REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI PREKRŠAJNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Av. Dubrovnik 8

Poslovni broj: Pp-5708/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski prekršajni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Maji Župančić Ukropina, prema nacrtu odluke više sudske savjetnice, specijaliste Marijane Đurinac, uz sudjelovanje zapisničara Ljiljane Novosel, odlučujući u prekršajnom postupku protiv okrivljene NL, koju u postupku zastupaju branitelj odvjetnik Ivan Vrdoljak, braniteljica odvjetnica Lina Budak i Klaudio Čurin, radi djela prekršaja iz članka 13. i članka 23. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira ("Narodne novine", broj 5/90, 30/90, 47/90, 29/94, 114/22, 47/23), povodom optužnog prijedloga PUZ-a, I. Policijske postaje Zagreb, Klasa 211-07/25-5/9723, URBROJ: 511-19-27-25-1 od 14. travnja 2025. i nadopune na zapisniku od 15. travnja 2025., nakon ispitivanja okrivljene u žurnom prekršajnom postupku 15. rujna 2025., dana 2. listopada 2025., javno je objavio i temeljem čl.179.st.1., 2. i 3. Prekršajnog zakona (Narodne novine 107/07, 39/13,157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22),

p r e s u d i o

protiv okrivljene NL, kći DL, rođena **.**.1991. u Zagrebu, OIB: [osobni identifikacijski broj], s adresom stanovanja u [adresa], državljanka RH, VSS, po zanimanju dr. kemije, nezaposlena, uzdržava ju majka, lošeg imovnog stanja, neudata, bez djece, ne vodi se drugi prekršajni niti kazneni postupak, prekršajno kažnjavana.,

I.) Temeljem članka 181. stavak 1. točka 5. Prekršajnog zakona

odbija se optužba

1. da bi narušavala javni red i mir na način da se nalazila u skupini s još 16 drugih građana (NLĆH, EL, OL, CL, ČL, ŽL, JL, VL, ML, ZL, RL, IL, ŠL, ĐL, SL i KL) te su na adresi u [adresa], sjeli na stepenice ispred glavnog ulaza u zgradu Ministarstva vanjskih i europskih poslova, čime je svojim tijelom onemogućila i blokirala ulazak i izlazak iz zgrade pritom vičući na sav glas riječima: "Palestina, hora, hora", "Free, free Palestina", "Hapsite fašiste, ne aktiviste!", "No peace, no justice", "Izrael i Hrvatska dva ratna zločinca", " N, N gdje se kriješ, genocidu ruku miješ", " HL srami se, ruke su ti krvave", dakle, da bi na javnom mjestu vikala i galamila te tijelom blokirala ulazak i izlazak iz zgrade Ministarstva vanjskih i europskih poslova remeteći tako javni red i mir

čime bi počinila prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kažnjiv po istom članku istoga Zakona,

2. da bi se, nakon događaja opisanog pod 1. izreke ove presude, zajedno sa skupinom oglušila na pozive ovlaštene službene osobe pomoćnika načelnika I. Policijske postaje Zagreb, gospodina LL da se raziđu te da se nije udaljila iz skupine, zbog čega su policijski službenici sukladno zakonskim ovlastima uz uporabu sredstava prisile okrivljenicu sa ostalima iz skupine priveli u I. Policijsku postaju Zagreb,

dakle, da bi se oglušila na naredbu da se udalji iz skupine koju je ovlaštena službena osoba pozvala da se raziđe,

čime bi počinila prekršaj iz članka 23. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira kažnjivo po istom članku istog Zakona.

II.) Temeljem čl. 140. st. 2. Prekršajnog zakona, troškovi prekršajnog postupka padaju na teret državnog proračuna.

Obrazloženje

1. PU Zagrebačka, I. policijska postaja Zagreb, Klasa 211-07/25-5/9723, URBROJ: 511-19-27-25-1 od 14. travnja 2025. podnijela je optužni prijedlog i dopunu optužnog prijedloga na zapisniku od 15. travnja 2025., protiv okrivljene radi djela prekršaja činjenično i pravno opisanih u izreci ove presude.

2. Okrivljena je u svojoj obrani iskazala da se ne smatra krivom za prekršaje koji joj se stavljaju na teret. Branitelj okrivljenice predložio je sudu jedan kratak rok za dostavu pisane obrane obzirom na optuženje koje se stavlja okrivljenici na teret te mole sud da se okrivljenica ne zadrži do 15 dana obzirom da do sada nije prekršajno evidentirana te joj je od policije izrečena mjera opreza zabrane posjećivanja Ministarstva vanjskih poslova do 21.04.2025. u 15,08 sati.

Predstavnik tužitelja nije imao pitanja za okrivljenicu niti primjedbi na njen iskaz, tražio da se provede dokazni postupak i da se nakon provedenog postupka predmetna proglasi krivom, kazni novčanom kaznom u iznosu od 660 eura te da joj se izrekne zaštitna mjera zabrane posjećivanja zgrade Ministarstva vanjskih i europskih poslova u Zagrebu, KL [adresa] na udaljenosti do 100 metara.

Okrivljenica je istaknula da će dopuniti svoju obranu te će imenovati braniteljicu zaduženu za primanje pismena, uz što moli sud za dostavu predmetne snimke i osiguravanje veće sudnice zbog interesa javnosti, tako da je okrivljenica sad krajnje sumarno iznijela svoju obranu kako slijedi: Kao prvo, okrivljena se protivi bilo kakvom proširenju optužnog prijedloga. Nadalje, iznova se i u cijelosti poriče počinjenje prekršaja koji se okrivljenici stavljaju na teret jer prekršaja - nema. Naime, što se tiče optužbe da je počinjen prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajnima protiv javnog reda i mira (Narodne novine br. 41/1977 47/19891 55/1989, Službeni list SFRJ br. 83/1989, Narodne novine br. 47/1990, 55/1991, 29/1994, 114/2022, 47/2023), okrivljenica i obrana ističu da u ponašanju okrivljenice pri čemu se osporava činjenični opis sporne inkriminacije u cijelosti) nema ničeg nedozvoljenog. Osim toga, okrivljenica, kao i svatko od nas, ima temeljna ljudska prava na mirni prosvjed, slobodu izražavanja i mimo okupljanje. Stoga inkriminiranog prekršaja nema, što je u skladu s ustaljenom praksom hrvatskih sudova, kao i Europskog suda za ljudskog prava vezano za primjenu čl. 10. i 11. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ('Narodne novine Međunarodni ugovori” br. 6-142/99 od 18.5.1999.). S obzirom na pobudu i povod za mimo okupljanje, okrivljenica ističe i to da je ispunjavala svoju moralnu i zakonsku dužnost svih nas, a moralna i zakonska dužnost nikad ne smije, nije i ne može biti kriminalizirana, tako da je postupanje okrivljenice ujedno i nužno: kako će to izložiti Sudu u svojem iskazu i u dopuni obrane. Što se tiče optužbe da je počinjen prekršaj iz čl. 23. Zakona o prekršajnima protiv javnog reda i mira (Narodne novine br. 41/1977 47/19891 55/1989, Službeni list SFRJ br. 83/1989, Narodne novine br. 47/1990, 55/1991, 29/1994, 114/2022, 47/2023), djela evidentno nema jer ne samo da sporna naredba nije bila zakonita i dopuštena sve i u onom slučaju da se čula i da se odnosila na nju: već ako nema prekršaja iz čl. 13. Zakona, ne može biti ni prekršaja iz čl. 23. Zakona sukladno ustaljenoj sudskoj praksi koja se dostavlja, tako da okrivljenica nije bila dužna pokoriti se nezakonitom nalogu sve i da se odnosio na nju – a nije. Zaključno, okrivljenoj su nezakonitim i arbitrarnim postupanjem policije 2)

