Poslovni broj: XXXII P-1104/2025

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U RIJECI

Frana Kurelca 3, 51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Martini Maršić Lukić, u pravnoj stvari tužitelja RUMAT d.o.o. iz Rijeke, Žrtava fašizma 1/I, OIB 79513253561, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Knežević i partneri, odvjetnicima u Rijeci, protiv tuženice UT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Maji Vukelić Brčić, odvjetnici u Rijeci, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 2. rujna 2025. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnice tuženice, na temelju članka 335. stavka 6. Zakona o parničnom postupku, dana 1. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju ovoga suda posl. br. Pl-13/2025 od 20. svibnja 2025. godine, u dijelu u kojem je naloženo tuženici isplatiti u roku od 8 dana na račun koji su suvlasnici zgrade u [adresa] u [adresa] otvorili u svrhu uplate sredstava zajedničke pričuve:

- iznos od 13,94 EUR (slovima: trinaest eura i devedeset četiri centa) na ime glavnice dugovanja, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na ovaj iznos od 26. listopada 2024. godine do isplate,

- kao i isplatiti iznos zakonske zatezne kamate na zakašnjelo plaćanje glavnice u iznosu od 9,00 EUR (slovima: devet eura) sa zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od 27. lipnja 2025. godine do isplate,

po stopi koja teče od dana dospijeća pojedinih iznosa do 31. prosinca 2024. godine po stopi od 7,25 % godišnje, od 1. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po stopi od 6,15 % godišnje, od 1. srpnja 2025. godine do isplate po stopi od 5,15 % godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 8 dana.

Poslovni broj: XXXII P-1104/2025

II. Platni nalog sadržan u rješenju ovoga suda posl. br. Pl-13/2025 od 20. svibnja 2025. godine u k i d a se u točki II izreke, kojom je naloženo tuženici naknaditi tužitelju u roku od 8 dana iznos troškova postupka od 75,78 EUR, sa zateznom kamatom tekućom na ovaj iznos od 20. svibnja 2025. godine do isplate.

III. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 138,28 EUR (slovima: sto trideset osam eura i dvadeset osam centi), sa zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2025. godine do isplate po stopi od 5,15 % godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 8 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka o d b i j a kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e

U preostalom dijelu u kojem je platnim nalogom sadržanim u rješenju ovoga suda posl. br. Pl-13/2025 od 20. svibnja 2025. godine, naloženo tuženici isplatiti na račun koji su suvlasnici zgrade u [adresa] u [adresa] otvorili u svrhu uplate sredstava zajedničke pričuve, iznos od ukupno 68,77 EUR (slovima: šezdeset osam eura i sedamdeset sedam centi), tužbeni zahtjev je p o v u č e n, te se u tom dijelu platni nalog u k i d a.

Obrazloženje

1. Tužbom za izdavanje platnog naloga podnesenom ovome sudu 20. siječnja 2025. godine, tužitelj je predložio donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, kojim će se tuženici naložiti isplata iznosa glavnice od 82,71 EUR sa zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to opisano u tužbi, a predlaže i obvezivanje tuženice na naknadu troškova postupka.

2. Nakon što je ovaj sud rješenjem posl. br. Pl-13/2025 od 20. svibnja 2025. godine izdao platni nalog, rješenje o ovrsi dostavljeno je tuženici koja je protiv istog podnijela pravovremeni prigovor temeljem kojeg je određeno da će se postupak nastaviti voditi kao parnični.

3. U prilog tužbenom zahtjevu tužitelj je naveo kako se njegov zahtjev za isplatu iznosa od 82,71 EUR glavnice temelji na činjenici što je upravitelj zgrade u [adresa], dok je tuženica suvlasnica stanova u predmetnoj zgradi. Tužitelj tvrdi da za navedene stanove u suvlasništvu tuženice postoji dospjelo nepodmireno dugovanje s osnova neplaćene zajedničke pričuve za razdoblje od 1. prosinca 2021. do 30. studenog 2024. godine. Ističe i da je obveza plaćanja pričuve propisana člankom 89. i 90. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a ta obveza pada na sve suvlasnike nekretnine razmjerno suvlasničkim dijelovima, pa kako

Poslovni broj: XXXII P-1104/2025

tuženica kao suvlasnica ne podmiruje iznose pričuve, to tužitelj tužbom, a temeljem članka 93. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, zahtijeva od tuženice izvršenje obveze, te plaćanje dospjelih, nepodmirenih iznosa. U tijeku postupka, tužitelj ističe i da je tuženica djelomično podmirila utuženo potraživanje jer je 4. lipnja 2025. izvršila uplatu 68,77 EUR. Navodi da je potom obračunao kamate na gore navedeni plaćeni iznos glavnice, te da iste iznose ukupno 9,00 EUR, pa je prema tome ostala nepodmirena glavnica u ukupnom iznosu od 13,94 EUR s pripadajućim kamatama od 25. listopada 2024. godine, a ostale su nepodmirenim i zakonske zatezne kamate na plaćeni dio glavnice u iznosu od 9,00 EUR s pripadajućim kamatama računajući od dana podnošenja zahtjeva za njihovu isplatu do isplate, te parnični trošak s pripadajućim kamatama. U podnesku od 27. lipnja 2025. stoga precizira tužbeni zahtjev, dok se prigovorima tuženice protivi.

