Poslovni broj: P-1583/2024-15

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužitelja ČB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivi Vrkić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Šimi Petriću, odvjetniku iz Zadra, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 25. kolovoza 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, a koja presuda je objavljena 2.listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 717227 sklopljenog 12. studenog 2005.g. između VOLKSBANK D.D. d.d. te SOLOMUN DENISA kao Korisnika kredita i Protivnika osiguranja sadržane:

- u članku 6.1. Ugovora pod naslovom Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita kojom je navedeno da se jednokratno 1,50 % (jedancijelihpedeset tposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj;

- u članku 6.2. Ugovora pod Naslovom: „Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva“ kojom je navedeno da se naplaćuje jednokratna uplata premijske stope u visini 1,95 % (jedancijelihdevedesetpetposto) sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan puštanja kredita u tečaj;

- u članku 11.4 Ugovora pod Naslovom: „Ostali uvjeti“ kojom je ugovoreno da je Korisnik kredita obvezan platiti sve javnobilježničke i sudske pristojbe i sve druge troškove vezane uz zaključivanje Ugovora i za naplatu tražbine, te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima te u dijelu kojim je ugovoreno da Korisnik kredita prihvaća primjenu svih akata Kreditora koji budu doneseni u toku trajanja Ugovora a koji se odnose na Ugovor.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

Iznos od 185,75 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 16. studenog 2005.g. pa do isplate;

Iznos od 289,77 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 16. studenog 2005.g. pa do isplate;

Iznos od 164,80 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 17. studenog 2005.g. pa do isplate;

Iznos od 305,27 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedene iznose kako slijedi:

Na iznos u visini 7,30 € 25.02.2006.g. pa do isplate,

Na iznos u visini 7,30 € 01.04.2006.g. pa do isplate,

Na iznos u visini od 7,30 € 29.04.2006.g. pa do isplate,

Na iznos u visini od 7,30 € 27.05.2006.g. pa do isplate,

Na iznos u visini 19,91 € 13.06.2006.g. pa do isplate,

Na iznos u visini od 7,30 € 28.05.2009.g. pa do isplate,

Na iznos u visini 7,30 € 27.06.2009.g. pa do isplate,

Na iznos u visini od 7,30 € 28.01.2010.g. pa do isplate,

Na iznos u visini od 7,30 € 24.02.2010.g. pa do isplate,

Na iznos u visini od 7,30 € 24.03.2010.g. pa do isplate,

Na iznos u visini od 7,30 € 24.04.2010.g. pa do isplate,

Na iznos u visini od 7,30 € 22.05.2010.g. pa do isplate,

Na iznos u visini od 7,30 € 29.06.2010.g. pa do isplate,

Na iznos u visini od 7,30 € 23.07.2010.g. pa do isplate,

Na iznos u visini od 7,30 € 24.08.2010.g. pa do isplate,

Na iznos u visini od 7,30 € 23.09.2010.g. pa do isplate,

Na iznos u visini od 7,30 € 30.10.2010.g. pa do isplate,

Na iznos u visini od 33,18 € 26.11.2010.g. pa do isplate,

Na iznos u visini od 7,30 € 26.01.2011.g. pa do isplate,

Na iznos u visini od 7,30 € 24.05.2011.g. pa do isplate,

Na iznos u visini od 23,89 € 08.06.2011.g. pa do isplate,

Na iznos u visini od 7,30 € 27.07.2011.g. pa do isplate,

Na iznos u visini od 7,30 € 27.09.2011.g. pa do isplate,

Na iznos u visini od 7,30 € 25.10.2011.g. pa do isplate,

Na iznos u visini od 7,30 € 24.11.2011.g. pa do isplate,

Na iznos u visini od 7,30 € 22.12.2011.g. pa do isplate,

Na iznos u visini od 7,30 € 21.01.2012.g. pa do isplate,

Na iznos u visini od 7,30 € 23.02.2012.g. pa do isplate,

Na iznos u visini od 23,89 € 20.03.2012.g. pa do isplate,

Na iznos u visini od 7,30 € 30.05.2012.g. pa do isplate,

Na iznos u visini od 7,30 € 22.06.2012.g. pa do isplate,

Na iznos u visini od 7,30 € 20.07.2012.g. pa do isplate,

po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 954,64 eura zajedno sa zateznim kamatama od 2. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana dok se za više zatraženi parnilni trošak zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je sa pravnim prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj: 717227 dana 12. studenog 2005. g. s valutnom klauzulom u CHF na iznos kredita od 19.514,00 CHF. Radi se o potrošačkom kreditu za kupnju motornog vozila s rokom otplate od 7 godina koji kredit je vraćen. Tuženik da mu je zaračunao i naplatio naknadu u visini od 1,50 % od iznosa kredita- tzv. ulaznu naknadu što da je ugovoreno u čl. 6.1. Ugovora o kreditu pod naslovom " Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita". Temeljem čl. 6.2. pod naslovom " Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva tuženik da je ugovorio kako će tužitelj kao korisnik kredita snositi i trošak na ime osiguranja i to jednokratnom uplatom po premijskoj stopi d 1,95 % sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan puštanja kredita u tečaj. Člankom 11.4. predmetnog ugovora pod naslovom : " Ostali uvjeti " da je ugovoreno kako je korisnik kredita obvezna platiti sve javnobilježničke i sudske pristojbe i sve druge pristojbe i troškove vezane uz zaključivanje ugovora i za naplatu tražbine te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima. Istim člankom da je ugovoreno da korisnik kredita prihvaća primjenu svih akata kreditora koji budu doneseni u toku trajanja ugovora a koji se odnose na ugovor.

2. Glede Ulazne naknade radi se o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je Vrhovni sud RH presudom posl. br.Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. g. potvrdio ništetnost. To stoga što se o toj naknadi nije pojedinačno pregovaralo te nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade. Poziva se na odredbe čl. 81., 3 i 85. i dr. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03 ), čl. 6., 96., 102 i dr. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07, i dr. ) te čl. 270. Zakona o obveznim odnosima te na pravne stečevine Europske unije. Naplatom predmetne naknada tuženik da je stekao korist bez osnove a njemu je počinio štetu. Članci 6. i 11. ugovora o kreditu da imaju sadržaj kojeg je tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati pa tako niti na sporne odredbe kojim se tužitelj kao korisnik kredita obvezao platiti ulaznu naknadu, premiju osiguranja i trošak opomena. Tuženik da je sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade kao i prebacio sve troškove zaključenja predmetnog ugovora na drugu slabiju stranu- potrošača. Te naknade da su nepoštene i iz razloga što banka ne može naplaćivati iste radi kojekakvih administrativnih troškova jer upravo kroz naplatu redovite kamatne stope na glavnicu banka mora ukalkulirati i profit i eventualne troškove za plasman kredita. Također su navedene odredbe ništave i na temelju čl. 270 ZOO-a. Navodi da je tužitelj platio trošak na ime ulazne naknade u iznosu od 185,75 eura dana 15.11.2005. g., trošak na ime naknade za osiguranje u visini od 289,77 eura istog dana te 16.11.2005. g. 164,80 eura na ime javnobilježničkih troškova. U više navrata da je platio i opomene u utuženom iznosu. Slijedom navedenog predlaže donošenje odluke kao u izreci.

3. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev po osnovu. Visinu nije osporavao. Ističe prigovor zastare. Odredba ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi i o naknadi za osiguranje kredita da je jasna i razumljiva jer je visina izražena u točno određenom postotku. O toj naknadi da se pregovaralo jer su ugovorne strane izrijekom ugovorila primjenu Tarife a tužitelj je u svakom trenu bio slobodan ugovoriti drugi model kredita od onih koji su bili dostupni na tržištu. Tužitelj da mora dokazati pretpostavke da bi se odredbe mogle smatrati ništavim. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te saslušao tužitelja.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Tužitelj potražuje ovom tužbom iznos plaćene ulazne naknade kod obrade kredit te premije osiguranja kao i javnobilježničke troškove i troškove opomena a budući se radi o ništavim ugovornim odredbama. Visina i datum plaćanja predmetnih naknada nisu sporni . Tijekom postupka je bilo sporno da li su ništave ugovorne odredbe 6.1,6.2, 11.4 predmetnog ugovora o kreditu te da li je nastupila zastara.

7. Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

8. Nesporno je da su tužitelj i prednik tuženika sklopili dana 12. studenog 2005. g. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 19.514,00 CHF protuvrijednosti u kunama. Nesporno je da je tužitelju od iznosa kredita dana 15. listopada 2005. g. naplaćen iznos od 185,75 eura ( tada 1.399,54 kn ) na ime naknade za obradu kredita; iznos od 289,77 eura na ime premije osiguranja te iznos od 164,80 eura na ime javnobilježničkih troškova. Nesporno je da i da su tužitelju naplaćene opomene u utuženom iznosu kako to slijedi i iz predane dokumentacije. Sporno je da li su ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita čl. 6.1. , te odredbe čl.6.2. o plaćanju premije osiguranja u iznosu od 1,95 % iznosa kredita ništetne te posljedično ima li tužitelj pravo na isplatu plaćenih naknada. Sporno je i da li je ništava ugovorna odredba čl .11.4. pod naslovom "Ostali uvjeti " u dijelu kako to traži tužitelj a po kojoj je tužitelj obvezna platiti sve javnobilježničke i druge troškove vezane uz zaključenje ugovora i naplatu tražbine.

9. Sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva koji je naznačen u tužbi ali je dužan sam iznaći pravnu osnovu tužbenog zahtjeva u okviru činjenične osnove tužbe kojom je vezan. ( čl 186. ZPP-a ).

10.Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03) jer je sklopio predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu. Tužitelj je podigao predmetni kredit radi kupnje automobila. Tuženik je taj koji je u obvezi dokazati da tužitelj eventualno koristi sredstva kredita u svrhe koje bi mu osporavale svojstvo potrošača.

11. U odnosu na ništavost odredbe o jednokratnoj naknadi za korištenje ( čl. 6.1 ). sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu u kojoj je ugovoreno plaćanje predmetne naknade ništava. Radi se o odredbi čl. 6.1.predmetnog ugovora o kreditu koja glasi: " naknada za obradu zahtjeva i administracije kredita- jednokratno 1,50 % od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj . "

12.Nadalje, ništava je i odredba čl. 6.2. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: " naplaćuje se jednokratna naknada premijske stope u visini 1,95 % sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan puštanja kredita u tečaj.

13. Sud nalazi da je ništava i odredba čl .11.4. ugovora u djelu kojim je ugovoreno da je korisnik kredita obvezan platiti sve javnobilježničke i sudske pristojbe i sve druge troškove vezano uz zaključivanje ugovora i za naplatu tražbine… "

14.Odredba čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 i dr. ) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovor propisuje kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

15. Analizirajući podatke iz spisa slijedi da stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale o ugovornim odredbama o jednokratnoj naknadi za korištenje, o plaćanju premije osiguranja te javnobilježničkih trošova i troškova opomena a te ugovorne odredbe tj. dijelovi istih su prouzročili značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa su zbog toga i ništave u smislu odredbe čl .87. st. 1. ZZP/03. Ovo stoga što je tuženik sam sebi ostavio slobodu određivanja visine jednokratne naknade, premije osiguranja te troškova opomena i obvezu snošenja javnobilježničkih troškova bez pojedinačnog pregovaranja o tome sa korisnicima kredita tj. ovdje sa tužiteljem što je on konačno i potvrdio u svom iskazu. Tužitelj je naveo da mu je naplaćeno sve što su rekli ali se ne sjeća detalja od pred 20 godina o čemu su razgovarali ali zna da mu je sve naplaćeno; on je potpisao što je trebalo. Tuženik dakle, nije dokazao da se o navedenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo s obzirom na to da se radilo o standardnim, tipskim ugovornim odredbama te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu od 1,50% te koje je točno troškove banka imala a da bi se radilo upravo o iznosu od 1, 50 % od odobrenog kredita. Nadalje nije dokazao prednje navedeno niti za premiju osiguranja od 1,95 % kao ni za troškove javnog bilježnika od 164,80 eura i troškove opomena od 305,27 eura. Tuženik je ugovornoj odredbi čl. 6. ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za obradu kredita. Tuženik je onda svojevoljno i jednostrano utvrdio trošak obrade kredita bez pojašnjenja koji su to objektivni nastali troškovi koje je imao a da su vezani za obračun naknade troška kredita .Prije sklapanja ugovora je morao informirati tužitelja o okolnostima koje utječu na pravo na obračun spomenute naknade i navesti prije obrade kredita specifikaciju tih troškova. I Sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati naknade ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i neproporcionalni.

