REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička 2, 52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. Povrv-1256/2019-34

U I M E R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču – Parenzo, po sucu toga suda Sanji Oroz kao sucu pojedincu, na temelju pisanog prijedloga više sudske savjetnice- specijalistice Sandre Pilato, u pravnoj stvari tužitelja AWAZE A/S (ranije NOVASOL AS), Virumgardsvej 27, Virum, Kraljevina Danska, OIB: 87687957339, zastupanog po punomoćniku Marku Zagorcu, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženice DP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Vedranu Petriću, odvjetniku iz Poreča, radi isplate, 2. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Miodraga Ivkovića iz Buzeta, Trg Fontana 2, posl. br. Ovrv- 206/19 od 19. travnja 2019. te se tužbeni zahtjev odbija.

II Zahtjev tužitelja za naknadom troška se odbija.

III Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici trošak postupka u iznosu od 794,52 EUR, u roku od 15 dana.

IV U preostalom dijelu zahtjev tuženice za naknadom troškova se odbija.

Obrazloženje

1. Rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Miodraga Ivkovića iz Buzeta, Trg Fontana 2, posl.br. Ovrv-206/19 od 19. travnja 2019., donesenim na temelju vjerodostojne isprave – izvatka iz poslovnih knjiga, naloženo je ovršenici da u roku od 8 dana od dostave rješenja o ovrsi, ovrhovoditelju namiri tražbinu u iznosu od 400,00 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. listopada 2015., pa do isplate, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i da mu nadoknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.075,00 kn (sada 142,68 EUR) kao i predvidivi trošak u iznosu od 662,50 kn (sada 87,92 eur) Radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja, određena je ovrha općenito na imovini ovršenice.

2. Protiv navedenog rješenja ovršenica je podnijela prigovor, navodeći, u bitnom, da osporava aktivnu legitimaciju ovrhovoditelja jer da s istim nije nikada stupila u obveznopravni odnos, radi čega da ne postoji nikakvo dugovanje, da je iz priloženog ugovora vidljivo kako je isti sklopljen između ovršenice i društva Novasol T.A. d.o.o. Pula, a ne s ovrhovoditeljem. Čak i ukoliko bi se smatralo da je ovršenica sklopila ugovor s Novasol AS koji se navodi u ugovoru, da ne postoji dokaz da su ugovorna strana Novasol AS Rygards Alle 104, D i ovdje ovrhovoditelj Novasol AS Virumgardsvej 27, Virum, jedna te ista osoba. Nadalje, navela je da isprava na temelju koje je određena ovrha nije vjerodostojna isprava. Osporila je osnov i visinu potraživanja. Iz izvatka iz poslovnih knjiga ovrhovoditelja da se pod opisom knjiženja navodi "povrat isplaćene rezervacije" međutim ovršnica da ne zna ni tko je kome vratio isplaćenu rezervaciju, ni zašto bi to netko učinio. Navodi, nadalje, da je ovrhovoditelj strana pravna osoba pa da je potrebno utvrditi ima li isti uopće stranačku sposobnost.

U konačnici, ističe i prigovor zastare.

