Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-5243/2025

Zagreb

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Jasne Momirović, predsjednice vijeća, te Katice Lučić i Ivane Bosnić-Kovačić, članica vijeća, uz sudjelovanje Ksenije u svojstvu više sudske savjetnice - specijalistice kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika ĐŽ kojeg brani Duje Koceić, odvjetnik iz Splita, zbog prekršaja iz članka 229. stavka 1. podstavka 13. i stavka 2. i članka 228. stavka 1. podstavka 24. i stavka 2. Zakona o zaštiti prirode („Narodne novine“ broj: 80/13., 15/18., 14/19., 127/19., 155/23.), odlučujući o žalbi tužitelja Javna ustanova za upravljanje Park-šumom Marjan koju zastupa SŽ, odvjetnik iz [adresa], podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 4. travnja 2025., broj: Pp-672/2022, u sjednici vijeća održanoj 2. listopada 2025.,

r i j e š i o  j e

Prihvaća se osnovanom žalba tužitelja Javna ustanova za upravljanje Park-šumom Marjan i ukida pobijana presuda, te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 4. travnja 2025., broj: Pp-672/2022, na temelju odredbe članka 182. točke 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18., 114/22.), okrivljenik ĐŽ oslobođen je optužbe da bi počinio prekršaje iz članka 229. stavka 1. podstavka 13. i stavka 2. i članka 228. stavka 1. podstavka 24. i stavka 2. Zakona o zaštiti prirode, s obrazloženjem da djela za koje se okrivljenik optužuje na način kako je to činjenično opisano u izreci pobijane presude, a koja djela su jednako opisana u optužnom prijedlogu, po propisu nisu prekršaji.

2. Istom presudom određeno je da troškovi prekršajnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda.

3. Protiv navedene presude tužitelj je pravodobno podnio žalbu iz svih žalbenih razloga, navodeći u bitnom kako je prvostupanjski sud već prilikom ispitivanja optužnog prijedloga trebao utvrditi postoje li u optuženju sve odlučne činjenice koje predstavljaju konstitutivni element prekršaja za koje je optužen, pa ukoliko je takav nedostatak postojao, sud je trebao ranije, na način opisan člankom 161. stavkom 4. Prekršajnog zakona pozvati tužitelja na dopunu ili ispravak optužnog prijedloga, a što nije učinio. Isto tako sud nije primijenio niti članak 161. stavka 6. Prekršajnog zakona, a kojim se propisuje da ako sud ispitujući optužni prijedlog nađe da djelo koje se okrivljeniku stavlja na teret nije prekršaj, odmah će donijeti presudu kojom se oslobađa okrivljenik optužbe. Zbog navedenog, žalitelj smatra kako nakon tri godine postupka i četiri provedene glavne rasprave, sud nije niti bio ovlašten donijeti gore citiranu presudu, a nije niti moguće izmijeniti optužni akt jer bi se radilo o dodavanju takve protupravne količine u ponašanju okrivljenika da se mijenja pravni status tog dijela optužbe koju izmjenu sud ne bi smio prihvatiti. Nadalje, žalitelj ističe kako je optužni prijedlog imao sve konstitutivne elemente prekršaja po kojemu se moglo postupiti. U odnosu na prekršaj iz članka 229. stavka 1. podstavka 13. i stavka 2. Zakona o zaštiti prirode (a ne kako se to pogrešno navodi u žalbi iz članka 144. stavka 1.), žalitelj ističe da činjenica da u optužnom prijedlogu nije navedeno da za zahvat na zaštićenom području nije potrebno ishoditi akt kojim se odobrava građenje prema posebnom propisu kojim se uređuje gradnja, nije okolnost zbog koje to djelo ne bi bilo prekršaj, budući je u optužnom prijedlogu izrijekom navedeno da je okrivljeni inkriminirane prigode postupao bez ishođenog dopuštenja pa je jasno da se pod tim podrazumijeva i akt kojim se odobrava građenje prema posebnom propisu kojim se uređuje gradnja. U odnosu na prekršaj iz članka 228. stavka 1. podstavka 24. i stavka 2. Zakona o zaštiti prirode (a ne kako se to pogrešno navodi u žalbi iz članka 119. stavka 2.), žalitelj ističe da činjenica da u optužnom prijedlogu nije navedeno da bi okrivljenik provodio zahvat ili obavljao djelatnost kojim narušava obilježja zbog kojih je nekretnina na kojoj se provodi zahvat ili obavlja djelatnost proglašena park šumom, nije okolnost zbog koje to djelo ne bi bilo prekršaj, budući je u optužnom prijedlogu izrijekom navedeno da je postupio protivno Zakonu o zaštiti prirode, a upravo je tim zakonom propisan postupak i uvjeti za obilježja zbog kojih se pojedina nekretnina proglašava park šumom. Stoga žalitelj, predlaže ovom Sudu ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu, podredno, okrivljenika proglasiti krivim za prekršaje za koje se tereti.

4. Žalba je osnovana.

5. Razmatrajući predmet i ispitujući pobijanu presudu, ovaj Sud je utvrdio da nije bilo osnove za oslobađanje okrivljenika od optužbe iz razloga navedenih u pobijanoj presudi, a na što osnovano ukazuje žalitelj.

