Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-347/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Ane Beloglavec, predsjednice vijeća, Ljiljane Milina, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Predraga Jovanića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Josip Pintarić, odvjetnik iz Čakovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P-193/2024-15 od 11. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 2. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P- 193/2024-15 od 11. veljače 2025. u glavnoj stvari, točka I. izreke.

II. Djelomično se uvažava žalba tuženika, te potvrđuje odluka o parničnom trošku u točki II. presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P-193/2024-15 od 11. veljače 2025. do iznosa od 4.019,30 eura, a preinačuje za iznos od 250,00 eura na način da se u tom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka.

III. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju HZ isplati iznos od 1.602,32 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća pojedinog iznosa pa do isplate kao u prvostupanjskoj presudi (točka I. izreke presude), te je tuženiku naloženo plaćanje parničnog troška u iznosu od 4.269,30 eura zajedno s pripadajućom kamatom od presuđenja pa do isplate, u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Protiv takve presude u cijelosti žalbu je pravovremeno podnio tuženik iz svih žalbenih razloga u smislu članka 353. stavka 1. točke 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 23/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP) s prijedlogom da se njegova žalba usvoji, pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu tuženiku troškova postupka i troška žalbe u iznosu od 445,22 eura s pripadajućim kamatama, podredno ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

2.1. Tuženik u žalbi posebno ističe bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, nedostatke u obrazloženju sukladno članku 338. stavak 4. ZPP, te smatra da sporne odredbe ugovora nisu bile nepoštene, a time niti ništetne, jer su bile jasne, razumljive i uočljive, stranke su o njima pojedinačno pregovarale, te je tužitelj imao mogućnost izbora između različitih ponuda kredita, vezanih uz valutu euro ili CHR ili ugovora bez valutne klauzule. Tuženik osporava da je valutna klauzula prouzročila znatnu neravnotežu u obvezama i pravima ugovornih stranka na štetu potrošača, te da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju nije bila razumljiva, odnosno da je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Ustraje u prigovoru financijskom vještačkom nalazu i mišljenju, jer je vještačenje provedeno kao da su stranke ugovorile kredit s fiksnom kamatnom stopom, a kod promjene kamatne stope tuženik je bio savjestan. Osporava neposrednu primjenu odluka donesenih u kolektivnom sporu u ovom konkretnom pojedinačnom potrošačkom sporu, te su pogrešno primijenjene odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 133/09., 78/12., 56/13., dalje: ZZP/07.) pri čemu se poziva na odredbe članka 96. stavak 1. i stavak 4., te članka 99. tog Zakona. Osporava pravna shvaćanja suda u pogledu prigovora zastare, te ističe da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a s obzirom na djelomičnu ništetnost odredbi i da se radi o zabrani manjeg značaja, poziva se na odredbu članka 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/03., dalje: ZOO), prema kojoj se ništetnost više ne može isticati. Osporava stajalište prvostupanjskog suda koji tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu članka 1115. ZOO, te time i tijeku zateznih kamata. Prigovara i odluci o parničnom trošku, posebno stoga što su neki podnesci bili nepotrebni, a neki nisu bili obrazloženi podnesci, te osporava pravo tužitelja na naknadu troška za pristup ročištu za objavu presude.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava sve navode žalbe, poziva se na uvriježenu sudsku praksu i donesene odluke u raznim sudskim postupcima, te predlaže odbijanje žalbe i traži dosudu troška odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 eura.

4. Žalba je neosnovana, osim za dio odluke o trošku postupka.

5. Prvostupanjski sud je utvrdio sve odlučne činjenice za donošenje pravilne i zakonite odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva, te je za svoju odluku dao jasne razloge tako da se presuda može ispitati, zbog čega nije osnovan prigovor bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP. Osim istaknute bitne povrede, ovaj sud nije našao da su počinjene bitne povrede odredaba postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, po osnovi članka 365. stavka 2. ZPP. Materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

6. Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je proveo dokazni postupak u skladu s člankom 220. ZPP i savjesno i brižljivo ocijenio izvedene dokaze, kako svaki dokaz zasebno, tako i dokazni postupak kao cjelinu, u skladu s člankom 8. ZPP (posebno u pogledu činjenice obaviještenosti potrošača), te je uz pravilnu primjenu pravila o teretu dokazivanja, sukladno članku 219. i 221.a ZPP i dao u bitnim crtama dostatne i valjane razloge za svoju odluku, tako da se presuda može ispitati.

7. Na temelju uvida u Ugovor o kreditu od 2. travnja 2008. sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, sud je utvrdio da je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 12.509,42 CHF, za kupnju rabljenog vozila, da je tužitelj kredit otplatio u 48 jednaka mjesečna anuiteta po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, da je kredit pravovremeno otplaćen u cijelosti, što među strankama nije ni sporno, pa u konkretnom slučaju nisu došle do primjene odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15.).

8. Također nije sporno da je člankom 2. ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 7,00%, pri čemu je određeno da se promjena kamatnih stopa vrši u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora, te da je tijekom otplate kredita tuženik mijenjao kamatnu stopu i obavještavao o tome tužitelja ne navodeći razloge za takvu promjenu.