4. Tužitelj tako ističe da su navodi tuženice u cijelosti neosnovani, paušalni, nisu potkrijepljeni nikakvim dokazima, te su usmjereni isključivo na odugovlačenje postupka, odnosno odgodi naplate dugovanja. Protivi se prigovoru stvarne i mjesne nenadležnosti, obrazlažući kako je Međuvlasničkim ugovorom s pripadajućim aneksima te Ugovorom o upravljanju zgradom ugovorena nadležnost Općinskog suda u Rijeci, a osim toga ona proizlazi i iz članka 8. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima te članaka 27., 46., 47. i 58. Zakona o parničnom postupku, kao i članka 46. Zakona o međunarodnom privatnom pravu. Osporava i tvrdnje tuženice da je rješenje o platnom nalogu trebalo biti prevedeno na slovenski jezik jer da je tuženica slovenska državljanka, upirući na članak 104. ZPP kojim je propisano da stranke i drugi sudionici u postupku upućuju sudu svoje tužbe, žalbe i druge podneske na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu, dok se člankom 103. ZPP pozivi, odluke i druga pismena upućuju strankama i drugim sudionicima u postupku na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu, a tuženica nije obavijestila sud da ne poznaje dovoljno dobro hrvatski jezik i nije tražila prevođenje (koje sukladno članku 102. stavku 4. ZPP pada na teret tuženice) na slovenski jezik, već je angažirala kvalificiranog punomoćnika pa je očito da nema niti potrebe za prevođenjem rješenja o izdavanju platnog naloga, niti kakve druge dokumentacije. Stav je tužitelja da je angažiranjem kvalificiranog punomoćnika koji je podnio prigovor na rješenje o izdavanju platnog naloga, tuženica zaštitila svoja prava.

5. Protivi se i istaknutom prigovoru promašene pasivne legitimacije, ukazujući da iz vlasničkog lista proizlazi da je tuženica vlasnica prostora u predmetnoj zgradi. Ukazuje i da činjenica što je tuženica sklopila nagodbu s trećom osobom, DT, kojom se treća osoba obvezala snositi troškove pričuve (o kojem iznosu se tuženica obvezala obavještavati treću osobu), ne utječe na obvezu tuženice na plaćanje troškova zajedničke pričuve koja je kao zakonska obveza propisana člankom 89. i 90. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kao obveza suvlasnika nekretnine razmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima, a što tuženica nije činila. Odbija i tvrdnje da bi tražbina zastarjela, kao i prigovor prekluzije u odnosu na kojeg ističe da i ne postoji u konkretnom slučaju. Tužitelj tvrdi da visina obveze tuženice proizlazi iz izvoda iz poslovnih knjiga, Međuvlasničkog ugovora i pripadajućih aneksa te vlasničkog lista, jer se utuženi iznosi odnose na poslovni prostor E-15 i stan E-6, s time što se poslovni prostor vodi sa adresom [adresa], vjerojatno iz razloga što se ulaz u navedeni prostor nalazi prema [adresa] pa mu je i dodijeljena predmetna adresa, no nalazi se u građevinskom i arhitektonskom smislu u cjelini zgrade [adresa], te je sagrađen na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a koja

Poslovni broj: XXXII P-1104/2025

obuhvaća upravo zgradu [adresa], te je iz zemljišnoknjižnog izvatka za predmetnu katastarsku česticu i vidljivo da većina stanova i prostora ima adresu [adresa]. Dakle, tužitelj zaključuje da se predmetni prostor, koji je pod krovištem navedene zgrade, sukladno odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (posebice članka 9.) i Uredbi o održavanju zgrada, po pitanju plaćanja pričuve tretira kao sastavni dio zgrade [adresa], te se kao takav i zadužuje za plaćanje pričuve.

6. Tužitelj dodatno ukazuje i da je protiv tuženice vodio postupak pod posl. br. Pl-7/20, odnosno kasniji posl. br. P-1505/20, radi naplate dugovanja za isti prostor, ali različito vremensko razdoblje i gdje je tuženica iznosila iste prigovore kao u ovoj parnici, no koji su odbijeni pravomoćnom presudom. Ističe i da je iz pregleda prometa po računima vidljivo da je djelomičnu uplatu od 68,77 EUR izvršila upravo tuženica, dostavljajući pregled prometa na ročištu održanom 2. rujna 2025., a na istom ročištu ispravlja i uvodnu oznaku tuženika iz podneska od 27. lipnja 2025. navodeći da je i iz sadržaja podneska vidljivo da se odnosi upravo na tuženicu MT. Zaključuje stoga da je tužbeni zahtjev osnovan, jer je tuženica kao suvlasnica dužna plaćati troškove zajedničke pričuve, s time što za utuženi period visina pričuve za predmetnu zgradu iznosi 2,20 kn/m2, odnosno 0,29 EUR/m2, pa se utuženi iznos od 2,09 EUR, odnosno 2,08 EUR mjesečno, odnosi na poslovni prostor oznake E-15, dok se iznos od 13,94 EUR mjesečno, odnosni na suvlasnički dio tuženice za stan oznake E-6, predlažući usvajanje preciziranog tužbenog zahtjeva uz obvezivanje tuženice na naknadu parničnog troška.

7. Tuženica je odbijajući tvrdnje tužitelja, u prigovoru protiv rješenja o ovrsi podnesenom putem kvalificiranog punomoćnika, odvjetnice sa sjedištem ureda u Rijeci, istaknula prigovor promašene pasivne legitimacije tvrdeći da je obveznica plaćanja troškova zajedničke pričuve DT, a sukladno sudskoj nagodbi potpisanoj pred ovim sudom u predmetu posl. br. P-3075/2012 od 12. rujna 2013. godine. Naglašava da utuženi iznos ne duguje i da se radi o jednostranoj izjavi tužitelja. Napominje da je slovenska državljanka koji živi u [adresa] pa ističe prigovor stvarne i mjesne nenadležnosti, ističući i da su platni nalog i rješenje trebali biti prevedeni na slovenski jezik te joj tek potom dostavljeni, što nije učinjeno. U tom smislu tvrdi da ne poznaje dovoljno dobro hrvatski jezik pa je zbog izostanka prijevoda platni nalog trebalo odbaciti jer nisu ostvarene zakonske pretpostavke za njegovo podnošenje, a niti za donošenje rješenja kojim je platni nalog izdan. Tuženica opetovano u prigovoru tvrdi da ne govori, ne razumije dobro hrvatski jezik, niti ga zna čitati.

