REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-133/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Mariji Krajnović, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik iz Zagreba, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Ulica Radoslava Lopašića 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 19. kolovoza 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 01. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102179773 sklopljenog dana 10. siječnja 2005. između JU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s jedne strane i Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, plati iznos od 566,62 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom na taj iznos od dana 13. siječnja 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi odrađenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 999,54 EUR sa zateznom kamatom od 01. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate u bitnome navodeći da je tuženik 10. siječnja 2005. sklopio s korisnikom kredita JU Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 51102179773 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), u kojem je čl. 10. ugovoreno naplaćivanje administrativne naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to kako slijedi „ za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita obračunate s datumom Ugovora. Tužitelj tvrdi da je predmetna odredba ništetna te da je tuženik dužan s osnove stečenog bez osnove vratiti tužitelju iznos plaćene naknade za obradu kredita. Tužitelj također tvrdi da je s korisnikom kredita JU sklopio Ugovor o cesiji dana 06. lipnja 2023. temeljem kojega je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, kao i da je o izvršenoj cesiji obavijestio tuženika. Navodi da se radi o adhezijskom ugovoru o kreditu, a na koji sadržaj korisnik kredita nije imao nikakav utjecaj, da je tuženik ugovorne odredbe kojima je ugovorena obveza korisnika kredita da plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita kredita te visinu naknade tuženik određivao jednostrano, da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo kao i da korisnik kredita nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj odredbi tog ugovora, pa da se iste smatraju nepoštenima, da tuženik nije informirao korisnika kredita koji se troškovi obračunavaju tom naknadom, razlozima naplate iste, eventualnoj svrsi i sl., pa korisnik kredita nije mogao na temelju jasnih kriterija procijeniti koje ekonomske posljedice za njega proizlaze temeljem te odredbe, da je naknada ustegnuta od samog kredita pa da je korisnik kredita tuženiku morao plaćati i kamate na naknadu koja mu je naplaćena, čime je narušena već postojeća znatna neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih strana, da je odredba o naknadi protivna načelu savjesnosti i poštenja i kao takva ništetna , pa da mu je stoga tuženik dužan temeljem odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) vratiti iznos od 566,62 EUR obzirom da je situ stekao bez pravnog osnova.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu spori osnovanost tužbe i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja u bitnome jer smatra da je tražbina koja je predmetom ustupa između tužitelja i korisnika kredita neprenosiva budući da je strogo osobne naravi te se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga pa smatra da isto nije bilo moguće ustupiti i stoga da u odnosu na tuženika ne proizvodi pravne učinke slijedom čega tužitelj nije prema tvrdnjama tuženika aktivno legitimiran u ovom postupku. Tuženik također spori da bi korisnik kredita kao pravni prednik tužitelja imao status potrošača. Što se tiče sporne ugovorne odredbe, tuženik spori da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Navodi da ista propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koja se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno da je naknada izražena u točno naznačenom postotku od 1,00% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom. Dodaje da je tuženik korisnika kredita u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita i da je o naplati naknade za obradu kredita korisnik kredita bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu i prilikom sklapanja istog na način da mu je službenik koji je ugovarao kredit J NU jasno korisniku kredita jasno naveo da postoji obveza korisnika kredita na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Osim toga navodi da je korisniku kredita bio dostupan i prezentiran letak koji se uručivao korisnicima kredita prije nego što je došlo do sklapanja kredita pa je tako na letku od 01. travnja 2004. stajalo da se mijenjaju i dopunjuju uvjeti stambenih kredita u poslovanju s građanstvom, kao i da je bilo navedeno da naknada za obradu kredita iznosi 1% od iznosa kredita. Osim što tvrdi da je korisniku kredita ta odredba bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika banke, tuženik ističe i da su se ulaznom naknadnom pokrivali troškovi poput operativnih troškova (rad djelatnika banke, troškovi zaposlenika na razvoju i održavanju IT sustava), materijalni troškovi (uredski materijal, informatička oprema, troškovi energenata i sl.), troškovi trećih strana (npr. troškovi poštarine) i povezani regulatorni troškovi (savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit i sl.). S obzirom na nastale troškove prilikom obrade kredita, tuženik je sukladno čl. 10. Ugovora o kreditu naplatio naknadu u visini od 1,00% od visine iznosa predmetnog kredita u iznosu od 4.269,21 kuna. Smatra da je korisnik kredita imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o toj je obvezi bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a predmetna je odredba u ugovoru navedena jasno te je lako uočljiva i razumljiva. Nadalje, tuženik smatra da sporna ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka koja bi se imala smatrati značajnom o smislu odredbe čl. 81. ZZP-a te dodaje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek naknadnom izmjenom potrošačkih propisa 2013. definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, ali se te odredbe ne primjenjuju na ranije sklopljene potrošačke ugovore. Naposljetku, tuženik ističe prigovor zastare jer je naknada naplaćena 13. siječnja 2005. i prigovara utuženom tijeku kamata navodeći kako bi jedino bilo pravno osnovano kamate dosuditi od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost, a podredno od podnošenja tužbe.