(lišenjem slobode, višesatnim držanjem u kavezu s 14 ostalih ljudi na 5-6m grubo povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena joj čl. 3. i 5. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori” br. 6- 142/99 od 18. 5. 1999.), što će biti elaborirano i u ovom i u drugim postupcima. Sudu se stoga sukladno čl. 169. st. 6. Prekršajnog zakona (Narodne novine br. 107/2007, 39/2013, 157/2013, 110/2015, 70/2017, 118/2018, 114/2022) predlaže odmah okrivljenicu osloboditi optužbe. Okrivljena pozvana da se očituje o optužnom prijedlogu i krivnji za prekršaj za koji se tereti navodi: Ne priznajem i ne smatram se krivom.

Na raspravi održanoj 23. svibnja 2025. okrivljena je ponovo navela da se ne smatra krivom i ne priznaje počinjenje prekršaja te je konstatirano da branitelj okrivljene dostavio u spis dopunu pisane obrane ističući kako smatra da prema tumačenju kako navodi u pisanoj obrani bespredmetan daljnji postupak budući da se ovdje radilo o javnom okupljanju u smislu Konvencije, Ustava i međunarodnog pakta kao pravnih izvora koji su iznad zakona.

Predstavnik tužitelja je naveo da ne osporava pravo na slobodu govora i izražavanje mišljenja i da se u konkretnom slučaju ne radi o javnom okupljanju u smislu odredbi Zakona o javnom okupljanju već je srž problema u činjenici da su okrivljene osobe svojim ponašanjem blokirale ulaz u štićeni objekt te se radi o povredi odredaba članka 13. i 23. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Odvjetnica Lina Budak osporava navod tužitelja ističući da se stavlja jedan novi moment koji se odnosi na štićene osobe i štićene objekte, a što se ne može primijeniti u konkretnom slučaju niti je optužni akt tako koncipiran. Ista je navela da je policija dužna omogućiti i čak zaštiti mirne prosvjede te ujedno na sve navedene okolnosti i u skladu sa prijedlogom da se odbaci optužni prijedlog dostavlja podnesak u kojem se ujedno poziva i na ranije presude i Ustavnog i Visokog prekršajnog suda. Branitelji su ujedno skrenuli pozornost i osporili zakonitost postupanja policije odnosno izdavanja njihove naredbe te smatraju da zapravo samim time nema osnova za provođenje daljnjih postupaka.

U spis je dostavljena fotografija objekta pred kojim je došlo do okupljanja te je istaknuto da isti ima šest ulaza, da su prosvjednici bili na jednom od njih koji nije u svakodnevnoj uporabi te branitelji navode da je Europski sud za ljudska prava u svojim brojim odlukama jasno definirao što se smatra skupinom, a u bitnom navodi da se radi o skupini ljudi koju veže zajednička svrha okupljanja i jasno razlikuje nasumično okupljanje ljudi.

Odvjetnici su istaknuli da izražavanje svojih stavova odnosno prosvjedi ne moraju uvijek biti tihi u smislu da se na taj način nikoga ne uznemirava što jasno proizlazi iz prakse Europskog suda za ljudska prava posebno iz presude G protiv Njemačke, zahtjev broj 1379/87 citi. na prilog br. 2 današnjeg podneska. Odvjetnik Ivan Vrdoljak je istaknuo da se radilo o mirnom prosvjedu, a nikako o nasilnom i sama poruka prosvjednika je bila u kontekstnu pozivanja na mir. Iz priloženih presuda ovog suda koje su stare 12 godina odvjetnica je ukazala na presude PpJ-1789/2010 od 27.7.2013. i PpJ-1004/2010 od 17.11.2013. u kojima je konstatirano da se ne može raditi o počinjenju prekršaja iz čl. 23. kako je navedeno u tim presudama budući da iz ovih okolnosti ne proizlazi da je zapovijed policije bila zakonita.

Predstavnik tužitelja se pozivao na Uredbu o štićenim osobama, a što se odnosi i na objekte te da je u ostalim postupcima zatraženo i dobiveno očitovanje Ministarstva vanjskih poslova. Navodi da je cijeli prosvjed trajao oko 1,45 sati i nije bilo jasno koliko će dugo to trajati. Smatraju da je bilo dovoljno vremena da isti promoviraju svoje ciljeve i da su mogli nastaviti prosvjed samo da su se pomakli 2 m dalje. U tom slučaju ne bi bilo nikakvog postupanja policije. To proizlazi iz naredbe policijskog službenika koji je naveo da se pomaknu, a isti nisu htjeli postupiti po naredbi. Isti navodi da nije nužno da počinjenje čl. 23. vezan uz počinjenje čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Isti navodi da čl.13. ističe mogućnost da se isti počinio i na drugi način, a ne nužno vikanjem.

Okrivljena je navela da je sjela na stepenice kako bi iskazala da se protivi genocidu i hrvatskom sudjelovanju u istom. U tom trenutku vrata su bila zatvorena i nitko nije pokušao ući ili izaći. Tužitelj je naveo da su blokirali ulaz u zgradu, a ministar HL je otišao na bilateralni sastanak u Izrael. Okrivljena je navela da je upravo iz tog razloga odabran taj ulaz i da je bilo potrebe za prohodnost istog, oni bi se maknuli. Tužitelj zastupa osobe koje sudjeluju u nasilju, a ona je samo željela iskazati svoje suprotno stajalište. Ista je navela da ne razumije što je krivom učinila budući da je nenasilno sjedila i nenasilno izražavala svoje mišljenje kao protivnika nasilja u svijetu općenito. Ista je navela da se radi o političkom progonu i da je postupanje policije bilo nehumano.

Na upit suda da li se okrivljena sjeća policijskog službenika koji je izdavao naredbu i da li se isti predstavio kao službena osoba, ista je iskazala da se sjeća muške osobe u civilu i još ga je pozivala da se priključi prosvjedu. Nije znala da se radi o policijskom službeniku.

Na upit braniteljice da li je okrivljena uopće razumjela odnosno jasno čula što ta osoba govori, ista je iskazala da nije. Na upit braniteljice da li je ta osoba imala megafon kad se obraćala skupini ista je iskazala da nije.

Branitelj je skrenuo pozornost da su ove okolnosti zapravo irelevantne budući da nije bilo osnove za izdavanje zapovjedi niti je to naveo kao niti činjenice niti dokaze koji bi to potvrdili.