8. Osim toga, ističe i prigovor zastare glavnog duga sa pripadajućom kamatom te svih sporednih troškova, uključujući i troškove parničnog postupka, kao i prigovor prekluzije na podnošenje platnog naloga tužitelja, napominjući da iz historijata tužbe, kao i same tužbe tužitelja nije razvidno na koje razdoblje se odnosi svako pojedino potraživanje, kako u odnosu na glavnicu tako i u odnosu na zatezne kamate. Stav je tuženice da je potraživanje s osnove zajedničke pričuve povremeno potraživanje koje dospijeva godišnje ili u kraćim vremenskim razmacima i na koje se treba primijeniti trogodišnji zastarni rok od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Navodi i da uz tužbu nije dostavljen Ugovor o upravljanju zgradom, Međuvlasnički ugovor, niti je tužena primila izvod iz poslovnih knjiga tužitelja na koji se tužitelj poziva, predlažući da se upravitelj zgrade izjasni o tome je li tuženica potpisala Međuvlasnički ugovor, sklopljen 26. ožujka 1999. godine za zgradu na adresi [adresa]

Poslovni broj: XXXII P-1104/2025

u Rijeci. Dovodi u dvojbu i da je takav međuvlasnički ugovor sklopljen od strane suvlasnika čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine. Drži da nisu postojale zakonske osnove za izdavanje platnog naloga te predlaže da sud najprije odluči o prigovoru te rješenjem ukine platni nalog i nakon pravomoćnosti rješenja otpočne raspravljati o glavnoj stvari jer u ovom slučaju takvu raspravljanju ima mjesta.

9. U tijeku parničnog postupka, ističe i da je tužitelj u podnesku od 27. lipnja 2025. naznačio pogrešnu tuženicu, držeći da se po tom podnesku ne može postupati. Naglašava da nije ona izvršila djelomičnu uplatu potraživanja tužitelja od 68,77 EUR nego je to učinio zaštićeni najmoprimac DT koja koristi sporni prostor, pa se ti iznosi ne mogu pripisati kao djelomična ispunjenja tuženice, već eventualno treće osobe koja nije pasivno legitimirana u ovom predmetu. Stav je tuženice da tužitelj nije priložio nijedan dokaz da je tuženica bila izvršitelj predmetnih uplata, pa s obzirom da je u predmetu ovog suda posl. br. P-3075/2012 sudskom nagodbom utvrđeno da zaštićeni najmoprimac snosi obvezu plaćanja, ovi navodi su za tuženicu pravno irelevantni. Ostaje i kod svoje tvrdnje da ne razumije hrvatski jezik te da joj je platni nalog poslan na jeziku koji ne razumije i bez pouke o pravu na prijevod, čime je povrijeđeno pravo tuženice na pravično suđenje i ravnopravan pristup sudu. Stav je tuženice da sam čin angažiranja punomoćnika nakon primitka rješenja kojim je platni nalog izdan ne znači retroaktivno odricanje prava na prijevod, niti otklanja povredu postupka. Glede prigovora zastare, tvrdi da tužitelj nije dostavio preciznu specifikaciju svakog pojedinog potraživanja i njegove dospjelosti te da nije razvidno na koje razdoblje se odnosi svako pojedino potraživanje. Osporava i odluke u drugim postupcima vođenim između stranaka na koje se poziva tužitelj (Pl-7/20, P-1506/20) navodeći da to nema utjecaj na ovu parnicu, jer se radi o drugom razdoblju, drugim činjeničnim osnovama i činjenici što u njima tuženica nije istaknula sve prigovore, uključivo i postojanje sudske nagodbe koja prema tuženici, ima ključni značaj i za pravni odnos parničnih stranaka u ovom postupku.

10. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, sud je na glavnoj raspravi proveo dokaz čitanjem isprava priloženih spisu, prije svega obveza kupaca (list 5, 37-41 spisa), pregleda prometa po žiro-računima (list 6-7 i 164 spisa), sudske nagodbe iz predmeta ovog suda posl. br. P-3075/12 od 12. rujna 2013. godine (list 22-26 spisa), obračuna (list 42-52 spisa), Međuvlasničkog ugovora s pripadajućim aneksima i dokumentacijom (list 54-90 spisa), pregleda vlasnika i korisnika zgrade (list 91-92 spisa), ugovora o upravljanju zgradom (list 93-103 spisa), izvatka iz zemljišne knjige za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 104-116 spisa), presude i rješenja ovog suda posl. br. Povrv-1505/2020 od 23. travnja 2021. godine (list 117-131 spisa), presude Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-1835/2021 od 12. ožujka 2024., opomene (list 165 i 167 spisa), specifikacije dugovanja (list 166 spisa), kao i službene bilješke s prilozima (list 169 spisa), nakon čega je glavna rasprava zaključena sukladno članku 304. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01,117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), obzirom da je po ocjeni ovoga suda utvrđeno da je predmet raspravljen tako da se može donijeti odluka. Prijedlog tuženika za dodjelom dodatnog roka radi očitovanja na ispravu tužitelja dostavljenu na pripremnom ročištu održanom 2. rujna 2025. godine

– pregled prometa po žiro-računima temeljem koje tužitelj tvrdi da je tuženica izvršila djelomičnu uplatu dugovanja od 68,77 EUR je odbijen kao neosnovan jer tuženica zastupana po profesionalnom punomoćniku mora biti kadra dati svoje očitovanje i bez odgode ročišta, ali to je li dug platila tuženica (kako tvrdi tužitelj) ili pak treća osoba

Poslovni broj: XXXII P-1104/2025

DT (kako tvrdi tuženica) jest za sud irelevantno zbog razloga koji će se iznijeti u daljnjem obrazloženju ove presude.

