Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-761/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanja Bađun kao predsjednice vijeća, Tatjane Ledinšćak-Babić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], DT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], HTF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], DTF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], KT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], RT iz H, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ST iz H, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], KTF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i RTF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćniku Marku Mijatu, odvjetniku iz Vodica, protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, OIB:52634238587, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, broj P-2233/2022-33 od 31. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 2. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, broj P-2233/2022-33 od 31. ožujka 2023. pod točkom I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tužitelja djelomično se odbija kao neosnovana a djelomično uvažava te se presuda Općinskog suda u Šibeniku, broj P-2233/2022-33 od 31. ožujka 2023.:

- potvrđuje pod točkom II. izreke za iznos troška od 1.518,02 EURA/11.437,50 kn sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom,

- preinačuje u preostalom dijelu točke II. izreke na način da se tuženica odbija s dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška u iznosu od 152,67 EURA/1.312,50 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovanim.

II. Trošak žalbe tužiteljima se ne dosuđuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev radi utvrđenja da su tužitelji suvlasnici nekretnine označene kao čkbr. [katastarska čestica] zgr. k. o. [katastarska općina], u naravi škola površine 142 m2, sukladno naznačenim suvlasničkim omjerima kao i da je pogrešno i bez pravne važnosti uknjižba navedene nekretnine kao javnog dobra, pa se tužitelji ovlašćuju zatražiti i ishoditi uknjižbu prava vlasništva na svoje ime i u svoju korist, uz istovremeno brisanje dotadašnje uknjižbe javnog dobra, dok je pod točkom II. izreke naloženo tužiteljima da tuženici naknade parnični trošak u iznosu od 1.670,69 EURA sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. ožujka 2023. pa do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobijaju tužitelji iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud istu preinači na način da se usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tuženici naknaditi tužiteljima troškove postupka.

3. U odgovoru na žalbu tuženica smatra da je prvostupanjski sud opravdano tužbeni zahtjev tužitelja odbio i da je pobijana odluka detaljno obrazložena, slijedom čega predlaže žalbu odbiti.

4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana samo u pogledu odluke o troškovima postupka.

5. Nesporno je među strankama da je čkbr. zgr. [katastarska čestica] nastala ucrtavanjem po prijavnom listu od 23. rujna 1980. na čestici zemljišta 3382 k. o. [katastarska općina], a da je navedena čestica zemljišta od 1913. imala status pomorskog dobra, da bi rješenjem Ministarstva pomorstva i infrastrukture od 10. prosinca 2010., zgrada koja je predmet ove parnice, a nastala na navedenoj čestici zemljišta, izašla iz obuhvata granica pomorskog dobra.

6. Kako je na osnovu provedenih dokaza sud utvrdio da su braća KTF (D i JT) tražili dozvolu za gradnju na dijelu čestice broj 3382 te da su isti dobili koncesiju za gradnju zgrade na dijelu navedene čestice uz uvjet "da se uljarica mora izgraditi do konca 1926." a da je pregledom spisa Direkcije pomorskog saobraćaja Kraljevine Jugoslavije broj 27805/38 utvrđeno da je u tom postupku braći KTF dana neograničena koncesija na podignutoj zgradi, sud zaključuje da su D i JT dobili u koncesiju dio pomorskog dobra za izgradnju uljarice, pa da već time, kako je zemljište na kojem je ona izgrađena u statusu pomorskog dobra, da jasno proizlazi da nisu dio nekretnine koja je imala status pomorskog dobra dobili u vlasništvo, obzirom da se prema pravnim pravilima OGZ-a građenjem na pomorskom dobru nije moglo steći vlasništvo niti dosjelošću.

7. Osim toga, sud navodi da sve i da su JT i VT građenjem stekli vlasništvo predmetne zgrade, da tužitelji u ovoj parnicu nisu dokazali da su JT i VT u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom te primjenom čl. 1. Zakona o dopuni Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina započeli postupak diobe zemljišne zajednice i da je isti završen zaključno do 6. travnja 1941., niti da su do 31. prosinca 1988. podnijeli pisani zahtjev za završetak diobnog postupka pokrenutog prije 6. travnja 1941., odnosno da je zatražen završetak diobnog postupka do 31. prosinca 1988.

8. Nadalje, kako sud utvrđuje da su navedene privatne osobe zgradu koristile do 1943. kada je izgorjela u bombardiranju za Drugog svjetskog rata, a da se nakon rata zgrada koristila u društvene svrhe (naizmjence kao škola, pa mjesna zajednica, pa opet škola a od 80-tih godina prošlog stoljeća u prizemlju da je bila mjesna trgovina), te da je nakon devastacije 1943. obnovljena radom mještana i sredstvima tadašnje države, s time da se prije devastacije zgrada sastojala od prizemlja i krovišta, a da je danas to katnica, s time da je kat sadašnje zgrade sagrađen istovremeno kada se zgrada obnavljala nakon Drugog svjetskog rata, sud zaključuje da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan i zbog činjenice da se radi o zgradi koja je u vrijeme građenja građena na dijelu pomorskog dobra, da su članovi zemljišne zajednice dobili koncesiju za gradnju zgrade na tom dijelu zemljišta, a ne i vlasništvo, te da nije bilo moguće po osnovu koncesije za građenje stjecati pravo vlasništva niti dosjelošću.