3. Po uloženom prigovoru sud je rješenjem posl.br. Povrv-1256/2019-2 od 27. svibnja 2019. stavio izvan snage rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinuo sve provedene radnje te odredio da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4. U nastavljenom postupku tužitelj je ostao kod tužbe (prethodno kod prijedloga za ovrhu), te kao i u podnescima od 25. veljače 2021. i 15. travnja 2021. naveo da je dana 27. ožujka 2013. između stranaka ovog postupka sklopljen ugovor (između NOVASOL-a AS i vlasnika kuće/apartmana za odmor ZP (šifra CIE 494)). Predmetnim ugovorom da su regulirani odnosi između tužitelja i tužene u pogledu pružanju usluga smještaja gostiju u nekretnini (kuća/apartman za odmor) tužene u turističkoj sezoni. Tužitelj da je strana pravna osoba sa sjedištem u [adresa] koja da se bavi djelatnošću smještaja u turističkim kapacitetima i turističkim naseljima diljem zemalja Europe, pa tako i u Republici Hrvatskoj. Novasol turistička agencija d.o.o. da je pravna osoba sa sjedištem u [adresa] koju da je osnovao tužitelj. Sve ugovore o smještaju u turističkim kapacitetima (iznajmljivanju) iznajmljivači da sklapaju s tužiteljem (NOVASOL AS), a ne s društvom Novasol turistička agencija d.o.o., što da jasno proizlazi iz ugovora, prema tome, navod tužene da ista nije sklopila ugovor s tužiteljem već s turističkom agencijom da je neosnovan. U odnosu na prigovor da tužitelj nema parničnu sposobnost ističe da je tužitelju Porezna uprava dodijelila OIB, a prema odredbi iz čl. 5. Zakona o osobnom identifikacijskom broju obveznik OIB-a da može biti domaća fizička i pravna osoba, ali i strana fizička i pravna osoba. Budući da je tužitelju dodijeljen OIB od strane Porezne uprave, tada da je razvidno da isti ima pravnu sposobnost. Tom navodu da ide u prilog i činjenica da je tužitelj ujedno i osnivač društva Novasol turistička agencija d.o.o. sa sjedištem u [adresa]. U odnosu na navode tužene da vjerodostojna isprava nije vjerodostojna isprava kao takva, napominje da je sukladno odredbi iz članka 31. st. 1. Ovršnog zakona vjerodostojna isprava, među ostalim, i izvadak iz poslovnih knjiga, što dostavljana isprava uz prijedlog za ovrhu to jest. Nadalje, sukladno odredbi iz članka 31. st. 2. Ovršnog zakona, vjerodostojna isprava da je podobna za ovrhu ako je u njoj naznačen vjerovnik, dužnik, predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja novčane obveze. Iz dostavljenog izvatka da je razvidno da je vjerovnik tužitelj, da je dužnik tužena (imenom i prezimenom te šifrom objekta pod kojim se vodi u sustavu tužitelja). Nadalje, da je razvidno da je riječ o tražbini u iznosu od 400 EUR koja u naravi predstavlja povrat isplaćene rezervacije, koja da je knjižena dana 24. rujna 2015, a dospjela na naplatu dana 30. rujna 2015., da se ista odnosi na rezervaciju broj 3623426 za razdoblje od 25.07.-01.08. te koja da je ovjerena od strane tužitelja. Sve zakonske pretpostavke za podobnost isprave za ovrhu iz članka 31. st. 2. Ovršnog zakona da su ispunjene. Nadalje, tužitelj prema tuženoj da ima potraživanje u iznosu od 400 EUR uvećano za iznos zakonskih zateznih kamata. Potraživanje u naravi da predstavlja cijenu kuće/apartmana za odmor koja da je greškom uplaćena tuženoj, a koju da je ista zadržala bez ikakve pravne osnove. Naime, kada gost rezervira kuću/apartman za odmor određenog vlasnika, tužitelj da tom vlasniku isplaćuje unaprijed cijenu koju će gost platiti za navedenu kuću/apartman za odmor. Kuća/apartman za odmor tužene da je bio rezerviran za razdoblje 25.07. - 01.08.2015. od strane gosta EP (rezervacija broj 3623426). Cijena kuće/apartmana za odmor tužene u navedenom razdoblju da je iznosila 400 EUR, a koju cijenu da je je tužitelj isplatio na račun tužene. Tuženica da je raskinula s tužiteljem ugovor 29. siječnja 2015. godine, međutim Dogovor između stranaka da je bio da će tuženica obavijestiti tužitelja o slobodnim terminima svog objekta u sezoni 2015. te da će odraditi još tu sezonu. Tuženica da je izjavila da će primiti goste u kolovozu. Ista da mu je dana 17. srpnja 2015. poslala mail sljedećeg sadržaja: „Poštovani, Cie 494 je slobodan od 8.8. do 15.8. i od 29.8. do 5.9.2015.“ Tužitelj, međutim, da omaškom nije zatvorio kalendar za mjesec srpanj, gost RP da je, izvan dogovorenih termina s tuženicom i greškom tužitelja