Tužitelj je naveo da policijski službenici mogu postupati i u građanskoj odjeći te osporava da okrivljena nije znala i mogla znati o kome se radi obzirom da je bilo prisutno i više policijskih službenika koji su tom prilikom postupali.

Branitelj je naveo da valja uzeti obzir i način postupanja policije prije, tijekom i nakon uhićenja što je u suprotnosti s odredbom čl. 11. Konvencije i relevantno je za cijeli ovaj postupak.

Tužitelj je naveo da ovo nije predmet postupka i da su za to zadužene druge institucije i da se s okrivljenicima postupalo kao i sa svim drugim uhićenim osobama i ukoliko smatra da postoji neka povreda može se obratiti za to nadležnim institucijama. Okrivljena je istaknula da je ovo čisto priznanje kako se postupalo sa njima i da je na neki način provođeno zastrašivanje i dehumanizacija.

Braniteljica je navela da je prosvjednicima bilo rečeno da će biti puštene i da će sve ići u redovni postupak, a one su zadržane u nehumanim uvjetima. Ista je navela da je neekonomično i sa zastrašivanjem cijeli ovaj postupak rascjepkan na 17 optužnih prijedloga kako bi okrivljenici bili sami, da je tužitelj kontradiktoran sam sebi u dijelu gdje navodi da se radi o štićenom objektu, a zatim da su se prosvjednici mogli pomaknuti par metara dalje jer bi se opet nalazili u neposrednoj blizini spornog objekta te se protivi dokazima koje bi tužitelj naknadno dostavio jer je to trebalo učiniti odmah, a imao je dovoljno vremena do današnjeg ročišta.

Tužitelj je ponovno naveo da se stalno ponavlja da se radi o javnom okupljanju što ovdje nije slučaj te da nisu prekršene odredbe zakona što su podneseni odvojeni optužni prijedlozi. Predlaže da se u svojstvu svjedoka sasluša i policijski službenik ukoliko sud procjeni potrebnim za utvrđenje činjeničnog stanja.

Branitelj je naveo da se ovakva vrsta prosvjeda koji nisu nasilnog karaktera mogu odvijati na svakom za to prikladnom mjestu.

Predstavnik tužitelja je naveo da je suština što nisu bili suradljivi, što su zamoljeni da se pomaknu, a odbijala se bilo kakva suradnja. Išlo se sa upozorenjima, zamolbama i tada je nužno upotrijebiti sredstva prisile.

Okrivljenica je navela da se nikako ne osjeća krivom za prekršaje koji su joj stavljeni na teret budući da se radilo o mirnom prosvjedu protiv nasilja i genocida kao takvih. Istaknula je da se radilo o skupini prosvjednika koji su se okupili radi slobodnog izražavanja svojih uvjerenja i stavova te kritike u odnosu na događanja u Palestini. Nitko nije radio nikakve nerede niti pozivao na nasilje već upravo suprotno, radilo se o pozivanju na mir i osudu događaja u Palestini. Postupanje policije smatra nepravednim, a daljnja postupanja nakon dovođenja u policijsku postaju krajnje nehumanim.

Na pitanje branitelja okrivljenoj da se na taj način htjela iskazati kritika u odnosu na vladu RH i njihova postupanja, isti iskazuje: "To je bio naš cilj i poziv da se prekinu svi odnosi sa Izraelom i upravo iz tog razloga je cijeli prosvjed održan pred Ministarstvom."

Na upit suda kako je došlo do odluke da se prosvjed održi baš pred spornim ulazom, ista iskazuje: "Postoji više ulaza, ovaj ulaz je bio zatvoren i nije nam bila namjera sprječavati bilo koga u pristupu Ministarstvu već smo to mjesto ocijenili prikladnim za izražavanjem naše poruke.

Branitelj Ivan Vrdoljak je naveo da ne možemo na razini društva prihvatiti ovakvo postupanje. Ujedno navodi da nije naveden niti jedan od onih posebnih razloga koji opravdavaju uhićenje.

Odvjetnica Lina Budak navodi da svatko ima pravo sudjelovanja u prosvjedu. Na upit branitelja Ivana Vrdoljaka da pojasni uvjete u kojima se nalazila okrivljena prilikom privođenja, predstavnik tužitelja se protivio navedenom pitanju. Okrivljena je navela da su osobe ženskog roda bile odvojene od dva muškarca. Radilo se o smještanju 15 osoba u jednom kavezu. Bilo je užasno vruće. Odbijali su im dati vodu te ih nisu puštali na WC. Policijski službenici su ih promatrali kao životinje u kavezu te su im se podrugljivo obraćali da je zamjenik načelnika naveo da im je lijepo rekao da se maknu i da će sada vidjeti i odvedeni su na Oranice gdje su uvjeti bili još gori. Bilo je nemoguće spavati jer je bilo upaljeno svjetlo, ventilacija nije bila dobra. Branitelj je naveo da je predmetni odgovor bitan iz razloga prosudbe zakonitosti naredbe od strane policije.

Na upit branitelja da li je okrivljena dobila obrazloženje policije iz kojeg je razloga uhićena i privedena, ista je iskazala da nije.

Na pitanje tužitelja na koji način su htjeli iskazati protivljenje Vladi, odnosno iskazati nezadovoljstvo radom Vlade na što je okrivljena navela da su imali transparent te da su više puta pisali Ministarstvima i Vladi, ali nisu dobili odgovor. Branitelj je naveo da to nije važno jer se prosvjed može iskazati i konkludentnim radnjama odnosno na svaki način dostupan živom biću dok god nije nasilno. Branitelj Ivan Vrdoljak je skrenuo pozornost na dopis Ministarstava vanjskih i europskih poslova koji je dostavljen i u drugom predmetu ovoga suda na način da se referira u smislu da prosvjednici nisu znali o dolasku bilo kakve delegacije, da je prosvjed prekinut ranije u 10,17 sati i u konačnici da se radi o objektu sa više ulaza pa samim time nisu onemogućili pristup Ministarstvu što ukazuje na manjkavost samog optuženja.

Braniteljica Lina Budak je dalje navela da se nitko ne može izvući na način da tumači kako to nije nečiji problem kada vidi da se događaju stvari koje nisu u skladu sa osnovnim pravima svakog čovjeka.

Branitelj Ivan Vrdoljak se protivio saslušanju svjedoka navodeći da je to nesvrsishodno. Ističe da je gosp. HL predmetnog dana bio u Bruxellesu pa prema tome niti dolazak neke delegacije nije točan, a ujedno ništa od navedenog nije navedeno u optužnom prijedlogu.

Braniteljica Lina Budak je predložila izdvajanje iz spisa predmeta snimku o prepoznavanju kao dopunu optužnog prijedloga kao nezakonit dokaz budući da isto nije obavljeno u skladu sa ZKP-om.

Stranke su bile suglasne da se ne vrši ponovno reprodukcija snimke s čijim sadržajem su već upoznate u ranijim postupcima te da se ne sasluša ponovno policijski službenik LL budući da je isti također saslušan te je predloženo da se pribavi za potrebe ovog postupka njegov iskaz iz ranijeg postupka pod brojem Pp-5680/2025 od 13.5.2025.