9. U žalbi tužitelji ponavljaju da su pravni prednici tužitelja braća D i JT te njihov otac K još početkom 90-tih godina 19. stoljeća o svom trošku nasipavali sporno područje, odnosno more ispred kuće u njihovom vlasništvu, te isto držali u svom posjedu i koristili, a da su u posjedu predmetnog područja ostali i po proglašenju istog pomorskim dobrom 1913., te su umjesto traženja naknade za nasip i povišicu vrijednosti zemljišta ušli u zakup navedenog zemljišta 1918. površine 50x50 m2. Isto tako ukazuju da je pravnom predniku tužitelja odlukom Direkcije pomorskog saobraćaja u Bakru 30. prosinca 1922. izdana koncesija na istom području radi gradnje uljare a da su pravni prednici tužitelja i prije, a posebno nakon proglašenja navedene čestice pomorskim dobrom, bili u sporu sa seoskim poglavarom vezano za dio navedene čestice koju su držali u svojem posjedu te da je povodom tog spora pred sudom vođeno više postupaka radi smetanja posjeda, u kojima je dokazano da su upravo oni, a ne seljani [adresa] nasipavali predmetno područje u dobroj vjeri pa je Direkcija pomorskog saobraćaja 11. kolovoza 1925. suzila koncesiju R na 341 m2, ali da su isti usprkos pritiscima, ishodili valjane građevinske dozvole i sagradili zgradu na predmetu spora koja je dovršena 1926. te su je koristili za osobne potrebe kao i za obavljanje gospodarske djelatnosti, da bi odlukom Direkcije pomorskog saobraćaja broj 27805/37 iz 1938. preinačena koncesija izdana 1922. s perioda od 30 godina na neodređeno vrijeme. Ukazuju na odredbe Uredbe sa zakonskom snagom o pomorskom javnom dobru (Službene novine Kraljevine Jugoslavije broj 104/39 – dalje: Uredba) koje sadržajno odgovaraju zakonskom članku XXV iz 1914. i to paragrafa 6. st. 1. i 2. iz kojih proizlazi da je ovlaštenik prava koncesije, odnosno povlastica, vlasnik prinovki i građevina koje je izgradio na pomorskom dobru za vrijeme trajanja koncesije i temeljem koncesije, pa smatraju da iz provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da koncesija izdana pravnim prednicima tužitelja nikada nije prestala. U prilog svojih teza o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelji posebno ukazuju na sadržaj izvještaja Odjela za prosvjetu i kulturu Narodnog odbora Kotara Šibenik broj 1405/54 od 24. studenog 1954. kojim Narodni odbor Kotara Šibenik izvještava Savjet za prosvjetu, nauku i kulturu Narodne Republike Hrvatske o stanju narodnih škola na dan 30. rujna 1954. pri čemu navode da su u [adresa] adaptirane i uređene zapaljene privatne zgrade, iz čega tužitelji zaključuju kako nedvojbeno proizlazi da je upravo sporna zgrada, nakon samovlasnog i nasilnog oduzimanja iz posjeda pravnih prednika tužitelja od strane jugoslavenske komunističke vlasti, bez ikakve odluke i pravne osnove korištena kao škola. Smatraju da činjenica da je sporna zgrada u kritično vrijeme bila u režimu privatnog vlasništva proizlazi iz sadržaja obraničkih presuda koje prileže spisu, a čiji sadržaj prvostupanjski sud nije cijenio, a iz kojih proizlazi da je zgrada navedenim presudama u dva navrata bila predmetom diobe iz čega se može zaključiti da je bila u privatnom vlasništvu. U odnosu na zaključak suda da su pravni prednici dobili koncesiju na pomorskom dobru tužitelji izričito tvrde da se radi o dozvoli za uporabu pomorskog dobra u površini od 341 m2 te da se ista uporaba ne odnosi na zemljišnu zajednicu nego na jasno određene fizičke osobe. Tvrde da su im pobijanom odlukom teško povrijeđena ustavna prava na pristup sudu te pravično i nepristrano suđenje pri čemu je sud prekoračio granice svojih ovlasti obzirom na zaključak suda da bi povlastica za gradnju zgrade bila izdana zemljišnoj zajednici koju tuženik nije isticao tijekom postupka, braneći tezu da su pravni prednici tužitelja na pomorskom javnom dobru izgradili građevinu, bili vlasnici istih za vrijeme trajanja koncesije, a kako građevinu nije bilo moguće otkloniti da su pravni prednici stekli pravo vlasništva zgrade slijedom čega smatraju da je tužbeni zahtjev valjalo usvojiti.

10. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima valja istači da u istoj nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013 i 89/2014 - dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019, s izuzecima iz članka 117. stavka 2. i 3. tog Zakona), na koju sadržajno ukazuju tužitelji, jer ista nema nikakvih nedostataka zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnosti i zakonitost iste, dok su razlozi o odlučnim činjenicama jasno određeni te bez proturječja sa stanjem spisa. Osim toga nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a obzirom je sud zakonito odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a neosnovane su tvrdnje tužitelja da su im pobijanom odlukom teško povrijeđena ustavna prava na pristup sudom te pravično i nepristrano suđenje koje tvrdnje ničim ne obrazlažu. Isto tako ovaj sud primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a nije našao da bi u istoj bila počinjena ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

11. Nadalje cijeneći da je nekretnina na kojoj je izgrađena zgrada od 1913. imala status pomorskog dobra, te da su pravni prednici tužitelja istu nekretninu dobili na uporabu te su se obvezali izgraditi zgradu koja će se koristiti za potrebe obavljanja uljarske djelatnosti, pa kako odredbe navedene uredbe na koju se pozivaju sami tužitelji jasno ukazuje da "takva povlastica daje ovlašteniku pravo da upotrebljuje pomorsko javno dobro u obimu i pod uslovima određenim u odnosnoj odluci pomorske vlasti, te da kad povlastica prestane da ovlaštenik nema pravo na odštetu a ako je izgradio što god na pomorskom javnom dobru da uzme natrag, a ako nije moguće da se prinovci i građevine smatraju pripadnošću pomorskog javnog dobra, ali nadležna vlast može tražiti od ovlaštenika da ih u svom trošku poruši u celosti ili delimično i povrati pomorsko javno dobro u ranije stanje", a kraj činjenice da su pravni prednici tužitelja vodili određene sudske sporove u svezi obima ovlaštenja, može se zaključiti da su znali da izgradnjom zgrade ne mogu steći vlasništvo iste niti vlasništvo navedenog zemljišta jer se ono ne može steći na pomorskom dobru, slijedom čega su potpuno netočni žalbeni navodi tužitelja da se iz tog zakonskog opisa navedenog paragrafa može zaključiti da je predmetna zgrada privatno vlasništvo te da su isti građenjem odnosno dosjelošću stekli vlasništvo iste obzirom da im je oduzet posjed zgrade tek 1947.

12. Isto tako, obzirom da nije sporno da je nekretnina koju su sagradili prednici tužitelja imala prizemlje i krov te da je izgorjela prilikom bombardiranja u Drugom svjetskom ratu pa je tijekom postupka utvrđeno da su ostali samo vanjski gabariti sagrađeni od kamena, a da je od strane tadašnje vlasti nakon Drugog svjetskog rata financirana obnova navedene zgrade radom mještana te je tom prilikom nadograđen još jedan kat, očito je da zgrada koja je predmet ovog postupka nije zgrada koju su sagradili prednici tužitelja i za koju tvrde da su vlasnici iste. Osim toga kraj činjenice da se nakon Drugog svjetskog rata predmetna zgrada koristila za potrebe škole i druge društvene svrhe nije odlučno za ishod ovog postupka tvrdnja tužitelja da im je oduzet posjed zgrade bez ikakvog pravnog temelja kao ni sadržaj Izvještaja Odjela za prosvjetu i kulturu Narodnog odbora Kotara Šibenik te obraničkih presuda koje ističu tužitelji, pa te žalbene navode ovaj sud stoga neće posebno ocjenjivati.

13. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijanjem žalbe tužitelja potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke.

14. Ispitujući pobijanu odluku o troškovima postupka ovaj sud je utvrdio, cijeneći činjenicu da je izostala žalba tuženice na odluku o troškovima postupka (sud je nezakonito troškove postupka obračunao sukladno vrijednosti boda od 10 kn, a ne 15 kn/1,99 EURA), da je prvostupanjski sud djelomično pravilno odlučio o troškovima postupka, osim što je za trošak pristupa na ročište 8. svibnja 2013. tuženici priznao trošak temeljem Tbr. 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12,103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje: Tarifa) iako je to ročište odgođeno prije početka raspravljanja, pa je tuženici valjalo za tu radnju priznati trošak sukladno Tbr. 9. toč. 5. Tarife i to u iznosu od 187,50 kn/24,89 EURA. Osim toga, kako tuženici sud nije priznao trošak za podnesak od 25. travnja 2016., 31. kolovoza 2021. i 31. ožujka 2021., a ista je zatražila trošak četiri podneska, pogrešno je tuženici stoga priznat trošak za dva podneska, već joj je trebalo dosuditi trošak jednog obrazloženog podneska, pa je ukupni trošak kojeg je trebalo dosuditi tuženici 11.437,50 kn/1.518,02 EURA.

15. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a djelomičnim odbijanjem žalbe tužitelja potvrditi odluku o troškovima postupka pod točkom II. izreke za dosuđeni trošak u iznosu od 11.437,50 kn/1.518,02 EURA dok je djelomičnim usvajanjem žalbe tužitelja valjalo preinačiti preostali dio točke II. izreke i tuženicu odbiti s dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 152,67 EURA/1.312,50 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovanim.

16. Trošak žalbe tužiteljima nije priznat jer su isti uspjeli samo u neznatnom dijelu u svezi odluke o troškovima postupka kao sporednog zahtjeva, za što na njihovoj strani nije nastao nikakav posebni trošak.

U Varaždinu 2. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun