Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: P-626/2024-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Anneliese Janeš-Mihoković, u pravnoj stvari tužitelja PŠ iz [adresa]-Strasse 215a, Njemačka, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Velimiru Galiću, odvjetniku iz Požege, D. Lermana 6, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po punomoćniju Damiru Metelko, odvjetniku iz Zageba, Lopašićeva 6, radi isplate, 1. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja PŠ koji glasi:

„1. Utvrđuje se, da je ništetna odredba članka 2 i 7 Ugovora o kreditu, broj 2402006-1031262160/51400607-5102986739 od dana 15.05.2006 koji je tužitelj PŠ iz [adresa], Erich-Ollenhauer-Strasse 215a Njemačka, zaključio sa tuženikom Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, 51029866379, koja glasi:

„ IZNOS KREDITA, točka 2=55.500,00 CHF protuvrijednost u kunama, obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. NAČIN VRAĆANJA

Otplata kredita je u 240 mjesečnih obroka, nakon prijenosa kredita u otplatu, Kredit dospijeva svakog prvog u mjesecu. Iznos anuiteta=303,07 CHF.

7. VALUTNA KLAUZULA

Povrat obveze iz ovog ugovora obračunati će se prema srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjena tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

2. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkischenank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, da tužitelju PŠ, [adresa], isplati iznos od 3.890,04 Eura, na ime stečenog bez osnove, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća do 31.srpnja 2008 godine, po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008 godine, do 31.srpnja 2015 godine, po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015 godine do 31.srpnja 2022 godine, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobre tekućom od 29.11.2011 godine, a od 1.kolovoza 2015 godine, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referetno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023 godine, pa do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima i da joj naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe i to na dolje navedene iznose kako slijedi:

-za iznos od 0,47 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2006 godine do isplate

-za iznos od 0,05 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.11.2006 godine do isplate

-za iznos od 4,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 06.11.2008 godine do isplate

-za iznos od 1,33 EUR sa z.z.kamatom počevši od 05.12.2008 godine do isplate

-za iznos od 9,57 EUR sa z.z.kamatom počevši od 08.01.2009 godine do isplate

-za iznos od 14,25 EUR sa z.z.kamatom počevši od 06.02.2009 godine do isplate

-za iznos od 15,80 EUR sa z.z.kamatom počevši od 06.03.2009 godine do isplate

-za iznos od 10,01 EUR sa z.z.kamatom počevši od 07.04.2009 godine do isplate

-za iznos od 11,22 EUR sa z.z.kamatom počevši od 06.05.2009 godine do isplate.

-za iznos od 9,73 EUR sa z.z.kamatom počevši od 05.06.2009 godine do isplate.

-za iznos od 7,64 EUR sa z.z.kamatom počevši od 06.07.2009 godine do isplate

-za iznos od 6,17 EUR sa z.z.kamatom počevši od 07.08.2009 godine do isplate.

-za iznos od 8,36 EUR sa z.z.kamatom počevši od 08.09.2009 godine do isplate

-za iznos od 6,74 EUR sa z.z.kamatom počevši od 07.10.2009 godine do isplate

-za iznos od 7,22 EUR sa z.z.kamatom počevši od 06.11.2009 godine do isplate

-za iznos od 7,80 EUR sa z.z.kamatom počevši od 08.12.2009 godine do isplate

-za iznos od 12,46 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.01.2010 godine do isplate

-za iznos od 15,04 EUR sa z.z.kamatom počevši od 05.02.2010 godine do isplate

-za iznos od 14,35 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.03.2010 godine do isplate

-za iznos od 19,32 EUR sa z.z kamatom počevši od 07.04.2010 godine do isplate

-za iznos od 21,96 EUR sa z.z.kamatom počevši od 07.05.2010 godine do isplate

-za iznos od 25,19 EUR sa z.z.kamatom počevši od 08.06.2010 godine do isplate

-za iznos od 32,60 EUR sa z.z.kamatom počevši od 07.07.2010 godine do isplate

-za iznos od 26,61 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.08.2010 godine do isplate

-za iznos od 44,61 EUR sa z.z.kamatom počevši od 08.09.2010 godine do isplate

-za iznos od 36,47 EUR sa z.z.kamatom počevši od 06.10.2010 godine do isplate

-za iznos od 36,13 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.11.2010 godine do isplate

-za iznos od 43,40 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.12.2010 godine do isplate

-za iznos od 54,27 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.01.2011 godine do isplate

-za iznos od 43,99 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.02.2011 godine do isplate

-za iznos od 46,22 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.03.2011 godine do isplate

-za iznos od 42,49 EUR sa z.z.kamatom počevši od 08.04.2011 godine do isplate

-za iznos od 53,12 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.05.2011 godine do isplate

-za iznos od 59,21 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.06.2011 godine do isplate

-za iznos od 63,15 EUR sa z.z.kamatom počevši od 08.07.2011 godine do isplate

-za iznos od 100,67 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.08.2011 godine do isplate

-za iznos od 63,72 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.09.2011 godine do isplate

-za iznos od 59,85 EUR sa z.z.kamatom počevši od 07.10.2011 godine do isplate

-za iznos od 57,21 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.11.2011 godine do isplate

-za iznos od 57,51 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.12.2011 godine do isplate

-za iznos od 62,62 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.01.2012 godine do isplate

-za iznos od 65,14 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.02.2012 godine do isplate

-za iznos od 65,54 EUR sa z.z.kamatom počevši od 08.03.2012 godine do isplate

-za iznos od 63,73 EUR sa z.z.kamatom počevši od 06.04.2012 godine do isplate

-za iznos od 64,92 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.05.2012 godine do isplate

-za iznos od 66,95 EUR sa z.z.kamatom počevši od 06.06.2012 godine do isplate

-za iznos od 64,23 EUR sa z.z.kamatom počevši od 06.07.2012 godine do isplate

-za iznos od 64,44 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.08.2012 godine do isplate

-za iznos od 62,00 EUR sa z.z.kamatom počevši od 07.09.2012 godine do isplate

-za iznos od 61,62 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.10.2012 godine do isplate

-za iznos od 64,80 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.11.2012 godine do isplate

-za iznos od 63,71 EUR sa z.z.kamatom počevši od 07.12.2012 godine do isplate

-za iznos od 65,25 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.01.2013 godine do isplate

-za iznos od 61,46 EUR sa z.z.kamatom počevši od 08.02.2013 godine do isplate

-za iznos od 41,60 EUR sa z.z.kamatom počevši od 08.03.2013 godine do isplate

-za iznos od 20,01 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.03.2013 godine do isplate

-za iznos od 43,35 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.04.2013 godine do isplate

-za iznos od 21,13 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.04.2013 godine do isplate

-za iznos od 51,80 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.05.2013 godine do isplate

-za iznos od 7,65 EUR sa z.z.kamatom počevši od 23.05.2013 godine do isplate

-za iznos od 38,62 EUR sa z.z.kamatom počevši od 07.06.2013 godine do isplate

-za iznos od 19,39 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.06.2013 godine do isplate

-za iznos od 38,82 EUR sa z.z.kamatom počevši od 05.07.2013 godine do isplate

-za iznos od 18,62 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.07.2013 godine do isplate.

-za iznos od 39,32 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.08.2013 godine do isplate

-za iznos od 19,23 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.08.2013 godine do isplate

-za iznos od 39,80 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.09.2013 godine do isplate

-za iznos od 19,83 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.09.2013 godine do isplate.

-za iznos od 42,41 EUR sa z.z.kamatom počevši od 07.10.2013 godine do isplate

-za iznos od 20,62 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.10.2013 godine do isplate

-za iznos od 41,55 EUR sa z.z.kamatom počevši od 08.11.2013 godine do isplate

-za iznos od 20,68 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.11.2013 godine do isplate

-za iznos od 43,03 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.12.2013 godine do isplate

-za iznos od 21,15 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.12.2013 godine do isplate

-za iznos od 41,13 EUR sa z.z.kamatom počevši od 08.01.2014 godine do isplate

-za iznos od 20,26 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.01.2014 godine do isplate

-za iznos od 43.59 EUR sa z.z.kamatom počevši od 07.02.2014 godine do isplate

-za iznos od 21,43 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.02.2014 godine do isplate

-za iznos od 44,11 EUR sa z.z.kamatom počevši od 07.03.2014 godine do isplate.

-za iznos od 21,78 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.03.2014 godine do isplate

-za iznos od 38,46 EUR sa z.z.kamatom počevši od 08.04.2014 godine do isplate

-za iznos od 21,52 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.04.2014 godine do isplate

-za iznos od 54,31 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.05.2014 godine do isplate

-za iznos od 77,69 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.08.2014 godine do isplate

-za iznos od 1,93 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.08.2014 godine do isplate.

-za iznos od 21,94 EUR sa z.z.kamatom počevši od 13.08.2014 godine do isplate.

-za iznos od 34,82 EUR sa z.z.kamatom počevši od 17.09.2014 godine do isplate.

-za iznos od 51,97 EUR sa z.z.kamatom počevši od 23.10.2014 godine do isplate

-za iznos od 59,49 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.11.2014 godine do isplate.

-za iznos od 59,68 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.12.2014 godine do isplate.

-za iznos od 4,35 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.01.2015 godine do isplate.

-za iznos od 37,91 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.01.2015 godine do isplate.

-za iznos od 17,24 EUR sa z.z.kamatom počevši od 13.01.2015 godine do isplate.

-za iznos od 47,75 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.02.2015 godine do isplate

-za iznos od 12,26 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.02.2015 godine do isplate

-za iznos od 52,87 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.03.2015 godine do isplate.

-za iznos od 7,14 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.03.2015 godine do isplate.

-za iznos od 57,22 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.04.2015 godine do isplate.

-za iznos od 3,64 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.05.2015 godine do isplate

-za iznos od 47,01 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.05.2015 godine do isplate

-za iznos od 153,40 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.06.2015 godine do isplate

-za iznos od 9,10 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2015 godine do isplate

-za iznos od 50,91 EUR sa z.z.kamatom počevši od 13.07.2015 godine do isplate

-za iznos od 60,01 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.08.2015 godine do isplate

-za iznos od 12,07 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2015 godine do isplate

-za iznos od 47,94 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.09.2015 godine do isplate

sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II Nalaže se tužitelju AŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, parnične troškove u iznosu od 1.625,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od dana donošenja presude 1. listopada 2025. pa do isplate, prema stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prije svega valja napomenuti da je predmetni spis ustupljen Općinskom sudu u Virovitici rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. 31 Su-409/2023-2 od 2. siječnja 2024.

2. Tužitelj PŠ je protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. podnio tužbu 8. svibnja 2023. navodeći da je sa tuženikom zaključio dana 15. svibnja 2006. Ugovor o kreditu, broj 2402006-1031262160/51400607-5102986739 za iznos kredita od 55.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, obračunata po srednjem tečaju tuženika i redovnom kamatom koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama odluke o kamatnim stopama banke, na rok otplate kredita od 240 mjeseci, koji kredit dospijeva svakog prvog u mjesecu, a anuitet je iznosio 303,07 eura.

2.1. Tužitelj navodi da su dana 25. ožujka 2016. parnične stranke sklopile Aneks broj

1., Ugovora o kreditu broj 5102986739 sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju – konverzija kredita, u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Navodi da je u točki 5. 2.Konverzija, stav 3, ugovoreno da : U skladu sa prethodnim stavcima i odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju utvrđuje se da po provedbi konverzije omogućene Korisniku kredita ZID ZPK, na dan naveden u zaglavlju ovog Aneksa postoji više uplaćeni iznos (pretplata) iz članka 1. ZID ZKP kojim je Zakon o potrošačkom kreditiranju dodan članak 19.c stavak 1.točka 5. u iznosu od 28.902,70 HRK, čije korištenje/isplata će se regulirati Sporazumom iz članka 7. koji je sastavni dio ovog aneksa. Kojim suglasno utvrđuju da su sve uplate ili nedostatak istih u razdoblju 1.10.2015. godine do dana navedenog u zaglavlju ovog Aneksa, u vezi podmirenja obveza iz Osnovnog ugovora, uzete u obzir pri izračunu iznosa iz ovog stavka.

2.2. Tužitelj navodi da je takvim postupanjem, a na način kako je to određeno u članku 1.Ugovora o kreditu, tuženik doveo do nerazmjera u pravima i obvezama, do nejednakosti u pravima i obvezama, tj. da nije savjesno i pošteno da sklopljeni pravni posao, tj. konkretni ugovor, jednu ugovornu stranu dovede do egzistencijalnih problema i narušavanja životnog standarda, što je suprotno moralu društva, te da to zasigurno nije bila prava volja tužitelja u trenutku zaključenja tog ugovora. Takvo postupanje tuženika je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja, te uz neodredivost promjenjive kamatne stope, što je u ukupnosti dovelo do nejednakosti u pravima i obvezama ugovornih strana i velikog povećanja rata kredita tužitelja, tužitelj smatra da je to dovoljan razlog za utvrđenje tih odredbi ugovora o kreditu ništetnom.

2.3. Tužitelj ističe da ga je tuženik primjenom odr. 1 i 7 Ugovora o namjenskom kreditu, a zatim i njenom neopravdanom naplatom, nezakonito i neosnovano stavio u neravnopravan položaj, protivno dolje navedenim zakonima. Tužitelj ističe da je Zakonom o obveznim odnosima u članku 3. određeno da sudionici ugovornog odnosa moraju biti ravnopravni, a člankom 4. da se sudionici kod ugovaranja moraju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, stoga smatra da jednostrana promjena ugovorenih obaveza svakako ne spada u obveznopravni odnos, niti je takav način određivanja obveza utemeljen na načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj je kod tuženika podigao namjenski kredit za kupnju kuće, a nakon sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu došlo je do promjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita.

2.4. Tužitelj se poziva i na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4.srpnja 2013.godine kojim je utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 2004.godine, do 31.prosinca 2008.godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i dalje. Ističe da je iz tog Ugovora o kreditu, razlika koju je tužitelj platio, nastala isplatama mjesečnih anuiteta primjenom valutne klauzule prema tečaju tuženice za CHF, odnosno razlika između iznosa koju je tužitelj trebao platiti prema početnom tečaju CHF i onog koji je stvarno platio zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu u ukupnom iznosu od 11.184,03 EUR/84.266,09 HRK.

2.5. Tužitelj smatra da je sklopljeni Dodatak ugovoru o kreditu, koji je između stranaka sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, tj Konverzija ništetna, obzirom na to da su u konverziju „ušle“ odredbe o valutnoj klauzuli (koja je bila ništetna) i promjenjivim kamatnim stopama koje su se mijenjale jednostranom odlukom banke (koja je bila ništetna), a ne početne postavke (početni isplatni tečaj i početna kamatna stopa), a što je uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjive kamatne stope bilo stvarno stanje koje se potvrđuje nepostojanjem podredno ništetnosti „Konverzije“.

2.6. Slijedom navedenog tužitelj ističe da je Ugovor ništetan pozivajući se na odredbe čl. 270. st. 1. ZOO-a iz razloga što je činidba nemoguća, i da je u konkretnom slučaju predmet Ugovora, konvertiranje CHF-a ništetan, kao i primjena ništetne kamatne stope, uz obrazloženje da je primjena valute CHF, a koji Ugovor je bio ništetan, bio glavni predmet konverzije, uz što je izmijenjena i ništetna cijena. Smatra da uslijed ništetnosti glavnog predmeta konverzije, a koje je ništetno stanje „ušlo“ u konvertiranje sukladno članku 324.st.1 ZOO-a, sklopljena konverzija ne može opstati, jer se iz nje ne mogu izvući nikakve početne postavke temeljem kojih bi ona mogla biti valjana. Tužitelj ne osporava da mu je tuženik utvrdio gore navedenu pretplatu, ali smatra da je ista učinjena protivno zakonu, tj. da je ništetna, a kako nije mogao dobiti od tuženika izračun te pretplate po mjesecima, bio je prisiljen podignuti ovu stupnjevitu tužbu.

2.7. Valja napomenuti da je tužitelj nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku po stalnom sudskom vještaku Lidiji Malčić u podnesku od 29. srpnja 2025. (str. 324-328) uskladio tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka na način kako je to pobliže navedeno u točci I. izreke ove presude, navodeći da povlači dio tužbenog zahtjeva od 7. svibnja 2023. gdje je zahtijevao utvrđenje ništetnosti točke 5. st. 3. Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu broj 5102986739 od dana 25. ožujka 2016. Tužitelj predlaže da sud u cijelosti usvoji tako precizirani tužbeni zahtjev i obveže tuženika na naknadu troškova ovog postupka prema troškovniku priloženog u spis.

3. U odgovoru na tužbu, tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, tijek zakonske zatezne kamate te ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, prigovor zastare, kao i prigovor da tužitelj nije dokazao da ima status potrošača.

3.1. Tuženik ističe da sud treba uzeti u obzir u ovome predmetu da su stranke dana 25. ožujka 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15), kojim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, navodeći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. godine nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P- 3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15.

3.2. Slijedom navedenog tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Tuženik ističe da VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum o konverziji, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH.

3.3. Isto tako tuženik navodi da slijedom navedenog VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Prema tome, tuženik smatra da u svim drugim slučajevima kao što je to kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.

3.4. Zaključno, tuženik navodi da je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, tuženik smatra da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Isto tako smatra da slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu, jer je odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva tako da tužitelju, kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču, nije moglo ostati nepoznato da je tečaj HRK u odnosu na CHF podložan promjenama.

3.5. Slijedom navedenog, tuženik navodi da, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što osporava u cijelosti, da tada ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 1.129,72 / EUR 149,95 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja).

3.6. Tuženik predlaže sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te da tužitelju naloži da naknaditi troškove ovog postupka.

4. Odlučujući prije svega o prigovoru mjesne nenadležnosti ovoga suda, sud nije prihvatio taj prigovor, i to iz razloga što u konkretnom slučaju odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da je za sve sporove iz Ugovora nadležan prvostupanjski sud sjedišta tuženikove podružnice, te time ostvari pogodnosti i bitno smanjene troškove. S druge srane, uzimajući u obzir i udaljenost između mjesta prebivališta tužitelja do Općinskog građanskog suda u Rijeci, čija je nadležnost ugovorena, ista bi kod tužitelja izazvala znatnije troškove dolaska na sud, kao i dodatno vrijeme, a time i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama. Iz navedenog razloga sud je odbio istaknuti prigovor kao neosnovan.

5. Dakle, predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje i ništetnosti odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu, broj 2402006-1031262160/51400607-5102986739, koji glasi „IZNOS KREDITA, točka 2, = 55.500,00 CHF protuvrijednost u kunama, obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. NAČIN VRAĆANJA, točka 7 Otplata kredita je u 240 mjesečnih obroka, nakon prijenosa kredita u otplatu. Kredit dospijeva svakog prvog u mjesecu. Iznos anuiteta =303,07 CHF. 7.VALUTNA KLAUZULA Povrat obveza izu ovog ugovora obračunat će se prema srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjena tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je P informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.", te za isplatom utužene svote, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka, te je valjalo odlučiti i o istaknutim prigovorima od strane tuženika.

6. Sud je izveo dokaz uvidom u Aneks 1. Ugovora o kreditu broj: 5102986739 (str. 6-12), u Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102986739 od 5. svibnja 2006. (str. 13-20), u postotak izloženosti ukupne devizne pozicije banke u odnosu prema jamstvenom kapitalu (str. 41), u deviznu poziciju u CHF u odnosu na ukupni jamstveni kapital 2004. godine – 2012. godine (str. 46), promotivni letak (str. 47-48), u priopćenje za javnost od 21. siječnja 2015. od HNB-a (str. 52-62), u izvod iz zapisnika s prve sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/04), održane 5. ožujka 2004. (str. 63), u obrazac za prihvat Izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (str. 111-112), u promotivne letke ERSTE banke (str. 113-120), u letke ERSTE banke (str. 123-134), u dopis Trgovačkog suda u Zagrebu od 7. lipnja 2013. (str. 135-137), u obrazac VR-1 izvješće o izloženosti o valutnom riziku u pojedinim valutama (str. 138), u obavijest o Izračunu konverzije kredita (str. 145-148), u izračun konverzije kredita broj 5102986739 na dan 30. rujna 2015. (str. 149-157), u obrazac za prihvat Izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (str. 158-159), u nacrt Aneksa broj XX ugovora o kreditu broj XXXXXXXXXX (str. 160-165), u letak s informacijama u EURIBOR-u i kretanju tečaja EUR (str. 166-167), u odluke Ustavnog suda RH (str. 168-203), u otplatni plan od 6. listopada 2011. (str. 210-212), u karticu prometa po kreditu (str. 213-217), u pregled prometa po partiji kredita 5102986739 na razdoblje od 6.6.2006.-29.9.2015. (str. 218-231), u plan otplate za kredit koji se otplaćuje u anuitetima (str. 284-287), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Lidije Malčić (str. 313-320), te dokaz saslušanjem AŠ kao stranke (str. 271- 272).

7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. i 25/13., , 89/14. i 70/19., dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.

8. U odnosu na istaknuti prigovor tuženika da tužitelj nema status potrošača, sud je isti ocijenio neosnovanim.

8.1. Naime, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (15. svibnja 2006.) na snazi su bile odredbe ZZP/03, koji pojam potrošača definira u odredbi članka 3. tako da propisuje da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

8.2. Nadalje, iz dostavljenog Ugovora o kreditu (str. 13-20), nedvojbeno proizlazi da se radi o stambenom kreditu građana preko 3 godine za kupnju nekretnine, i da je u njemu kao korisnik kredita naveden kao fizička osoba – PŠ (tužitelj), bez navođenja da to čini kao samostalni poduzetnik, obrtnik ili u poslovne svrhe, a i iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetna nekretnina koja je u naravi kuća kupljena kako bi njegova obitelj živjela u njoj, i da je u to vrijeme bio zaposlen u firmi TROHA DIL PVC stolarija u Bjelovaru.

8.3. S obzirom na navedeno potpuno su neutemeljene tvrdnje tuženika da navedeni ugovor nije potrošački ugovor, te da se tužitelj pozivom na odredbu čl.502.c ZPP-a, nema pravo pozivati na pravna utvrđenja i stavove izražene u pravomoćnim odlukama donesenim u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Upravo je na tuženiku kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor – ugovor o kreditu koji je tužitelj zaključio 2006. godine sa tuženikom, a on to ničime nije dokazao.

9. U odnosu na tuženikov prigovor zastare treba reći da se u konkretnom slučaju radi o tražbini iz restitucijskog zahtjeva za dano u izvršenju ništetnih ugovornih odredbi (kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), pa se na zastaru te tražbine primjenjuje opći rok zastare od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO/05. Neutemeljene su tvrdnje tuženika da se u konkretnom slučaju ima primijeniti rok zastare od tri godine, tj. za povremene tražbine ili naknadu štete. Naime, riječ je o restitucijskom zahtjevu, slijedom toga, rok za zastaru iznosi pet godina (opći zastarni rok), a ne tri godine, s time da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, a što je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju ništetne ugovorne odredbe ukoliko nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u ugovor o zajmu što ga je sklopio. Polazeći od navedenog, u svim predmetima u kojima se na temelju odredbe članka 502.c ZPP primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kad je riječ o tražbini pretplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, počinje teći od 14. lipnja 2018. godine, time da nije sporno da je tužitelj podnio tužbu u predmetnoj parnici 7. svibnja 2023., pa nema spora da, računajući od 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe u ovom predmetu, nije protekao rok zastare od 5 godina.

10. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio slijedeće činjenice:

- da su stranke 15. svibnja 2006. zaključile Ugovor o kreditu, broj 2402006- 1031262160/51400607-5102986739 za iznos kredita od 55.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, obračunata po srednjem tečaju tuženika, i redovnom kamatom koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama odluke o kamatnim stopama banke, na rok otplate kredita od 240 mjeseci, koji kredit dospijeva svakog prvog u mjesecu, a anuitet je iznosio 303,07 eura,

- da se radi o stambenom kreditu za kupnju nekretnine,

- da je tužitelj kao korisnik kredita bio upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalo uslijed promjene tečaja i kamatne stope,

- da je za vrijeme trajanja otplate kredita tuženik doista samostalno mijenjao kamatnu stopu,

- da se je tijekom otplate kredita tečaj CHF u odnosu na HRK višekratno mijenjao, neko vrijeme je blago padao da bi potom narastao,

- da stranke o ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao ni o valuti uz koju je vezana glavnica CHF, nisu pojedinačno pregovarale, pa su one stoga uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tužitelja u konkretnom slučaju, koje odredbe su unaprijed bile formulirane od strane tuženika, tako da tužitelj zbog toga nije imao utjecaja na njihov sadržaj, jer se je radilo o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika kao trgovca,

- da su stranke dana 25. ožujka 2016. sklopile Aneks broj 1., Ugovora o kreditu broj 5102986739 sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR,

- da je Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošačaustao dana 4. travnja 2012. protiv više banaka, uključujući i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu s tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a predmet je vođen pod poslovnim brojem P-1401/12,

- da je u tom je predmetu Trgovački sud u Zagrebu donio presudu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojoj se utvrđuje kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo,

- da je navedena prvostupanjska odluka djelomično potvrđena (u dijelu glede promjenjive kamatne stope) i preinačena (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.;

- da je odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.;

- da je protiv navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak;

- da je potom Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući ponovo o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. djelomično ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (glede valutne klauzule u CHF) te mu vratio predmet na ponovno suđenje u tom dijelu;

- da je nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2021 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF;

- da je odlučujući povodom revizije tuženika, Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženika, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- da je u konačnici, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno utvrđeno kako je, između ostalih, i predmetni tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, i to:

- 1. u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i

- 2. u istim ugovorima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- da je tuženik povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je i u predmetnom ugovoru o kreditu uglavio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena jedna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- da je nakon stupanja na snagu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/2015, dalje ZID ZPK/2015) stranke, u konkretnom slučaju, 25. ožujka 2016. zaključile Aneks br.1 Ugovora o kreditu, to jest konverziju kredita, kojim su prvobitni ugovor izmijenili u kredit s valutnom klauzulom u eurima, a preplate s osnova nepoštenih odredbi su prebijene s budućim anuitetima otplate kredita, sukladno novom otplatnom planu,

- da je na temelju Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Lidije Malčec iz Bjelovara utvrđeno da je u razdoblju od kolovoza mjeseca 2006. do konverzije kredita u rujnu 2015. prebijena ukupna razlika zbog promjene tečaja CHF u iznosu od 28.192,91 HRK (3.741,84 EUR) i da ukupno, isključivo pozitivna razlika zbog promjene tečaja CHF, iznosi 29.309,49 HRK (3.890,04 EUR) te da su sve uplate tužitelja uključene u izračun konverzije koja je provedena sukladno zakonskim odredbama ZID ZPK/2015). Takav nalaz i mišljenje vještakinje sud u cijelosti prihvaća jer je isti stručan, jasan i detaljno obrazložen, a i same stranke nisu imale primjedbi na isti.

11. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, utvrđeno je kako postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule u CHF te jednostrano promjenjive kamate u prvobitnom ugovoru o kreditu nije bilo nužno niti dopušteno, a kako je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te da iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, to je o njima valjalo odlučiti primjenom odredaba čl. 324. st. 1. ZOO.

12. To proizlazi iz meritornih presuda, u dijelovima u kojima su postale pravomoćne, Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev 221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača. Kao i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. U konačnici je, kako kad i kako u kojem dijelu, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 postala pravomoćna u dijelovima u kojima je utvrđeno da su nepoštene i ništetne dvije ugovorne odredbe, ona o jednostrano promjenjivoj redovnoj kamati, kao i ona o valutnoj klauzuli u CHF.

13. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

14. Ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već potrošaču moraju biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja, koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz dotične ugovorne odredbe za njega proizlaze.

15. Ugovorne odredbe kojima je u ugovorima o potrošačkim kreditima "ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak", je odlukama viših sudova ocijenjena nepoštenom i ništetnom. Najprije u sad pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potom u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 3. listopada 2017. kojom je potvrđena dotična prvostupanjska odluka nižeg suda. Potom je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. odbijena revizija tuženih banaka u tom dijelu. U navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske se navodi kako je dotični uglavak kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, a u svezi sa sklapanje tih ugovora o kreditu sa ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom te banke, i to zato jer su:

- ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- tužene banke kao trgovci bile su svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima,

- te su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, zbog čega su obje odredbe nepoštene i stoga ništetne.

16. Ali samim time što su ništetne ove dvije odredbe predmetnog ugovora o kreditu nije ništetan i čitav ugovor. O tome je pravorijek dao Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje VSRH) u odluci poslovni broj Rev 820/2023 od 23. ožujka 2024. donesenoj u istovrsnoj parnici kad je na revizijsko pitanje odgovoreno ovako: "Ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge."

17. U tom smislu valja naglasiti da se ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz članka 1022. stavka 2. u vezi s člankom 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženik kao banka stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi. Stoga predmetni Ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati (i bio je opstao do konverzije).

18. Uzimajući u obzir da ništetnost djeluje ex tunc u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i da ugovorna odredba koja je ništetna ne proizvodi pravni učinak, jer za ništetnu odredbu vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala, za ocjenu osnovanosti zahtjeva u konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje - da li ništetne ugovorne odredbe iz čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu, nakon što je sklopljen Aneks broj 1. Ugovora o kreditu, proizvode ikakav pravni učinak na tužitelja kao potrošača jer bi tužitelj u slučaju potvrdnog odgovora na to pitanje, imao pravo na restitucijski zahtjev po osnovu ništetnih odredaba.

19. Prije svega valja ukazati da je u oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava, VSRH dao sljedeći odgovor: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli." Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

20. Nakon što je sklopljen Dodatak ugovora o kreditu tužitelje ne obvezuje ugovorna odredba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz čl. 7. Ugovora o kreditu jer je ta ugovorna odredba izmijenjena na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ispunjenje kreditne obveze ugovoreno s valutnom klauzulom u EUR, a ne obvezuje ga niti ugovorna kamata koja je mijenjana jednostranom odlukom tuženice iz čl. 2. Ugovora o kreditu s obzirom da je ta nepoštena ugovorna odredba izmijenjena na način da je za svo ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

21. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem sporazuma o izmjeni ugovora o kreditu stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom ugovora o kreditu, a preplaćeni iznos za namirenje budućih anuiteta. Kako je u konkretnom slučaju konverzija nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, to znači da su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u CHF.

22. U pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužitelj platio tuženiku (i) na ime nepoštenih ugovornih odredaba koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, iskorišteni za ispunjenje obveze tužitelja koja se sada temelji na valjanom Aneksu broj 1. Ugovora o kreditu, ovaj sud je zaključio da je sklapanjem Aneksu broj 1. Ugovora o kreditu postignut restitucijski učinak za tužitelja u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu, unatoč tome što ZID ZPK/15 ne propisuje (izričito) da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu vraćaju tužitelju ili da za njega imaju restitucijski učinak. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje učinjenih uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate, pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF korištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR vraćala potrošaču.

23. Dakle, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužitelj je restituiran s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i to na način da ga iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njegovu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Aneksom broj 1. Ugovora o kreditu (restitucijsko pravo je de facto konzumirano). Utuženi iznos više nije u imovini tuženice bez pravne osnove, nego je u imovini tuženika temeljem ispunjenja obveze tužitelja koja proizlazi iz valjane pravne osnove, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za isplatu temeljem stečenog bez osnove iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05.).

24. Vezano uz shvaćanje da u vrijeme sklapanja Dodatka ugovora o kreditu valutna klauzula u kolektivnom sporu nije utvrđena ništetnom pa da se nisu mogli odreći prava na obeštećenje kada nisu znali da na to imaju pravo, odnosno da je valutna klauzula utvrđena nepoštenom i ništetnom tek presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 10. lipnja 2018., VSRH je u rješenju broj Gos- 1/2019 izrazio pravno shvaćanje, koje prihvaća i ovaj sud, a koje glasi: "Na te prigovore treba odgovoriti da je pobuda načelno irelevantna za valjanost ugovora (st. 1. čl. 273. ZOO/05). Ipak, prema st. 2. čl. 273. ZOO/05 ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je drugi ugovaratelj znao ili morao znati ugovor će biti bez učinka. Naime, po navedenom općem zakonskom uređenju pobuda kao subjektivni, unutarnji čimbenik volje, da bi bila nedopuštena kod naplatnih ugovora bi morala biti ne samo nedopuštena jer je npr. zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani, već se traži da je drugi ugovaratelj to znao ili morao znati. U predmetnoj situaciji upravo banke kao kreditne institucije su bile obvezne po prisilnom propisu pozvati korisnike kredita i upoznati ih o izračunu konverzije, dok su potrošači imali dispoziciju u ostavljenom im roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz EUR ili zadržati važeće stare kredite vezane uz CHF. Prema tome, radi se o novom posebnom zakonskom uređenju u kojem se i zbog toga ne mogu primijeniti pravila općeg obveznog prava o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, bez obzira na to što je tek naknadno pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnica vezane uz švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/93) i nastavno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu - cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e. Sukladno prethodno rečenom ne može se govoriti ni o postojanju zablude, odnosno zablude s obilježjem prijevare na strani kreditnih institucija u odnosu na potrošače, pri čemu valja dodati da pravna posljedica bitne zablude i prijevare nije ništetnost već pobojnost ugovora."

25. Uz primjenu Direktive 93/13/EEZ valja istači da je Sud Europske unije dao tumačenje o primjeni Direktive 93/13 u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64., u skladu s praksom tog Suda koji je više puta do tada ocjenjivao vremensku primjenjivost Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Europskoj uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od **.**.2014., A, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25. i od 3. srpnja 2014., R, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.), protumačivši da Direktiva 93/13/EEZ nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive. Kako je u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, te da tumačenje Suda Europske unije izraženo u presudi C-567/2020 obvezuje sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već protumačio Sud Europske unije u svojoj odluci, to navedeno tumačenje obvezuje sudove koji odlučuju u ovom postupku. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13/EEZ) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021.

25.1. U konkretnom slučaju između stranaka tijekom postupka nije bilo sporno da je predmetni Aneks broj 1. Ugovora o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu. S tim u vezi, valja istaći, da se odredbe glave II. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP) koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba članka 49. stavka 5. ZZP. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba stavka 1. članka 49. ZZP prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U naprijed opisanim okolnostima, posebno imajući na umu da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovoru o kreditu, mišljenje je ovog suda da u smislu odredbi članka 19.c stavka 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule, u kojoj je denominiran, i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u €, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZID ZPK/15.

25.2. Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značaja i to da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15 imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. Imajući na umu sve naprijed navedeno, ovaj sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

26. Na temelju svih iznesenih razloga sud smatra kako je obveza kreditora (tuženika) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu.

27. Zaključno, Aneks broj 1., Ugovora o kreditu broj 5102986739, koji je pravni posao, kojim je izvršena konverzija, odnosi se na konvertiranje Ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka, i u dijelu valutne klauzule kao i u dijelu kamatne stope, i prema ocjeni suda njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu, različitu od Ugovora o kreditu u CHF koji je bio predmet konverzije, i temeljem kojeg su se tužitelj (dobrovoljno), i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Riječ je o pravnom poslu kojeg je tužitelj prihvatio, a koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom Zakonom propisanih sankcija, i kojim su stranke, po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije izvršene konverzije.

27.1. Prema tome, u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, imajući u vidu odredbe čl. 167. ZOO, sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, jer je tužitelj u sporazumu sa tuženikom kao kreditorom pristao da se preplaćeni novčani iznos upotrijebi za plaćanje budućih anuiteta umjesto isplate. Naime, tužitelj je svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju, mada je imao i mogućnost ne prihvatiti konverziju i podnijeti tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog Ugovora o kreditu sklopljenog 15. svibnja 2006. i zahtijevati isplatu po osnovu ništetnosti navedenih odredbi Ugovora o kreditu. Sud zaključuje da je tužitelj sklapanjem Aneksa broj 1., Ugovora o kreditu 5102986739, kojim je taj Ugovor konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ugovorno riješio pitanje iznosa kojeg je preplatio radi neosnovanog povećanja stope Ugovorne kamate i promjene tečaja, jer su ti iznosi tužitelju priznati i uračunati u povrat kredita, sada s valutnom klauzulom u EUR, a kako to proizlazi i iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Lidije Malčić.

28. Iz navedenih razloga sud je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja i presudio kao u točci I izreke presude.

29. Odluka o troškovima ovog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP jer je tuženik u cijelosti uspio u ovoj parnici, a trošak tuženika u iznosu od 1.625,00 eura odnosi se na nagradu punomoćnika tuženika za sastavljanje odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura, za sastavljanja žalbe od 28. veljače 2024. u iznosu od 100,00 eura, za zastupanje na ročištima 25. veljače 2025., 28. ožujka 2025. i 1. listopada 2025., za svako u iznosu od 200,00 eura, za sastavljanje podnesaka od 27. svibnja 2025., 14. kolovoza 2025., za svako u iznosu od 200,00 eura, na PDV od 25% godišnje koji iznosi 325,00 eura, a sve to prema Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15: dalje – OT). Na dosuđeni parnični trošak tuženik ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu sukladno odr. čl. 29. st. 2. ZOO-a tekućom od dana donošenja presude 1. listopada 2025. pa do isplate. Iz navedenih razloga o troškovima ovog postupka odlučeno je kao u točci II izreke.

30. Radi navedenog presuđeno je kao u izreci presude.

U Virovitici 1. listopada 2025.

Sutkinja:

Anneliese Janeš-Mihoković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno, u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje viši nadležni sud.

Dostaviti:

1. Odvj. Velimir Gajić, Požega, D. Lermana 6

2. Odvj. Damir Metelko, Zagreb, Lopašićeva 6