8.1. Nadalje, nije sporno da člankom 1. i 7. ugovora ugovorena valutna klauzula prema kojoj se iznosi glavnice kredita i otplata anuiteta u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, pri čemu anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.

9. Sporno je prethodno pravno pitanje da li su odredbe ugovora o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene ugovorne odredbe, a što iste čini ništetnim, slijedom čega bi tužitelju pripalo pravo na povrat preplaćenih sredstava po osnovi ugovora od strane tuženika, zbog primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope u skladu s odredbama ZOO o stjecanju bez osnove, kako to traži tužitelj, te je sporna osnovanost prigovora zastare.

10. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da postupanje tuženika glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora. Tuženik je na okolnost pravilnog i potpunog informiranja tužitelja o rizicima ugovornih odredbi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHR na pripremnom ročištu predložio saslušanje svjedoka – zaposlenice banke GZ, ali u ponovljenom postupku u podnesku od 6. studenog 2024. (stranica 306 spisa) odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje GZ, ali ostao kod dokaznog prijedloga da se provede saslušanje javnog bilježnika Jasenke Crnčec. Prvostupanjski sud je rješenjem od 6. prosinca 2024. (stranice 312-314 spisa) pravilno odlučio o odbijanju dokaznog prijedloga za saslušanje javnog bilježnika kao nepotrebnog dokaza, jer javni bilježnik nije sudjelovao u postupku sastavljanja ugovora niti je mogao objasniti financijski rizik predmetnog ugovora tužitelju. Tako je na okolnost informiranja tužitelja kao potrošača o svim parametrima i financijskim rizicima ugovora saslušan samo tužitelj.

10.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj uzeo kredit radi kupovine automobila, da niti o jednoj odredbi ugovora s bankom nije pregovarao, već je ugovor sklopljen na obrascu banke, da mu nisu razjašnjeni parametri izračuna anuiteta, već da mu je samo rečeno da zbog valutne klauzule rata može biti nešto viša ili nešto manja, ali nitko ga nije upozorio da se rata može tako drastično povećati. Rečeno mu je da se može promijeniti kamatna stopa, ali nije mu pojašnjeno na temelju kojih parametara, niti mu je pojašnjen rizik valutne klauzule niti promjenjive kamatne stope. Nije primao nikakve pravilnike niti uvjete banke, niti je primao obavijesti o promjeni kamatne stope. U banci mu nisu ponudili kredit u drugoj valuti i rečeno mu je da je ugovor u CHF najpovoljniji.

10.2. Odredbama članka 96. stavak 1. i stavak 2. ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, bilo je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 4. istog članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 102. stavak 1. ZZP/07 kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, s time da je u stavku 2. istog članka propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

10.3. Iako je na žalitelju bio teret dokazivanja pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama i o informiranosti korisnika kredita o rizicima spornih ugovornih odredbi u smislu članka 96. stavak 4. ZZP/07, tuženik takav postupak prije sklapanja ugovora nije dokazao.

10.4. Odlučujući o ništetnosti odredbe članka 2. Ugovora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, sud se pozvao na sudske odluke koje predstavljaju opće poznatu sudsku praksu u istovrsnim predmetima, kao što su presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. , te presuda istog suda Pž-6632/2017 i pravilno je utemeljio svoju odluku u ovom predmetu na pravnim shvaćanjima zauzetim u navedenim pravomoćnim sudskim odlukama budući se iste neposredno odnose i na tuženika, kao jednu od stranaka u tom predmetu, pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., dalje: ZZP/03), koje su u tom dijelu identične odredbama ZZP/07 i odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15., 14/19. i 70/19., dalje: ZZP/14), kao i na odluke Europskog suda i odluke Vrhovnog suda RH i odluke Visokog trgovačkog suda RH kojima je potvrđena odluka Trgovačkog suda RH broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., navedene u obrazloženju prvostupanjske odluke.

10.5. U takvom slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope radilo se o odredbama koje su bile jasne i uočljive, ali nisu bile razumljive. Formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila je takva da su potrošači temeljem takvih odredbi jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, tako da ugovorena buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva, kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.

10.6. Isto vrijedi i za prvostupanjsku odluku u dijelu kojim su odredbe članka 1. i 7. Ugovora, u kojoj je sadržana valutna klauzula u CHF, utvrđena nepoštenom ugovornom odredbom, što istu čini ništetnom, s pozivom na opće poznatu sudsku praksu u istovrsnim predmetima, kao što su presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

10.7. Naime, sukladno utvrđenjima u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., tuženik prije sklapanja ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o značenju valutne klauzule čime su povrijeđena prava potrošača, jer tuženik u konkretnom slučaju s tužiteljem nije posebno pregovarao o valutnoj klauzuli, nije omogućio tužitelju da utječe na takvu odredbu ugovora, niti je tužitelja upoznao s posljedicama i potencijalnim rizikom koji nastaje primjenom valutne klauzule u valuti švicarskog franka. Kao što je navedeno tuženik nije dokazao u smislu članka 96. stavak 4. ZZP/07 da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo , zbog čega se iste smatraju nepoštenim budući da suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nije utvrđeno u postupku da su sporne odredbe sukladno članku 99. istog Zakona bile jasne, lako razumljive i uočljive, zbog čega ne bi bilo dopušteno ocjenjivati nepoštenost takvih ugovornih odredbi.