11. Dokazni prijedlozi predloženi po tužitelju, a to je knjigovodstveno vještačenje, kao i provođenje očevida i vještačenja, odbijeni su kao nepotrebni. Naime, tuženica nije izričito osporila obračun tužitelja, koji je i vidljiv iz sadržaja vlasničkog lista i Međuvlasničkog ugovora, a nije se protivila niti tvrdnjama da je suvlasnica posebnih dijelova nekretnine sagrađenih na k. č. br. [katastarska čestica], kući površine 76 čhv upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] pa je provođenje očevida lica mjesta i građevinskog vještačenja također nepotrebno. Nepotrebnim se ukazalo i provesti uvid u ovosudni predmet posl. br. P-1505/2020, što se vodio između parničnih stranaka radi naplate dugovanja s osnova zajedničke pričuve za iste posebne dijelove nekretnina, ali za drugo vremensko razdoblje. Nije u pravu niti tuženica kada predlaže provesti uvid u ovosudni predmet posl. br. P-3075/2012 kojeg je DT vodila protiv tuženice radi sklapanja ugovora o najmu jer je tuženica u spis dostavila sudsku nagodbu sklopljenu u toj parnici 12. rujna 2013. u koju je sud izvršio uvid i što je dostatno za odlučivanje u ovom predmetu. Što se pak tiče dokaznog prijedloga tuženice da sud službenim putem zatraži podatak o tome tko je izvršio djelomičnu uplatu dugovanja tužitelju od 68,77 EUR ovaj dokazni prijedlog je odbijen kao neosnovan jer to nije činjenica relevantna za presuđenje u ovoj pravnoj stvari, a iz razloga koji će se iznijeti u obrazloženju presude. Zbog istih razloga, kao neosnovani odbijeni su i dokazni prijedlozi za saslušanjem tuženice, svjedokinje ĆT i DT na okolnost tko treba plaćati i tko je plaćao zajedničku pričuvu za posebne dijelove nekretnine u vlasništvu tuženice.

12. Prije svega, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je tužitelj povukao u iznosu od 68,77 EUR i koji se odnosi na glavnicu zajedničke pričuve za vrijeme od siječnja 2022. godine do zaključno prosinca 2024. godine u iznosima od po 2,09 EUR i 2,08 EUR mjesečno za posebni dio nekretnine upisan kao 15. suvlasnički dio - poslovni prostor površine 86,00 m2 u zgradi na adresi [adresa], sagrađen na k. č. br. [katastarska čestica] kući površine 87 čhv i upisan u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], čija je tuženica suvlasnica u 3/36 dijela, čemu se tuženica nije protivila, doneseno je rješenje kao u izreci, a primjenom članka 193. stavka 2. ZPP.

13. Za preostali dio tužbenog zahtjeva od 9,00 EUR kamata na zakašnjelo plaćenu glavnicu duga od ukupno 68,77 EUR za ovaj stan upisan kao 6. suvlasnički dio, te 13,94 EUR pričuve za poslovni prostor upisan u zemljišnim knjigama kao 15. suvlasnički dio E-15, poslovni prostor sagrađen na k. č. br. [katastarska čestica], kući površine 76 čhv i upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], površine 86,00 m2, u zgradi u [adresa], na adresi [adresa], sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP, zaključio da je tužbeni zahtjev istaknut u podnesku tužitelja od 27. lipnja 2025. osnovan.

14. Tuženica prije svega nije u pravu kada tvrdi da su tužba s prilozima i rješenje ovoga suda posl. br. Pl-13/2025 od 20. svibnja 2025. godine kojim je izdan platni nalog, trebali biti prevedeni na slovenski jezik.

15. Naime, tuženica je odmah po saznanju da je u ovoj parnici zaprimljena tužba, a prije negoli je sud izdao platni nalog i dostavio tužbu tuženici, dana 11. travnja 2025. godine potpisala punomoć za zastupanje u ovom postupku odvjetnici Maji

Poslovni broj: XXXII P-1104/2025

TT iz [adresa], koja je o tome da je punomoćnica tuženice izvijestila sud podneskom od 15. travnja 2025. godine. Tuženica je punomoć odvjetnici potpisala iako je punomoć napisana isključivo na hrvatskom jeziku, dakle, u času potpisa punomoći potvrdila je (svojim potpisom) da hrvatski jezik razumije toliko da na tom jeziku sklapa ugovor o zastupanju s odvjetnikom.

16. Stoga, kada je sud više od mjesec dana kasnije, 20. svibnja 2025. godine izdao platni nalog, izdao ga je sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku na hrvatskom jeziku i na tom ga je jeziku uputio profesionalnom punomoćniku tuženice. Iz odredaba Zakona o parničnom postupku ne proizlazi da bi sud u pravnoj situaciji gdje stranka ima angažiranog profesionalnog punomoćnika, odvjetnika sa sjedištem u zemlji suda, trebao prevoditi pismena stranci, niti bi to trebao učiniti tužitelj, jer je takva pravna zaštita predviđena jedino za stranku koja nema punomoćnika u zemlji gdje se postupak vodi što je i logično, no što dakako ne utječe na druga prava stranke, da se služi vlastitim jezikom i pismom u trenutku kada se sama obraća sudu usmeno ili pisano, odnosno da prevodi ta pismena na vlastiti trošak. Prema tome, sva daljnja elaboracija tuženice o potrebi prijevoda pismena na slovenski jezik i uskraćivanju prava na pristup sudu su pogrešna i neutemeljena.