Branitelj Ivan Vrdoljak se dalje protivio proširenju optužnog prijedloga budući da nema novih činjenica te da je tužitelj bio sa svim upoznat i mogao je odmah formirati optužbu kako treba. Istaknuo je da, u skladu sa tumačenjem Pakta, svaka restrikcija vezana za mjesto treba biti dobro odmjerena, obrazložena i opravdana.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u izvješće o uhićenju, u naredbu o određivanju mjere opreza, zapisnik o ispitivanju alkoholiziranosti br. 0149261, izvješće o postupanju i PE za okrivljenu iz koje je utvrđeno da ista do sada nije kažnjavana, podnesak braniteljice Line Budak uz fotografiju mjesta događaja, dopunu obrane po branitelju Ivanu Vrdoljaku, podnesak Ministarstva vanjskih i europskih poslova, USB stik na kojem se nalaze izvori na koje se poziva obrana te završni govor po branitelju AL i okrivljene osobno, izvršen je uvid u video snimku koju je tužitelj priložio u spis. Snimka je predočena i okrivljenici te braniteljima i na istu nisu imali primjedbi o čemu je sud sastavio transkript dok sud nije vršio uvid u iskaz svjedoka policijskog službenika LL u predmetu koji se kod ovog suda vodio po brojem Pp-5680/2025 iako su stranke bile suglasne da se radi načela ekonomičnosti i svrsishodnosti isti ne ispituje ponovo povodom istog događaja a sve iz razloga što je već na temelju obrane okrivljene i materijalnog dokaza u vidu audio-video snimke razvidno kakvu odluku bi valjalo donijeti te da saslušanje svjedoka nije neophodno za utvrđivanje potpunog činjeničnog stanja. U odnosu na izvješće o uhićenju, branitelj je osporavao osnovanost izvješća o uhićenju budući da za isto nije bilo osnova.

4. Iz izvješća o uhićenju vidljivo je da je okrivljenica bila uhićena 14. travnja 2025. u 10:10 sati, a puštena je na slobodu 15. travnja 2025. u 10,35 sati.

5. Iz zapisnika o ispitivanju prisutnosti alkohola u organizmu vidljivo je da okrivljenica nije bila pod utjecajem alkohola.

6. Iz izvoda iz prekršajne evidencije vidljivo je da okrivljenica nije prekršajno osuđivana osoba.

7. Uvidom u video snimku inkriminiranog događaja koju je tužitelj dostavio u spis vidljivo je da ista nosi naziv „Prosvjed ispred Ministarstva vanjskih i europskih poslova Zagreb 14.04.2025.“ Iz snimke koja traje 13:52 minute je vidljivo da na stepenicama na glavnom ulazu u Ministarstvo vanjskih i europskih poslova sjede ljudi u tri reda, u prvom redu odozdo nalazi se šestoro ljudi, u redu iznad njih također šestoro, a u gornjem redu petoro ljudi. Dvoje stoji sa lijeve strane ulaza i u rukama imaju razvučen transparent na kojem piše „Prekinite sve veze s Izraelom. Stop genocidu“. Neke osobe su maskirane – lice im je prekriveno maramom to jest šalom, a neke imaju otkriveno lice. Grupa skandira (nije vidljivo tko, koja osoba skandira odnosno ne može se točno vidjeti je li skandiraju one osobe koje imaju prekriveno lice) Što želimo?, Slobodnu Palestinu, kada? Sada, što se ponavlja više puta relativno glasno. S lijeve strane ulaza je vidljiva ploča sa natpisom Ministarstvo vanjskih i europskih poslova. Nakon toga prisutni skandiraju " N, N, gdje se kriješ, genocidu ruku miješ". Prisutno je fućkanje pojedinih osoba. Nakon toga je skandiranje "Izrael i Hrvatska, dva ratna zločinca". Nakon 01:36 trajanja snimke vidljivo je da muška osoba u prvom redu odozdo, prva s lijeve strane više ne sjedi na stepenicama, već se ustala i stoji s lijeve strane ulaza i drži transparent. Nakon 01:62 trajanja snimke pred skupinu izlazi muška osoba, nije u uniformi i predstavlja se skupini značkom i službenom iskaznicom, vidljiva je njegova radnja predstavljanja, ali se iskaznica ne vidi te se imenovani obraća skupini riječima „Dame i gospodo u ime I. Policijske postaje vi koji ste se okupili tu ispred glavnog ulaza u Ministarstvo vanjskih i europskih poslova pozivam vas da se raziđete jer u protivnom činite prekršaj iz članka 23. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira“. Njegove riječi se dobro čuju, a za vrijeme dok on govori skupina glasnije viče odnosno skandiraju „ HL, Radman srami se, ruke su ti krvave“. U 02:50 snimke je drugi poziv službene osobe istovjetan upućen skupini riječima „Pozivam vas da se raziđete", poziv je upućen skupini koja se okupila ispred glavnog ulaza jer da u protivnom čine prekršaj kako je već rečeno u prvom nalogu. Nakon toga navedena službena osoba ponovno izlazi pred skupinu te im priopćuje da su se oglušili o naredbu da se raziđu, da su počinili prekršaj iz članka 23. navedenog Zakona te da su uhićeni te da se pozivaju da sami pođu u prostorije I. Policijske postaje. Potom ih službena osoba obavještava odnosno upozorava da ukoliko sami ne pođu u Policijsku postaju da će nad njima biti upotrijebljena sredstva prisile. Nakon toga osobe skandiraju „free, free Palestina“, a potom dolaze pripadnici Interventne policije i jednu po jednu osobu nosi (četiri djelatnika policije jednu osobu) u policijsko vozilo. Cijelo to vrijeme prisutne osobe skandiraju „hapsite fašiste ne aktiviste“ i „ HL, D srami se, ruke su ti krvave“. Službena osoba poziva osobu koja stoji s lijeve strane ulaza da pođe bez primjene prisile u policijsko vozilo što KL i čini.

Nakon reproducirane video snimke koja je dostavljena ovom sudu kao i na temelju obrane okrivljenika te dovodeći sve navedeno u vezu s činjeničnim opisom djela prekršaja, sud nije neposredno saslušavao svjedoka LL budući da je na temelju obrane okrivljene i video snimke, ocijenio nepotrebnim neposredno saslušanje svjedoka smatrajući kako stanje spisa upućuje na zaključak da valja donijeti odluku kojom se optužba odbija iz razloga što postoje okolnosti koje isključuju prekršajni progon.

