REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-526/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Goranke Barać-Ručević predsjednice vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Zlatara, Zlatar, Park hrvatske mladeži 2, OIB 36370939278, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik u Zagrebu, Trnjanska cesta 59 i tuženika Hrvatski Telekom d.d. Zagreb, Radnička cesta 21, OIB 81793146560, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & Partneri, d.o.o. u Zagrebu, radi isplate iznosa od 110.590,12 EUR / 833.241,29 kn, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4735/2022-2 od 21. studenog 2023., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2346/20 od 19. kolovoza 2022., u sjednici održanoj 2. listopada 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prihvaća se revizija tužitelja te se slijedom toga ukidaju presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4735/2022 od 21. studenog 2023. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2346/20 od 19. kolovoza 2022. i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
II. O troškovima postupka odlučit će se konačnom odlukom.
Obrazloženje
1. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 833.241,29 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne godišnje iznose od po 139.382,74 kn od dospijeća (od 1. siječnja 2011. do 1. siječnja 2016.) do isplate. Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 20.831,02 kn (točke I. i II. izreke).
2. Protiv ove presude reviziju dopuštenu rješenjem ovog suda poslovni broj Revd- 2756/2024 od 13. studenog 2024. zbog pitanja:
„1. Ima li infrastrukturni operator obvezu da vlasniku nekretnine plaća naknadu za pravo puta prije nego što mu, na njegov zahtjev, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta?;
2. Je li infrastrukturni operator, u smislu odredbe članka 3. stavka 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" 152/11. do 95/17.) [ranije:
Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" 31/09. i 89/10.)], prema kojoj "u svrhu izdavanja potvrde o pravu puta, u slučajevima propisanim ovim Pravilnikom, infrastrukturni operator dostavlja HAKOM-u [Agenciji] zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta", u obvezi Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta i ako tu obvezu ima, kada mu ona nastaje i dospijeva, odnosno nastaje li i dospijeva li mu ta obveza u trenutku kada je stekao pravo puta?;
3. Zlouporabljuje li infrastrukturni operator pravo na prigovor zastare, a i postupa li protivno načelu savjesnosti i poštenja, prigovorom zastare vlasnikove tražbine naknade za pravo puta kojim on hoće zadržati imovinsku korist stečenu na teret vlasnika i ograničava li se nerazmjerno vlasniku pravo na pristup sudu i "rješavanje spora", a i pravo vlasništva, prihvaćanjem takvog prigovora zastare?“.
podnosi tužitelj.
3. Na reviziju nije odgovoreno.
4. Revizija je osnovana.
5. Sukladno odredbi čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11- proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud u povodu revizije ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP-a i samo zbog kojih je dopuštena.
6. Tužitelj od tuženika potražuje novčanu naknadu za tuženikovo korištenje nekretnina u vlasništvu tužitelja, odnosno općem dobru pod tuženikovom upravom izvršavanjem ovlasti prava puta. Tu novčanu naknadu tužitelj potražuje po dvije osnove i to: po osnovi naknade koristi koju je tuženik stekao bez pravne osnove (čl. 1111. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO) na ime tržišne vrijednosti korištenja te nekretnine u spornom razdoblju, te po osnovi naknade štete (čl. 1045. do čl. 1046. ZOO-a).
7. Iz, tijekom postupka utvrđenih činjenica proizlazi da je tužitelj vlasnik nekretnina na kojima tuženik ima postavljenu elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu (EKI) koju kao infrastrukturni operater koristi za pružanje elektroničkih komunikacijskih usluga. Po tužiteljevom zahtjevu od 24. prosinca 2015. HAKOM-u je rješenjem od 26. veljače 2020. utvrdio pravo tužitelja na naknadu za pravo puta, čime je utvrđena i tuženikova obveza tužitelju plaćati naknadu u godišnjem iznosu od 139.382,74 kn. Taj iznos naknade tuženik plaća tužitelju od 24. prosinca 2015. nadalje. U ovoj parnici tužitelj traži naknadu za prethodno razdoblje, od 2010. do 24. prosinca 2015. Nema dokaza o tome da bi stranke prije podnošenja tužiteljevog zahtjeva HAKOM-u, na drugačiji način uredile svoje odnose u odnosu na korištenje predmetnih nekretnina po ugovornoj ili kojoj drugoj osnovi.
8. O pitanju:
„Zlouporabljuje li infrastrukturni operator pravo na prigovor zastare, a i postupa li protivno načelu savjesnosti i poštenja, prigovorom zastare vlasnikove tražbine naknade za pravo puta kojim on hoće zadržati imovinsku korist stečenu na teret vlasnika i ograničava li se nerazmjerno vlasniku pravo na pristup sudu i "rješavanje spora", a i pravo vlasništva, prihvaćanjem takvog prigovora zastare?“.
8.1. Nije sporno da je tužitelj ovu tužbu podnio 31. prosinca 2020.
8.2. Nije niti sporno da da se potraživanje tužitelja odnosi na razdoblje od 2010. do 2014.
8.3. Tražbina po osnovi stjecanja bez osnove zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 - dalje u tekstu: ZOO-a), a tražbina po osnovi naknade štete zastarijeva u roku od tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kad je šteta nastala sukladno odredbi čl. 230. st. 1. i 2. ZOO-a.