- rezervirao objekt tužene. Kada je tužitelj uvidio pogrešku tada da je gosta EP preselio u drugi objekt tako da isti nije u razdoblju od 25.07. -01.08.2025. odsjeo u objektu tuženice. To iz razloga jer da je postojao dogovor s tuženicom da će ista u navedenom razdoblju imati vlastita zauzeća te da joj tužitelj u tom razdoblju neće slati goste. Kako se sredstva od rezervacije uplaćuju unaprijed, tako da je i tužitelj na račun tuženice uplatio iznos od 400,00 EUR. Tuženica da je o tome bila obaviještena i pozvana vratiti uplaćena sredstva, što da do danas nije učinila. Ista da je, dakle, bez pravne osnove zadržala iznos od 400,00 EUR. Tužitelj potražuje da mu tuženica vrati ono što je zadržala bez ikakve pravne osnove.

5. Tuženica je ostala u cijelosti kod navoda iz prigovora te navela kako je tužitelj kontradiktoran i nerazumljiv kada navodi da isti, kada gost rezervira nekretninu za odmor, vlasniku nekretnine unaprijed isplaćuje cijenu koju će platiti gost. Međutim, u konkretnoj situaciji uplata spornog iznosa na račun tuženice da je izvršena tek mjesec dana nakon rezervacije tj. 27. kolovoza 2015., iz čega da se zaključuje da se navedeni iznos eventualno odnosi na neku drugu rezervaciju kada su gosti boravili kod tuženice te da predmetna uplata sigurno nije greškom uplaćena na račun tuženice. Iz SMS prepiske da je razvidno da je agencija Novasol dana 25. srpnja 2015. tuženoj stornirala rezervaciju za razdoblje od 25. srpnja 2015. - do 1. kolovoza 2015., dakle na sam dan rezervacije, tako da tuženica, radi kratkoće vremena, nije uspjela popuniti smještaj drugim gostima slijedom čega da je apartman ostao prazan.

6. U dokaznom postupku izvršen je uvid u izvadak iz poslovnih knjiga (list 3), Ugovor između Novasol AS i tuženice (list 4-5), potvrdu o uplati (list 21-22 i 43-44), ispis e-mailova (28), ispis e-maila i SMS poruka (list 36-38), izveden je dokaz saslušanjem svjedoka ČP i LP te dokaz saslušanjem tuženice.

7. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 400,00 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koji tužitelj potražuje od tuženice temeljem vjerodostojne isprave – izvatka iz poslovnih knjiga a koji iznos predstavlja cijenu kuće/apartmana za odmor koja da je uplaćena tuženici na ime rezervacije gosta EP.

9. Istovjetnost tužitelja NOVASOL AS s AWAZE AS utvrđena je uvidom u ovjerene prijevode izvadaka društva iz Danskog poslovnog tijela za AWAZE AS i NOVASOL AS, koji su u Danskom poslovnom tijelu upisani pod brojem 17484575, te se radi samo o promjeni tvrtke tužitelja (str. 65-102).

10. U ovom postupku stranke su učinile nespornim da je ugovor između istih raskinut 29. siječnja 2015., radi čega je sud prigovore tuženice o nepostojanju aktivne legitimacije tužitelja jer da s istim nije bila u obveznopravnom odnosu ocijenio neosnovanim. Između stranaka je nesporno da gost RP nije odsjeo u objektu tuženice te da je predmetni iznos uplaćen na njezin račun.