8. Iz podnesaka Ministarstva vanjskih i europskih poslova od 30. travnja 2025. i 09. svibnja 2025. vidljivo je da je Ministarstvo na traženje Suda dostavilo sljedeće podatke – Ministarstvo ima dva službena ulaza (Đorđićeva 4 i [adresa]), u Ministarstvo se može ući na kolni ulaz na adresi [adresa], ali samo sa vozilom sa posebnom dozvolom, prosvjednici su se okupili na adresi [adresa], što je službena adresa, navedeni protokolarni ulaz se koristi svakodnevno, na ulazu je raspoređen djelatnik osiguranja Ministarstva, a na vanjskom osiguranju ulaz štite policijski službenici, koristi se za ulazak državnih dužnosnika, posjeta stranih dužnosnika od kojih su neki štićene osobe pod zaštitom MUP-a, koristi se svakodnevno i prilično učestalo ovisno o diplomatskim aktivnostima, vrata na ulazu nisu bila zaključana, već su bila elektronski blokirana, navedenog dana u 11:00 sati je bio najavljen posjet jednog veleposlanika države članice EU što su preusmjerili zbog blokade na ulaz Đorđićeva 4, što je moglo prouzročiti negativne učinke, ulaz nije korišten za izlaske zbog blokade, a djelatnici osiguranja su preusmjeravali izlazak na ulaz Đorđićeva 4, zaposlenici Ministarstva, stranke i druge osobe, koriste ulaz Đorđićeva 4. Iz podneska Ministarstva od 09. svibnja 2025. navedeno je da u zgradi Ministarstva svakodnevno u prosjeku boravi oko 400 osoba, a ne raspolažu informacijom koliko je otprilike osoba tijekom prosvjeda preusmjereno na drugi ulaz. Prosvjed je trajao od 08:26 do 10:17 sati, a izazvao je neugodnost pri najavljenom službenom posjetu veleposlanika jedne EU države, pa je ulaz bio preusmjeren na Đorđićevu 4, čime je nanesena šteta ugledu službe vanjskih poslova, odnosno Republici Hrvatskoj.

9. Branitelj okrivljenice odvjetnik Klaudio Čurin je, u završnoj riječi, koja je dostavljena u spis u pismenom obliku zbog njene opsežnosti, naveo da nije dokazano postojanje prekršaja, te u cijelosti upućuje na sve navode koji su u sklopu obrane iznijeti u tijeku postupka. U izrazitoj mjeri upućuje na dosadašnju sudsku praksu kako domaću, tako i Europskog suda za ljudska prava, te navodi da se radilo o mirnom prosvjedu koji štiti Ustav RH i međunarodni ugovori kojih je Republika Hrvatska potpisnik, a ovom tumačenju se priklanja i braniteljica Lina Budak u podnesu koji je dostavljen sudu.

10. Na temelju obrane okrivljenice i provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da prema stanju dokaza u spisu predmeta treba donijeti presudu kojom se optužba odbija.

11. Okrivljenoj se optuženjem stavlja na teret da je kritične zgode na javnom mjestu narušavala javni red i mir na način da se nalazila u skupini sa još 16 građana, da su sjeli na stepenice ispred glavnog ulaza u zgradu Ministarstva vanjskih i europskih poslova, da je svojim tijelom onemogućila i blokirala ulazak i izlazak iz zgrade i pri tome vikala na sav glas riječi koje su vidljive u izreci ove presude pod točkom 1. te da nije postupila po zakonitoj naredbi policijskog službenika kojim je zatraženo da se maknu sa ulaza u Ministarstvo vanjskih i europskih poslova.

12. U svojoj obrani okrivljena se osporavala da bi počinila djela prekršaja koja su joj stavljena na teret optuženjem pozivajući se na svoje pravo zajamčeno Ustavom RH, Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te Međunarodnim Paktom o građanskim i političkim pravima čiji potpisnik je i RH kojima se osigurava pravo na javno okupljanje kao i na slobodu govora i mišljenja kao i na izražavanje svojih političkih uvjerenja.

13. Člankom 5. Ustava RH propisano je da u Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi s Ustavom i sa zakonom, te je svatko dužan držati se Ustava prava i poštivani pravni poredak Republike Hrvatske. Ustav RH u članku 14. propisuje da svatko u RH ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama, t eda su svi pred zakonom jednaki. Člankom 16. Ustava RH propisano je da se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi, te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. U članku 38. Ustava RH propisuje se da se jamči sloboda mišljenja i izražavanja misli, a u članku 42. Ustava RH propisano je da se svakom priznaje pravo na javno okupljanje i mirni prosvjed u skladu sa zakonom.

14. Europska Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u čl.10. kao jedno od temeljnih prava i sloboda jamči slobodu izražavanja, a u čl. 11. jamči slobodu okupljanja navodeći da svatko ima pravo na slobodu mirnog okupljanja, te se navedena prava neće ograničavati izuzev na način propisan zakonom i koji je neophodan u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, u cilju sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

15. Poveljom Europske unije o temeljnim pravima u čl. 12. jamči se svim građanima i rezidentima Europske unije sloboda mirnog okupljanja.

16. Prema Zakonu o javnom okupljanju (NN 128/99, 90/05, 139/05, 150/05, 82/11, 78/12, 114/22) prema čl. 1. svatko ima pravo na javno okupljanje pod uvjetima utvrđenim ovim Zakonom. Članak 2. propisuje da su javna okupljanja između ostalog mirna okupljanja i javni prosvjedi, čl. 3. st.1. propisuje da se jedino na temelju ovog Zakona mogu propisati ograničenja prava na javno okupljanje koja su nužna u demokratskom društvu radi zaštite sloboda i prava drugih ljudi, pravnog poretka, javnog morala i zdravlja, a sloboda govora i javnog nastupa na javnom okupljanju ograničena je zabranom svakog pozivanja i poticanja na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti. Čl. 4. st.1. istog Zakona propisuje da se mirnim okupljanjem i javnim prosvjedom podrazumijeva svako organizirano okupljanje više od 20 ljudi koje se održava radi javnog izražavanja i promicanja političkih, socijalnih i nacionalnih uvjerenja i ciljeva. Čl. 10. navedenog Zakona propisano je da se mirno okupljanje i javni prosvjed može održavati na svakom za to prikladnom prostoru, a čl. 9. st. 3. istog Zakona propisano je da se ne prijavljuju pojedinačni prosvjedi (Zakon ne definira što se smatra pojedinačnim prosvjedom – je li to prosvjed jedne osobe ili je to prosvjed skupine koja broji do 20 ljudi.) Čl. 11. st.1. istog Zakona propisano je da se mirno okupljanje i javni prosvjed ne smije održavati u blizini bolnica na način da ometa pristup vozilima hitne pomoći i remeti mir bolesnicima, u blizini dječjih vrtića i osnovnih škola, dok se u njima nalaze djeca, u nacionalnim parkovima i zaštićenim parkovima prirode, osim onog koji ima cilj promicanje zaštite prirode, na autocestama i magistralnim cestama na način kojim se ugrožava sigurnost cestovnog prometa, na drugim mjestima, ako bi se s obzirom na vrijeme, broj sudionika ili narav okupljanja moglo ozbiljnije poremetiti kretanje i rad većeg broja građana, te najmanje 10 metara od objekata u kojima su smješteni Hrvatski Sabor i Vlada RH i najmanje 20 metara od objekta u kojem je smješten Ustavni sud RH.

17. U dokaznom postupku utvrđeno je da se inkriminirani događaj dogodio u okviru mirnog okupljanja i javnog prosvjeda koji se održavao radi javnog izražavanja političkih uvjerenja i ciljeva, a kako se radilo o skupini koja je brojala manje od 20 osoba, nije postojala obveza prijavljivanja održavanja istog nadležnim organima kako to propisuje članak 9. Zakona o javnom okupljanju.