8.4. Kako je tražbina po osnovi korištenja nekretnine za razdoblje od 2010. do 2014. godine dospjela istekom tih godina odnosno 1. siječnja 2011., 1. siječnja 2012., 1. siječnja 2013., 1. siječnja 2014. i 1. siječnja 2015., a tada je nastupila i šteta, dok je tužba podnesena 31. prosinca 2020., to je u tom dijelu nastupila zastara jer je tužba podnesena protekom zastarnog roka od 5 godina kako to pravilno utvrđuju sudovi nižeg stupnja.
8.5. Također ovaj sud prihvaća i pravno shvaćanje sudova nižeg stupnja da bi tijek zastare bio prekinut podnošenjem zahtjeva HAKOM-u za utvrđenje infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta 24. prosinca 2015. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.
8.6. Iz utvrđenja sudova nižeg stupnja slijed da je povodom zahtjeva tužitelja HAKOM je donio rješenje Klasa: UP/I-344-03/15-11/607 od 26. veljače 2020. kojim je utvrđena godišnja naknada za pravo puta koju je tuženik dužan plaćati tužitelju. Pod točkom VI izreke tog rješenja odlučeno je da tužitelj ima pravo na godišnju naknadu za pravo puta za nekretnine iz tog rješenja od 24. prosinca 2015. Dakle, postupak koji je tužitelj pokrenuo pred HAKOM-om odnosi se na godišnju naknadu za pravo puta počevši od dana podnošenja tog zahtjeva od 24. prosinca 2015., a tužiteljevo potraživanje u ovom postupku odnosi se na zahtjev za naknadu koristi zbog korištenja nekretnine bez pravne osnove te zahtjev za naknadu štete, sve za razdoblje do 24. prosinca 2015., stoga se postupak koji se vodio pred HAKOM ne odnosi na ostvarenje, utvrđivanje ili osiguranje one tražbine koja je predmet ovog postupka, već na godišnju naknadu za pravo puta za razdoblje nakon utuženog pa podnošenjem tog zahtjeva nije prekinuta zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a.
8.7. Institut zastare u obveznom pravu je uređen odredbama čl. 214. do čl. 246. ZOO- a.
8.8. Sukladno odredbi čl. 214. st. 1. ZOO-a zastarom prestaje pravo zahtijevati odnosno ostvarivati je prisilnim putem ispunjenje obveze, na koji sud ne pazi po službenoj dužnosti, već samo po prigovoru stranke (čl. 214. st. 3. ZOO-a). Kako je prigovor zastare materijalnopravni prigovor ako sud utvrdi da je prigovor zastare osnovan odbiti će tužbeni zahtjev.
8.9. Dakle, ako je prigovor zastare prigovor koji je ustanovljen pozitivnim propisima Republike Hrvatske i egzistira kao institut na koji se dužnici pozivaju upravo koristeći se prigovorom kojeg predviđa Zakon o obveznim odnosima, koji ne propisuje niti jednu okolnost uslijed koje tražbina iz obvezno pravnog odnosa ne bi bila podvrgnuta riziku osnovanog prigovora zastare, i kada bi sud mogao ocijeniti prigovor zastare zloupotrebom prava, to je za zaključiti da kada je prigovor zastare zakonom dopušten prigovor koji postoji radi pravne sigurnosti i potrebe da se dužnici ako i kada nisu bili pozvani na ispunjenje svoje obveze dovedu u situaciju da imaju pravno sredstvo protiv prisilne naplate svoje obveze posezanje dužnika za takvim prigovorom se ne može smatrati zloupotrebom prava.
8.10. Kada bi se zauzelo drugačije pravno shvaćanje tada bi se otvorio prostor arbitrarnosti i voluntarističkoj ocjeni primjene prava, što bi bilo protivno načelu vladavine prava i pravnoj sigurnosti.
8.11. Stoga, odgovor na ovo pitanje glasi:
Isticanjem osnovanog i na zakonu utemeljenog prigovora zastare u obveznopravnom odnosu ne zloupotrebljava se pravo na prigovor zastare, ne postupa se protivno načelu savjesnosti i poštenja, niti se ne ograničava nerazmjerno vlasniku pravo na pristup sudu i „rješavanje spora“, a i pravo vlasništva, prihvaćanjem takvog prigovora zastare.
9. S obzirom na izloženo zbog zastare pravilno su sudovi odbili tužitelja s tužbenim zahtjevom pa je slijedom toga odlučeno kao u izreci primjenom odredbe čl. 391. st. 5. ZPP-a.
10. Glede preostalih pitanja, zbog kojih je dopušteno podnošenje revizije, ali o kojima ne ovisi odluka u ovom sporu ovaj sud je zauzeo jedinstveno i objedinjeno pravno shvaćanje koje glasi:
„Infrastrukturni operator ima obvezu vlasniku nekretnine plaćati naknadu za pravo puta i prije nego što mu, na njegov zahtjev, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta i to danom stjecanja prava puta (1. srpnja 2008.).“.
11. Zbog svega gore iznesenog odlučeno je kao u izreci.
Zagreb, 2. listopada 2025.
Predsjednica vijeća:
Goranka Barać-Ručević