10.1. Sporno je i u ovom postupku valja utvrditi je li tuženica dužna tužitelju isplatiti utuženi novčani iznos (na temelju stjecanja bez osnove) s obzirom na njegove navode da joj je sporni iznos isplaćen greškom (na ime rezervacije gosta EP) jer da se radilo o razdoblju u kojem se, po dogovoru stranaka, objekt tuženice nije punio rezervacijama tužitelja, kao i je li tražbina tužitelja u zastari.

11. Odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

11.1. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12. Prije svega valja istaknuti da tužitelj prijedlog za ovrhu temelji na vjerodostojnoj ispravi kakvu u vidu ima odredba članka 31. stavka 1. OZ-a. U istoj su sadržani podaci o vjerovniku i dužniku te predmetu, vrsti, opsegu i vremenu ispunjenja novčane tražbine, pa je kao takva nedvojbeno podobna za ovrhu.

13. Uvidom u Ugovor između NOVASOL-a AS i vlasnika kuće/apartmana za odmor utvrđeno je da je tuženica, u svojstvu vlasnika smještajne jedinice, s tužiteljem, kao pružateljem usluge posredovanja u pružanju usluge smještaja, dana 27. ožujka 2013. zaključila ugovor o pružanju usluga smještaja u smještajnoj jedinici pod šifrom CIE494.

14. Uvidom u ispis e-maila priložen od strane tužitelja (str.28) utvrđeno je da je tuženica 17. srpnja 2015. na e–mail zaposlenika tužitelja ČP poslala poruku sljedećeg sadržaja " CIE494 je slobodan od 08.08. do 15.08. i od 29.08. do 5.09.2015."

15. Uvidom u SMS prepisku (str. 37) utvrđeno je da je objekt tuženice oznake CIE 494 dana 24. srpnja 2015. rezerviran za razdoblje od 25. srpnja do 1. kolovoza 2015., te storniran 25. srpnja 2015.

16. Uvidom u potvrdu o uplati utvrđeno je da je sporni iznos uplaćen na račun tuženice 27. kolovoza 2015.

17. Iz iskaza svjedoka ČP, tada zaposlenika tužitelja, utvrđeno je, u bitnom, da je isplata tuženici izvršena sljedećeg mjeseca (u kolovozu 2015.) jer da se svaka rezervacija izvršena do 20-tog u mjesecu prebacuje za sljedeći obračun sljedećeg mjeseca, a ukoliko dođe do otkaza rezervacije unutar 28 dana prije dolaska gosta ili ako gost uopće ne dođe (dakle i bez otkaza rezervacije) tada da se vlasniku objekta garantira isplata rezervacije u cijelosti. Svjedok je u svom iskazu naveo da je s tuženicom imao dogovor da će ista tužitelju poslati slobodne termine. Tuženica da mu je 17. srpnja 2015. poslala mail u kojem je navela koji su termini slobodni, on da je o tome obavijestio Novasol, no da je dana 23. srpnja 2015. ustanovio kako tužitelj nije zatvorio termine na način kako mu je on javio i zato da je nastala opcija rezervacije od strane Novasola kada termin, u dogovoru s tuženicom, nije bio slobodan. Naveo je i da mu nije poznato da li je objekt tuženice nakon spornog razdoblja bio popunjen rezervacijama od strane tužitelja, a nakon što mu je predočena potvrda o uplati (str.43) naveo je da nikada nije imao nikakvih uvida u potvrde te da mu nije poznato na što se ista odnosi kao i da rezervacije objekta inače nisu bile dio njegovog posla. Sud ne prihvaća iskaz svjedoka u dijelu koji se odnosi na predmetni događaj (vezano za postojanje dogovora s tuženicom oko slobodnih termina) budući da nije potkrijepljen ostalim dokazima (iz ispisa e-maila nije vidljivo postojanje dogovora s tuženicom a vezano za sporno razdoblje od 25. srpnja 2025. do 1. kolovoza 2015.), a osim navedenog svjedok je izričito naveo da se o događaju ne sjeća apsolutno ničega, pa se njegovo svjedočenje temelji isključivo na naknadnoj rekonstrukciji (uvidom u elektroničku poštu) a ne na njegovom osobnom sjećanju, slijedom čega ga sud ne prihvaća kao vjerodostojan.

