivljenika ovaj Sud smatra da je izrečena novčana kazna u granicama zakona, primjerena težini počinjenog prekršaja, stupnju krivnje počinitelja te svim okolnostima konkretnog slučaja mjerodavnim za vrstu i mjeru kazne, u smislu članka 36. PZ-a, a nije prestrogo odmjerena. Naime, prvostupanjski sud je u dovoljnoj mjeri imajući na umu ukupnost svih otegotnih i olakotnih okolnosti na strani okrivljenika za prekršaj izrekao novčanu kaznu u iznosu od 1.320,00 eura a koja je kazna izrečena u zakonom propisanom minimalnom iznosu, jer zakon propisuje za taj prekršaj novčanu kaznu od 1.320,00 do 2.650,00 eura ili kaznu zatvora do 60 dana, pa je i ovaj Sud mišljenja da je izrečena novčana kazna u svemu pogodna za ostvarivanje svrhe kažnjavanja, dok žalitelj u žalbi ne navodi niti dokumentira okolnosti koje bi učinile osnovanim preinačenje odluke o kazni.
9. Ispitujući u povodu žalbe odluku o zaštitnoj mjeri zabrane upravljanja motornim vozilom kategorije u trajanju od 3 mjeseca, ovaj Sud je mišljenja da je ista na zakonu utemeljena, s obzirom na odredbu članka 58. PZ-a, a imajući na umu težinu i značaj djela, budući da opisano postupanje okrivljenika predstavlja teški oblik kršenja prometne discipline i u potpunosti opravdava procjenu prvostupanjskog suda o postojanju opasnosti od ponavljanja djela i potrebe otklanjanja uvjeta koji mu omogućavaju ili poticajno djeluju na počinjenje novog prekršaja. Trajanje mjere određeno u zakonom propisanim granicama (od jednog mjeseca do dvije godine), razmjerno pravilnoj ocjeni osobina ličnosti okrivljenika, dok žalitelj navodima žalbe nije doveo u pitanje osnovanost odluke suda prvog stupnja.
10. U odnosu na odluku o troškovima prekršajnog postupka ističe se da je odredbom članka 139. stavka 6. PZ-a propisano kako se okrivljenik može osloboditi obveze da naknadi troškove postupka ako bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje ili uzdržavanje osoba koje je dužan uzdržavati. Stoga je ovaj Sud i u tom dijelu odbio žalbu okrivljenika kao neosnovanu jer isti ničim nije dokumentirao da bi plaćanjem troškova bilo ugroženo njegovo uzdržavanje ili uzdržavanje njegove obitelji, a u spisu se ne nalaze dokazi o imovnom stanju okrivljenika.
11. Troškovi žalbenog postupka temelje se na odredbi članka 138. stavka 2. točke 3.c PZ-a koji propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Stoga je paušalni iznos tog postupka odmjeren u okvirima određenim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka (NN 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (ekvivalent u eurima), s obzirom na složenost i trajanje tog postupka.
12. Zbog navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 2. listopada 2025.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Matea Sačević, v.r.
Renata Popović, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Osijeku u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.