10. 8. Postupajući na navedeni način, primjenjujući valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, tuženik je doveo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bili sastojci ugovora a putem tih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što je suprotno odredbi članka 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, sve s obzirom da tužitelju nije moglo biti poznato u kojem iznosu će valuta narasti, niti kako će se promijeniti kamatna stopa, kao što nije imao mogućnosti pregovaranja i utjecaja u pogledu takvih ugovornih odredbi.

10.9. Slijedom iznesenog, neosnovani su žalbeni prigovori glede provedenog dokaznog postupka i ocjene istog.

11. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastare kao neosnovan, s pozivom na članak 241. ZOO, u vezi s člankom 245. i 328. ZOO, člankom 140. ZZP i člankom 502.c ZPP, kao i sudsku praksu u istovrsnim predmetima, odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. Prema shvaćanju revizijskog suda u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu te tužbe.

12. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje. Svoju odluku glede visine tužbenog zahtjeva sud je opravdano utemeljio na nalazu i mišljenju sudskog vještaka Natalije Jambrečić iz društva Centar poslovnih analiza d.o.o., kao stručnom, detaljnom i objektivnom.

13. U tom smislu prvostupanjska presuda ima jasne razloge, koje u cijelosti prihvaća ovaj sud, što žalba nije uspjela dovesti u sumnju, te se na iste upućuje tuženik, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.

14. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava, odredaba Zakona o zaštiti potrošača i odredbi ZOO, u vezi s člankom 502.c ZPP, tužbeni zahtjev radi isplate preplaćenih anuiteta zbog ništenih odredbi ugovora o kreditu je i po ocjeni ovog suda trebalo usvojiti, kako je to odlučeno u točki I. izreke prvostupanjske presude.

15. Međutim, djelomično opravdano tuženik prigovara odluci o parničnom trošku. Protivno odredbi Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23., dalje: OT) prema kojoj je propisano da stranci pripada trošak nagrade odvjetniku za najviše četiri obrazložena podneska, sud je za prvi dio postupka do ukidanja prvostupanjske presude tužitelju dosudio trošak za pet obrazloženih podnesaka. Pregledom sadržaja istih utvrđeno je da podnesak od 2. ožujka 2021. kojim se tužitelj očituje isključivo o prigovoru zastare nije bio potreban, jer se tužitelj već podneskom od 28. studenog 2020. mogao očitovati o tom pitanju o kojem postoji već uvriježena sudska praksa.

15.1. Drugi prigovori tuženika priznavanju i izračunu troškova nisu osnovani, jer je ostale radnje i materijalne troškove prvostupanjski sud pravilno priznao i obračunao. Podnescima od 29. listopada 2024. i od 29. studenog 2024. tužitelj se, nakon ukidanja presude, na izričit poziv suda dopisom očitovao o nastavku postupka i dokaznim prijedlozima, što je doprinijelo koncentraciji rasprave. Nadalje, tužitelj je platio pristojbu na presudu od 28. travnja 2022. (koja je ukinuta) u iznosu od 500 kuna /66,36 eura po nalogu suda iz rješenja od 28. travnja 2022. i taj trošak mu je pravilno dosuđen, dok nije platio, niti mu je dosuđena pristojba za sada pobijanu presudu, s obzirom da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 51/23., dalje: ZSP/23) izmijenjen članak 11. stavak 1. točka 20. istog Zakona na način da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Za pristup ročištu za objavu presude punomoćnik tužitelja ima pravo na nagradu prema Tbr. 9. točka 3. OT, pa neosnovano tuženik tvrdi da taj trošak nije bio nužan za vođenje postupka.

15. 2. Tako tužitelju pripada ukupan iznos troška od 4.019,30 eura, sve prema priznatim troškovima u točki 74. i 75. obrazloženja pobijane presude (osim za podnesak od 2. ožujka 2021.) dok je za višak zatraženog troška valjalo preinačiti odluku o trošku i odbiti tužitelja za iznos troška od 250,00 eura kao neosnovan. Odluka o trošku temelji se na pravilnoj primjeni članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP, te odredbama OT.

16. Cijeneći navedeno, žalba tuženika je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u pogledu glavne stvari kao u izreci, točka I. izreke ove presude primjenom članka 368. stavak 1. ZPP. Odluka o trošku je djelomično preinačena kao u točki II. izreke na način da je odbijen višak dosuđenog troška primjenom članka 373. točka 3. ZPP.

17. Tuženik je u žalbenom postupku uspio s neznatnim dijelom u pogledu troška postupka, a odgovor na žalbu tužitelja nije bio potreban za vođenje ovog postupka, pa su zahtjevi stranaka za naknadu troška žalbenog postupka odbijeni kao neosnovani (članak 166. u svezi sa člankom 154. stavak 5. i člankom 155. ZPP).

U Sisku 2. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

mr. sc. Ana Beloglavec