18. Iako tužitelj tijekom rasprave ističe da je obrana potpuno promašila srž cijelog procesuiranja okrivljene navodeći da policija niti u jednom trenutku nije osporavala pravo na okupljanje i javno izražavanje neslaganja pojedinih osoba sa politikom Vlade RH, već da se radi o činjenici da su prosvjednici blokirali ulaz u Ministarstvo vanjskih i europskih poslova pri čemu jesu vikali te su se oglušili na zapovijed policijskog službenika da se raziđu sa navedene lokacije, obrana je skretala pozornost da nije sporno da se okrivljena nalazila na ulazu u predmetno Ministarstvo zajedno sa još nekolicinom osoba i da su glasno izražavali svoje neslaganje sa politikom Vlade RH u odnosu na ratna zbivanja na području Palestine odnosno Gaze već da postoje okolnosti pod kojima je takvo njihovo ponašanje opravdano, predstavlja ostvarenje demokratskih prava svakog pojedinca zajamčena zakonom, Ustavom, Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda te Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima i ne ulazi u kažnjivu zonu remećenja javnog reda i mira.

19. Sporno je da li je okrivljena kao dio skupine do 20 ljudi, sjedeći na stepenicama Ministarstva vanjskih i europskih poslova i skandirajući riječi koje su joj stavljene na teret optuženjem ostvarila obilježja djela prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, a podredno i čl. 23. istog zakona ili se radi o ponašanju koje spada u mirno okupljanje i javni prosvjed radi ostvarenju temeljnih demokratskih prava koja su zajamčena najvišim pravnim izvorima. U tom smislu sud je itekako morao uzeti i razmotriti obranu okrivljene pri čemu je uzeo u obzir sve pravne izvore kao i sudsku praksu koju se obrana potrudila dostaviti sudu u vrlo širokom spektru.

20. Prilikom utvrđivanja bi li se, u konkretnom slučaju, radilo o predmetnim djelima prekršaja kako je to okrivljenoj stavljeno na teret ili je okrivljena svojim ponašanjem na aktivan način ostvarivala svoja temeljna demokratska prava, sud je uzeo u obzir odgovor na pitanje je li postojala ravnoteža između očuvanja javnog reda i mira s jedne strane i prava na okupljanje i prosvjed sa druge strane. Prema postojećim pravnim izvorima i sudskoj praksi domaćih sudova tako i Europskog suda za ljudska prava (odluke na koje se obrana i poziva), sud zaključuje da je ujednačen stav da svako ograničenje mirnih okupljanja i javnog prosvjeda mora imati opravdanje ili, kako se to često ističe, mora postojati ozbiljan stupanj izvjesnosti da će zadiranje u prava i slobode drugih biti prekomjerno, odnosno nerazumno. U konkretnom slučaju, unatoč činjenici da je okrivljena zajedno sa ostalim pripadnicima skupine tijelom blokirala ulaz u Ministarstvo te sjedeći na stepenicama izvikivala riječi kako je to navedeno u optuženju, izražavajući osudu i neslaganje za ratnim razaranjima u pojasu Gaze, stradavanjima ljudi te vanjskom politikom Vlade RH u pogledu navedenog, čime se jest nalazila na javnom mjestu i vikala, analizirajući optuženje koje je okrivljenoj stavljeno na teret i njezinu obranu, sud je zaključio da u konkretnom slučaju, postoje okolnosti koje isključuju prekršajni progon.

21. Temeljem svih okolnosti slučaja, sud je mišljenja da je utemeljena obrana okrivljene u kojoj navodi da se radilo o prosvjedu i mirnom okupljanju skupine ispod 20 osoba u kojem je ona, zajedno sa ostalim članovima, izražavala svoje nezadovoljstvo i uvjerenja i time ostvarivala svoje temeljno ljudsko i demokratsko pravo. Tijekom postupka je nesporno da se radilo o skupini koja je brojala manje od 20 osoba i koja je izražavala zajednička uvjerenja i neslaganja sa zbivanjima u pojasu Gaze i politikom Vlade RH, a za koju skupinu sud smatra da je bila organizirana jer je nelogično i neživotno da bi se spontano na istom mjestu i u isto vrijeme našlo 19 osoba sa istim uvjerenjima i ciljem. U tom okupljanju, iz sadržaja poruka koje su izvikivane nedvojbeno je da je istima izražavano nezadovoljstvo i neslaganje sa ratnim zbivanjima u Palestini pri čemu je nesporno da je skupina izražavala osudu za rat, za zločine, za mučenja, za stradavanja, za sve one pojave koje uništavaju i sramota su za cijelo čovječanstvo te pozivala na prestanak takvih ponašanja i razaranja, pozivala na slobodu i pravo na život svakog čovjeka. U tim porukama nema niti jednog elementa kojim bi okrivljena pozivala na nasilje, na mržnju, na nesnošljivost po bilo kojoj osnovi. U odnosu na izgovorene riječi nije nikako prekoračena ona granica koju postavlja Ustav, Konvencija i Pakt kada se neko djelovanje više ne može smatrati niti mirnim okupljanjem niti javnim prosvjedom već činom kojim se narušavaju prava drugih osoba, koje ima za namjeru poticanje na nasilje ili ometanje javnog reda i mira iz čega bi se moglo zaključiti da bi okrivljena počinila djelo prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Iako izgovorene riječi koje su navedene u optuženju imaju veliku težinu, iste su upućene politički aktivnim i javnim osobama koje samim time moraju biti spremne i na žešći oblik kritike. Iz provedenog postupka nije utvrđeno da bi bilo prisutnih građana koji bi bili uznemireni te ukoliko se tužitelj poziva na tu okolnost, valjalo bi evidentirati bar neke osobe u smislu provođenja personalnog dokaza koji bi potvrdio da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava drugih građana, do narušavanja njihovog mira ili mogućnosti ostvarenja njihovih prava. Prisutnost eventualnih prolaznika koji bi se našli u blizini još uvijek ne znači da su njihova prava bila ugrožena, osporavana ili da su oni na bilo koji način bili uznemireni niti je ta okolnost navedena u samom optuženju. Konkretno, čak i mogući prolaznici mogu promatrati djelovanje aktivista sa odobravanjem iako sami aktivno ne sudjeluju u prosvjedu. U kontekstu navedenog proizlazi pitanje jesu li se u činjenici da je skupina među kojom je bila i okrivljena, a odnosi se na opis da su sjedili na stepenicama ulaza u Ministarstvo i time priječili put ulaska i izlaska iz istog ostvarila obilježja prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. U pogledu navedenog, tužitelj u činjeničnom opisu nigdje ne navodi kome je okrivljena ili cijela skupina sjedeći na stepenicama ulaza u Ministarstvo priječila ulazak i izlazak, ne spominje da se radilo o vremenu kada se očekivao dolazak delegacije već je to utvrđeno tek dopisom Ministarstva kao odgovor na upit suda. U samom podnesku Ministarstva potvrđeno je da se ne radi o jednom ulasku u Ministarstvo budući da isto ima dva službena ulaza: Đorđićeva 4 i [adresa] pri čemu zaposlenici Ministarstva, stranke i druge osobe koriste ulaz iz Đorđićeve ulice pa samim time, opet provodeći test razmjernosti, drugim građanima i djelatnicima nije onemogućeno ostvarenje njihovih prava. Tijekom rasprave tužitelj se pozivao i na Uredbu o određivanju štićenih osoba, objekata i prostora te provođenju njihove zaštite i osiguranja koja u članku 6. navodi da nadležna ustrojstvena jedinica Ministarstva u okviru osiguranja i zaštite štićenih osoba, objekata i prostora provodi:

- operativno sigurnosno preventivne mjere;

- mjere neposrednog tjelesnog osiguranja;

- mjere motorizirane pratnje;

- unutarnje i vanjsko osiguranje objekata i prostora;

- mjere osiguranja trase kretanja;

- operativne i fizičke mjere u prometu;

- protueksplozijski pregled;

- zdravstveno-higijensko tehnološke mjere, a prema potrebi i druge mjere iz svoje nadležnosti

te iz već navedenog podneska Ministarstva proizlazi da je na ulazu na kojem su se nalazili prosvjednici raspoređen djelatnik osiguranja Ministarstva, a da na vanjskom osiguranju ulaz štite policijski službenici pa se postavlja pitanje: ako se radi o tako važnom ulasku sa posebnom regulacijom, na koji se primjenjuje Uredba o određivanju štićenih osoba, objekata i prostora te provođenju njihove zaštite i osiguranja, za koji postoji protokol po kojem se na istom uvijek nalazi djelatnik osiguranja Ministarstva, kako je onda moguće da je na taj isti ulaz, pored tolikog osiguranja, na stepenice sjelo više osoba? Valja istaknuti da je upravo člankom 10. Zakona o javnom okupljanju propisano da je mirno okupljanje i javni prosvjed može održavati na svakom za to prikladnom prostoru dok članak 11. specificira navedenu odredbu izričito navodeći gdje se isto ne smije održavati, a to je u blizini bolnica na način da ometa pristup vozilima hitne pomoći i remeti mir bolesnicima, u blizini dječjih vrtića i osnovnih škola, dok se u njima nalaze djeca, u nacionalnim parkovima i zaštićenim parkovima prirode osim onog koji ima cilj promicanje zaštite prirode, na autocestama i magistralnim cestama na način kojim se ugrožava sigurnost cestovnog prometa, na drugim mjestima ako bi se s obzirom na vrijeme, broj sudionika i narav okupljanja moglo ozbiljnije poremetiti kretanje i rad većeg broja građana te najmanje 10 metara od objekata u kojima su smješteni Hrvatski Sabor i Vlada RH i najmanje 20 metara od objekata u kojem je smješten Ustavni sud RH. U konkretnom slučaju ne radi se niti o jednom mjestu na kojem bi zakonom bilo zabranjeno mirno okupljanje i javni prosvjed. Obzirom na identitet ovog prosvjeda koji se odnosi upravo na izražavanje neslaganja sa vanjskom politikom Vlade RH, može se reći da se radi o prikladnom mjestu za izražavanje neslaganja i uvjerenja. U konačnici, i sam tužitelj navodi da do cijelog ovog postupanja policije ne bi došlo da su se prosvjednici pomakli samo koji metar dalje od ulaza, no uvidom u snimku koja je dostavljena sudu povodom postupanja policije prema predmetnoj skupini, vidljivo je da su isti pozvani maknuti se sa stepenica ulaza u Ministarstvo bez objašnjenja koje bi to drugo mjesto bilo prihvatljivije za njihovo skandiranje, vidljivo je da je istima rečeno da ako ne postupe po traženju čine prekršaj iz čl. 23. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira dok u odnosu na jednog od sudionika, FL, za kojeg se na snimci koja je sudu dostavljena od stane tužitelja, vidi da ne sjedi na stepenicama već stoji sa lijeve strane ulaza i drži transparent, a isti je također sudski procesuiran. Iz ovako utvrđenih činjenica proizlazi kontradiktornost u tumačenju cijelog događaja kao i navod da bi postupanje završilo da su se prosvjednici maknuli sa stepenica budući da upravo KL nije bio na stepenicama već lijevo od ulaza i time nije blokirao ulaz u Ministarstvo, a unatoč tome mu je rečeno da mora poći dobrovoljno ili će biti primijenjena sredstva prisile pa se postavlja pitanje iz kojeg razloga se prema njemu tako postupalo.

22. Valja istaknuti da je pravo na prosvjed, na mirna okupljanja jedno od temeljnih demokratskih prava. No, svakako da treba postojati ravnoteža između ostvarivanja tog prava i očuvanja javnog reda i mira pri čemu svaku pojedinu situaciju treba zasebno procijeniti. U tom smislu radi se procjena je li pravo kojim se ostvaruju demokratska prava ostvarivano na način kojim se prekomjerno i nerazumno narušavaju prava drugih. To ujedno znači da javni prosvjed kao takav i mirno okupljanje ne znači da se isto ima odvijati u tišini, u zakutku i da ne smije doći do nikakvog uznemiravanja drugih. Htjeli – ne htjeli, okupljanjima i javnim prosvjedima i jest cilj da se nekoga uznemiri, ali to ne smije biti na način koji će biti vezan u čin nasilja i mržnje ili će biti prekomjeran, već upravo suprotno, s ciljem da se nekoga čuje, da se razmisli o događanjima koja se u konačnici tiču svakog pojedinca u smislu humanosti i pacifizma. Tek ukoliko se okupljanjem potiče na nasilje, mržnju, netrpeljivost, može se govoriti da se takvim ponašanjem ulazi u kažnjivu zonu u kojoj postoji potreba penalizacije zbog očuvanja javnog reda i mira, javne sigurnosti, najviših načela i vrednota koje su uspostavljene u društvenom poretku i kao takve regulirane najjačim pravnim izvorima.

