REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2978/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse, Goranke Barać-Ručević i Mirjane Magud članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐC, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Enver Vučetić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebački holding d.o.o., Podružnica Zagrebparking, Zagreb, Šubićeva 40/III, OIB: 85584865987, kojeg zastupa punomoćnik Tihomir Rubeša, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja otkaza nedopuštenim i vraćanja na rad, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž R- 64/2024-3 od 8. travnja 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-17195/2021-29 od 10. lipnja 2024., na sjednici održanoj 2. listopada 2025.,
r i j e š i o j e:
Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda Šibeniku poslovni broj Gž R-64/2024-3 od 8. travnja 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-17195/2021-29 od 10. lipnja 2024., kojom je pod točkom I. izreke odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da izvanredni otkaz ugovora o radu, temeljem odluke Klasa: ZGH-11-14- 1038, Urbroj: 07-03-02-01-21-15 od 19. studenog 2021., Zagrebački holding d.o.o., Podružnica Zagrebparking, nije dopušten, zatim zahtjev za vraćanje na rad sukladno Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme zaključenog od 17. travnja 2012. i aneksa Ugovora o radu zaključenog 31. prosinca 2012., kao i zahtjev za naknadu troškova postupka, a pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju da u roku od 15 dana naknadi tuženiku parnične troškove u iznosu od 500,00 EUR.
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
3.1. Prijedlog za dopuštenje revizije tužitelj je podnio na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. al. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) koje propisuju da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, osobito - ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili - ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena. Tužitelj tvrdi da je u odnosu na prvo postavljeno pitanje riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-469/07 od 4. travnja 2008. i da je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske odnosno da praksa viših sudova nije jedinstvena (praksu viših sudova koja nije jedinstvena ne dostavlja). U odnosu na drugo postavljeno pravno pitanje tužitelj u prijedlog za dopuštenje revizije ne navodi razloge važnosti u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a.
3.2. Tužitelj postavlja sljedeća dva pravna pitanja:
„1. Da li je dopis ovlaštene osobe jedne ustanove upućen ovlaštenoj osobi drugog trgovačkog društava o nekoj činjenici, dovoljan podatak za donošenje odluke.
2. Da li su nastupile posljedice iz članka 116 st 1. ZOR-a ako je radnik nije upoznao poslodavca sa činjenicom koja nije važna za njegovo zaposlenje i rad“.
4. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. ZPP-a ovaj je sud ocijenio da prvo postavljeno pitanja nema značaj pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, niti se radi o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
5. Predmet ovog radnog spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 19. studenog 2021., nije dopuštena i da tuženik vrati tužitelja na rad. U postupku je kao neosnovan odbijen tužiteljev prigovor prekluzije otkaza, te je utvrđeno da je tužitelju otkazan ugovor o radu zbog osobito važne činjenice zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć, a radi se o falsificiranoj svjedodžbi, sve uz primjenu odredbe čl. 116. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23 - dalje: ZR). Ovakva je odluka utemeljena na utvrđenju da je neosnovana tužiteljeva tvrdnja da je tuženik za razlog otkaza saznao još 19. listopada 2021. primitkom dopisa ŠC, zaposlenice Škole za cestovni promet, pa da je protekao 15-dnevni rok za izvanredni otkaz ugovora o radu s obzirom da je pravno relevantan trenutak u kojem je tuženik sa sigurnošću utvrdio da je tužitelj počinio povredu obveze iz radnog odnosa, a ne trenutak u kojem su pojedini djelatnici tuženika imali saznanja, odnosno sumnju o postojanju moguće činjenice na kojoj bi se izvanredni otkaz mogao temeljiti. Pri tome je ocijenjeno da kada je riječ o sumnji da je predmetna svjedodžba nevjerodostojna, može potvrditi isključivo ovlaštena osoba Škole za cestovni promet, u konkretnom slučaju ravnatelj, što je u ovom slučaju i potvrđeno službenim dopisom od 13. listopada 2021. zaprimljenim kod tuženika 4. studenog 2021. Kako je ravnatelj kao ovlaštena osoba Škole za cestovni promet tim dopisom potvrdio da se radi o nevjerodostojnoj svjedodžbi to je tuženik s tim danom, tj. 4. studenog 2021., sa sigurnošću utvrdio da je tužitelj dostavio svjedodžbu za koju se nedvojbeno utvrdilo da je nevjerodostojna, čime je grubo obmanuo poslodavca dovodeći ga u zabludu i time trajno narušio njegovo povjerenje zbog čega nastavak radnog odnosa nije moguć. S obzirom da je tuženik odluku o otkazu donio u roku od 15 dana, to je odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu donesena u roku iz čl. 116. st. 2. ZR-a.