17. Međutim, sve i kada bi ovo razmišljanje suda bilo pogrešno, stav tuženice o tome da kako tvrdi "ne poznaje hrvatski jezik, ne zna ga čitati niti ga razumije" je očito lažan.

18. Naime, provjeravajući ove tvrdnje stranaka, sukladno ovlaštenju iz članka 7. i 3. ZPP sud je utvrdio da je tuženica nasuprot tvrdnjama u ovoj parnici, u predmetima što su se vodili pred ovim sudom pod poslovnim brojevima P-860/2015 i Psp-8/2017 itekako dobro poznavala hrvatski jezik. Tako je u predmetu posl. br. P- 860/2015 tuženica 2. veljače 2016. godine kao tuženica davala stranački iskaz na hrvatskom jeziku, izričito izjavljujući da hrvatski jezik razumije pa joj tumač nije potreban, dok je u predmetu posl. br. Psp-8/2017 trebala dati iskaz na ročištu zakazanom za 15. veljače 2018., također bez prisutnosti tumača, do čega nije došlo jedino iz razloga što je tužitelj JT iz tog predmeta preminuo pa je postupak prekinut. Prema tome, tuženica manipulira svojim poznavanjem tj. nepoznavanjem hrvatskog jezika, tvrdeći da ga nekad pozna dovoljno, a drugi puta ne, ovisno od toga kakva je njezina procesna situacija u postupcima koji se vode i mora li tuženica predujmiti troškove tumača, ili pak to mora (po stavu tuženice) učiniti protivna strana.

19. Nije u pravu tuženica niti kada osporava postojanje apsolutne (tuženica navodi stvarne) i mjesne nadležnosti ovog suda.

20. U konkretnom slučaju, obveza plaćanja zajedničke pričuve ne može se tumačiti kao zakonska obveza, u smislu da zbog toga ne bi dolazio u primjenu članak 7. stavak 1. podtočka (a) Uredbe 1215/2012 Europskog Parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. (dalje: Uredba 1215/2012). Navedenom odredbom Uredbe 1215/2012 propisano je da osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici u stvarima povezanim s ugovorom, pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze.

21. O pitanju je li spor u vezi s neispunjenjem novčanih obveza koje su nacionalnim zakonom nametnute suvlasnicima nekretnine obuhvaćen pojmom „stvari povezane s ugovorom“, Europski sud donio je odluku u predmetu broj C-200/19 od 19.

Poslovni broj: XXXII P-1104/2025

studenog 2019. gdje je zauzeo slijedeće shvaćanje: "...Svojim prvim dvama pitanjima, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita je li spor u vezi s neispunjenjem novčanih obveza koje su nacionalnim zakonom nametnute suvlasnicima nekretnine obuhvaćen pojmom „stvari povezane s ugovorom“, u smislu čl. 7. toč. 1. podtoč. (a) Uredbe br. 1215/2012 ili pojmom „stvari povezane s deliktima ili kvazideliktima“ u smislu čl. 7. toč. 2. te uredbe. (...) U tom pogledu valja podsjetiti na to da sklapanje ugovora nije pretpostavka za primjenu te odredbe (presuda od **.**.2019., U, C-25/18, EU:C:2019:376, t. 23 i navedena sudska praksa). Međutim, za potrebe spomenute primjene nužno je utvrditi postojanje obveze, s obzirom na to da se sudska nadležnost na temelju navedene odredbe zasniva prema mjestu u kojem je obveza koja je predmet postupka izvršena ili treba biti izvršena. Slijedom toga, primjena pravila o posebnoj nadležnosti u stvarima povezanima s ugovorom iz čl. 7. toč. 1. podtoč. (a) Uredbe 1215/2012 pretpostavlja utvrđenje pravne obveze koju je jedna osoba slobodnom voljom preuzela prema drugoj osobi i na kojoj se temelji tužiteljeva tužba (presuda od **.**.2019., U, C-25/18, EU:C:2019:376, t.24. i 25. i navedena sudska praksa). Kad je riječ o obvezi suvlasnika prema suvlasničkoj zajednici koja se tiče uplaćivanja godišnjih novčanih doprinosa u proračun navedene zajednice na ime održavanja zajedničkih dijelova stambene zgrade, Sud je ocijenio da se - iako je članstvo u suvlasničkoj zajednici propisano nacionalnim zakonom - pojedinosti upravljanja zajedničkim dijelovima dotične nekretnine prema potrebi uređuju ugovorom te do članstva u suvlasničkoj zajednici dolazi aktom dobrovoljnog stjecanja etažnog vlasništva, uključujući suvlasničke dijelove na zajedničkim dijelovima nekretnine, tako da se obveza suvlasnika prema suvlasničkoj zajednici, poput one iz glavnog postupka, mora smatrati pravnom obvezom koja je preuzeta slobodnom voljom (presuda od **.**.2019., U, C- 25/18, EU:C:2019:376, t.27.). 28 Okolnost da ta obveza proizlazi isključivo iz tog akta stjecanja ili istodobno iz tog akta i odluke koju je donijela glavna skupština suvlasnika navedene nekretnine ne utječe na primjenu čl. 7. toč. 1. podtoč. (a) Uredbe br. 1215/2012 na spor u vezi s navedenom obvezom (presuda od **.**.2019., U, C-25/18, EU:C:2019:376, t.28.). 29 Isto tako, činjenica da dotični suvlasnici nisu sudjelovali u donošenju te odluke ili da su joj se protivili, ali da je na temelju nacionalnog zakona navedena odluka i obveza koja iz nje proizlazi obvezujuća te ih veže, ne utječe na tu primjenu, s obzirom na to da svaki suvlasnik, nakon što postane i ostane suvlasnik nekretnine, prihvaća da se na njega primjenjuje ukupnost odredbi akta kojim se uređuje dotična suvlasnička zajednica kao i odluke koje donosi glavna skupština suvlasnika te nekretnine (presuda od **.**.2019., U, C-25/18, EU:C:2019:376, t.29.).“

22. Prema tome, iz navedenog proizlazi da je spor oko plaćanja zajedničke pričuve spor oko "stvari povezanih s ugovorom" pa je za suđenje o takvom sporu nadležan sud mjesta izvršenja konkretne obveze (članak 7. stavak 1. točka (a) Uredbe Bruxelles I bis), odnosno hrvatski sud jer se tu obveza imala izvršiti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju posl. br. Rev-3480/2019 od 17. prosinca 2019. godine).