23. Prema tome, u optuženju nije navedeno da se inkriminirani događaj dogodio u tijeku javnog prosvjeda, dakle, u posebnim, a ne u redovnim okolnostima što je bitno za utvrđivanje prekršajne odgovornosti okrivljenice, jer su kriteriji za odlučivanje što ulazi u kažnjivu zonu čl. 13. navedenog Zakona u ta dva slučaja različiti. Nije navedeno u optuženju na koji konkretno način i sa konkretno kojim činjeničnim opisom je inkriminirani događaj doveo do zadiranja u prava i slobode drugih, je li to zadiranje bilo nerazumno, prekomjerno ili agresivno, te o kojim konkretnim pravima i slobodama drugih se radi. Pri tome treba imati na umu da je tu važno, odlučno i vremensko trajanje samog prosvjeda, a koje je u konkretnom slučaju trajalo cca 1,5 sat. Zakon o javnom okupljanju se nužno primjenjuje u konkretnom slučaju, jer je u dokaznom postupku utvrđeno da se radilo o javnom prosvjedu, a Zakon o javnom okupljanju je pozitivan propis RH koji regulira mirna okupljanja te javni prosvjed. Tužitelj u optuženju polazi od toga da se inkriminirani događaj dogodio u redovnim okolnostima što ne odgovara utvrđenom činjeničnom stanju pri čemu ne primjenjuje test razmjernosti između prava na javno okupljanje i mirni prosvjed s jedne strane i zadiranje u prava i slobode drugih (građana koji ne sudjeluju u prosvjedu) s druge strane, niti daje činjenični opis iz kojeg bi slijedilo da ostvarenjem navedenog događaja nastaje ozbiljan stupanj izvjesnosti da će zadiranje u prava i slobode drugih biti nerazumno ili prekomjerno. Sve naprijed navedene podatke o činjenicama koje su naprijed navedene optužni prijedlog ne sadrži, a o utvrđenju tih činjenica ovisila bi eventualna prekršajna odgovornost okrivljenice, a raspravljanjem o tim činjenicama i utvrđivanjem istih sud bi znatno izašao iz granica postavljenih optuženjem što sud nije ovlašten. Čak je i sam tužitelj naslovio dostavljenu snimku sa nazivom "Prosvjed ispred Ministarstva vanjskih i europskih poslova".

24. Iz svih provedenih dokaza proizlazi da se na navedenom javnom okupljanju nije radilo o pozivanju i poticanju na rat, uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu, vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti, na prosvjedu nije bilo učesnika, niti je to bila okrivljenica, koji bi se ponašali na način da bi nešto uništavali, bacali i slično, da bi bili naoružani ili da bi kritične zgode djelovali pod utjecajem alkohola ili drugog opojnog sredstva. Ako se uzme u obzir, a to upravo potvrđuje i praksa Europskog suda za ljudska prava, da miran prosvjed ne znači tihi prosvjed, a da ostvarenje prekršaja iz čl. 13. navedenog Zakona ne uključuje sadržaj izgovorenih riječi, već njihov intenzitet, glasnoću i jačinu, po niti jednom dokazu u spisu nije bilo moguće utvrditi da se u ovom slučaju ne radi o javnom prosvjedu. Nije sporno da su dva prosvjednika stajala uza zid zgrade sa lijeve strane ulaza gledano u pravcu ulaza i držala transparent sa natpisom "Prekinite sve veze s Izraelom, stop genocidu", što nije poruka koja znači poticanje na nasilje ili bilo što iz čl. 3. st.2. Zakona o javnom okupljanju, već upravo suprotno. Zakon jasno daje smjernice čime je sloboda govora i javnog nastupa na javnom okupljanju ograničena. Zakon propisuje da se mirno okupljanje i javni prosvjed može održavati na svakom za to prikladnom prostoru, s time što Zakon ne propisuje značenje tog prikladnog prostora i po čijoj ocjeni se procjenjuje ta prikladnost, da li sa aspekta prosvjednika ili sa aspekta građana koji nisu sudionici prosvjeda i koje prosvjed može u određenoj mjeri i ometati.

25. Sud je iz dokaznog materijala izdvojio dio snimke koju je tužitelj dostavio u spis odmah po kritičnom događaju 15. travnja 2025. godine u dijelu koji se odnosi na identifikaciju okrivljenika u policijskoj postaji, jer je prepoznavanje strogo formalna dokazna radnja, o istoj se sačinjava zapisnik, a navedena snimka u tom dijelu nije sukladna odredbama Prekršajnog zakona.

26. Sud nije prihvatio prijedlog tužitelja za dopunom optužnog prijedloga na ročištu 14. svibnja 2025. godine jer je tužitelj koristio svoje pravo proširiti optuženje neposredno na zapisnik od 15. travnja 2025. gdje je dopunio optužni prijedlog, dok dopuna od 12. svibnja 2025. u kojoj tužitelj samo ponovo dostavlja snimke događaja sud nije prihvatio budući da te dostavljene snimke ne pokazuju drugačije činjenično stanje od onog koje je u optuženju navedeno.

27. Iz cjelokupnog dokaznog postupka analizirajući sve dokaze i obranu okrivljenice, te činjenice koje nisu sporne, utvrđeno je da je prosvjed bio organiziran, a ne spontan jer se radi o skupini od 19-ero ljudi među kojima je bilo i stranih državljana i nije životnim za zaključiti da su se sa istim uvjerenjima i potrebom izražavanja svojih stavova i neslaganja slučajno svi našli u isto vrijeme i na istom mjestu. Osim toga, iz svih navoda obrane okrivljenice u ovom postupku i podneska braniteljice slijedi nespornim da su prosvjednici namjerno birali upravo navedeno mjesto za prosvjed što sasvim sigurno upućuje na to da je prosvjed bio organiziran, a ne spontan, da se iz riječi koji je okrivljena skandirala zajedno sa ostalim prosvjednicima, ne može zaključiti da se radi o porukama nasilja, mržnje i sl. ili poticanja na isto slijedom čega, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, ovaj sud smatra da nema mjesta za progon okrivljene kako to navodi tužitelj.

28. Kako je u postupku utvrđeno da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju prekršajni progon okrivljene, bez predmetno je i utvrđivanje odgovornosti za počinjenje prekršaja iz čl. 23. st.1. istog Zakona. Naime, ostalo je dvojbeno je li nalog službene osobe za razilaženjem skupine bio zakonit ili ne. U ovom postupku nije utvrđeno da je okrivljenica kritične zgode ostvarila prekršaj remećenja javnog reda i mira na način kako joj se stavlja na teret. Zbog toga nije bilo moguće utvrditi, obzirom na sadržaj optuženja da je nalog službene osobe za razilaženjem skupine bio zakonit, što je po ocjeni ovog Suda odlučna činjenica i bitna pretpostavka prekršajne odgovornosti okrivljenice za ovaj prekršaj.

29. Zbog svega navedenog odlučeno je kao pod točkom I.) izreke.

30. Kako je okrivljenica oslobođena optužbe, odlučeno je da svi troškovi prekršajnog postupka iz članka 138. stavka 2. točke 2-5. i t. 7. Prekršajnog zakona padaju na teret proračunskih sredstava Suda.

Zagreb, 2. listopada 2025.

Zapisničar

Viša sudska savjetnica, specijalist Ljiljana Novosel

Marijana Đurinac

Sutkinja

Maja Župančić Ukropina

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude okrivljenik, tužitelj, te osobe navedene u čl.192.st.1. Prekršajnog zakona imaju pravo žalbe u roku od 8 dana po primitku ove presude Visokom prekršajnom sudu Republike Hrvatske, u dva istovjetna primjerka, putem ovog suda, na adresu [adresa], bez naplate pristojbe.

Dostavna naredba:

1. okrivljenoj PL, [adresa]

2. braniteljici Lini Budak, Savska cesta 11/1, Zagreb

3. branitelju Ivanu Vrdoljaku, Masarykova 15, Zagreb

4. branitelju Klaudio Čurinu, Ilica 29, Zagreb

5. ovlaštenom tužitelju, PUZ, I. Policijska postaja Zagreb, Branimirova 4

6. spis, ovdje