18. Iz iskaza svjedoka LP, zaposlenika tužitelja, nisu utvrđene relevantne činjenice budući da on o istima nema neposrednih saznanja jer ga je o predmetnom slučaju upoznala kolegica koja mu je proslijedila svu korespondenciju stranaka i to nakon pokretanja ovog postupka.

19. Tuženica je u svom iskazu navela da je ista s tužiteljem bila u poslovnom odnosu osam godina, da termin od 25. srpnja do 1. kolovoza 2015., nije bio zauzet njezinim vlastitim zauzećima već da se radilo o terminu koji je bio na raspolaganju agenciji. Vezano za e-mail korespondenciju sa zaposlenikom tužitelja (str. 28) a iz koje je vidljivo da je ista **.**.2015. ČP, tadašnjem zaposleniku tužitelja, odgovorila na upit da je njezin objekt slobodan od 8. kolovoza do 15. kolovoza te od 29. kolovoza do 5. rujna 2015., ista je navela da je to bio samo odgovor na upit Z ili E (zaposlenice tužitelja s kojima je u to vrijeme surađivala) kojim je potvrdila da je njezin objekt u to vrijeme slobodan, te da se ne radi o odgovoru na mail u kojem se od iste traži da pošalje vlastita zauzeća. Navela je da su e-mailovi s vlastitim izuzećima izgledali drugačije, te da taj konkretni e-mail nema nikakve veze s vlastitim zauzećem, da 2015. godine nije imala ni jedno vlastito zauzeće, da ne zna radi čega je gost RP premješten u drugi objekt, da joj se takva situacija već dogodila s tužiteljem no da joj je isti tada redovno po ugovoru izvršio uplatu.

20. Sukladno odredbi čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP) svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, dok prema odredbi čl. 221.a ZPP- a ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja.

20.1. Primjenom pravila o teretu dokazivanja sud je zaključio da tužitelj u ovom postupku nije dokazao da je u utuženom razdoblju od 25. srpnja do 1. kolovoza 2015. objekt tuženice bio zauzet vlastitim zauzećem tuženice niti da joj je iznos od 400,00 EUR isplaćen greškom, s obzirom da to ne proizlazi iz izvedenih dokaza. Nadalje, tužitelj nije dokazao da je tuženica navedeni iznos zadržala bez osnove te da bi isti bila dužna vratiti tužitelju.

21. Slijedom navedenog, sukladno odredbi čl. 451. st. 3. ZPP-a, odlučeno je kao u tč. I izreke.

22. Odluka iz tč. II temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, koja propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj strani naknaditi parnične troškove. S obzirom da tužitelj nije uspio u sporu, istom ne pripada ni pravo na trošak.

23. Tuženici su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav prigovora iznos od 100,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje: tarifa), za zastupanje na ročištu od 8. ožujka 2021. iznos od 25,00 EUR (Tbr. 9. t. 5. tarife), za zastupanje na ročištu od 17. svibnja 2022., 9. prosinca 2022., 19. prosinca 2022., 4. ožujka 2025. i 25. ožujka 2025. iznos od po 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. tarife), kao i PDV na ove radnje od ukupno 156,25 EUR (Tbr. 42. tarife). Priznat joj je i trošak na ime plaćene sudske pristojbe na prigovor protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 13,27 EUR. Tuženici nije priznat trošak u dijelu koji prelazi gornju granicu odvjetničke tarife.

24. Slijedom navedenog odlučeno je kao u tč. III i IV izreke.

U Poreču 2. listopada 2025.

S u d a c:

Sanja Oroz

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

I Protiv ove presude može se izjaviti žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

II Presuda u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP- a.

DNA:

- tužitelju, p.p.

- tuženici, p.p.