23. Osim toga, razmatrajući prigovor pomanjkanja mjesne nadležnosti tuženice, sud je i taj prigovor smatrao neosnovanim. Naime, stan tuženice nalazi se u Rijeci, pa je jasno da je Općinski sud u Rijeci nadležan za vođenje ove parnice protiv tuženice jer se na području ovoga suda obveza plaćanja zajedničke pričuve imala izvršiti (tako i Županijski sud u Rijeci u presudi i rješenju posl. br. Gž-1833/2021 od 15. ožujka 2024. godine).

Poslovni broj: XXXII P-1104/2025

24. Što se tiče prigovora tuženice koja tvrdi da nije potpisala Međuvlasnički ugovor od 26. ožujka 1999. godine, odnosno da Međuvlasnički ugovor nije potpisan od strane suvlasnika čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovice vrijednosti, sud ističe da je točno da tuženica nije potpisala Međuvlasnički ugovor od 26. ožujka 1999. godine. Međutim, takav ugovor obvezuje sve suvlasnike, pa i tuženicu, ukoliko je potpisan od strane većine suvlasnika čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine. U ovom konkretnom slučaju predmetni međuvlasnički ugovor su sklopili suvlasnici čiji suvlasnički dijelovi čine 57,46 % vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine (D i RT, M i ZT, ET, GT koji ukupno čine 34,36 % i Grada Rijeke koji je činio 23,10 %), a natpolovična većina suvlasnika potpisala je i Aneks 3. tj. odluku o povećanju pričuve na 2,20 kn po m2 od 30. listopada 2006. godine (suvlasnici GT, ZT, RT, Ć T, UTI i DT od ukupno 49,82 % prema popisu na listu 69 spisa, s time što je nesporno da je i Grad Rijeka kao suvlasnik 23,10% podržao odluku ovih suvlasnika o povećanju pričuve), pa i međuvlasnički ugovor i odluka suvlasnika o povećanju iznosa pričuve od 30. listopada 2006. obvezuje i tuženicu te je ista dužna platiti pričuvu u iznosu od 2,20 kn / m2. Iz vlasničkog lista za posebne dijelove nekretnina čija je tuženica suvlasnica (listovi 104- 108 spisa) proizlazi da je tuženica suvlasnica posebnog dijela nekretnine upisanog kao 6. suvlasnički dio oznake E-6, stana na prvom katu lijevo sjeverno u zgradi na adresi [adresa] od tri sobe s nusprostorijama, ukupne površine 96,16 m2 i drvarnicom u ½ dijela, koji stan je sagrađen na k. č. br. [katastarska čestica], kući površine 87 čhv upisan u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Osim toga, tuženica je suvlasnica i 3/36 dijela posebnog dijela nekretnine upisanog kao 15. suvlasnički dio oznake E-15, poslovnog prostora površine 86,00 m2 u zgradi na adresi [adresa], također sagrađenog na k. č. br. [katastarska čestica] kući površine 87 čhv i upisan u isti zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Pritom, treba naglasiti i da je sud smatrao opravdanim pojašnjenje tužitelja koji je istaknuo da iako poslovni prostor tuženice ima različitu adresu od stana, u naravi radi se o istoj nekretnini sagrađenoj na istoj zemljišnoknjižnoj čestici, pri čemu je razlika u adresama posljedica različitih ulaza (ulaz u poslovni prostor nalazi se prema ulici Uski prolaz zbog čega ima kućni broj 9, dok se ulaz u stambeni dio nekretnine nalazi na strani zgrade okrenutoj prema [adresa] i zbog čega taj dio zgrade ima kućni broj 4 i adresu pripadajuću toj ulici), no koja utvrđenja tuženica niti nije posebno osporavala. Pritom, tuženici se ukazuje da jednaki zaključak proizlazi i iz Pregleda vlasnika i korisnika zgrade društva Rumat d.o.o. s listova 91-92 spisa, što tuženica također nije posebno osporavala.

25. Na ime udjela tuženice u stanu na prvom katu lijevo sjeverno površine 96,16 m (6. etaža) čija je suvlasnica u ½ dijela, tuženica je kao suvlasnica obvezana plaćati iznos od 2,20 kn / m2 razmjerno svom suvlasničkom dijelu, odnosno 105,78 kn mjesečno zajedničke pričuve što sukladno fiksnom sukladno fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kn za 1 EUR iznosi 14,04 EUR mjesečno, pri čemu je tužitelj tuženici očito zaračunavao manji iznos od stvarno utvrđene površine, iz razloga koji nisu razjašnjeni u tijeku ove parnice, no čemu tuženica posebno nije prigovarala, obzirom da je jedino osporavala da ona nije bila suglasna s odlukom o sklapanju međuvlasničkog ugovora, odnosno visinom zajedničke pričuve. S druge strane tuženica je suvlasnica i poslovnog prostora upisanog kao 16. suvlasnički dio u 3/36 dijela ukupne površine 86,00 m2, pa je sukladno svom suvlasničkom dijelu i odluci suvlasnika o visini zajedničke pričuve od 2,20 kn / m2, obvezna plaćati 15,77 kn mjesečno, odnosno 2,09 EUR mjesečno na ime udjela u obvezi plaćanja zajedničke pričuve za taj poslovni prostor. Osim toga, tužitelj je u tijeku postupka dokazao da je Ugovor o upravljanju zgradom od 13. travnja Poslovni broj: XXXII P-1104/2025

1999. godine s njime sklopila ovlaštena osoba ET, s time što tuženici valja ukazati da je tužitelj kao što je općepoznato, i prinudni upravitelj za područje Grada Rijeke za nekretnine čiji suvlasnike koji nisu sklopili valjani međuvlasnički ugovor, pa bi i sa te osnove imao legitimaciju za vođenje ove parnice protiv tuženice.

