REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj: P-279/2025-3

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A Z B O G O G L U H E

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Danieli Subotić Biondić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MAGLICA MARIA iz Pule, Koparska ulica 21, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Tea Tončić, odvjetnica iz Pule, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, radi utvrđenja i isplate, dana 30. rujna 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.3. Ugovora o kreditu broj 118- 50-3217650sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita dana 04.01.2006. godine koja propisuje iznos naknada, a koja glasi:

„NAKNADA 0,50% (nula zarez pedest posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.”

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.10. Ugovora o kreditu 118-50- 3217650sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita dana 04.01.2006. godine koja propisuje iznos naknada, a koja glasi:

„Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.”

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 da tužitelju ŠN, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana s osnova jednokratne naknade za troškove obrade kredita isplati iznos od 221,46 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 13.01.2006 .po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02, za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europskasredišnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austriad.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 da tužitelju ŠN, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana s osnova naknade za prijevremeno zatvaranje kredita isplati iznos od 132,72 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 09.03.2019. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022., a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja bankaprimijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 303,10 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 30. rujna 2025. pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su dana 04.01.2006. god. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 118-50-3217650, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.000,00 CHF. Odredba čl. 3. Ugovora br. 118-50-3217650 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita od dana 04.01.2006. godine propisuje iznos jednokratnih troškova za obradu zahtjeva Ugovora o kreditu u iznosu od 0,50% od iznosa kredita. Navedena naknada naplaćena je sukladno navedenoj odredbi ugovora prilikom puštanja kredita u tečaj. Tuženik je od tužitelja naplatio iznos od 1.668,56 kn / 221,46 euri to dana 13.01.2006. kada je iznos kredit isplaćen. Da je navedena naknada naplaćena vidljivo je i iz dopisa/potvrde samog tuženika od dana 10.05.2025. na kojom je jasno naznačen iznos koji je tužitelju naplaćen na ime troškova obrade kredita. U predmetnom ugovoru nije definiran pojam „jednokratni troškovi obrade” ili pojam „jednokratna naknada” koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita niti se pojašnjava kojim konkretnim uslugama ona odgovara odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva, ali tuženik uredno naplaćuje navedenu naknadu prije stavljanja odobrene novčane svote na raspolaganje tužitelju. Takva odredba je nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. Obzirom da je u konkretnom slučaju ugovor sklopljen na unaprijed sastavljenom obrascu pripremljenom od strane banke (tuženika) temeljem kojeg se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a što će se detaljno tužitelj objasniti u nastavku ove tužbe. Ugovor o kreditu je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. I Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi cit. « ... da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it") ...». Dakle, pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna. Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost. Nadalje, navedena Direktiva propisuje i da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što u predmetnoj stvari nije slučaj. Spornom odredbom ne predviđa se niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te uopće nije razvidan razlog njihove naplate. U odnosu na nepošteno i kao takvo ništetno ugovaranje odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, ukazujemo na odluku Općinskog suda u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški posl. broj P- 335/2020, potvrđena po Županijskom sudu u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, posl. broj Gž-91/2022 kojom odlukom je utvrđeno da je odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena i kao takva ništetna kao i da je tuženik dužan vratiti iznos koji je na temelju ništetne odredbe primio. Tužitelj također ukazuje na presudu Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Donjoj Stubici posl. broj P-96/2020-24 od dana 19. ožujka 2021. kojom presudom je utvrđena ništetnom odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza tužitelja da predniku tuženika plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u određenom iznosu te je naloženo tuženiku da tužitelju isplati naplaćeni novčani iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos od dana plaćanja (točka III. i IV. izreke presude). Zaključno, Sud EU je u svojim presudama C-84/19 i C-224/19 nedvojbeno utvrdio da banke ne smiju ugovarati nikakve troškove obrade kredita, i da su takve ugovorne odredbe nepoštene. Odredbom čl.10. Ugovora o kreditu propisano je: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.” Tako je tužitelj iskoristio svoje pravo te prijevremeno otplatio kredit, a tuženik mu je zaračunao i naplatio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita i to u iznosu od 1.000,00 kn / 132,72eur dana 09.03.2019. Navedeno je razvidno i iz dopisa/potvrde samog tuženika od dana 10.05.2025. kao i iz prijepisa knjigovodstvene kartice s datumom 09.03.2019. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita te ugovorom nije bila točno određena niti naplata niti visina naknade. Ugovorom je određeno da za ostale uvjete koji nisu izričito navedeni u ugovoru odlučuje tužena banka sukladno svojoj jednostranoj odluci, stoga je tužiteljeva obveza kako u trenutku zaključenja ugovora tako i u trenutku prijevremene otplate kredita bila neodređena i neodrediva odnosno o istoj se nije pregovaralo niti je tužitelj bio upoznat s mogućnošću plaćanja iste. Takvo postupanje tuženika je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i načelu dužne pažnje. Tuženik se kao jača ugovorna strana u obveznom odnosu ima postupati s pažnjom dobrog stručnjaka obzirom je i sam stručnjak u području kojim se bavi. Ono što je sporno protivno je kogentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima te sukladno istima i ništetna. Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl. 270. propisuje da je činidba odrediva u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a odredba čl. 272. propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su ugovorne strane ostavile trećoj osobi da je odredi. Iz navedenog proizlazi da obveza naknade za prijevremenu otplatu kredita u trenutku zaključenja ugovora bila neodređena i neodrediva obzirom o istoj odlučuje tužena banka prema svojoj jednostranoj odluci. Opisane odredbe ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva kao i naknada za prijevremeno zatvaranje kredita protivne su kogentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, Glava XI. Zakona), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.102. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Zaključno, na utvrđeninaplaćeni iznos za troškove obrade kredita, tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dana plaćanja navedene naknade pa do konačne isplate, dakle od 13.01.2006. pa do konačne isplate. Također, na utvrđeni naplaćeni iznos nakade za prijevremeno zatvaranje kredita (tzv. izlazna naknada), tužitelju pripada zatezna kamata tekuća od dana plaćanja navedene naknade pa do konačne isplate, dakle od 09.03.2019. pa do konačne isplate. Zbog navedenog, a nakon provedenog dokaznog postupka, tužitelj predlaže da Naslovni sud donese presudu kako je pobliže opisano u izreci.

2. Tuženik, iako uredno pozvan na davanje odgovora na tužbu uz upozorenje na pravne posljedice, sukladno čl. 331. b) Zakona o parničnom postupku, nije u određenom roku podnio odgovor na tužbu.

3. Budući da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a te činjenice nisu u protivnosti s dokazima koje je podnio tužitelj ili činjenicama koje su općepoznate, te ne postoje ni općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da je tuženika spriječio opravdani razlog da podnese odgovor na tužbu, to je sukladno čl. 331.b) Zakona o parničnom postupku (NN 93/14) valjalo odlučiti kao u izreci.

4. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku pa je tužitelju priznat trošak zastupanja po odvjetniku i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.8/1) što uvećano za PDV iznosi 250,00 eur te za trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eur i na presudu zbog ogluhe u iznosu od 26,55 eur, odnosno sveukupno 303,10 eur.

U Puli, 30. rujna 2025. godine

S u d a c

Daniela Subotić Biondić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude zbog ogluhe dopuštena je žalba koja se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude zbog ogluhe, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

- tužitelju po pun.

- tuženiku