6. Naime, okrivljeniku je optuženjem stavljeno na teret što je „16. listopada 2021. u 11:00 sati na područje Park šume Marjan, na lokaciji Sedlo, na katastarskoj čestici [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], posjekao nedoznačeno stablo Alepskog bora promjera cca 20 cm, bez ishođenog dopuštenja i suprotno Zakonu o zaštiti prirode“, te je tom radnjom počinio prekršaje iz članka 229. stavka 1. podstavka 13. i stavka 2. i članka 228. stavka 1. podstavka 24. i stavka 2. Zakona o zaštiti prirode. Obrazlažući navedenu odluku prvostupanjski sud navodi kako je člankom 229. stavkom 1. podstavkom 13. Zakona o zaštiti prirode propisano da će se novčanom kaznom u iznosu od 15.000,00 do 25.000,00 kuna kazniti za prekršaj pravna osoba ako: „provodi zahvat na zaštićenom području, za koji nije potrebno ishoditi akt kojim se uređuje gradnja, bez dopuštenja ili protivno dopuštenju iz članka 144. stavka 1. ovoga Zakona“, dok je stavkom 2. citiranog članka propisana novčana kazna od 5.000,00 do 20.000,00 kuna za prekršaj iz članka 1. kada ga počine fizička osoba ili odgovorna osoba u pravnoj osobi. Člankom 144. stavkom 1. citiranog Zakona propisano je da „pravna i fizička osoba koja namjerava provoditi zahvat na zaštićenom području, za koji nije potrebno ishoditi akt kojim se odobrava građenje prema posebnom propisu kojim se uređuje gradnja, dužna je ishoditi dopuštenje“. Stoga prvostupanjski sud smatra da je u činjeničnom opisu prekršaja trebalo navesti da za zahvat na zaštićenom području, za koji nije potrebno ishoditi akt kojim se odobrava građenje prema posebnom propisu kojim se uređuje gradnja, a što je konstitutivni element bića prekršaja iz članka 229. stavka 1. podstavka 13. i stavka 2. Zakona o zaštiti prirode.

7. Nadalje, prvostupanjski sud obrazlaže i da je člankom 228. stavkom 1. podstavkom 24. Zakona o zaštiti prirode propisano je da će se novčanom kaznom u iznosu od 25.000,00 do 200.000,00 kuna kazniti za prekršaj pravna osoba ako: „provodi zahvat ili obavlja djelatnost koja narušava obilježja zbog kojih je proglašena park-šuma“, dok je stavkom 2. citiranog članka propisana novčana kazna od 7.000,00 do 30.000,00 kuna za prekršaj iz članka 1. kada ga počine fizička osoba ili odgovorna osoba u pravnoj osobi. Člankom 119. stavkom 2. citiranog Zakona propisano je da su „u park-šumi dopušteni zahvati i djelatnosti koje ne narušavaju obilježja zbog kojih je proglašena“. I u odnosu na ovaj prekršaj prvostupanjski sud smatra da sve odlučne činjenice u odnosu na ovu pravnu kvalifikaciju nisu izrijekom navedene u činjeničnom opisu prekršaja jer nije navedeno da je okrivljenik provodio zahvat ili obavljao djelatnost koja narušava obilježja zbog kojih je proglašena park-šumom, dakle, nije dovoljno samo napisati da je to suprotno Zakonu o zaštiti prirode.

8. Nadalje se napominje da je zakonski opis odnosno pravna kvalifikacija djela zapravo podvođenje odlučnih činjenica sadržanih u činjeničnom opisu pod biće odgovarajućeg prekršaja, stoga sve odlučne činjenice nužno moraju biti navedene isključivo u činjeničnom opisu prekršaja, a u nedostatku bilo kojeg konstitutivnog elementa bića prekršaja u činjeničnom opisu, opisana djela nisu prekršaji. Stoga su okrivljenici na temelju odredbe članka 182. točke 1. Prekršajnog zakona, oslobođeni optužbe.

9. Međutim, u ovom predmetu ovaj Sud je utvrdio kako je ovakav zaključak prvostupanjskog suda neosnovan. Ovo zato, jer se vezano uz sječu nedoznačenog stabla podrazumijeva da za takav zahvat, po samoj logici stvari, „nije potrebno ishoditi akt kojim se odobrava građenje prema posebnom propisu kojim se uređuje gradnja“, a isto tako u tom smislu dvojbeno je zahtijevati da se u konkretnom činjeničnom opisu navodi i dio zakonskog opisa odnosno da je „okrivljenik provodio zahvat ili obavljao djelatnost koja narušava obilježja zbog kojih je proglašena park-šumom“. Zbog navedenog, ovaj Sud smatra kako su zadovoljena propisana obilježja prekršaja iz navedene odredbe Zakona, a kao što to opravdano ističe i žalitelj i tako ostvareni uvjeti za vođenje prekršajnog postupka protiv okrivljenika i utvrđivanja svih potrebnih činjenica.

10. Trebalo je stoga, na temelju članka 206. Prekršajnog zakona, prihvaćanjem žalbe tužitelja ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Zagreb, 2. listopada 2025.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Ksenija Šupe Vukadinović v.r.

Jasna Momirović v.r.

Rješenje se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 6 otpravka: za spis, okrivljenika, branitelja okrivljenika, tužitelja i punomoćnika tužitelja.