3. Tuženik je tijekom postupka učinio nespornim da je korisnik kredita naknadu u iznosu od 566,62 EUR platio 10. siječnja pa tako među strankama nije sporna visina plaćene naknade te stoga niti visina točke II. konačno postavljenog tužbenog zahtjeva.

4. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom u sadržaj isprava priloženih spisu predmeta i to u: pregled prometa po kreditu (list 6-32 spisa), e-mail korespondencija (list 35-36 spisa), Obavijest (list 37-38 spisa), Ugovor o kreditu (list 39-42 spisa), zk izvadak (list 43-44 spisa), ugovor o prodaji (list 45-49 spisa), pregled prometa po kreditu (list 50-86 spisa), Ugovor o ustupu (list 87-92 spisa), izvadak po transakcijskom računu (list 93-106 spisa), potvrda o plaćanju naknade (list 124 spisa), sudsku praksu (list 125-189 spisa), presliku stručnog članka (list 193-244 spisa), opće uvjete tuženika (list 245-247 spisa), te su saslušani svjedoci JU i NU (list 265-268 spisa).

5. Na ročištu dana 08. srpnja 2025. tužitelj je povukao prijedlog za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) sud je došao do uvjerenja da je postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 10. (stavak 1.) predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te zahtjev za isplatom iznosa od 566,62 EUR po osnovi naknade plaćene po tako ništetnoj odredbi.

8. Među strankama nije sporno da je tuženik s korisnikom kredita Damirom Milinkovićem sklopio predmetni Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102179773 od 10. siječnja 2005., nije sporno da je korisnik kredita 09. rujna 2005. platio naknadu u iznosu od 566,62 EUR te nije sporna visina tako plaćene naknade, a među strankama nije sporno niti da je korisnik kredita s tužiteljem sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine od 30. svibnja 2023., ali je sporno ima li taj ugovor učinke prema ovdje tuženiku.

9. Među strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, sporna je aktivna legitimacija tužitelja, sporan je status korisnika kredita kao potrošača, sporno je je li nastupila zastara predmetnog potraživanja, sporan je utuženi tijek zatezne kamate te visina stope zatezne kamate.

10. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu s prilozima (list 139-42 spisa), utvrđeno je da je isti sklopljen između korisnika kredita JU i tuženika kao kreditora za iznos kredita od 87.721,11 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj.

11. Odredbom članka 10. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koju je korisnik kredita dužan platiti u visini od 1,00% naknade na iznos kredita, obračunate s datumom ugovora.

12. Stranke su tijekom postupka učinile nespornom činjenicu da je korisnik kredita navedenu naknadu platio 10. siječnja 2005. u iznosu od 566,62 EUR, koja visina plaćene naknade među strankama nije sporna.

13. U odnosu na sporno pitanje aktivne legitimacije, valja navesti slijedeće. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 06. lipnja 2023. (list 87-90 spisa), koji ugovor je nesporno sklopljen, utvrđeno je da je istim korisnik kredita JU kao ustupitelj tužitelju kao primatelju ustupio sve svoje tražbine prema tuženiku s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada. Tuženik je obaviješten o ustupu tražbine obavijesti od 06. lipnja 2023., koju je tuženik zaprimio 09. lipnja 2023. (obavijest na listu 37-38 spisa).

14. Odredbom čl. 80. st. 1. ZOO određeno je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

15. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Dakle, u ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga, kako to tuženik tvrdi, a nije riječ niti o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za povrat preplaćenih novčanih sredstava koje je korisnik kredita, kao potrošač, valjano prenio na ovdje tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač što znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača (jednako pravno shvaćanje izraženo je u presudi Europskog suda pod brojem C-383/18 od 23. svibnja 2019.).

