1

Poslovni broj: UsI-1289/23-7

 

 

          

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice: T. L. iz Z., zastupana po opunomoćenici J. T., odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Z., radi poništavanja rješenja, 18. rujna 2023. godine

 

 

p r e s u d i o j e

 

 

              Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-03/22-01/03197003165, URBROJ: 341-99-05/3-22-5647 od 02. veljače 2023. godine, kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troška upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

 

Tužiteljica tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 02. veljače 2023. godine, kojim je odbijena njezina žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 26. srpnja  2022. godine. Tim prvostupanjskim rješenjem je tužiteljici počevši od 01. listopada 2015. godine priznato pravo na obiteljsku mirovinu i uspostavljena isplata te mirovine iza njezine majke K. K., preminule 12. svibnja 1994. godine. Pravo na obiteljsku mirovinu je tužiteljici priznato na temelju čl. 69. st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19 i 84/21 - ZMO), zbog utvrđenog potpunog gubitka radne sposobnosti koji je nastupio još prije smrti njezine majke.

Tužiteljica u tužbi i u toku upravnog spora ističe da joj je 2001. godine nezakonito bila uskraćena isplata obiteljske mirovine iza majke, s obzirom na to da joj je potpuni gubitak radne sposobnosti nastupio još 1994. godine pa joj je stoga obiteljsku mirovinu sada trebalo priznati u kontinuitetu od 2001. godine nadalje. Smatra da joj je pravo na obiteljsku mirovinu sada priznato sa zakašnjenjem od preko šest godina od dana podnošenja novog zahtjeva za ponovnu uspostavu prava na isplatu obiteljske mirovine.

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev.

Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Nesporno je da je tužiteljici rješenjem od 14. lipnja 1994. godine bilo priznato pravo na obiteljsku mirovinu iza majke K. K., preminule 12. svibnja 1994. godine.

Tužiteljici je tada pravo na obiteljsku mirovinu bilo priznato s obzirom na činjenicu da je imala 18 godina i da se tada još nalazila na redovitom školovanju.

Rješenjem od 23. kolovoza 2001. godine je određeno da tužiteljici s danom 03. srpnja 2001. godine prestaje pravo na obiteljsku mirovinu, jer je navršila 26 godina života. Tužiteljica se nije žalila na to rješenje.

Tužiteljica je 15. ožujka 2016. godine podnijela novi zahtjev za priznanje prava na obiteljsku mirovinu (a ne zahtjev za ponovnu uspostavu prava na isplatu obiteljske mirovine, kako navodi u tužbi), počevši od 03. srpnja 2001. godine, na temelju činjenice da je osoba s invaliditetom.

U pokrenutom upravnom postupku je bilo doneseno više rješenja, a predmet je nekoliko puta bio vraćan na ponovni postupak.

Tužiteljica je na temelju upute tuženika u drugostupanjskom rješenju od 29. travnja 2019. godine dana 28. svibnja 2019. godine navela da zahtjev za priznanje prava na obiteljsku mirovinu podnosi na temelju čl. 69. st. 3. ZMO-a, odnosno na temelju činjenice nastupa potpunog gubitka radne sposobnosti prije smrti njezine majke.

Nalazom i mišljenjem stručnog i nezavisnog tijela vještačenja od 04. ožujka 2022. godine je utvrđeno da je kod tužiteljice potpuni gubitak radne sposobnosti nastupio 11. svibnja 1994. godine (dakle prije smrti njezine majke), a zapravo još i prije navršenih 15 godina života (tužiteljica je rođena 1975. godine).

Revizijsko tijelo je 29. ožujka 2022. godine potvrdilo da je kod tužiteljice nastupio potpuni gubitak radne sposobnosti od 11. svibnja 1994. godine, čiji je uzrok 100% bolest.

Na temelju toga je u ponovljenom upravnom postupku prvostupanjskim rješenjem od 26. srpnja 2022. godine po osnovi potpunog gubitka radne sposobnosti tužiteljici priznato pravo na obiteljsku mirovinu iza smrti njezine majke K. K., pri čemu joj je to pravo na temelju čl. 72. st. 1. ZMO-a priznato počevši od 01. listopada 2015. godine, s obzirom na to da je zahtjev podnesen više od šest mjeseci od smrti tužiteljičine majke, odnosno tek 15. ožujka 2016. godine (dakle, za šest mjeseci unatrag od podnošenja novog zahtjeva).

Tuženik je osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 02. veljače 2023. godine odbio tužiteljičinu žalbu te je naveo da joj je ranije pravo na obiteljsku mirovinu bilo priznato po osnovi koja je prestala, što je utvrđeno rješenjem od 23. kolovoza 2001. godine, na koje se tužiteljica nije žalila.

Točno je da je tužiteljici u razdoblju od 1994. do 2001. godine pravo na obiteljsku mirovinu iza majke bilo priznato po drugoj osnovi, odnosno po osnovi godina života i na temelju činjenice redovitog školovanja.

Stoga je to pravo tužiteljici bilo prestalo u trenutku kada više nije ispunjavala te uvjete, odnosno na dan 03. srpnja 2001. godine kada je navršila 26 godina života.

Rješenje od 23. kolovoza 2001. godine, kojim je utvrđen taj prestanak ranije priznatog prava, tužiteljica uopće nije osporavala. Prema tome, pravilno su upravna tijela sada tužiteljici pravo na obiteljsku mirovinu na temelju čl. 72. st. 1. ZMO-a priznala tek od 01. listopada 2015. godine, s obzirom na to da je novi zahtjev za priznanje prava na obiteljsku mirovinu bio podnesen tek 15. ožujka 2016. godine.

Ne postoji nikakva pravna osnova na temelju koje bi se u opisanoj situaciji tužiteljici pravo na obiteljsku mirovinu sada moglo priznati u kontinuitetu još od 03. srpnja 2001. godine.

Tužiteljici je pravo na obiteljsku mirovinu sada priznato po osnovi potpunog gubitka radne sposobnosti, što je utvrđeno tek u pokrenutom novom upravnom postupku, vještačenjima stručnih i nezavisnih tijela vještačenja. U vrijeme ranijeg ostvarivanja prava na obiteljsku mirovinu (od 1994. do 2001. godine) tužiteljica nije imala utvrđen potpuni gubitak radne sposobnosti.

Neosnovano tužiteljica navodi da joj je sada pravo na obiteljsku mirovinu priznato sa zakašnjenjem od preko šest godina od podnošenja novog zahtjeva. Naime, iako je točno da je novi upravni postupak trajao preko šest godina, u konačnici je tužiteljici pravo na obiteljsku mirovinu i na isplatu mirovine priznato s danom 01. listopada 2015. godine, što znači da tužiteljica ostvaruje pravo na sve zaostatke obiteljske mirovine od tog datuma nadalje.

Zbog svega navedenog tužiteljica neosnovano osporava datum s kojim joj je sada u novom upravnom postupku priznato pravo i uspostavljena isplata obiteljske mirovine pa je na temelju čl. 57. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS) tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanog drugostupanjskog rješenja od 02. veljače 2023. godine kao neosnovan odbijen.

Tužiteljica je izgubila ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 79. st. 4. ZUS-a odbijen i njezin zahtjev za naknadu troška.

 

 

U Zagrebu, 18. rujna 2023. godine.

 

 

       Sudac:

Bojan Bugarin, v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.