6.1. Prvim postavljenim pravnim pitanjem se problematizira pitanje pravilnosti primjene odredbe čl. 116. st. 2. ZR, odnosno pitanje pravovremenosti odluke o izvanrednom otkazivanju ugovora o radu tužitelju. Naime, ovom je zakonskom odredbom propisano da se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda u skladu je s čvrstom i stabilnom praksom revizijskog suda izraženoj u brojnim odlukama najvišeg suda (primjerice, Revr-1605/2011-2 od 11. lipnja 2013., Revr-755/2006-2 od 2. listopada 2007., Revr-677/2013-2 od 14. listopada 2014. i dr.) prema kojoj, u bitnom, rok od petnaest dana iz čl. 116. st. 2. ZR počinje teći od dana kada je za činjenicu na kojoj se temelji izvanredni otkaz saznala osoba ovlaštena za odlučivanje o pravima i obvezama iz radnog odnosa, a kada je poslodavac pravna osoba, odlučno je kada je direktor ili drugo statutom određeno tijelo saznao za osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa.
6.2. Kada su sudovi prihvatili iskaz svjedokinje UC (tadašnji rukovoditelj službe kadrovskih i općih poslova) i dali razloge za prihvaćanje tog iskaza te utvrdili da je nakon što je tužitelj pozvan dostaviti izvornik svjedodžbe radi dostave Školi za cestovni promet zbog provjere njezine vjerodostojnosti, dobiven odgovor Škole, potpisan po ravnatelju te ustanove, da se brojevi na svjedodžbi ne poklapaju s njihovom evidencijom i da postoji sumnja u vjerodostojnost svjedodžbe sudovi su činjenično utvrdili da je datum primitka navedenog dopisa Škole za cestovni promet 4. studenog 2021.
7.1. S obzirom na navode iz prijedloga valja reći da pobijana odluka ne odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-469/07 od 4. travnja 2008. (na koju se pozvao drugostupanjski sud i tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije), a u kojoj je izraženo stajalište da je u postupku pravovremenosti otkazivanja odlučna činjenica saznanja prve odgovorne osobe koja je mogla i imati saznanja o eventualnoj povredi ugovora o radu te od njezinog saznanja teče rok od 15 dana zakonom propisan za otkazivanje, već dapače, upravo na tom pravnom stajalištu temelji svoju odluku protiv koje je tužitelj podnio prijedlog za dopuštenje revizije. Također, navedeno pravno stajalište ponovljeno je u presudi Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž R- 64/2024 od 8. travnja 2025. (na koju se pozvao tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije) te nije vidljivo da praksa viših sudova nije jedinstvena i da odstupa od prakse Vrhovnog suda.
7.2. Slijedi da se ne radi o pitanju koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.
7.3. Što se tiče potreba razvoja prava kao razloga važnosti za dopuštenje revizije, uočava se da predlagatelj ne obrazlaže koje su to potrebe razvoja prava koje bi opravdavale dopuštenje revizije, poput usklađenja sudske prakse sa suvremenim društvenim okolnostima, standardima zaštite ljudskih prava uspostavljenima u praksi europskih ili domaćih sudova i slično, a niti takve potrebe nalazi ovaj sud.
7.4. Stoga nisu ispunjeni kumulativni uvjeti iz citirane odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a u odnosu na prvo postavljeno pitanje.
8. Nadalje, u odnosu na drugo postavljeno pitanje ovaj sud nalazi da prijedlog tužitelja ne sadrži razloge zbog kojih bi to pitanje zbog kojeg je podnesen prijedlog bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Osim što je tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije postavio to pitanje, izostali su jasno naznačeni razlozi važnosti pravnog pitanja u smislu čl. 385.a ZPP-a.
9. Na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a, odlučeno je kao u točki I. izreke ovog rješenja dok se odluka iz točke II. rješenja temelji na odredbe st. 3. čl. 389.a ZPP-a.
Zagreb, 2. listopada 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