16. Pritom je potrebno navesti da je tražbina iz čl. 2., u vezi čl. 1. Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Također, premda Ugovorom o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos, tražbina koja je predmet ustupa je odrediva jer ugovor sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

17. Slijedom iznijetoga ovaj sud je ocijenio istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovanim.

18. Tuženik je osporio da bi korisnik kredita u konkretnom slučaju imao status potrošača, međutim, sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je navedena tvrdnja tuženika neosnovana. Naime, iz samog Ugovora o kreditu razvidno je da se radi o kreditu koji je sklopljen u svrhu stambenog kredita za kupovinu nekretnine (čl. 3. Ugovora o kreditu). Također, iz iskaza korisnika kredita JU kao svjedoka proizlazi da je kredit podigao za kupnju stana koji koristi za vlastite potrebe. Stoga je ovaj sud iz provedenih dokaza, kao i iz iskaza svjedoka JU, kojem iskazu je ovaj sud poklonio vjeru kao iskrenom, uvjerljivom i životno logičnom, zaključio kako je korisnik kredita predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba, potrošač. Dakle, tuženik nije dokazao da bi sredstva dobivena kreditom bila korištena u svrhe koje su namijenjene zanimanju ili poslovnoj aktivnosti, odnosno djelatnosti slobodnog zanimanja korisnika kredita.

19. Nadalje, iz iskaza saslušanog korisnika kredita kao svjedoka proizlazi i da mu je tuženik ponudio najpovoljnije uvjete, da je banka sačinila ugovor o kreditu koji je on samo potpisao, a da prije toga nije imao mogućnost pregovaranja o bilo kojoj odredbi ugovora, a nitko mu iz banke nije obrazložio na koji način se obračunava naknada, što je tom naknadom obuhvaćeno, niti mu je ukazano na točnu visinu naknade, kao i da mu nije predočana nikakva formula iz koje bi proizlazilo da naknada iznosi 1% od isplaćenog kredita.

20. Sud je na prijedlog tuženika proveo i dokaz saslušanjem svjedoka NU, bankarskog službenika tuženika koji je s korisnikom kredita sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Iz iskaza tog svjedoka proizlazi, a što se tiče naknade za obradu kredita, da se radilo o uobičajenoj naknadi, dakle za sve poslove koje biste obavljali u banci plaćali bi određene troškove, a jedan o tih troškova je bila i naknada za obrada kredita. Iz nje su se plaćali svi poslovi koji su prethodili sklapanju ugovora i kasnije isplati kada bi došlo do realizacije, da se ne sjeća da je korisniku kredita CU osobno obrazlagao način izračuna i visinu naknade, no međutim kada bi klijent došao u banku u banci su postojali letci na kojima su bili uglavnom navedeni svi uvjeti kreditiranja pa bi tako 95% klijenata bilo upoznato da su dužni platiti naknadu za obradu kredita. Kod ovakvih kredita razgovori su vođeni kroz više dana i sigurno je spomenuto da se plaća naknada. Naknada se mogla platiti svojim novcem ili prilikom isplate kredita i da je to pitao sve klijente prije potpisa ugovora. Ne zna da li je klijent imao mogućnost pregovaranja o visini naknade i načinu obračuna, ali on kao zaposlenik banke nije imao mogućnost pregovarati sa klijentom o tome.

21. Iz provedenih dokaza, posebice iskaza saslušanih svjedoka, proizlazi da korisnik kredita nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja u vezi odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a jednako tako proizlazi i da djelatnik banke nije korisniku kredita dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, odnosno što ona sve točno uključuje i na koji se način utvrđuje njezina visina. Stoga, iz navedenog proizlazi da korisniku kredita odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosu na spornu naknadu nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pritom se ukazuje da pojam "jasna", kao i "razumljiva" ne podrazumijeva da je korisniku kredita bilo jasno i razumljivo koliko predmetna naknada matematički iznosi, već se ovi pojmovi odnose na razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje i što ona konkretno predstavlja.

22. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. ovog zakonskog članka, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

23. Odredbom čl. 83. ZZP određeno je da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

24. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

25. Na tuženiku je teret dokazivanja da je pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, iz provedenih dokaza, kao i iz sadržaja spornog dijela odredbe Ugovora o kreditu, proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u određenom postotku od iznosa kredita. Činjenica da se radilo o odredbi o kojoj stranke nisu mogle pregovarati niti su je mogle mijenjati jer se radi o standardnoj odredbi za tu vrstu kredita proizlazi i iz iskaza svjedoka NU, koji je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio službenik banke i koji je u ime tuženika predmetni Ugovor o kreditu i potpisao. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

26. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

27. Prema ocjeni ovog suda, koja se temelji na sadržaju Ugovora o kreditu, iskazima saslušanih svjedoka i mjerodavnim propisima, u konkretnom je slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući da, s obzirom na okolnost da se radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, nego samo način njezina izračuna u postotku iznosa kredita, proizlazi da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača, odnosno konkretnog korisnika kredita. Iz dokaza koje je sam tuženik predložio proizlazi da se o predmetnoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti proizlazi opravdanosti predmetne naknade u iskazanom postotku od iznosa kredita, kao niti da je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade i o tome što sve naknada u sebi sadrži i od čega se sastoji. Stoga je sud, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da korisnik kredita nije mogao izvesti zaključak i o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

28. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

29. Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj naknadi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim, kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da prilikom ugovaranja prednik tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i da je naknada određena u postotku od iznosa kredita, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita).

30. Slijedom prednjih zaključaka, ocjena je ovog suda kako je dio odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita sukladno odredbi čl. 87. st. 1., u vezi čl. 81. i čl. 83. ZZP-a ništetan slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

31. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe.

32. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

33. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala. Stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos plaćene naknade od 566,62 EUR, koja visina plaćene naknade među strankama nije sporna, slijedom čega je u tom dijelu tužbeni zahtjev prihvaćen te je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

34. Prema ocjeni ovog suda neosnovan je od tuženika istaknuti prigovor zastare jer zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO) budući da za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok.

35. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Budući da je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek ovom presudom, jasno je da zastara još nije počela teći.

36. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

37. Ocjena je ovog suda da je tuženik morao znati da je odredba o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji, a niti navedeno proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu. Kako je nesporno korisnik kredita 10. siječnja 2005. platio naknadu u iznosu od 566,62 EUR, osnovano tužitelj zahtijeva zatezne kamate na navedeni iznos od 13. siječnja 2005. (sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a) pa do isplate (točka II. izreke ove presude).

38. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO za ostale odnose.

39. Parnični su troškovi odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od 1.893,85 EUR i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje: Tarife), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) i Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.). Naime, obzirom da je tuženik prigovorio vrijednosti predmeta spora, a tužitelj je na ročištu dana 08. srpnja 2025. naznačio vrijednost predmeta spora u odnosu na točku I. tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.327,23 EUR, a u odnosnu na točku II. tužbenog zahtjeva u iznosu od 566,62 EUR, sud nije našao da bi vrijednost predmeta spora bila suviše visoko naznačena pa je stoga mjerodavna ona vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naveo (čl. 40. st. 2. ZPP) odnosno iznos od 1.327,23 EUR za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva (čl. 37. Zakona o sudskim pristojbama) i iznos od 566,62 EUR za kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva (čl. 35. ZPP). A što je sud utvrdio i raspravnim rješenjem od 18. srpnja 2025.

40. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 7. t. 1. Tarife, podneska od 11. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, , trošak pristupa na ročišta dana 18. srpnja 2025. i 19. kolovoza 2025. u iznosu od po 200,00 EUR, svako po Tbr. 9.1. Tarife, trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR po Tbr. 9.3. Tarife, odnosno ukupno 900,00 EUR, te troškove sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 33,18 EUR koliko je tužitelj i platio te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR (prema vrijednosti predmeta spora), koliko mu je to i određeno rješenjem o pristojbi.

41. Dakle sveukupno priznati trošak tužitelja iznosi 999,54 EUR stoga je odlučeno kao u točki III. Izreke.

42. Odluka o zakonskim zateznim kamatama tekućim na troškove postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZOO i čl. 29. ZOO, za ostale odnose.

U Zagrebu, 01. listopada 2025.

Sudac

Marija Krajnović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda.

DNA:

-tužitelju po odvj. uz rješenje za plaćanje

pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR

-tuženiku po odvj.