26. Člankom 85. stavkom 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje: ZV) određeno je da cijelom nekretninom na kojoj je na jednom ili više suvlasničkih dijelova osnovano vlasništvo određenog posebnog dijela upravljaju suvlasnici po općim pravilima o upravljanju suvlasničkom stvari, s time što su suvlasnici dužni odrediti osobu koja će obavljati poslove zajedničkog upravitelja i osnovati zajedničku pričuvu. Prema članku 85. stavku 4. ZV suvlasnici odluke o poduzimanju poslova redovite uprave i izvanrednih poslova donose u pisanom obliku, pri čemu međusobne odnose mogu odrediti i pisanim sporazumom u obliku Međuvlasničkog ugovora, a prema članku 86. u vezi s člankom 40. stavkom 2. ZV riječ je o poslovima redovite uprave o kojima se odlučuje većinom glasova, po suvlasničkim dijelovima.

27. Sukladno članku 89. ZV doprinose za zajedničku pričuvu radi pokrića troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine, te za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova snose svi suvlasnici razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, ako nije drukčije određeno. Upravitelj je s druge strane, po sili zakona ovlašten pokretati sudske postupke u ime i za račun suvlasnika zgrade radi naplate zajedničke pričuve od suvlasnika koji tu pričuvu ne plaćaju (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3671/2003 od 28. lipnja 2006. godine). Zajednička pričuva namjenski je vezana zajednička imovina svih koji su suvlasnici nekretnine namijenjena za pokriće troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine, te za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova. Zajedničku pričuvu tvore novčani doprinosi koje su suvlasnici uplatili na temelju odluke donesene većinom suvlasničkih dijelova, odnosno odluke koju je na zahtjev nekoga od suvlasnika donio sud s obzirom na predvidive troškove i uzimajući u obzir imovinsko stanje svih suvlasnika. Zajedničkom pričuvom upravljaju suvlasnici odnosno upravitelj nekretnine kao imovinom odvojenom od imovine bilo kojega suvlasnika, uloženom na način da donosi plodove (članak 90. ZV).

28. Prema tome, nije u pravu tuženica niti kada drži da nije dužna platiti dugovane iznose zajedničke pričuve iz razloga što ih je dužna platiti treća osoba DT, s kojom je tuženica sklopila sudsku nagodbu u predmetu ovoga suda posl. br. P-3075/2012.

29. Naime, obveza plaćanja zajedničke pričuve obveza je tuženice kao suvlasnice posebnih dijelova nekretnine, pa činjenica što se tuženica nalazi u obveznom odnosu s trećom osobom (zaštićenim najmoprimcem) koji se obvezao plaćati ove iznose umjesto tuženice, utječe jedino na pravo tuženice tražiti regresnu isplatu ovih iznosa od treće osobe, a ne i na pravo tužitelja da utuženi iznos potražuje od tuženice kao suvlasnice nekretnine koja je te iznose dužna plaćati. Pravni odnosi tuženice i treće osobe, ne tiče se tužitelja koji je i prema ocjeni ovoga suda, tužbu u ovoj parnici ispravno usmjerio protiv tuženice kao osobe koja je sukladno zakonu, kao suvlasnica obvezana plaćati zajedničku pričuvu.

30. Iz navedenog razloga, nije relevantno niti tko je u tijeku parnice podmirio iznos od 68,77 EUR glavnice potraživanja na ime zajedničke pričuve za suvlasnički dio

Poslovni broj: XXXII P-1104/2025

tužiteljice na poslovnom prostoru oznake E-15 površine 86,00 m2, tj. je li to učinila tuženica ili treća osoba, pa radi ovih okolnosti nije bilo potrebno provoditi dokaze predložene po strankama.

31. Tuženica navodi i da se utuženo potraživanje temelji na jednostranim ispravama tužitelja, koji da nije dokazao da tuženica dugovanje nije platila, odnosno da ono postoji upravo u utuženom iznosu. Međutim, na ovom mjestu, tuženici valja ukazati da se teret dokaza da je platila sve iznose na ime zajedničke pričuve nalazio upravo na tuženici, a ona u tijeku parnice nije dostavila nijedan dokaz da bi potraživanje (izuzev u dijelu koji je nesporno plaćen) platila. Protivno tome, tužitelj je dostavio kako je to ranije obrazloženo, isprave kojim dokazuje osnov i visinu svog potraživanja.

32. Iako s pravom tvrdi tuženica da potraživanja s osnove zajedničke pričuve zastarijevaju za tri godine, kao što je utvrđeno zaključkom sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 11. ožujka 2022. broj Su IV-87/2022., neosnovane su tvrdnje tuženice o zastari tražbine tužitelja jer u konkretnoj situaciji nije protekao ni trogodišnji zastarni rok.

33. Naime, najstariji utuženi iznos neplaćene zajedničke pričuve dospio je na naplatu 26. siječnja 2022. dok je tužba za izdavanje platnog naloga podnesena 20. siječnja 2025 godine, dakle prije isteka trogodišnjeg zastarnog roka. Osim toga, neosnovan je i prigovor prekluzije, jer samo pravo naplate zajedničke pričuve nikada ne može zastarjeti, već mogu zastarjeti jedino pojedini mjesečni iznosi pričuve. Tužitelj je jasno u tužbi i kasnijem tijeku postupka naznačio na koje razdoblje se odnosi njegov zahtjev za isplatu, pa su i u tom dijelu prigovori tuženice neosnovani. Osim toga, tužitelj je na ročištu održanom 2. rujna 2025. godine ispravio i oznaku tuženice iz uvodnog dijela podneska od 27. lipnja 2025., pa je prema tome, jasno da se taj podnesak, kao što je potpuno jasno iz njegovog sadržaja, odnosi upravo na tuženicu.

34. Prema tome, kako je tuženica i u vremenskom razdoblju od siječnja 2022. godine do prosinca 2024. godine bila suvlasnica posebnih dijelova nekretnina, a to je i danas što ne spori, odnosno suvlasnica je cijele zgrade, to je temeljem članka 89. stavka 1. i 2. ZV tuženica kao vlasnica dužna plaćati zajedničku pričuvu, pri čemu se obračun tužitelja od 2,20 kn po m2 površine koliko je određena visina pričuve Aneksom broj 3. tj. odlukom od 30. listopada 2006. godine, a sukladno suvlasničkim dijelovima tuženice na stanu oznake E-6 i poslovnom prostoru oznake E-15, ukazuje kao pravilan.

35. Uplatom od 68,77 EUR uplaćena je glavnica dugovanja za suvlasnički dio tuženice na posebnom dijelu – poslovnom prostoru površine 86,00 m2 u zgradi na adresi [adresa], sagrađenom na k. č. br. [katastarska čestica] kući površine 87 čhv koji je kao 15. suvlasnički dio oznake E-15 upisan u isti zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Međutim, ostale su nepodmirene zatezne kamate na utužene iznose od po 2,08 EUR tj. 2,09 EUR mjesečno, koje tužitelju pripadaju temeljem članka 29. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) koje teku od 26-tog u mjesecu za protekli mjesec. Pritom, tužitelj je u tijeku postupka dostavio i obračun zateznih kamata (listovi 42-52 spisa) u kojem je specificiran iznos i tijek pojedinih zateznih kamata u ukupnom iznosu od 9,00 EUR koje tužitelj jedino utužuje, a koji obračun tuženica posebno nije osporila. Tužitelj osim toga, i na neplaćeni iznos glavnice zajedničke

Poslovni broj: XXXII P-1104/2025

pričuve za listopad 2024. godine od 13,94 EUR na ime ½ suvlasničkog dijela tuženice na stanu na prvom katu lijevo sjeverno površine 96,16 m2 (6. etaža) i upisanom u isti zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], osnovano traži zatezne kamate od 26-tog u mjesecu pa do isplate, sve sukladno članku 29. stavku 1. ZOO.

36. Stoga je primjenom članka 451. stavka 3. ZPP, odlučeno kao u točki I izreke te je platni nalog održan na snazi u dijelu u kojem tužitelj traži isplatu mjesečnog iznosa zajedničke pričuve za listopad 2024. godine za stan oznake E-6 od 13,94 EUR koji nesporno nije plaćen, kao i neplaćene zatezne kamate od 9,00 EUR za poslovni prostor oznake E-16, sve sukladno suvlasničkom dijelu tuženice, dok je za povučeni dio donesena odluka kao u izreci rješenja.

37. Trošak postupka nastao tijekom izdavanja platnog naloga sačinjava dio parničnog troška te je taj dio platnog naloga, sadržan u točki II izreke rješenja ovog suda posl. br. Pl-13/2025 od 20. svibnja 2025. godine, ukinut.

38. Ovaj sud držao je da je tužitelj u cijelosti uspio u postupku jer je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev nakon što je tuženica ili osoba koja je od nje ovlaštena, u tijeku ovog postupka izvršila djelomičnu isplatu dugovanja, a tužitelj je odmah potom povukao tužbu. Međutim, kako se radilo o obvezi tuženice, kao što je obrazloženo, sud je držao da nije relevantno tko je ispunio zakonsku obvezu tuženice, odnosno je li to učinila tuženica neposredno, ili osoba koju je ona na to ovlastila ili je to bila dužna zbog sadržaja svog pravnog odnosa s tuženicom. Međutim, u ovom postupku radilo se o tužbenom zahtjevu s vrijednosti predmeta spora manjom od 100,00 EUR, pa tužitelju sukladno Tbr. 7/9 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa) pripada jedino jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak u visini od 50 bodova, pri čemu je vrijednost jednoga boda 2,00 EUR, odnosno nagrada od 100,00 EUR za zastupanje tužitelja po profesionalnom punomoćniku i što uvećano za pripadajući porez za dodanu vrijednost čini 125,00 EUR. Osim toga, tužitelju pripada i zatraženih po 6,64 EUR sudske pristojbe na tužbu i rješenje o izdavanju platnog naloga, dok sudsku pristojbu na presudu tužitelj ne plaća jer je napomenom broj 10. uz Tar. br. 2. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi određeno da se plaćena pristojba za platni nalog uračunava u pristojbu za odluku suda koja bude donesena povodom prigovora protiv platnog naloga. Tužitelju tako na ime parničnog troška sveukupno pripada 138,28 EUR, dok je u preostalom dijelu, zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

39. Iz iznesenih je razloga odlučeno kao u izreci ove presude i rješenja.

U Rijeci, 1. listopada 2025.

S u t k i n j a:

Martina Maršić Lukić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Ova odluka može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1.,2., 4., 5., 6. 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Poslovni broj: XXXII P-1104/2025