16. Tužitelj je u svom iskazu naveo da zna da mu je ta naknada naplaćena ali nije naveo da je mogao o toj odredbi pregovarati, tekst ugovora je bio unaprijed pripremljen od strane banke. Zato je odredba ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo a ugovor je pripremio i predložio tuženik pa je u tom dijelu nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je morao prije sklapanja ugovora ili tijekom sklapanja informirati korisnika kredita o okolnostima koje utječu na obračun naknade na ime obrade kredita te pojasniti na što se ona odnosi i navesti njihovu specifikaciju. Tuženik tek u odgovoru na tužbu ističe na što se odnosi i za što upotrebljavaju sredstva dobivena naplatom te naknade od korisnika kredita. Tuženikovo pozivanje na propise i na njegovo jednostrano propisano pravo na naplatu predmetne naknade je protivno načelima obveznog prava i svrsi prava. U konkretnom slučaju sudionici obveznog odnosa nisu ravnopravni jer je tužena banka daleko jači sudionik koja je u potpunosti diktirala korisniku kredita uvjete ugovora koje je sam odredila i sastavila pa tako i odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita. Sve navedeno odnosi se i na ugovornu odredbu čl. 6.1. o premiji osiguranja u visini od 1,95% od doznačenog kredita kao i na dio odredbe čl.11.4. o ostalim troškovima. Iznos naplaćen na ime troškova osiguranja je teret i namet za tužitelja na koji on nije mogao utjecati a tuženik je sam izabrao i kojem osiguranju će se izvršiti uplata. I sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno pregovaranje s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ulazne troškove za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali. Glede naplate opomena, tužitelj kao potrošač je uz iznos glavnice duga i zateznu kamatu, dodatno bio opterećen i iznosom troška opomene. Pri tome treba naglasiti kako u niti jednom propisu nije postojalo pravno uporište za naplaćivanje ovih naknada za dostavljenu opomenu. U pozitivnim zakonskim propisima, uključujući i Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005 i dr. ) ne postoji zakonska obveza vjerovnika na slanje takvih opomena, niti je propisano njegovo pravo da eventualne troškove ovih opomena naplaćuje. Pitanje ništavosti naplate opomena od strane banaka prije izmjena Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) koje su stupile na snagu 13. srpnja 2012. g. odnosi se na razdoblje kada zaštita potrošača nije bila tako strogo uređena kao nakon tih izmjena. Stoga se ništavost može temeljiti na odredbama Zakona o obveznim odnosima te ZZP-a (NN-79/2007). Tuženik kao i druge banke naplaćivale su opomene temeljem svojih internih akata i to Općih uvjeta poslovanja te Tarifama naknade banaka. Kako je sud našao da se o opomenama nije pregovaralo to je i dio odredbe 11.4. ugovora o kreditu ništav ukoliko se odnosi na naplatu troškove vezanih uz naplatu tražbine a u to bi spadali i troškovi opomena.

17. S obzirom da su ugovorne odredbe čl. 6.1.,6.2. i 11.4. o plaćanju predmetnih naknada ništave tuženik je u obvezi isplatiti utužene iznose. Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja tj. od uplate tužitelja.

18.Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. g. izražen je stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U odnosu na prigovor zastare za isplatom predmetnih naknada sud nalazi da zahtjev tužitelja nije u zastari. Tužitelj je platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, premiju osiguranja15.11.2005. g. a ostale troškove 16.11.2005. g. te tijekom 2006.g., do 2012. g. tužba je podnesena 03.10.2024. ;ništavost ovih odredbi ustanovljena je ovom presudom pa je onda jasno da nije istekao petogodišnji zastarni rok predviđen odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 04.12.20204. g. u visini od po 100 bodova, zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročištu 25.08.2025. g.. u visini od 100 bodova, a na ročištu 17.06.2025. g. u visini od 50 bodova ( Tbr.9/2 ) što sa PDV-om iznosi 875,00 eura. Tome treba pridodati i trošak pristojbe na tužbu od 26,55 eura i nam presudu od 53,09 eura pa je ukupni trošak tužitelja 954,64 eura. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja trebalo je odbiti. Ovo stoga što mu nisu priznati troškovi sastava podnesaka nebitnih za raspravljanje te u kojima se ponavljaju navodi iz tužbe ili iznose pravna stajališta kao niti trošak zastupanja na pripremnom ročištu po Tbr. 9/2 jer se na njemu nisu provodili dokazi .

U Rijeci, 2.listopada 2025.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelju po punomoćniku uz rješenje pristojba na presudu 53,09 eura

2. Tuženiku po pun.